Martina Vuletić Vule otvorila nam je dušu i rekla nam što ju je točno dovelo tu gdje danas jest i još što-šta drugo!

Rijetko je koja plesačica zaposlenija od sugovornice čija priča slijedi u nastavku. Davnih se dana na scenu probila koreografskom obradom jednog poznatog glazbenog spota američke pop dive Beyonce, a javnost je se otad ne može zasititi. Osim što je plesala za neka od najvećih imena na našoj estradi – kao što je to, recimo, Severina i sudjelovala u nebrojenim spotovima naših glazbenika, odnedavna svojim objavama ruši i rekorde na TikToku.

Njeno ime je Martina Vuletić mnogima poznatija kao jednostavno Vule, a nama je ispričala stvari kojih se dosad u svojim javnim istupima nije doticala. Stoga, ako vas zanima koji studij ova talentirana pjevačica trenutačno privodi kraju, kako izgleda stvarni život plesača ili muči li ju što ju mediji redovito predstavljaju kao talentiranu ljepoticu, onda ste na pravom mjestu. Tko zna, možda usput nešto naučite i o influenserstvu!

Video je snimljen Huawei P40 Pro telefonom

Kako si i kad otkrila svoj talent za ples?

Iskreno, ne mogu reći da postoji neko specifično mjesto i vrijeme jer sam krenula kao vrlo mala djevojčica i oduvijek sam plesala isključivo iz ljubavi. Jednako kao i dan-danas! Po putu sam samo shvatila da ukoliko puno treniraš, možeš napredovati pa ti se otvaraju razna vrata i prilike.

A ozbiljnije sam se plesom počela baviti s nekih 17 godina kad sam prvi put stala na pozornicu. To je ujedno bila i moja prva ujedno bila i moja prva plaćena plesna gaža i tad je sve to skupa postalo malo ozbiljnije. Više to nije bio samo rekreativni hobi, nego pravi posao.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Jesi li ikad razmišljala o studiju plesa bilo na ADU, bilo negdje vani?

Nisam. Oduvijek sam gajila ljubav prema urbanim i dinamičnim plesovima poput hip hop-a i jazz funka za koje ne postoji akademija ili posebna priznata škola u Hrvatskoj, barem tada u to vrijeme, tako da sam svoje znanje brusila na raznim plesnim radionicama u Hrvatskoj i inozemstvu dok sam redovno išla u školu i kasnije na fakultet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Vuletić (@vule2209) on Apr 6, 2020 at 5:11am PDT

Kako smišljaš nove koreografije? Kako dolaziš na nove ideje? Što te najviše inspirira?

Najviše inspiracije vučem iz same glazbe. Kad čujem ritam, melodiju ili riječi pjesme mogu ih automatski vizualizirati kroz pokret. Svaki zvuk u mojoj glavi izgleda kao slika ili video, ako to ima smisla.

Ako ste i vi, baš poput Vule, ovisnici o dobroj zabavi, onda je nova Huaweijeva trgovina aplikacijama AppGallery definitivno prava adresa za vas. Ondje ćete, uz lokalne, pronaći niz globalno popularnih aplikacija kao što su Viber, Snapchat, Deezer ili TikTok – posljednju platformu koju je osvojila naša Vule čije videe snimljene P40 Pro telefonom ondje prate milijuni gledatelja!

Ljudi često podcjenjuju rad potreban za karijeru u plesu. Opiši svoj prosječan radni dan i razbij koji mit o plesačima.

Ljudi često podcjenjuju svašta pa tako i ples. Najgore mi je čuti ,,malo plesuckate” prilikom nastupa ili snimanja glazbenog spota kad dođemo do osjetljive teme – honorara. Jednom prilikom, tijekom turneje, sam probala staviti na papir sve odgovornosti i zadatke koje plesač tog trena ima na pozornici i lista je bila poprilično duga.

View this post on Instagram

A post shared by Martina Vuletić (@vule2209) on Apr 14, 2020 at 8:32am PDT

Prvo i osnovno treba imati godine treninga i plaćenih mjesečnih članarina da može uopće plesno izvesti što koreograf traži. Treba držati svoje tijelo u kondiciji i najboljoj mogućoj formi. Treba zapamtiti sve koreografije, a često i izmjene koje su napravljene u zadnji čas. Treba znati svoju poziciju i izmjenu pozicije unutar dva sata. Treba biti svjestan sebe i svojih kolega plesača ukoliko nešto pođe po krivu. Treba paziti na izvođača/pjevača i biti spreman spasiti situaciju u svakom trenutku. Treba pomno slušati i pratiti bend jer ponekad uživo ne sviraju kako vježbamo u dvorani na matrici što zna biti izazovno za koreografiju koja je napravljena u takt. Treba izgledati besprijekorno i energično cijelo vrijeme. Čak i onda kad ti je tijelo na 1 posto lice nikada ne smije odati težinu izvedbe ili zbunjenost. Treba paziti na kostim jer se znaju dogoditi neplanirane situacije. No, da ne duljim dalje. Biti plesač više i ne zvuči tako lako i jednostavno, zar ne?

Ako i vi, baš poput Martine, želite biti najbolji u onome što radite, onda je inovativnost jedna od ključnih pretpostavki za vaš uspjeh. Srećom, inovacija je drugo ime za Huawei P40 Pro. Najbolje to dokazuje mogućnost beskontaktnog upravljanja telefonom – geste. Riječ je o ingenioznoj mogućnosti koja će oduševiti sve nas koji baš poput Vule svoj život živimo u pokretu. Bez obzira na to izražavamo li se kreativno u kuhinji pa ne želimo prljavim prstima dirati svoj novi telefon ili se znojimo u treningu pa se bojimo da nam telefon ne isklizne iz vlažnih ruku, Huawei nam ovom opcijom omogućuje da ostanemo povezani sa svijetom.

Na koji si trenutak najponosnija u svojoj plesnoj karijeri?

Definitivno onaj kad sam stala pred 20.000 ljudi u svom gradu pred svojim ljudima. Neopisivo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Vuletić (@vule2209) on Apr 4, 2020 at 6:13am PDT

Surađivala si s brojnim hrvatskim zvijezdama. Tko te je od njih i zašto najviše iznenadio – bilo pozitivno, bilo negativno?

Svako od njih je posebna priča za sebe, ne volim ih uspoređivati. Zahvalna sam na svakom iskustvu i pruženoj prilici bilo pozitivnog karaktera ili onog malo manje pozitivnog.

Kako si završila u influenserskoj industriji? Ljudi nerijetko misle da se dobar sadržaj stvara sam od sebe. Bi li nam mogla opisati kako taj biznis funkcionira?

Sasvim slučajno i spontano! Kako sam već napomenula, ljudi svašta misle pa tako misle i krivo. Uloga influencera došla je usput, kroz ples i ljubav prema fotografiji, ali mogu reći da se pretvorila u puno više od neke usputne aktivnosti.

Mene istinski veseli stvarati kreativan sadržaj i uživam u tome što radim. Ljudi često podcjenjuju stvaran utjecaj influencera. Iznenadili bi se koliko autentičan stav, recenzija usluge ili proizvoda, kreativnost ili domišljatost mogu inspirirati druge i potaknuti ih na bilo akciju ili reakciju!

Martini Vuletić Vule je, kao i svakom drugom kvalitetnom producentu sadržaja, za posao neophodan telefon s vrhunskim kamerama. Postoji nebrojeno razloga zašto se odlučila svoje sadržaje stvarati baš uz pomoć Huawei P40 Pro telefona, a sustav naprednih kamera zasigurno se nalazi pri samom vrhu te liste.

Osim što ga krasi ekran od 6.4” s prednje strane uređaja se nalazi punch hole selfie kamera, a sa stražnje strane se nalaze još dodatnih četiri kamera. Glavna kamera dolazi sa 48MP 1/2” senzorom, što je prilično impresivno za bilo koji smartphone danas. Sljedeća kamera je širokokutna kamera koja dolazi sa 1/4” 8MP senzorom te otvorom blende 2.4 i vidnim kutom od 120 stupnjeva što će vam omogućiti da uhvatite prilično široke kadrove u tijesnim prostorima ili vam omogućiti da snimite impresivne pejzaže.

Treća kamera je bokeh kamera s 2MP senzorom. Ona će vam omogućiti da snimite fotografije sa zamućenim dijelom ispred ili iza objekta ili subjekta snimanja. Zadnja kamera je super makro 2MP kamera te ćete se zahvaljujući njoj moći prići prilično blizu predmetu koji snimate, što vam otvara beskrajne mogućnosti kreativnog izražavanja u makro svijetu.

Tek malobrojni znaju da si pri kraju studija na ERF-u. Što ondje studiraš i kako si se odlučila upravo za taj fakultet?

Znaju oni koji žele znati jer nemam potrebu to previše isticati ili se hvalisati, ali obožavam kad se ljudi iznenade kada čuju da sam uskoro mag.paed.soc. ili kad shvate da sam uopće išla na bilo kakav fakultet. Studiram socijalnu pedagogiju i čekam obranu diplomskog rada koja se nažalost odužila što radi plesnih angažmana, što radi cjelokupne situacije u svijetu i kod nas.

Pripremajući se za ovaj intervju primijetio sam da članci vezano uz tebe obično u prvi plan guraju tvoju ljepotu. Smeta li te to?

Apsolutno ne. Jedan od razloga je sigurno taj što ni ne smatram da većina tih članaka treba biti neko dubokoumno štivo. S druge strane, dugo sam vodila diskusiju o ljepoti, radu i talentu sama sa sobom pošto često u ovom poslu nisi siguran čemu se pripisuje tvoj uspjeh.

Što sam starija to se sve više ne obazirem na to. Važno je da ja znam što stoji iza svega, da zna moja obitelj i meni bliski ljudi. Prestala sam se opravdavati i dokazivati svijetu što sve mogu, znam i umijem, ako netko vidi samo ljepotu – nije ni to nužno loše.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kakvi su ti planovi za budućnost? Rekla si ostati ovdje nakon faksa. Jesu li se tvoji planovi uslijed ove krize promijenili?

Prihvatila sam činjenicu da su nam se svima planovi promijenili uslijed ove krize, ne samo meni, pa da ćemo se svi jednako tako snaći i stati ponovo na noge. Skoro svi plesni projekti su odgođeni i nisam sigurna hoće li ih, i koliko, biti uskoro, ali dobra vijest je da su plesni studiji otvorili svoja vrata od nedavno tako da bar možemo trenirati jedni s drugima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Vuletić (@vule2209) on Mar 29, 2020 at 11:22am PDT

I za kraj, što si naučila ovih proteklih tjedana o sebi, društvu i svijetu? Čime si kratila dane?

Naučila sam ponajprije da je moguće da svijet najednom stane i da nemaš izbora, da postoji nešto veće i jače od nas te da se svi prioriteti vrlo lako mogu preko noći preslagati. Istraživala sam što me uistinu čini sretnom. Napravila sam stvari za koje sam uvijek pronalazila izgovore i njegovala kreativnost kroz druge, dostupne stvari poput slikanja, fotografiranja, kuhanja i slično. Provodila sam jako puno vremena u prirodi i razvila neke nove navike.

Teško je hiniti objektivnost kad je u pitanju svijetli primjer uspješne poduzetničke priče nikle na ramenima obitelji zagorskih divova. Pred svega pet godina, naime, nitko od trojice braće nije ni slutio da će jednog dana raditi pod istim krovom na gruntu nadomak Oroslavlja gdje su se kao djeca igrali malih istraživača. Danas tim istim puteljcima svakodnevno korača stotine znatiželjnih dječjih umova koji na svakom koraku upijaju magiju čudnovatih eksponata niklih u Parku znanosti.

Riječ je o hvale vrijednom projektu čiji zameci ideje korijene vuku još iz proteklog desetljeća kad je tada mladom 30-godišnjem inženjeru građevine dojadio stabilan posao u struci. Skupio je ušteđevinu koju je imao, donkihotovski dao otkaz i krenuo na sudbinski put svijetom u društvu svoje djevojke.

Sve se promijenilo jednog popodneva kad su krenuli u istraživanje jednog inovativnog londonskog muzeja u čijem su se stalnom postavu nalazili za muzejske prakse krajnje neobični eksponati. Umjesto da prikazuju tragove prošlosti ili relikte iz svijeta flore i faune, londonski su kustosi izložili predmete čiji je cilj bila popularizacija znanosti. Luka Veverec, idejni začetnik Parka znanosti, u tom je trenutku otkrio svoju misiju.

Odmah po povratku u Hrvatsku dao se na posao. Krenuo je razvijati svoj prvi izum – glazbenu ogradu. Proces nije prošao bez porođajnih muka. Nakon mjeseci predanog rada i tisuća uloženih kuna shvatio je da cijevi od kojih se njegova glazbena ograda sastoji neće pod udarom batića proizvoditi zvukove koje je naumio. Morao je krenuti iz početka, ali se nije dao smesti u svom naumu. Već je drugi pokušaj urodio plodom i njegove su orgulje prosvirale Odu radosti. Bio je spreman za iduću etapu ostvarenja svog plana.

Krenuo je sa svojim izumom po sajmovima inovacija. Ponude su se polako počele nizati dok su mu se nove ideje rojile u glavi. Njegove su orgulje pronašle put do djece u Sloveniji i Njemačkoj. Uslijedio je i nacionalni uspjeh – Rijeka, Knin, Sinj i Vukovar. Dobro je poznata ona stara da je najteže uspjeti doma, ali lijepo je znati da dobre ideje svim preprekama unatoč mogu itekako dobro zaživjeti bilo gdje.

Svaki ozbiljan poslovni čovjek jako dobro zna da mu je uspjeh biznisa ovisan o nizu faktora. Povezanost sa svijetom u bilo kojem trenutku zasigurno možemo nazvati jednim od ključnih. Novi Huawei telefoni iz serije P40 nameću se zbog svojih zavidnih performansi (brzi Kirin 990 procesor, 5G mreža, dugotrajna baterija…) kao logičan izbor pouzdanog poslovnog partnera.

Osim toga, dolaze opremljeni i jedinstvenom trgovinom aplikacija AppGallery u kojoj ćete pronaći niz korisnih domaćih aplikacija koje će vam zasigurno olakšati poslovanje u pokretu. Pronađite eBanking aplikaciju svoje izabrane banke, skinite MS Office paket, instalirajte PDF Reader za androide i krenite u nove radne pobjede!

Park znanosti nastao je zapravo, priča nam, iz potrebe da na jednom mjestu okupi sve svoje ideje koje će potom moći pokazivati zainteresiranim investitorima. Odluka da ga podigne u prostranom dvorištu u kojem je proveo djetinjstvo došla je pak iz jednako tako pragmatičnih poriva. Bilo je besplatno, a on je novac koji je imao radije ulagao u razvoj novih ideja nego u skupi najam.

No, bez obzira na praktičnost začetaka priče o Parku znanosti, njegova je misija i dalje ostala jednako idealistična – približiti djeci temeljne zakonitosti svijeta kroz igru. I sam je, kaže nam, kao dijete imao profesore koji su mu fizikalne zakone tumačili na krajnje apstraktan i nerazumljiv način pa mu je zato neobično stalo do toga da djeca znanost nauče voljeti prije nego im netko pokvari zabavu koja slijedi iz spoznaja o tome zašto nešto funkcionira baš tako kako funkcionira.

Bio je to dug i temeljit proces istraživanja. Veverec si je, naime, dao truda pročitati apsolutno sve udžbenike namijenjene djeci osnovnoškolskog uzrasta. Pritom je uočio niz problema. Neovisno o tome što se radi o nastavnom gradivu koje je iznimno lako objasniti kroz primjere – ako si vješt pedagog, dodat će autor ovih redaka – naši profesori uglavnom i dalje fiziku i srodne joj znanosti predaju ex katedra. Što je šteta jer je fizika, ako se pita našeg sugovornika, izrazito seksi znanost. Zato je on tome zahvaljujući svojim eksponatima stao na kraj.

Nakon podviga s orguljama Luka je oko sebe krenuo okupljati ljude najrazličitijih struka. Pravi mali kreativni laboratorij u kojem su ideje cvjetale poput majskih pupoljaka. Znao je da želi držati lokalno, doprinijeti kroz Park znanosti i svom kraju i ljudima koji ondje rade pa se tako sve što se proizvodi za Park izrađuje kod lokanih majstora. Tijekom sedam godina, koliko je prošlo od rođenja njegove prve inovacije, stalni je postav Parka prilično narastao. Njegov park danas tako broji čak 32 eksponata. Imao je za ovu sezonu, doduše, još i ambicioznije planove, ali mu se na putu spriječila situacija koja nas je sve proteklih tjedana držala zatočene u našim domovima.

Budući da je, ma koliko plemenita njegova ideja bila, Park znanosti i dalje primaran izvor zarade za Luku i njegovu braću, čovjek bi pomislio da će im uslijed svega toga klonuti duh. Bilo bi to i više nego razumljivo, ali jednako tako ne može biti dalje od stvarnosti.

Mi smo, recimo, veseli trojac zatekli usred sesije brain storminga. Smiju se, podbadaju, debatiraju o novim idejama kojima će doskočiti izazovima vremena koje je pred nama. Panici, kažu, nema mjesta. U životu treba iskoristiti svaki trenutak,  a oni su ovo vrijeme uložili u razvoj novih ideja. Neće njih zaustaviti neki nevidljivi neprijatelj. Što, dakako, ne znači da se nisu pridržavali preporuka epidemiologa. Štoviše, dezinfekcijska se sredstva mogu pronaći posvuda kako je i za očekivati u jednoj javnoj ustanovi. Jer Park znanosti je zapravo muzej na otvorenom. I to je nešto čime se braća Veverec užasno ponose.

S nemalim se ushićenjem prisjećaju anegdota koje su s djecom tijekom ovih godina doživjeli. U vrijeme kad je posao tekao nesmetano znalo ih je posjetiti i do 1.000 djece dnevno. Svi bi oni na početku bili zbunjeni mjestom na koje su stigli, ali bi nakon 45-minutne vođene ture svi do posljednjeg hejtera znanosti oduševljeno odlazili svojim kućama nerijetko pričajući da im je posjet Parku znanosti bio najbolji dan u životu. I na stranu sav novac, pričaju nam veseli Zagorci, to je ono zbog čega se jedino isplati nastaviti graditi priču o Parku znanosti.

Istraživanje je sastavni dio života, ali i nužna pretpostavka osobnog razvoja. U Parku znanosti to jako dobro znaju. Njihova je misija otvoriti male dječje umove za velike ideje i pripremiti ih za vrijeme koje dolazi. Oslanjaju se na zabavan i inovativan pristup namijenjen čitavim obiteljima.

A kakvi bi to obiteljski izleti bili bez sjajnih fotografija po kojima ćemo ih pamtiti zauvijek. Novi Huawei P40 Pro u tom je području neprikosnoveni pobjednik. Njegova Leica kamera ovjekovječit će vaš baš svaki zajednički trenutak dok će zahvaljujući mogućnostima širokokutne kamere s pedeseterostrukim zoomom u kadar stati vaša cijela obitelj.

I samo usput. Park znanosti nije namijenjen isključivo klincima. Namijenjen je svima koje zanima drugačiji pogled na svijet. Čak i stare kljusine koje su školske klupe ostavile daleko iza sebe, poput autora ovog teksta, ne mogu pobjeći od žara kojim Luka pripovijeda o svemiru, fizici, o tome zašto klizačice mogu izvoditi one svoje graciozne piruete i zašto se izgled optičkih varki razlikuje u golom oko i na telefonu.

Mi smo ih zatekli usred završnih priprema za novu sezonu. Školski će autobusi, čini se, do jeseni izostati, ali Park je i dalje otvoren kako najavljenim tako i nenajavljenim grupama. Netko od dečki će ih uvijek spremno dočekati i provesti kroz izložbu. A koliko su prilike ondje doista opuštene dokazuje i priča mlade obitelji koju su ugostili proteklog vikenda. Nakon što su obišli izložbu prostrli su deku i napravili si mali piknik u Zagorju. To je nekako i smjer u kojem se u budućnosti nastoje otvarati.

Osim klasičnih tura za djecu već ovog ljeta, tako, organiziraju male kampove znanosti za djecu. Bit će to cjelodnevni eventi gdje će djeca kroz predavanja, radionice i igru moći samostalno istraživati kako artefakti izloženi u parku funkcioniraju. Radit će svoje vlastite male replike pomoću kojih će još bolje shvatiti sve ono što im je Luka toliko oduševljeno prenosio. Osim toga, pripremaju i noćne ture kao i kostimirana vodstva u kojem će se dečki maskirati u poznate znanstvenike – Pitagoru, Newtona, Teslu…

Više informacija o Parku znanosti možete pronaći na www.parkznanosti.com i na FB stranici.

Dragan Vejnović jedan je od naših top dizajnera. Za svoj je rad primio domaće i međunarodne nagrade, ali je, prema riječima ljudi koji ga poznaju, i dalje ostao prizemljen i najduhovitiji dečko na sceni.

Počeo je skromno, ali se njegov posao s godinama prilično razgranao. Osim što se i dalje kao freelancer bavi dizajnom, otisnuo se u poduzetničke vode, a krenuo je s bratom razvijati i igrice za mobitele. Ukrali smo mu dragocjeno vrijeme i provjerili kako mu polazi za rukom putovati kad god stigne dok istovremeno gura prilično uspješan biznis.

Kako bi se predstavio nekome tko te ne poznaje?

Bok, ja sam Dragan.

Onda pak zdravo, Dragane, odnosno Hrvate s londonskom adresom, kako te mediji predstavljaju. Zašto London?

Živio sam na par adresa, uključujući New York, Firencu, Norwich, Zagreb… Sjećam se da sam nekad, dok sam živio u „malom“ stotinjak kilometara od Londona udaljenom Norwichu, mislio da je London preglomazan, prenapučen, prenabrijan. I iskreno, kad sam se prije svega zbog posla, preselio u London nije mi sjeo na prvu.

I dalje je bio prevelik, imao je previše ljudi, previše betona… No, brzo ti se zavuče pod kožu. Navikneš se da su ti na pragu najbolje kazališne predstave, utakmice Premiershipa i Lige prvaka, Wimbledon, restorani iz zemalja koje si proputovao i čak pet aerodroma s jeftinim letovima koji vode kamo ti srce poželi. Navikneš se i na otvorenost društva, na prijatelje sa svih strana svijeta, na toleranciju i pristojnost ljudi. A kad se na to sve navikneš, teško je pristati na nešto drugo.

Što bi se moralo dogoditi da se vratiš u Hrvatsku?

Trenutno mi je super tu gdje jesam. Ne mogu reći da mi išta fali. Dobro… Ponekad mi „zafali“ popodnevna kava na suncu ili spontana piva s 10 prijatelja u lokalnoj birtiji – neću sad imenovati Delirium na Knežiji – bez da se dogovaramo tjedan dana gdje ćemo i što ćemo. Tu toga nema. London je toliko velik da je šansa da naletiš na nekog koga znaš nikakva, a za dogovore, pa i spontane, trebaju sati, dok svi dođu od točke A do točke B.

I poslovno mi je tu super jer je tržište veliko, poslovna komunikacija pristojna i pozitivna, a i UK ima dobre uvjete za obrtnike i jednostavne procese poslovanja. U Zagreb dolazim često, i poslovno i privatno, i svaki put me veseli doći. No, za vratiti se za stalno… Nikad ne reci nikad, ali vjerojatno ne tako skoro.

Obišao si sve kontinente. Kamo se i zašto najviše isplati otići?

Nisam još sve, ali trudim se. Osobno bih preporučio trek u Nepalu i rafting rijekom Orange u Namibiji. Obje destinacije i iskustva su mi bila neopisiva. Ta riječ „neopisivo“ zvuči kao floskula. No, u ovim situacijama nije.

Nikakve slike ni putopisi nisu ni blizu iskustvu penjanja po himalajskim brdima, gdje okružen snježnim vrhovima od sedam, osam tisuća metara hvataš dah na putu uzbrdo dok kraj tebe „lete“ mali Nepalci s 20 kila opreme, a pouzdani magarci prenose gajbe piva u izolirana sela do kojih ne vode ceste.

„Neopisiva“ mi je i Namibija. Kad sam gledao video koji je promovirao taj jednotjedni rafting po rijeci Orange nisam baš bio impresioniran. Ali to je jedna od onih stvari koje ne možeš uhvatiti kamerom. Slikaš i snimaš i nikako da uhvatiš to što gledaš. Par dana čiste divljine, čistog reseta.

Godinama radiš kao freelancer. Koje su prednosti, a koje mane takvog načina života?
Freelanceam već skoro 10 godina i uživam u tome još uvijek. To je nešto što sam htio još od faksa – da radim dok putujem. Sretan sam što sam imao priliku to živjeti posljednjih godina.

Prednosti su, naravno, sloboda kretanja i rada iz bilo koje lokacije na svijetu, mogućnost biranja klijenata i suradnika te organizacija vlastitog vremena. Naravno da nije sve tako krasno i dosta je mana u tom načinu rada.  Mislim da dosta ljudi misli da spavaš do 12 pa malo nešto crtaš, meditiraš, onda iz tebe izađu ideje pa se ideš malo odmoriti u 17.

Svi oni koji su uspjeli kao freelanceri su proveli bezbroj neprespavanih noći uz laptop, prijavljivali se na stotine natječaja, u isto vrijeme bili svojem obrtu i direktor i sekretarica i dizajner i čistačica… Tu je i financijska nesigurnost, pogotovo u počecima, koju nemate kada negdje radite za plaću i znate da vas čeka svakog prvog u mjesecu.

Mislim da svi oni koji žele uspjeti kao freelanceri moraju znati i da samo zato što nemaju šefa ne znači da ne moraju biti na radnom mjestu od 8 do 16, da mogu raditi, recimo, samo noću ili samo onda kad imaju inspiracije. Teško je uspjeti, ako niste dostupni klijentima koji svi uglavnom rade standardno radno vrijeme pa je malo teško surađivati s vama ako vi bas najbolje radite od 20.

Kao što smo vidjeli, telefon je neophodni partner svakog uspješnog poslovnog čovjeka – neovisno o biznisu kojim se bavi. Ako se još usto radi o poslovnjaku putoholičaru, kao što je to slučaj s našim Draganom, onda je novi Huawei P40 Lite krucijalni čimbenik uspjeha u pokretu.

U njegovoj, na tržištu jedinstvenoj, trgovini aplikacijama AppGallery svaki će poslovni čovjek pronaći aplikaciju koja će pospješiti njegov rad. Bez obzira radi li se o MS Office paketu, PDF Readeru za androide ili pak o domaćim bankovnim aplikacijama poput OTP, PBZ ili ZABA mBankingu, u AppGalleryju pronaći ćete sav alat nužan za uspješno poslovanje odakle god na svijetu da radili!

Tvoj je dizajnerski posao usko vezan uz tehnologiju. Kakav je tvoj odnos prema telefonima? Koliko vremena provodiš na telefonu? Što putem njega konzumiraš? Koliko posla se ti odvija preko telefona?

Previše. Kad bi postojala neka grupa za ovisnike o tehnologiji, sigurno bi zadovoljavao sve uvjete. S obzirom na to da su sve popularnije aplikacije za komunikaciju preko mobitela, rekao bih da mi se preko njega odvija nekih 90% komunikacije.

Dnevno pokušavam imati odvojene termine za pričanje s klijentima i za kreativni rad koji može biti otežan uz svu distrakciju. Pokušavam, neuspješno, tu i tamo se i odmoriti od tehnologije na par dana. Uspijem možda jednom godišnje. Možda.

Svojevremeno si s bratom razvijao igricu Fat Cook. Kako je ta priča završila? Kako si uopće došao na ideju krenuti razvijati igrice?

Priča oko Fat Cooka i igrica je krenula skroz slučajno. Brat je, kao veliki ljubitelj igara, učio i pokušavao napraviti samostalno igricu. Ja sam mu u jednom trenu napravio neke vizuale i animacije. Nakon nekog vremena nam je to počelo izgledati baš kao prava igrica pa smo se počeli pitati zašto ne bismo završili i objavili igru.

A onda smo, nakon par mjeseci, shvatili da nije to baš tako jednostavno kako smo si mi zamislili pa smo 2014. napravili Kickstarter kampanju gdje smo htjeli sakupiti sredstva da bi mogli uključiti iskusnijeg programera koji bi nam pomogao da završimo igru.

Kickstarter nam, doduše, nije upalio, ali su kampanju uočili investitori i cijela priča je krenula za ozbiljno. Prošle godine smo izbacili našu prvu igricu, MoonRun, a prije koji tjedan je izašao i Fat Cook, avanturistička platformska igra s 45 nivoa.

Pripadate li i vi onoj grupi ljudi koji pasionirano igraju igrice na svojim mobilnim uređajima, onda je AppGallery – nova Huaweijeva na tržištu jedinstvena trgovina aplikacijama – pravo mjesto za vas. U ovoj ćete virtualnoj tržnici na jednom mjestu pronaći najbolje igrice koje se trenutačno nalaze na tržištu.

Milijuni strastvenih gejmera već godinama lude za igricama poput Lords Mobile, Moy6, World of Kings, Saint Seya,GoT, World of Tanks… da spomenemo samo neke. No, bez brige. Ako se vaša omiljena nije našla ovdje spomenutom, u AppGalleryju svatko će zasigurno pronaći nešto za sebe.

Da bi se u ovom, kao uostalom i u bilo kojem drugom, poslu uspjelo, potrebno je puuuuuuno rada i sjedenja za računalom. I znanja, naravno. Cijeli proces izrade Fat Cooka je trajao gotovo 4 godine i sve smo se to vrijeme susretali s pregrštom problema i grešaka… Naši PR-ovci bi ih, doduše, zasigurno nazvali „izazovima“, ali nozovimo stvari pravim imenom.

U međuvremenu smo izbacili još jednu igru, ali je proces bio spor i  zahtjevan jer smo kroz sve prolazili po prvi put. No, na kraju je taj uspjeh kad uspijete objaviti igricu time i slađi. Sad gledamo u ekran i brojimo downloadove.

Ljudi često podcjenjuju vrijednost te industrije. Kakvo je tržište igara generalno i što je potrebno da bi se uspjelo?

Svi bi htjeli znati što je potrebno da se uspije! I bilo bi puno lakše kada bi postojala formula uspjeha. Industrija je izrazito kompetitivna i pravila „igre“ se mijenjaju iz mjeseca u mjesec. Što prolazi, što ne, kako objaviti, kako ne objaviti….

Pričali smo s ljudima koji su uspjeli u industriji sa sličnim konceptima kao što su MoonRun i  Fat Cook i čini se da je generalni zaključak da ne znaju zašto su njihovi projekti uspjeli. Jedino što možete je biti uporni i nastaviti raditi i izbacivati nove igre.

Kako si došao na ideju osnovati Megaframe? O čemu se tu zapravo radi?

Nakon nekoliko godina rada kao freelancer i suradnje sa sve više drugih freelancera, dobio sam osjećaj da možemo raditi veće i bolje projekte, ako se okupimo. Ideja mi je bila da napravimo platformu preko koje bi mogli dogovarati veće poslove pod jednim imenom jer smo dosta puta imali osjećaj da nismo dobili projekt pojedinačno jer ljudi nemaju povjerenja u freelancere za koje misle da rade iz svojih sobica.

Ideja je bila da napravimo neki hibrid freelancera i studija, u kojem bi svi i dalje radili kao freelanceri ali pod jednim imenom i jednim krovom. Klijentima bi mogli ponuditi tu širinu vještina, ozbiljnost i sigurnost koju daje studio, uz zadržavanje kvalitete, a da pri tome svi i dalje radimo kao freelanceri.

Otkako postojimo, da se malo pohvalim, odradili smo niz zapaženih projekata za niz velikih globalno prisutnih klijenata.

Relativno nedavno medijske su stupce punili tekstovi o prestižnoj nagradi koju si primio. Dvije, zapravo. Jednu za dizajn, drugu za biznis. Koliko ti nagrade u životu znače generalno i koliko su zapravo dobre za promociju, odnosno za posao?

Kad bih rekao da mi ne znače mi ništa  i pravio se cool bih lagao. Nagrade znače puno za samopouzdanje i priznanje kvalitete rada. Mislim da je jako bitno ako se bavite freelancerskim poslom da idete na natječaje i festivale, ovisno o zanimanju, jer na takvim mjestima upoznate puno zanimljivih ljudi, imate priliku promovirati svoj rad, a i čujete inspirativne priče koje vas guraju da budete što bolji u tome što radite.

Rijetko koji spomen imena nekog muzeja u ljudima izaziva ushićenje kao što je to slučaj s Muzejom iluzija. Ovaj je muzej, naime, u svega nekoliko godina postao sinonim za zabavu. Priča koja je svoj početak 2015. dobila u Zagrebu uspješno se proširila po čitavom svijetu, a ovih dana se, na oduševljenje mnogih, nova filijala otvara u Splitu.

Uhvatili smo stoga jednog od dvojice osnivača, Roka Živkovića. Zahvaljujući njemu i njegovom poslovnom partneru Tomislavu Pamukoviću – dvojici realiziranih marketingaša koji su pred nekoliko godina odlučili sve staviti na kocku, napustiti svoje uspješne karijere i baciti se na glavu u ovaj ambiciozni projekt koji je nadrastao čak i sva njihova očekivanja – Hrvatska se može pohvaliti jednim od svojim najjačih izvoznih aduta kad je u pitanju kultura.

„Gledali smo kako građanima grada Zagreba ponuditi novi proizvod koji će biti zabavan“, započinje priču Živković. „Ideju smo zapravo dobili gledajući National Geographic i Brain Games.“ Riječ je o seriji koja mu je tad bila užasno zanimljiva. U toj seriji voditelj s gledateljima predstavlja zabavne igre koje spajaju kognitivnu znanost, optičke iluzije i druge psihološke eksperimente na nov i pitak način. „Sama ideja za muzej se rojila zapravo neke dvije godine – koliko joj je trebalo od neke inicijalne zamisli do same realizacije projekta“, nastavlja naš sugovornik.

Muzej iluzija je, kao što smo uvodno rekli, jako brzo postao najposjećeniji zagrebački muzej, a te brojke drži još i dan danas. „Nije dugo trebalo da nam ljudi počnu prilaziti s idejom da se slična priča otvori i u njihovom gradu. Drugi muzej smo otvorili u Zadru, a potom smo ih počeli prodavati po svijetu. Tako da trenutačno postoji 18 Muzeja iluzija diljem kugle zemaljske, šest ih je u izgradnji, a na stolu nam je i nekih pet, šest ugovora za nove. Muzej iluzija postaje polako svjetski proizvod. Nalazimo se u svim većim gradovima, od New Yorka preko Dubaija do Šangaja. Osobito se veselimo što idući tjedan otvaramo Muzej i u Splitu“, najavljuje Živković.

Pitamo ga da se prisjeti početaka ove priče. „Izazova je, naravno, bilo puno. Osobito kad pričamo o zagrebačkom muzeju.“ Kaže samo da su Pamuković i on u projekt uložili gotovo sve što su imali. U početku su ih prijatelji odgovarali od upuštanja u takav pothvat. Smatrali su da će izgubiti novac i da je to jednostavno prevelik rizik. „Prvo je trebalo naći eksponate, što uopće staviti u muzej. Preko emaila smo komunicirali s nebrojenim ljudima iz bijelog svijeta i tražili ideje. Vodili smo se za time da ljudima pokažemo edukativne i zabavne eksponate koji su pritom još i fotogenični tako da ljudi mogu širiti priču o našem muzeju putem društvenih mreža“, nastavlja Roko.

A svoje su eksponate, kako nam je rekao, nalazili po cijelom svijetu. Dio hologramskih eksponata pronašli su, recimo, u Austriji u podrumu jednog kolekcionara. Ostatak je došao iz cijelog svijeta – od SAD-a i Rusije do Tajlanda. “Stvarno smo dugo razmišljali o tome što i kako. U priču smo odmah uključili i arhitekte da nam pomognu oko prostora. Snalazili smo se. Imali smo mi nekih znanja u tisku i u marketingu, ali gomilu stvari naučili usput. Radili smo pod motom napravi najbolje što možeš uz minimalni budžet.“

Danas je to ipak znatno drugačije. Svoje eksponate proizvode sami i to u našoj domaćoj produkciji, a onda ih šalju u svijet. „Na početku je bilo teško posložiti standarde, dovesti stvari u red. Danas kad dajemo franšizu s njom dajemo i ključ u ruke. Dobivaju sve aspekte muzeja, a lokalni menadžer mora samo voditi muzej i ljude. Kad smo se krenuli širiti smo dvojili trebamo li ići sami ili s partnerima. Ali smo došli do zaključka da je nemoguće biti istovremeno na toliko lokacija i voditi toliko ljudi dislocirano. Tako da smo se odlučili ne biti po cijele dane u avionu i putovati besciljno po svijetu.“

Kad smo već kod domaćih priča, uvijek je lijepo znati da se u bilo kojem trenutku, ma gdje bili u svijetu, možemo makar digitalno vratiti kući preko svojih novih Huawei P40 uređaja koji dolaze opremljeni trenutačno jedinom ozbiljnom alternativom trgovini aplikacija – AppGalleryjem. Ondje ćete, u gomili superpopularnih aplikacija, pronaći i značajni broj domaćih aplikacija koje nam svima znatno olakšavaju svakodnevni život. PBZ mBanking, OTP mBanking, ZABA mBanking i Keks Pay su samo neke od njih. Jer, bez obzira na to kamo se zaputili, uvijek je dobro imati kontrolu nad svojim financijama.

Na pitanje što se gomili posjetitelja u Muzeju sviđa najviše govori nam kako je to obično stvar osobnog ukusa. „Ali sobe iluzija, kose i infinity sobe su zasigurno pri vrhu te liste“, ističe ipak. „Ondje se najveći broj ljudi fotografira te svoje slike objavljuju na društvenim mrežama. Neki više uživaju u igricama, baš uđu u priču pa se igraju satima, drugi više uživaju istražujući svaki eksponat.“

A ako ste ikad bili u Muzeju, onda znate koliko je jedinstven po tome što su jedan od rijetkih muzeja gdje se na fotografiranje u postavu gleda blagonaklono. „Ljudi se vole slikati i dijeliti svoje uspomene. Mi  kroz svoj postav zapravo potičemo svoje posjetitelje da se vrate na ono staro iskonsko mjesto gdje mama ili tata svome sinu ili kćeri objasni kako nešto funkcionira bez upotrebe nekih dodatnih pomagala. Nastojimo stvoriti ozračje čiste zabave i čistih odnosa između ljudi. Slike ih u tim trenucima samo dodatno zbliže“, dodaje Roko.

A još bolje hvatanje čarobnih trenutka sa svojom obitelji sad će vam omogućiti Huawei P40 Lite. Dolazi sa četverostrukom stražnjom kamerom. Glavna kamera ima 48 MP, blendu od f1.8, koja pomaže u fotografiranju u uvjetima s malo manje svjetla. Iako je u automatskim postavkama kamera podešena na 12 MP i pored toga piše da je to preporučena veličina, slobodno prebacite na 48 MP i iskoristite svaki piksel.

No, da čak i najplemenitije ideje koje niknu u iskusnim marketinškim umovima mogu pasti na neplodno tlo i polučiti poslovnim neuspjehom, dokazuje iduća priča. Živković i Pamuković pokušali su, naime, pred par godina usporedno s Muzejom iluzija progurati i Mozgaonicu. Bio je to ambiciozan projekt namijenjen klincima kroz koji su polaznici radionica trebali učiti razmišljati drugačije. Ne kroz teoriju, nego kroz praksu. Točnije, kroz igru.

„Bili smo jako ambiciozni i imali smo velike planove za taj projekt. Inicijalno je bio namijenjen osnovnoškolskoj djeci da kroz igru razvijaju svoj mozak. Ideja je bila razvijati im kritičko mišljenje, strategiju – da nauče planirati biti tri koraka naprijed. Na kraju se ipak pokazalo da mozak u Hrvata na takvim mjestima ne polučuje željenim rezultatima“, priznao nam je kroz gromoglasni smijeh.

„Imali smo bazu od nekih 20, 30 klinaca koji su uživali u programu, ali to nije bilo dovoljno da Mozgaonica opstane. Zato se projekt kontinuirano smanjivao, a danas ga koristimo u teambildinzima, u programima unutar Muzeja gdje je to razvijeno, za organizirane školske grupe… Hrvatska je, nažalost, kriva zemlja za ovaj projekt. Da smo ga otvorili u Austriji ili Americi, projekt bi zasigurno zaživio“, nastavlja Živković. Pokaže li se u nekom trenutku ipak interes, vratit će mu se dakako. „Ali, iskreno, kad imaš jedan projekt koji toliko dobro funkcionira i stalno se širi po svijetu, a na stolu ti stoji drugi projekt kojem bi se trebalo posvetiti za dodatnih 1.000 posto, u toj priči onda nema financijske isplativosti“, pragmatično zaključuje priču o Mozgaonici.

No, taj je projekt poduzetnom dvojcu ipak donio iznimno vrijedno iskustvo. Kako bi uopće mogli preuzeti koncept morali su sa svojim zaposlenicima na Tajland. Ondje se osnovnoškolsku djecu, naime, educira potpuno drugačije. Oni ne sjede u učionicama poput naših klinaca, nego nastavnim programom predviđena znanja i vještine stječu kroz igru. „Program se zove Think and Solve i provodi se u školama u Kini i u Tajlandu. To je tip edukacije gdje djeca određena znanja stječu kroz određenu igru. Naravno da ti je sve lakše svladati i predočiti si to u svojoj glavi kad do spoznaje dođeš kroz iskustvo nego kad ti netko priča o nečemu apstraktnome. U Kini to, recimo, funkcionira odlično. Sve osnovne škole su prihvatile taj program. Ponadali smo se da bi takav način učenja mogao zaživjeti i kod nas, ali eto…“, pomalo će sjetno.

A kad smo već kod igara i gejmanja, nismo mogli odoljeti što igra čovjek koji je svojevrsno igranje pretvorio u svoj posao. Prvo se toplo nasmijao. Uhvatili smo ga, kaže, neočekivano s pitanje, ali nam je ipak priznao da i on ima svoj slatki gejmerski grijeh. „Prvo što mi pada na pamet kad čujem riječ gejmer je plejka i preferiram nogomet s društvom. A kad sam u avionu znam nešto odigrati i na mobitelu“, dodaje.

Vraćamo se priči o Muzeju. Jedna od njegovih, možda ne najistaknutijih prednosti, no svakako važnijih je popularizacija znanosti. STEM koji se kroz mala šarena vrata šulja u umove svih generacija. „Svaki profesor koji vodi djecu kod nas – bez obzira radi li se o profesoru fizike, matematike, biologije, psihologije… – može kod nas pronaći eksponat na kojem će djeci objasniti nastavno gradivo koje je imao na umu. Svatko tko kod nas dođe i traži taj znanstveni pristup može nešto naučiti i pritom se dobro zabaviti“, ističe Roko.

Za kraj ga pitamo za recept uspjeha Muzeja iluzija. „Mislim da se odgovor na to pitanje krije u našem nastojanju da se odmaknemo od nekog klasičnog tipa muzeja. Ono, uđeš u muzej i moraš biti u apsolutnoj tišini. Jedino što čuješ je parket koji škripi i pregledavaš neke eksponate koji nikome više nisu zanimljivi. Pokušavamo s nekim novim konceptom muzeja gdje se čovjek slobodno dere i vrišti dok, naravno, ništa ne potrga potaknuti ljude da slobodno izraze svoje osjećaje. Novi tip muzeja gdje si povezan sa svijetom“, zaključuje Živković.

Ana Hušman svojim radom posljednjih 20 godina oblikuje nezavisnu scenu. Zamolili smo ju da nam otkrije tajne svijeta koji nam je inače nedostupan

Eksperimentalni je film područje o kojem većina klasične filmske publike zna jako malo. No to ne znači da ta grana filmske umjetnosti nije itekako produktivna i živa. U njoj se obično skućuju ljudi skloni istraživanju svijeta kroz hibridne forme, ljudi koji bježe od utabanih puteva jer im je njihov istraživačka sloboda važnija od bilo čega drugoga.

Jedna od njih je zasigurno i Ana Hušman. Ona je jedna od naših najpriznatijih eksperimentalnih filmašica, pionirka suvremene novomedijske umjetnosti u Hrvata i pasionirana profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Ljudima upućenima u scenu njeno je ime itekako dobro poznato, a mi smo je zamolili da nam pokuša odškrinuti vrata zagonetnog i uzbudljivog svijeta kojem pripada i koji neumorno gradi posljednjih 20 godina kroz svoje radove.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kako se pokazalo P40 Pro izazvao je neočekivano ushićenje u našoj sugovornici. Čim ga je primila u ruke oduševila se zavidnim mogućnostima njegove moćne kamere. Glavna kamera, od četiri stražnje, dolazi sa 48MP. Veličina senzora iznosi 1/2 inča što je važno za upijanje što više svjetlosti, a otvor blende od 1.8 omogućuje propuštanje što više svjetlosti do samog senzora. Samim time sve fotografije će moći zadržati visoku kvalitetu neovisno o uvjetima snimanja, tako da situacije u mračnijim uvjetima neće predstavljati problem.

Pripadaš prvoj generaciji studenata koji su studirali nove medije na ALU. Kako su ti vaši počeci izgledali i kako je uopće došlo do ustroja ovog odsjeka?

Kad sam upisivala studij nisam ni sama znala da me zanima film. Bila sam sigurna da se želim baviti kiparstvom, ali se tad na studij kiparstva upadalo mnogo teže nego sad. Bilo je jednostavno manje akademija i navala je bila golema. Nas je, sjećam se, na prijemnom bilo 600. Danas je taj broj puno manji.

Upisala sam nastavnički pa nakon druge odabrala kiparstvo. Onda se na akademiji pojavio Galeta i tad se sve promijenilo. Da bih se uopće mogla prebaciti na nove medije, upisala sam pad treće godine. A paralelno s Galetom se na našoj akademiji pojavio Joško Marušić koji je započeo odsjek za animirani film. Oni su se udružili i tako je odsjek nastao.

Za mene su Galetina predavanja bila ključna. On nas je sve šarmirao. Držao je jedan kolegij koji su studenti obožavali. Predavanja su mu bila krcata i na kraju se, kad stvorila kritična masa zainteresiranih studenata, iz tog jednog kolegija rodio čitav naš odsjek.

Postoji li razlika u tome kako se na eksperimentalni film gledalo pred nekih 20-ak godina u odnosu na danas?

Ono u čemu smo imali sreće bilo je to što smo krenuli stvarati u ovoj regiji gdje je eksperimentalni film oduvijek imao svoju čvrstu poziciji na kulturnoj sceni. Izrastao je iz nasljeđa kinoklubaštva, Toma Gotovca, Galete, Mihovila Pansinija, MM centra… Na takvom je filmu othranjena čitava generacija ljudi koja je takav film naučila itekako cijeniti.

Manjku interesa za eksperimentalni film u polju produkcije možemo svjedočiti tek unatrag zadnjih 10-ak godina. Paralelno s tim, festivalska publika se ipak odgaja. Ne u mjeri u kojoj dokumentarnom filmu možemo svjedočiti uzlet, ali ipak se gradi.

Eksperimentalni film se nekako kroz to vrijeme počelo gurati u kategoriju art filma što je otvorilo vrata modelima i sredstvima financiranja vizualne umjetnosti. To pak nadalje znači da dobiva puno manje sredstva od filmskih umjetnosti. U konačnici to dovodi do situacije u kojoj vrijedi koliko manje para toliko manje publike.

Jako me dugo mučilo to što se eksperimentalni film financira novcem poreznih obveznika i misli li moja susjeda da je njen novac ulaganjem u moje filmove opravdano potrošen. A mi zapravo ovdje ne govorimo o velikom novcu.

Prošlogodišnja ukupna godišnja sredstva za eksperimentalni film iznosila su nešto više od milijun i pol kuna što je ništa u usporedbi s troškom snimanja igranog filma. Dok redateljice koji rade klasične filmove po projektu na raspolaganju imaju milijune, mi eksperimentalni filmaši se u radimo s budžetima od 80 do, u najboljem slučaju, 200 tisuća kuna po projektu.

Budimo realni. Prije nego što si se probila na scenu, morala si živjeti od nečega što nije nužno umjetnost kojom se danas baviš, odnosno umjetnost koju predaješ.

Moja je priča na televiziji krenula krajem 90-ih s Fade in-om. Urednica je bila otvorena za užasno puno vanjske produkcije. Gomila nas budućih dokumentarnih, eksperimentalnih, novomedijskih umjetnika i umjetnica te aktivistica i producentica okupljenih oko Fade in-a dobila je priliku raditi reportaže. Bilo je to zlatno doba video aktivizam. Tad je puno autora i autorica proširilo ideju realizacije TV reportaže i što ona može biti, na koji način se može govoriti, kako snimati, kako montirati. Tad se osjetila prilično velika sloboda u medijima. Svi smo od toga živjeli.

Kako izgleda tvoj proces?

Radim dugo i sporo. Dugo istražujem, pa pišem, pa snimam, pa onda montiram. I onda se usred procesa vratim na početak. Moji su procesi produkcijska noćna mora. Ponekad svjesno ulazim u stvari koje neće završiti u filmu, ali želim nešto isprobati, istražiti. Nemam znanje ni sposobnost u nekom trenutku znati da je to krivo. Ali kad vidim da je moje istraživanje otišlo u krivom smjeru, onda to napustim. Važno mi je imati prostor i slobodu da tako radim.

Prema tome, tako biram i svoje suradnike. S većinom njih radim dulje od 20 godina. Naši odnosi su odavna prestali biti isključivo poslovni. Problem je u tome što ja od svojih suradnika očekujem puno više nego što bi netko drugi htio od, recimo, montažera. Mislim da svi uključeni u projekt moraju razumjeti temu filma i kako ti to prevodiš u medij. Kad smo radili Volim te, Ines bilo mi je bitno raspad narativa u slici pokazati i u raspadu narativa u zvuku. Kako zvuk napravi toliku tenziju da želiš da nestane. I to je nešto što ti ne možeš raditi na kraju. Mislim da to ne ide bez osobnog odnosa. Isto tako mi je jako važno da je ljudima s kojima radim zanimljivo što ja brijem.

Fotografija iz filma Ane Hušman Volim te, Ines

Misliš li da je politički aktivizam sastavni dio svake umjetnosti?

Bez obzira kojim se tipom umjetnosti bavila, umjetnost za mene uvijek predstavlja govor, a govor je politički. On je agitatorski, on uvijek zagovara i on je uvijek ciljan. Za mene je neodvojivo stvarati bez govora. Nezamislivo mi je stvarati bez da moj rad ima uzemljenje u nekoj svakodnevici i da nije u suglasju sa stvarnim problemom postojanja.

Kako se razlikovao tvoj rani rad od ove tvoje zrelije stvaralačke faze?

S jedne strane imam osjećaj da stvari koje sam pred 20 godina smatrala teškima, danas se oko njih manje brinem. Dobro, i inače se previše brinem oko svega. Ali čini mi se da me to vraća na pitanje kako sam se počela baviti filmom. Nikad nisam previše razmišljala o tome što je film. Samo sam imala potrebu raditi ga. Kako ćemo? Nekako ćemo. To je ljepota neznanja o mediju s kojim radiš. Spremna si istraživati nepoznato, usuđuješ se tražiti neke stranputice od kojih bi ti se kasnije dizala kosa na glavi. Mislim da je u tome najveća razlika. Ne mogu više u ovaj medij ulaziti onako kako smo to radila pred 20 godina.

Ta sloboda da nešto uzmeš i okreneš nešto naopako nestaje sa svim spregama koje dolaze s godinama. Ne kažem da se ti obrasci ne mogu razbijati i kasnije, ali se razbijaju kroz racio. Kad si mlada i neiskusna razbijaš ih instinktivno. Ljudi kroz život hodaju utabanim putevima, što su stariji to se teže dosjete da bi mogli udariti i preko livade.

Upravo zato mislim da je užasno važno mijenjati medije. Te ti promjene dopuštaju da ponovno negdje budeš neznalica i da istražuješ stvarnost na potpuno neočekivani način. Važno je moći isprobavati stvari.

Koji je najveći stereotip s kojim se eksperimentalni film susreće?

Nemam dojam da se eksperimentalni film smješta u domenu nečeg što je isključivo akademsko i intelektualno, kako mnogi ljudi eksperimentalnom filmu sude. Važno mi je da moja mama, teta i susjeda osjete neku emociju iz onoga što radim.

Razumijem da ljudima ovaj tip umjetnosti može biti nečitak, zatvoren i hermetičan. Pa, pogledaj društvo u kojem živimo! Koliko ljudi ulazi u muzeje? Nama na prijemne dolaze klinci koji nikad nisu pogledali stalni postav MSU-a. Postavlja se pitanje gdje je kultura kod nas i kako se umjetnost uči. Mi nismo odgojili generacije koje dolaze i naravno da je zbog toga njihovo poimanje umjetnosti hermetično. I razlomak ti je apstraktan, ako te netko nije naučio kako čitati ga.

Fotografija iz filma Ane Hušman Ručak

Kakva je pozicija nezavisne scene unutar hrvatske nezavisne scene?

Nezavisna scena je ono što ja živim. Ona je apsolutno prisutna. Sve ovo što mi vidimo je u nedostatku velikih kulturnih institucija napravila i izgradila nezavisna scena. Žive prekarnim životima. Najveći problem je u tome što suvremena umjetnost nije institucionalna. U kazalištu, recimo, imaš velike institucije koje netko hrani. Sva suvremena umjetnost je nezavisna jer nema druge. U likovnim umjetnostima mi nemamo sebe postaviti naspram nečega. Sva likovna umjetnost je nezavisna umjetnost. Jedina iznimka su možda ljudi koji predaju po akademijama i primaju plaću obrazujući mlade koji dolaze.

Ja sam, recimo, bila jako sretna kad sam izašla s akademije, kad sam napustila sustav. Iskreno, nikad nisam mislila da ću djelovati unutar bilo kojeg sustava. Bila sam sretna što mi netko ne visi nad glavom. Osim toga, u to smo vrijeme mogli super živjeti kao freelanceri. Možda mi zato nije padalo na pamet da se zaposlim unutar nekog sustava. Jedino na što bih bila pristala je predavati. Što na kraju i jesam i to zato što pedagoški proces nije statičan, moraš raditi mnogo sa sobom da bi mogla raditi s drugima.

Rano sam, zapravo, počela raditi na radionicama video-aktivizma. Učili smo ljude kako koristiti kamere, kako pratiti stvari do kojih im je stalo, kako ući na lokalne televizije. Tako da mi se pedagoška karijera nametnula kao neki prirodan put.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kakav je, s obzirom na posao kojim se baviš, tvoj odnos spram novih tehnologija?

Tehnologija se užasno brzo razvija. Ja, recimo, dugo radim filmove. Za jedan film mi trebaju dvije, tri godine. Od filma do filma se naprosto promijeni čitava tehnologija. Ponekad se pitam ima li uopće smisla učiti nešto za što znam da mi za dvije godine neće biti potrebno. Ali se svejedno uvijek vraćaš učenju. Ako nemaš para da platiš studio, moraš naučiti raditi sama – cijeli tehnički proces od korekcije slike do formatiranja za prikazivanje. S druge strane znaš da je to znanje potpuno beskorisno jer se sve toliko brzo razvija da za dvije godine za dvije godine biti beskorisno jer će u upotrebi biti nešto drugo.

Mislim da tehnologija ima smisla kad imaš motivaciju i razlog zašto ju učiti. Ako ne znaš zašto ti nešto treba, onda je to besmisleno. Pogledaj što se samo dogodilo sa streamanjem otkako sam je zadnji put time bavila! Od ’95. u Multimedijalnom institutu do sada, pa to je nevjerojatno! To je jedan potpuno drugi svemir jutjubera koji su stream, odnosno software preko kojeg se to radi, pretvorili u pravi mali TV studio! I sve košta sumanuto puno novaca.

Po naravi sam takva da volim igrati s novim tehnikama i alatima. U prošlom sam filmu, primjerice, jedan segment filma snimila telefonom. Mislim da su telefoni super korisni u ovom poslu. Uvijek možeš dokumentirati neku misao. Mislim da kad radiš s telefonom ne smiješ bježati od toga da on bude nešto drugo. Telefoni imaju svoja ograničenja, ali imaju i nekih super uzbudljivih prednosti.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kad je naša sugovornica uzela u ruke novi Huawei P40 Pro i krenula istraživati mogućnosti njegovih kamera ostala je šokirana viđenim. Dosad, rekla nam je oduševljeno, nije imala priliku susresti s telefonom čija ju je kamera oduševila poput kamere na Huaweiju P40 Pro.

No, za Huawei Hrvatska veza s filmom nije nikakav novitet. Svoju su sklonost inovativnim filmskim formama pokazali prošle godine podržavši snimanje prvog hrvatskog dokumentarnog filma u potpunosti snimljenog mobilnim telefonom. A lansiranjem nove P40 serije mnogi će pasionirani filmaši zasigurno posegnuti za jednim od tri nova modela – P40, P40 Pro i P40 Lite – opremljenih moćnim kamerama stvorenima da kroz veličanstvene performanse nadvladaju i najveće izazove bilježeći čak i obične trenutke u maniri prave filmske magije.

Imaš prilično zanimljiv odnos prema festivalima i nagradama. Nisi jedna od onih koji ganjaju onu opipljivu komponentu potvrde uspjeha.

Meni je biti u studiju i snimati nešto najljepše u životu. Kad jednom uđem u taj magični prostor, vrijeme prestane postojati. Sami procesi su mi važniji od bilo čega drugoga pa i festivalskih nagrada. Naravno da je lijepo kad netko prepozna tvoj rad. Ipak filmove radiš za publiku, želiš da proizvode reakcije, da ljudi o njima pričaju. I to ti je nagrada. Filmove zasigurno ne radiš za nagrade.

U nekoliko sam se faza kroz život pitala što je to uspjeh i što me kao ženu, umjetnicu, čovjeka pogoni. I onda sam pred par godina, kad sam bila na rezidenciji u Njemačkoj, došla do jedne vrlo važne lekcije. Izvana je sve upućivalo na to da imam super život. Filmovi su mi super prolazili, na Akademiji je bilo dobro. Ali sam shvatila da sam užasno nesretna. Onda sam izbrojala dane koje sam te godine provela u studiju i došla do 20. Svima u životu treba balans. Da bih bila sretna, moram biti u studiju. Može nečiji život na papiru izgledati super, ali dok fali onog zadovoljstva iznutra, nema te nagrade koja će te usrećiti. Rad na filmu je za mene najveća nagrada.

Na čemu trenutačno radiš?

Na više stvari, jedna od njih je rad s Dubravkom Sekulić o Gradu mladih, nekadašnjem Pionirskom gradu i eksperimentalnoj školi koja je tamo funkcionirala u periodu 1950-tih kada Jugoslavija priprema školsku reformu.

Drugi projekt, odnosno istraživanje “Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara?” provodim u prostoru Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter koja se nalazi na zagrebačkom Vrhovcu. Posebno me zanima njihov stambeni privatni proctor, odnosno njihovi rituali i ritmovi svakodnevice i odrazi tih ritmova u nastanjivanju.

Treći trenuto aktualan projekt je suradnja s Ivanom Meštrov, Anom Labudović, Markom Tadićem i Dubravkom Dekulić na projektu Pustijerna kroz koji istražujemo transformacije javnog i stambenog prostora grada kroz vizure i figure onih za koje grad nije mišljen. Kroz taj projekt trenutno smo u fazi izdavanja serije eseja/faznina koje smo zajedno odabrali, uredili, ilustrirali i te ih prezentiramo kroz seriju javnih čitanja u Galeriji Prozori. Iduće čitanje je tekst Breandona LaBella Slušanje: relacijsko tijelo.

o ovom zadnjem više na: www.anahusman.net

Većina nas svoje živote uglavnom provede u krivom uvjerenju da su klasično obrazovani glazbenici dosadni. Da po čitave dana muziciraju glazbu rezerviranu poglavito za elite. Da nemaju interesa izvan instrumenta koji je srastao ne samo s njihovim bićem, nego i s tijelom.

Ana Marija Šir – klasično obrazovana violistica, članica orkestra HNK i najglasnija od četiriju gudačica u glazbenom sastavu ozbiljnih umjetnica za koje ste čuli, ako ste u zadnje vrijeme pohodili neki od top koncerata zabavne glazbe – zasigurno ne pripada toj skupini muzičara.

„Kad sam bila ful mala, do mene je, dok sam ležala u krevetu s vodenim kozicama, došla institucija Depeche Mode. I tu je krenulo moje proučavanje muzike. Jer kad si u ono doba htio saznati nešto o glazbi, morao si kupiti biografiju i čitati što su to oni slušali“, započinje. „Klasično obrazovani glazbenici drugačije biraju muziku koju slušaju. Teoretski“, prekida uz zagonetan, pomalo zloban smiješak i dramsku pauzu pristojne dužine.

Osim onih koji tvrde da vole eksperimentalni jazz. Ja tvrdim da lažu. U principu ipak mislim da se klasična glazba i alternativniji glazbeni izričaj mogu sjajno povezati. Kad, recimo, pogledaš bilo koji bolji bend od 80-ih nadalje, svi su oni u nekoj mjeri klasično obrazovani“, nastavlja.

To nas ujedno dovodi i do iduće točke našeg razgovora. Šir je, naime, ovo razdoblje izolacije, koje je sada srećom iza nas, iskoristila krajnje kreativno. U trenutku neočekivane inspiracije odlučila se na prilično neočekivani pomak u svojoj karijeri. Probe u njenom matičnom kazalištu su stale. Stali su i svi drugi glazbeni angažmani. Trebala je neki novi kanal za ispoljavanje svoje kreativne energije. Odlučila je spojiti svoju strast prema alternativnoj glazbi sa svojom ljubavlju prema klasici.

Ako ste došli do zaključka da je vrijeme za neke nove početke, svakako ćete svoje prve korake u svojoj novoj avanturi učiniti uz novi Huawei P40 Pro. Zahvaljujući inovativnoj trgovini aplikacijama AppGallery, u svoju ćete novu karijeru još lakše zaploviti zahvaljujući nizu korisnih aplikacija za uređivanje slika i videa kao što su Retrica, Canva, YouCut, Vimage ili MX Player – da nabrojimo samo neke.

„Taman je ovo, da ne kažem što, krenulo. Vježbala sam na krovu, ne violu nego teretanu, i na repeatu slušala Kraftwerkov Computer Love. Osjetila sam potrebu isprobati mogu li ja sa svojom violom to polifono obraditi. Vratila sam se za kompjuter učiti program za snimanje muzike. Završila sam s hrpom materijala i javila se Hrvoju Felboru, frendu koji mi i inače montira stvari, da mi preporuči neki program da se bacim i u video montažu. I veli on meni – ‘Dušo, mogu ti ja preporučiti što hoćeš, ali ja ti to mogu odraditi za pet minuta’.“

I tako je krenula njena YouTube karijera. Svoj je kanal nazvala FakeViolin. Što je samo još jedan dokaz njenog neizmjernog duha. Jedan kolega novinar u naslov je, naime, stavio da umjesto viole svira violinu. „Ljudi valjda misle da je to tipfeler. Bože moj, dobro sam se nasmijala i odlučila foru okrenuti u svoju korist“, smije se. Na spomenutom kanalu, inače, možete pronaći njene obrade elektronske glazbe prilagođene sviranju na violi.

„Godinama maštam o tome da live snimim dionicu po dionicu i onda na to spojim u polifonu kompoziciju. Zahvaljujući tehnologiji to je konačno moguće. A sve je krenulo s time da je Stanku Hercegu trebala božićna čestitka koju svake godine šalje ljudima. On je inače naš poznati kamerman, stara garda. Tad sam si ja prvi put na laptop skinula program za snimanje.“ Radila je bez mikrofona, zvučne kartice i bilo kakve druge aparature za snimanje. „To što je laptop mogao uhvatiti sa svojim primitivnim mikrofonom, to je pohvatao. Obavila sam tih minutu i pol, koliko je taj finalni produkt na kraju trajao, i pritom počela polako učiti baratati programom.“

Nakon 30 godina sviranja sad je prvi put došla u priliku sama odraditi posao koji joj je prije bio nezamisliv. „Upoznala sam mogućnosti svog instrumenta koje su me, malo je reći, iznenadile. Prvi put sam svoj instrument upotrijebila kao udaraljku. Prvi put sam ga raštimala da bih odsvirala neke dublje dionice koje viola inače ne može odsvirati i oduševila sam se.“ Važno je, kaže, istraživati i nikad ne prestati biti znatiželjan. To nije samo sukus svakog kvalitetnog života, nego i svake prave umjetnosti.

„Ja sam zapravo spoznala koliko samoća može biti prekrasna i kreativna. Divno je ovisiti o samome sebi i svojim vlastitim kriterijima. Ljudi iz naših umjetničkih branša su odmalena naučeni slijediti tuđi primjer. Rijetko imamo priliku u ono što radimo ugraditi sebe u mjeri u kojoj to želimo. Obično smo plaćeni za to da slijedimo nečiji kult ličnosti – bili to profesori, bili to dirigenti. Mislim da je od krucijalne važnosti pronalaziti sebe pa makar i u tuđim radovima. Možda osobito ondje. Da to ne radimo, svi bismo isto svirali i glumili“, nastavlja.

Kad čovjek toliko godina svira u orkestru, kaže, postoji minimalan prostor za slobodu. „Sviranje, osobito kad ima puno instrumenata, je, da se razumijemo, i dalje genijalno. Uopće ta ideja da ti sviraš samo jednu dionicu i spoznaja da ta tvoja dionica gradi taj čitav spektar muzike koju ljudi uživaju je prekrasna. No, da ti baš imaš prostora za slobodu i vlastiti izričaj, ne. To se ne smatra profesionalnim. Ako odlučim udariti po svome, rušim cijelu sliku orkestra. Tu se treba vjerovati dirigentu da je njegova koncepcija ispravna.“

Koji put je teško, ističe, suzbiti vlastitu koncepciju, ali to čovjeka uči nositi se s vlastitim egom. „A za ljude koji imaju velik ego je to osobito dobro“, samokritično će kroz vragolasti osmijeh. „No, imam sreće što izvan matičnog orkestra HNK radim i u drugim projektima gdje ipak imam puno veću slobodu i priliku raditi stvari drugačije i po svome. A u svemu ovome mi je najdraže što su ovo što radim prepoznali moji kolege muzičari. Kad te pohvali neki kolega simfoničar, čovjek čijem se talentu godinama diviš iz daljine, a koji je usto profesor na Akademiji, bude ti drago.“

One koji protagonisticu ove priče znaju dulje, njena proaktivnost ne čudi osobito. Riječ je o iznimnoj ženi iznimnih stavova. Ženi bez dlake na jeziku. Malo ćete gdje čuti beskompromisnost strasti prema životu kao kod nje. Godinama je brijala kosu i obrve jer je odbijala prikloniti se dominantnim stereotipima ljepote. „ To je bio moj način da se izborim za sebe. Kad su jednom došle te wannabe novopečene intelektualke, odjednom nisi mogao biti pametan, ako si lijep. Nabile su mi kompleks manje vrijednosti. Poružnjivala sam se kako bih stekla autoritet. Godinama sam se borila time. Ljepota nije vrijednost“, rekla je jednom prigodom.

„Čim imaš neki hobi koji široka masa percipira kao nešto neuobičajeno – loše ti se piše. Ljudi tvoju osobu ne mogu povezati s tvojom profesijom. O ukusima se sad može raspravljati. Možemo mi voljeti ili ne voljeti Bacha, isto tako i Kraftwerk, ali unutar utjecaja na povijest glazbe njihove su uloge neosporne. Depeche Mode je meni osobno, recimo, jedan od najvažnijih bendova koji je obilježio mnoge značajne trenutke u mom životu, ali njihov je utjecaj na svijet mnogo manji nego što je to bio Iggy Popov u njegovoj ranijoj fazi. Bez njega bi punk kao takav bio nezamisliv. To što je kasnije postao nešto drugo, to je sad već druga stvar“, nastavlja.

S tim je subverzivnim duhom krenula i u ovu priču. Osjetila je da je vrijeme da se odvaži istražiti i svoju drugu stranu sebe. Onu kojoj na pamet nije uvijek i isključivo Prokofjev. „Sve je to muzika koju ja i inače slušam i oduvijek mislim da bi ju na ovaj način trebalo obraditi. Dakako da ne mislim da moja obrada Blue Mondaya može biti bolja od originala. To je dan-danas najprodavaniji single svih vremena. Mogu napraviti svoje, mogu napraviti da mene veseli, mogu napraviti da neki klinci koji bi htjeli svirati nešto drugačije vide da i oni to mogu“, odlučno će.

„Nije mi padalo na pamet da bi demonstracija mojih cirkuskih vještima mogla zanimati druge ljude. Jako mi je drago zbog toga, nećemo se sad lagati, ali još mi je draže što sam pronašla neki novi put k sebi i glazbi koju volim. Super mi je što naučila stvari za koje nikad nisam mislila da bih ih mogla svladati. Tehnologija je genijalna stvar, omogućuje nam tolike mogućnosti. I, da se razumijemo, ne otkrivam ja sad tu toplu vodu. Samo kažem da ako sam ja mogla uz malo truda, mogu i drugi“, nastavlja.

Za inovaciju i ekspresiju sebe, dodaje, čovjeku ne trebaju sterilni studijski uvjeti. Ona, recimo, svira posvuda. Osobito ju je, pak, ističe, iznenadilo jedno prilično neočekivano otkriće.  „Svoju sam posljednju skladbu snimila na zahodu. Otkako su se pojavili mobiteli više nikamo ne idem bez njega. Hvala bogu, moja mama neće čitati ovaj intervju tako da priča nisam ti se javila jer nisam vidjela poziv ne stoji. Mobitel mi je u ruci 24 sata dnevno. Ne mogu si zamisliti život bez, recimo, Deezera. Što misliš kako sam otkrila najakustičniji prostor u svom stanu“, smije se.

Ako ste i vi, baš poput Ana Marije, ovisni o glazbi, u AppGallery trgovini aplikacijama možete u tren oka preuzeti Deezer, Otvoreni radio ili neku drugu omiljenu aplikaciju za slušanje glazbe. A kad ste već tamo, za potpunije iskustvo uživanja u životu i neograničene razgovore s prijateljima preuzmite omiljene društvene mreže poput Vibera, Snapchata, TikToka te ostalih.

Šalu na stranu. Kroz ovaj se proces prvi put usudila zaputiti korak dalje na svom glazbenom putu, ali je i dalje ostala vjerna svom osebujnom i eklektičnom načinu življenja glazbe. „Ovako, dušo. Ne bih se usudila napraviti aranžman za simfonijski orkestar, ali kad radiš za svoj instrument gdje točno znaš koje su mu mogućnosti, onda je to druga priča. Ove svoje aranžmane, recimo, sviram po sluhu. Onda ih uvježbavam danima, a tek ih onda snimam. Pišem si neke skice. Solmizacijom si napišem što sam naumila. Ako je oktava gore, onda stavim strelicu gore i obrnuto. Gotovo bih se usudila te svoje glazbene skice usporediti sa špiljskim crtežima. Moje kolegice iz Vortexa su se dugo zabavljale jednom mojom bilježnicom u koju sam si upisivala te svoje ‘skice’. Imam i svoje posebne oznake za pauzu, kolegice su to gledale u čudu. Komponiram u kodovima i mogu reći da sama sa sobom prekrasno komuniciram“, pozdravlja me u svom vlastitom stilu.

„Kako izgleda moj prosječan dan“, započinje naš razgovor Krešimir Biškup – mladi marketingaš koji je sa svojih 30 i kusur godina već izgradio respektabilnu karijeru. „Nema u njemu ništa prosječno. Imam plan za gotovo cijeli tjedan i onda dan prilagodim eventualnim dnevnim zadacima“, nastavlja.

Radni dan mu obično započinje između 7 i 8 ujutro, a, kako kaže, bez kave dobro jutro ne postoji, barem ne za njega. „Dan često provedem u pivovari Lepi Dečki ili u obavezama oko nje što uključuje kontakte s kupcima, organiziranje distribucije, robe, osmišljavanje marketinških aktivnosti i provedbu planova. Jednom tjedno smo u Zagrebu, dok ostatak tjedna često provedem između brojnih kupaca na sjeveru Hrvatske, Zagorje, Varaždin, Međimurje i Podravina.“

Krešo, kako većina ljudi zove Biškupa, izniman je mladi poduzetnik. Nakon što je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu, krenuo je raditi svoj posao iz snova. „Dobio sam priliku raditi prvo kao mlađi PR savjetnik, a kasnije i voditi određene aspekte digitalnog marketinga, PR-a i sponzorstava za hokejaški klub KHL Medveščak Zagreb.“

Ekipa se tada natjecala u austrijskoj ligi, punili su Arenu Zagreb, Dom sportova je redovito bio krcat do zadnjeg mjesta. „Ljudi su stajali po prolazima, među tribinama“, priča nam Krešo. „To je priča koja je dan-danas odlična i iz marketinškog, sportskog i emocionalnog kuta. Klub možda više ne postoji, ali me to iskustvo apsolutno definiralo kao osobu.“

Koliko je svemir nepredvidiv govori i činjenica da marketing, posao bez kojeg mu je danas nezamisliv, uopće nije bio njegov prvi izbor. Pri završetku čakovečke gimnazije vidio se, naime, u nekoj novinskoj redakciji pišući tekstove. Promjena planova dogodila mu se u zadnji čas, a svoju odluku nije nikad požalio. „Jednom kad sam krenuo u tom smjeru, ostao sam. Upoznao sam odlične kolege, prijatelje, a mnogi od njih su mi postali i suradnici. Danas bih rekao da sam rođen za komunikaciju, približavanje rješenja i rješavanje problema, ali i za prodaju, koja je ipak veliki izazov“, priča nam.

A prošle je godine odlučio kapitalizirati svoje iskustvo koje je marljivo godinama stjecao u industriji te se odvažio otisnuti u poduzetničke vode. „Prošlo je gotovo godinu dana otkako vodim svoju vlastitu marketinšku agenciju, WTF Events.“

Drugi veliki projekt kojim se intenzivno bavi je i organizacija jednog od naših najcjenjenijih festivala elektronske glazbe – Forestland. „Forestland je najveći regionalni elektronski festival domaćeg promotora, a posljednjih godina prema nagradama i ponajbolji. To je jedan zanimljiv projekt koji je nastao je mladenačkog inata, volje za radom i ljubavi prema glazbi i to se vidi. Od jednodnevnog partyja došli smo do 48 sati festivala, s publikom i izvođačima iz cijelog svijeta, od Japana do Kalifornije, međunarodnim priznanjem i brojnim nagradama.“

„Kako bi rekao veliki Petar Dundov, Forestland je ‘odličan party u šumici‘. Smatramo da smo originalni, organski, prirodni i zanimljivi i ljudi to kuže. Počeo sam s pomoći oko marketinga, a danas mogu reći da vodim jedan zahtjevniji dio planiranja, organizacije i provedbe festivala. Kao i sve najbolje na svijetu, smatram da nisam završio slučajno u tome. Tako je očito moralo biti“, dodaje.

I lista stvari kojima se bavi ne staje ovdje. Dan mu je, kaže, ponekad prekratak za sve poslove i sportske aktivnosti kojima puni svoj raspored, ali upravo ga taj organizirani kaos aktivnosti, kaže, drži napetim. „A vjerujem da mi daje i komparativnu prednost na tržištu.“ Za uspjeh je, kaže, ključno nikad ne stati. „Kad staneš, kad prestaneš učiti, gledati, razmišljati, gotov si. Isto tako mislim da je ključno pokušati. U Hrvatskoj se na ‘neuspjeh’ ili na bankrot gleda kao na nešto loše, ali to ne mora biti nešto loše ako naučiš, saznaš nešto novo ili postaneš bolja osoba i kreneš dalje. Greške se događaju, a uspjeh se gradi. Nekad spavam više, nekad se budim u šest, nekad prije 11 ne funkcioniram. Nema pravila, važno je balansirati, slušati tijelo, ali i razum“, otkriva nam.

Budući da živimo u iznimno digitaliziranom dobu gdje se većina kreativnog posla odvija online, zanimalo nas je kako se on nosi s izazovima suvremenog svijeta. Je li o novim tehnologijama ovisan poput većine ljudi iz branše ili je ipak pronašao drugačiji put kroz tu digitalnu šumu u kojoj danas svi više ili manje besciljno lutamo. „Koliko god bih htio reći da sam ‘napredan’, mislim da sam po tom pitanju još uvijek prilično konzervativan. Pokušavam se educirati o svim novim tehnologijama, njihovim prednostima, manama, ekonomskom i marketinškom koristima, no na kraju dana vraćam se provjerenom.

Huawei je ovih dana na tržište lansirao novu P seriju pametnih telefona karakteristično prepoznatljivu po svojim moćnim kamerama. A novitet ove serije su i vlastiti Huawei mobilni servisi te vlastita trgovina aplikacija AppGallery koja obiluje gomilom aplikacija sa sve većim brojem domaćih aplikacija – uključujući banke, medije, telekome…

„Kroz dan se najviše koristim društvenim mrežama i komunikacijskim platformama poput Vibera, ali moram priznati da sam se nedavno, baš kao i većina svijeta, navukao na TikTok. Trenutačno se, doduše, još uvijek pokušavam ondje samo snaći, ali definitivno je to platforma kojoj ćemo se u budućnosti svi, a naročito mi digitalni stručnjaci, morati više posvetiti ukoliko ćemo htjeti pronaći komunikacijski kanal s mlađim generacijama. A tu su i razni photo editori poput Vimagea ili Canve. Moram priznati da se ponekad na telefonu znam i zaigrati. O Deezeru da ne govorimo. Bez njega mi je život nezamisliv!“

A uz pomoć nove Huaweijeve trgovine aplikacija AppGallery i vi se na svojim novim Huawei P40 pametnim telefonima možete zabavljati uz golemi broj globalno popularnih aplikacija kao što su Viber, Snapchat, Deezer ili TikTok. Do njih nikad lakše. Sve što morate je odabrati jednu od tri jednostavne opcije i vaša zabava može početi!

Kroz razgovor smo se kratko osvrnuli i na poziciju mladih obrazovanih ljudi u Hrvatskoj. Trendovi su takvi kakvi jesu. Mlade nade domaće privrede već godinama bježe iz zemlje glavom bez obzira u potragu za nekom boljom budućnošću. Krešo je također pobjegao. Ali ne onako kako mislite. Čovjek je pred šest godina zamijenio metropolu za rodno Međimurje.

„2014. radio sam u web redakciji na razvoju novih medija, a onda sam dobio ponudu priključiti se mladoj nabrijanoj ekipi u Međimu. Spakirao sam kofere i vratio se kući. Ostao sam s njima par godina, upoznao ondje divne i krasne ljude, partnere s kojima i danas često surađujem. Da mi je ta odluka iz niza razloga pala teško, jest. Ali iz ove današnje pozicije mogu reći da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu“, priča nam Biškup.

Nemojmo se zavaravati. Ozbiljna je to promjena. Ta, kome bi nakon devet godina života u najužurbanijem gradu u Hrvatskoj bilo lako okrenuti leđa i vratiti se u provinciju? „ Zagreb je velik, lako se u njemu izgubiti, biti malen i nestati. Međimurje je malo, a Čakovec još manji. Da, greške se baš ne opraštaju i možda je neusporedivo teže napraviti dobru priču, ali se, isto tako, lakše i istaknuti. Ovdje sam doma, živio do fakulteta i svakako bih uvijek preporučio – uči vani, radi vani, ali vrati se kući da bi to znanje i uspjeh vratio, iskoristio i pomogao i svojem domu da bude još i bolji.“

Na nove radne izazove nije morao dugo čekati. Ipak se radi o jednom od najrazvijenijih krajeva u zemlji. Posla za one koji žele i znaju raditi, a pritom još na stol donose set neophodnih vještina i poslovičnu međimursku radnu etiku uvijek ima. Krešo, rekli smo već, paralelno gura čak tri jako različite, ali podjednako uspješne poslovne spike.

S pivovarom, priznaje, ipak ima najviše posla. „Lepi Dečki rade svih 365 dana u godini, a nekad mi se čini da radimo i više. Ako ne traje sezona, onda dolazi Božić. Početkom godine pripremaš sezonu, krajem sezone počinju jesenski festivali i tako u krug.“

Poslovni angažmani vezani uz organizaciju i promociju sporta su onda, kaže, puno više seksi. Iako dijametralno suprotni. „U hokeju smo imali 56 utakmica u sezoni, postsezonu i predsezonu. Znači, kad se sve zbroji i oduzme, nekih 70-ak aktivnosti, presice, treninge i sve ostalo. I danas me prođe jeza kad se sjetim huka u krcatoj dvorani, navijanja i odličnih tekmi. Da mogu jednu stvar vratiti, vratio bih taj osjećaj zadovoljstva kad padne gol pa 7.000 ljudi podivlja u dvorani, a Bizzo pusti Serbus Zagreb moj pa logično – Fight for your right od Beastie Boysa. Miris dvorane i tekma u kolovozu, vani 35 stupnjeva, a ti gledaš hokej u kratkim hlačama, pivo i ekipa. To su bila vremena, stari moj“, prisjeća se oduševljeno Biškup.

Rad na festivalima je, priča nam, od svega što radi zasigurno najpodcjenjeniji. „Kako jedan Forestland završi, tako planiramo idući, a mene prečesto pitaju u travnju kad ćemo početi s organizacijom. Radiš 365 dana za 48 sati događaja i sve može biti gotovo u sekundi. Nadamo se, ipak, da će se nešto još dati spasiti i da ćemo se i ove godine družiti u šumici. No, da. Zbog tog adrenalina sve se na kraju isplati.“

Razgovor nas nanosi u domenu nostalgije. Pitam ga kako su izgledali organizacijski počeci Forestlanda. „Prvi festival bio je bunt, a posljednji je bio meni osobno najizazovniji, najteži, ali i najbolji festival dosad. Na mom prvom festivalu radio sam neke uobičajene komunikacije oko društvenih mreža, pratio aktivnosti i učio. Zapravo sam upoznavao događaj i osobe uključene u organizaciju. Na ovom posljednjem izdanju sam dnevno tukao i preko 30.000 koraka, a od još više hodanja me spasio Husqvarnin e-bike. Mislim da festivali imaju svijetlu budućnost, a Forestland će se svakako održati i u 2020. u nekom obliku. Festivali na kontinentu bit će nova hrvatska turistička i ekonomska priča možda već od ove, ali od iduće sezone sigurno.“

Možda to niste znali, ali Međimurje već desetljećima ima jaku elektronsku scenu pa stoga ovaj festival u šumici samo nastavlja njegovati tradiciju elektronske glazbe u tom kraju med dvije rijeke. „Devedesetih su iz cijele regije ljudi dolazili na partije k nama. Bilo je jakih klubova, partija, a nadamo se da će se to i nastaviti. Neka od najjačih mainstream, ali i underground imena hrvatske scene dolaze iz Međimurja i okolice, a iznimno nas cijene i Slovenci. Elektronska glazba ne mora biti tabu, niti je nešto nepoznato. Najdraže mi je kad na festivalu sretnem osobe koje nisu fanovi, ali su oduševljeni, jer glazba je samo dio festivalskog iskustva“, priča nam Krešo.

Otkrio nam je i kako izgleda proces planiranja jednog velikog festivala u prirodi. „Kako jedan festival završi, počinjemo s pripremama za idući, ali s promišljanjem i planovima krećemo već i puno ranije.“ Najteže je, kaže nam naš sugovornik, pogoditi dobar line-up, odabrati artiste, osmisliti koncept i temu festivala. „Sami izvođači su nam zasad na nekih 30% troškova, velik dio iznosa odlazi nam na produkciju, zvuk, rasvjetu, izgradnju pozornica, popratnog sadržaja i animaciju posjetitelja.“ Na lokaciji radovi počinju 30 dana prije festivala. Košnje, priprema terena, ograđivanje, izgradnja barova, kampova, a prošle su godine dečki napravili čak i Zip-line. Izgradnja pozornica traje nekih sedam dana da bi sve nakon 48 sati festivala bilo demontirano i nestalo u idućih nekoliko dana.

A ondje gdje se radi s ljudima obično ne fali niti problema. „Najgore što ti se može dogoditi kad organiziraš glazbeni festival je da ti se ne pojave umjetnici. To je neki strah koji stalno nosiš u sebi i naravno da će se jednom ostvariti. Nama se posrećilo čak dvaput“, smije se Krešo. Prvi put su mu nastup nekoliko sati pred set otkazali Dzeko&Torres. „Izašli su iz aviona u gradu gdje su imali presjedanje i propustili doći. Zašto? Nikad nismo saznali. A prošle se nam godine nije pojavio Ruben de Ronde.“

Čovjek je putovao iz Njemačke. U Düsseldorfu je bila ogromna oluja pa avion nije mogao poletjeti. Ne bilo mu teško pa se pokušao snaći s rent-a-carom. Doputovao je čak do Münchena, a onda su mu zatvorili zračnu luku. Peh.  „ Sve što je mogao je nazvati me, ispričati se i poslati poruku ekipi da mu je žao. Imao sam 10 minuta da sve organiziram, dečki, DJ-i su povukli, produžili setove, ubacili se i uspjeli smo sve odraditi. Ponekad se ljudi znaju izgubiti, GPS ih je odveo na krivu stranu.. Neću ni pričati o DJ-u iz Mexica koji je došao na festival s mojim frendom Lucom iz Pariza. Luc nam je radio video 2016. i kaže, čuj doći ću s frendom, Meksikanac je, DJ, pa zašto ne. Na kraju je Cool Baby Names svirao na nekoliko pozornica, proveo 3 dana u Međimurju i dan, danas se javlja i priča ekipi kako mu je bilo, a bilo mu je odlično!“

A kakav bi to festival bio da ljudi ne gacaju u blatu do koljena? „Bilo je to 2018. Hiljade ljudi je već ušlo, hiljade su čekale ispred, na putu, a onda se nebo otvorilo ni od kuda. Oluja nad olujama i trajalo je satima. Tad sam dobio nekoliko malih srčanih udara. Idući dan sam obrisao rain-alarm i sve weather widgete s mobitela i neko vrijeme nisam uopće htio slušati Vakulu“, ponovno će kroz smijeh Biškup. „No, snašli smo se, Zonderling, Nick Havsen i ekipa tako su rasturili s nastupima da nikome nije smetalo malo kiše i iz takvog horora dobiješ nešto pozitivno. I tako smo mi s malo blata dobili status ‘pravog’ festivala.“

Dotičemo se i teme koja nam je svima obilježila posljednja dva mjeseca života. Prvih mu je tjedan dana, priča nam Krešo, bilo čudno, ali se brzo prilagodio. „Definitivno mi je trebalo malo usporavanja, malo promjene ritma. Najsretniji je zbog ove situacije moj pas Toni, beagle, koji nikada u životu nije bio na toliko šetnji. Dnevno prolazimo 5 do 10 kilometara i nekako me on više izmorio nego bilo koja druga aktivnost. Teško mi pada nedostatak crossfita, boxevi ne rade i to ispuhavanje mi fali, kompenziram donekle trčanjem i zapostavljenim biciklom, ali to nije to, zasad.“

I kad Krešo kaže da mu fali šport to stvarno i misli. On je, naime, jedan od onih poslovnih ljudi koji u 30-satni radni dan nekako uspiju ugurati još i maratone i brdski biciklizam. „Volim biti prisutan. Trčim ove prilično netipične utrke, kros lige, četiri kruga oko Ludbrega i slične i to mi je totalno fora. Ne volim strukturu pa zato često odem na divlje, u borbu sa samim sobom. U 2019. sam istrčao dva polumaratona iz vedra neba, završio sam oba i to je možda i bilo jedno prilično teško iskustvo, ali ne i nemoguće. Pun maraton me ne vuče, barem ne zasad, a u biciklizmu obožavam brdsko-biciklističke maratone. Otići na vikend s ekipom, odvoziti, doživjeti nešto, ali i gurnuti se malo izvan zone ugode, u crveno. Bicikl i trčanje koliko su slični, toliko su i različiti, sam si sa sobom, razmišljaš, voziš, trčiš, uživaš i probaš pritom ne umrijeti. Fizička aktivnost mi puno znači, pogotovo jer pritom ne diram mobitel, a to je nešto što mi je jako teško“, smije se Krešo koji je inače pobožno prati novitete na tržištu telefona.

Nova P40 serija Huawei telefona dolazi i sa iznimno korisnom stavkom – geste. Riječ je o inovativnoj tehnologiji koja korisnicima omogućuje beskontaktno korištenje pametnih telefona onda kad je to najbitnije!

Iz svega ovoga je ipak izvukao nešto dobro, kaže nam. „Ovo smo vrijeme dobro iskoristili tako što smo razvili app za Lepe Dečke u suradnji s kolegom Antoniom Valentićem, Forestland je ušao u digitalni svijet i pokrenuo jedan glazbeni brend. Osim toga, naučio sam više cijeniti sebe i svoj rad. Dugo sam vremena nastojao biti strpljiviji i uvjereniji u ispravnost svojih odluka. A onda je došla ovo ludo vrijeme i sve se promijenilo. Svaki je plan morao dobiti svoju rezervu, a svaka rezerva svoju rezervu. Konačno sam shvatio da uspjeh i projekti ne dolaze zdravo za gotovo. Ništa mi nije servirano na srebrnom tanjuru. Ne bih volio da ovo zvuči krivo, ali nije sramota reći da sam svoj uspjeh zaslužio predanim radom i željom za stvaranje. Ljudi to prepoznaju. I da me danas pitaš što bih savjetovao 20-godišnjem sebi ili bilo kojem drugom klincu, rekao bih si ovo: Budi strpljiv i smiren. Razmišljaj. Traži rješenja izvan nekih okvira i normi i na kraju krajeva, nastavi sanjati, maštati, uči, gledaj i radi. Snovi nisu tako daleko.“

---

AppGallery kutak

Izvukli smo trenutačno najpopularnije mobilne igrice na tržištu

Roberto Pavić: „Huawei P40 lite je uređaj koji treba uzeti ozbiljno“

Naš poznati gamer isprobao pametni telefon budućnosti

---

Otkrio nam je sočne detalje iz svoje karijere, rekao što mu se na estradi sviđa, a što ne i kako se snašao u doba korone

Ivan Penezić je frontmen popularne hrvatske Pravila igre. Uhvatili smo ga netom prije premijere najnovije pjesme benda – koja usput izlazi u ponedjeljak – i dobro ga izrešetali pitanjima.

Saznali smo, između ostaloga, čime bi se bavio da nije pjevač, koji su trenuci obilježili njegovu karijeru i kako se ovih dana nosio s izolacijom. Ispričao nam je koje mu je glazbeno razdoblje bilo najdraže, a otkrio nam je i zašto voli nadimak koji ga prati na estradnoj sceni.

Opiši nam svoj prosječni radni dan. Možeš ići u detalje koliko želiš i u koje želiš.
Pošto sam sve samo ne jutarnji tip, moj dan počinje u kasno prijepodne. Bez prave turske kave dan ne počinje. Nakon toga je lako baviti se mailovima i ostalim izazovima koje moje jutro nosi. Kako se uz glazbu paralelno bavim i grafičkim dizajnom, taj dio volim srediti što prije kako bi se mogao što bolje koncentrirati na glazbene izazove. U njih spada rad u studiju, skladanje, brainstormanje o planovima s ostatkom benda i još mnogo toga što se ne vidi, ali svakako čini razliku. Puno je tu zapravo posla koji na prvu ne biste spojili s glazbom, a čini ju potpunom.

Kako je izgledao tvoj poslovni put? S kakvim si se izazovima susretao? Što bi ponovio, a što bi napravio potpuno drugačije?
Moj poslovni put je kao i svačiji prepun uspona i padova uz koje se uči. Ne stoji bez veze ona teza ”starost jednako mudrost”. S godinama čovjek stekne iskustvo koje ti je itekako potrebno za posao i život generalno.

Tijekom života radio sam mnogo poslova, ali nekako sam se uvijek vraćao glazbi i dizajnu. Izgleda da me umjetnost najviše privlači. Uvijek sam nekako bio vođen instinktom i redovito išao glavom kroz zid što bi se na koncu uvijek dokazalo ispravnim. Poanta je da treba slušati ono što ti srce i onaj unutarnji glas govore jer ćeš jedino tako biti sretan. Put do uspjeha je nekad možda duži, ali je na koncu i slađi.

Što bi radio da nisi pjevač?
Pa vrlo vjerojatno bih karijeru ”gurao” u grafičkom dizajnu ili digitalnom marketingu. Društvene mreže i dizajn su postale dio naše svakodnevice pa vjerujem da bih u tom segmentu našao svoje mjesto pod suncem.

Kažeš, živimo u digitalnom svijetu. Kakav je tvoj stav spram novih tehnologija? Koliko si ovisan o telefonu?
Moj stav je da se ljudi jednostavno moraju prilagoditi novoj tehnologiji, ili će ih ona s vremenom pojesti. Koliko god je mnogo toga izgubilo šarm s dolaskom moderne tehnologije, ne možemo pobjeći od činjenice koliko nam ona olakša život. Neke stvari su prije bile bolje, a neke su sada.

Huawei je ovih dana na tržište lansirao novu P seriju pametnih telefona karakteristično prepoznatljivu po svojim moćnim kamerama. A novitet ove serije su i vlastiti Huawei mobilni servisi te vlastita trgovina aplikacija AppGallery koja obiluje gomilom aplikacija sa sve većim brojem domaćih aplikacija – uključujući banke, medije, telekome…

Ako naučiš vladati tehnologijom, mogla bi ti puno pomoći u životu. Ja moram priznati da spadam u generaciju koja jednostavno ovisi o telefonu i raznim aplikacijama. Nekad čak sam sebe živciram koliko ne puštam mobitel iz ruku. Pa vjerojatno mi su mi najdraže aplikacije one vezane uz društvene mreže. Pomoću njih dajem uvid fanovima u svoj privatan život i stvaram neku vrstu interakcije s njima koja je u današnje vrijeme izrazito bitna.

Može li se od glazbe u Hrvatskoj živjeti?
Ako si uporan, talentiran i rođen pod sretnom zvijezdom, sigurno da može. Ono zbog čega mnogi mladi glazbenici izgore je prevelika želja za novcem i uspjehom preko noći.

Ubrzo shvate da to ovdje tako ne ide, da ne mogu biti nova Dua Lipa ili Billie Eilish i odustanu. Potrebna je predanost i dugogodišnji rad. Ako nisi spreman na to, postoje alternative pred kojima mnogi mladi glazbenici danas pokleknu u obliku talent showova, nakon kojih često završe pjevajući svadbe da bi dobro zarađivali.

Sve ovisi kakav si tip, kojim putem želiš i koliko žarko to želiš. Srećom, naša diskografija obiluje imenima koja pošteno zarađuju od glazbe. Hrvatska je prepuna talentiranih autora i izvođača koji su radom stekli privilegiju da od glazbe mogu zarađivati i iskreno im se divim i klanjam. Respect.

Koji ljudi najčešće imaju predrasude prema glazbenicima?
– Najčešća predrasuda je da glazbenici nisu ljudi od krvi i mesa – hehe. I mi smo najobičniji ljudi s emocijama, problemima i najnormalnijim životnim potrebama. Izlazimo, družimo se, kupujemo u shopping centru… samo što vas nekad imamo privilegiju zabavljati, pjevati s vama te vas činiti sretnima.

Prisjeti se svog najdražeg momenta s nekog koncerta i najlošijeg. Ispričaj nam koju anegdotu.
– Najdraži koncert u životu mi je definitivno onaj u Ljubljani koji smo odsvirali u sklopu naše 3D turneje. Nikada nisam doživio toliko iskrenu ljubav od naših fanova kao tog dana. Publika i mi smo bili jedno i to nikada neću zaboraviti.

Što se tiče anegdota, pamtim svoj prvi koncert s Pravilima Igre nakon kojeg mi je prišla jedna obožavateljica s ružem u ruci i zamolila me da joj se potpišem na grudi. Također, pamtim i jedan koncert gdje sam zabunom otišao na krivu stranu pozornice na kojoj nije bilo stepenica te je koncert počeo bez mene – hehe. Bilo je tu svega i uvijek biva simpatično.

Kako se život u izolaciji odrazio na rad vašeg benda? Kako su probe funkcionirale?
– Odrazio se kao i na sve ostale bendove i glazbenike u svijetu. Probi nije bilo, ali je svatko radio na sebi. Imali smo spremnu jednu pjesmu pod nazivom U hladnoj sobi za koju vjerujemo da je najbolja pjesma našeg autora Mire Buljana koju je ikada napisao!

Međutim, s dolaskom cijele ove situacije zaključili smo da ćemo s njom ipak pričekati neke hladnije i romantičnije dane te smo užurbano počeli snimati i pripremati naš novi single Usne od šećera. Pjesma je izuzetno pozitivna, energična i vjerujemo kako je upravo ono što je ljudima potrebno u ova teška i čudna vremena.

Kako si se snašao u izolaciji? Čime si kratio dane? Jesi li naučio nešto novo?
– Pa u izolaciji je najvažnije ostati pribran i razmišljati optimistično. Naučiti iz svega izvlačiti ono najbolje i najpozitivnije. Prije koji mjesec udomio sam jedno malo štene američkog blue stafforda koje mi je uvelike pomoglo prebroditi ovu krizu i učiniti je slatkom i zabavnom. Oko malog psa je puno posla i truda, pa ti dani prolaze kao ubrzani. Ljubav koju ti takvo malo stvorenje pruži je neopisiva i kad ti je najteže natjera ti osmijeh na lice.

Sad mi je jasno zašto te zovu doktorom Dolittleom hrvatske scene!
To mi je jedan od najdražih nadimaka koje su mi dali. Jako sam slab na životinje i ne mogu zamisliti život bez njih. Imam 3 psa, mačku i kunića. Kao što možete zaključiti, fale mi još majmun, papagaj i eventualno tuljan.

Što radiš kad ne radiš?
– Pokušavam što više vremena provesti s prijateljima i obitelji. Obožavam biti u prirodi sa svojim psima, non-stop sam na biciklu i volim se opustiti u svojoj vikendici. Puno vremena posvećujem tjelovježbi, pa su mi teretana i tenis nezaobilazni dio slobodnog vremena. Također, veliki sam obožavatelj filmova i serija, tako da ne prođe večer, a da ne pogledam barem nešto.

A uz pomoć nove Huaweijeve trgovine aplikacija AppGallery i vi se na svojim novim Huawei P40 pametnim telefonima možete zabavljati uz golemi broj globalno popularnih aplikacija kao što su Viber, Snapchat, Deezer ili TikTok. Do njih nikad lakše. Sve što morate je odabrati jednu od tri jednostavne opcije i vaša zabava može početi!

Koji dio svog posla voliš najviše, a koji najmanje?
Obožavam putovanja na koncerte. Najjača zabava je uvijek u kombiju i prilikom zagrijavanja za koncert. Dobra smo ekipa i ne bih ovaj bend mijenjao za još sto bendova.

Koncerti su ipak nešto za što živimo, tako da su mi oni najdraža stavka ovog posla. Ono što najmanje volim su vjerojatno photoshootinzi, ali ni to nije tako strašno s obzirom na to kakvih poslova ima, haha.

Postoji li vrijeme u glazbenoj povijesti kojem bi volio pripadati i zašto?
Da mogu, definitivno bih otputovao u 80-e i 90-e godine prošlog stoljeća. Iz tog perioda datiraju neki od mojih najvećih uzora kao što su bendovi poput Queena, Bon Jovija, Aerosmitha, Guns’n’Rosesa i Whitesnakea.

Smatram da je tada glazba kao umjetnost bila na najvišem nivou, stoga bih se usudio taj period nazvati zlatnom erom glazbe. Bila je puno iskrenija, autentičnija i ljudi su to voljeli. To se cijeni i danas, ali se biznis drastično promijenio i rekao bih da je glazba možda postala previše ”biznis”, a ne umjetnost.

Kako se Ivan Penezić privatno razlikuje od javne percepcije Ivana Penezića?
Za početak, nije vampir! Ovdje se moram jednostavno nasmijati. U nekoliko spotova mi nisu baš pogodili boju pudera, a pjesme nisu bile vedrog karaktera što je uzrokovalo sterilnim i nekad hladnim licem nakon kojeg me mnogo ljudi uspoređivalo s popularnim vampirom iz Sumrak sage.

Šalu na stranu, ne razlikuje se mnogo. Voli glazbu, druženja, životinje i svoje fanove. Takav jednostavno jesam i ne želim stvari uvijek prikazivati idealnima ako to nisu. Imam i ja svoje tmurne i ranjive faze, ali sreća da one ne traju dugo. Jednostavan sam lik i uvijek dajem do znanja tko mi se sviđa, a tko ne.

P40 Lite dolazi sa 6 GB + 128 GB memorije, tako da možete skidati aplikacije, fotografirati i snimati videozapise bez brige da će vam ponestati prostora. Tu je i četverostruka stražnja kamera

Roberto Pavić je naš poznati nagrađivani fotograf čija su djela sudjelovala na preko 50 različitih izložbi. Stil mu karakteriziraju izrazito dramatične pejzažne fotografije kojima oduševljava svoje fanove na svojim Facebook i Instagram stranicama. U svojem najnovijem testu osvrnuo se na mogućnosti novog Huaweija P40 Lite.

Već samim pogledom na specifikacije koje su izašle za novi Huawei P40 lite vidi se da se riječ o više nego odličnoj kombinaciji i da ovaj uređaj treba uzeti za ozbiljno. U današnje vrijeme baterija je jedna od najbitnijih stvari na mobitelu pa tako P40 Lite dolazi s kapacitetom baterije od 4.200 mAh, što je i više nego dovoljno za cjelodnevno surfanje, fotkanje, slanje poruka/mailova te igranje igrica sa samo jednim punjenjem. Navedena baterija puni se Huawei 40W Super Charge tehnologijom, te se 70 % nje može napuniti u samo 30 minuta.

Kako bi se olakšao prelazak sa sadašnjeg mobitela (bilo koje vrste) na novi P40 lite, Huawei ima Phone Clone aplikaciju kojom je moguće prebaciti sve podatke i krenuti dalje kao da se gotovo ništa nije promijenilo. Nije potrebna internetska veza, povežete se s lokalnim hotspotom, skenirate QR kod i pametni telefoni su spremni za prebacivanje podataka. Pod podacima za prebacivanje se podrazumijeva sve – fotografije, video materijali, aplikacije, kontakti, kalendar i slično. Iz donjih fotografija vidljiv je postupak prebacivanja podataka – jednim klikom prebačeni su Facebook, Instagram, WhatsApp i sve druge aplikacije sa “starog” telefona. Do kojih detalja se tu ide dovoljno je reći da mi je Phone Clone prebacio čak i sve budilice koje imam u postojećem mobitelu.

Novi P40 lite dolazi s odličnim Huawei Kirin procesorom, koji se najbolje pokazuje kod autonomije baterije i brzini njenog punjenja. Huaweijev procesor je tu kako bi upravljao potpuno novim Huawei Mobile Services (HMS) sustavom. U HMS-u je jedna od najbitnijih stvari Huawei ID – račun koji je povezan sa svim aplikacijama, tako da se njima može pristupiti samo jednim klikom. Huawei ID je potreban kako bi se pristupilo:

• • Huawei Cloudu – sve vaše fotografije i videozapisi mogu se sigurno pohraniti na Cloud, koji sprječava gubitak podataka (npr. u slučaju gubitka telefona)
• • Huawei App Gallery – Huaweijeva službena platforma za pretraživanje, preuzimanje, upravljanje i dijeljenje mobilnih aplikacija
• • Huawei Browser – koji služi za pretraživanje interneta
• • Huawei Zdravlje – aplikacija koja prati sve vaše aktivnosti
• • HiCare – aplikacija predinstalirana na svim Huawei pametnim telefonima i tabletima koji pružaju pristup brojnim korisnicima za podršku i poboljšanje usluge
• • Huawei Teme – kako bi pozadine vašeg novog P40 Lite izgledale što bolje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Roberto Pavic (@roberto_pavic_photography) on Mar 16, 2020 at 12:54pm PDT

Kad smo kod svih tih aplikacija, treba napomenuti da P40 Lite dolazi sa 6 GB + 128 GB memorije, tako da možete skidati aplikacije, fotografirati i snimati videozapise bez brige da će vam ponestati prostora.

Ukoliko imate potrebu za nekom od aplikacija koje nisu dostupne u AppGallery trgovini, do njih se može doći u samo par klikova, tako da vam se u principu ništa ne mijenja i sve što ste imali do sada na svojim mobitelima i dalje vam je dostupno.

Huawei P40 Lite dolazi sa četverostrukom stražnjom kamerom. Glavna kamera ima 48 MP, blendu od f1.8, koja pomaže u fotografiranju u uvjetima s malo manje svjetla. Iako je u automatskim postavkama kamera podešena na 12 MP i pored toga piše da je to preporučena veličina, slobodno prebacite na 48 MP i iskoristite svaki piksel. Te fotografije su iste veličine kao i na prethodnoj P30 lite verziji – 8.000 x 6.000 piksela. Bitno je napomenuti da je Huawei dodatno poboljšao svoje objektive tako da kod fotografiranja direktno u sunce flare više se neće biti primjetan.

Druga kamera namijenjena je fotografiranju ultra-širokih kadrova od 120 stupnjeva. Često se zna dogoditi da je kadar “preuzak” pa slobodno prebacite na tu kameru i pokušajte uloviti što više atmosfere na Vašim fotografijama. Zadnje dvije kamere opremljene su makro i bokeh objektivom.

S prednje strane dolazi selfie kamera od 16MP i njena najbitnija postavka je Super noćni selfie koji daje kvalitetne, bojama zasićene i oštre selfie fotografije u uvjetima slabog osvjetljenja.

Osim navedenih objektiva mobitel ima i standardne modove:

• • Panorama – vertikalna i horizontalna,
• • Blenda – kojim je moguće više ili manje zamutiti pozadinu i istaknuti glavni subjekt koji se fotografira,
• • Slikanje svjetlom – za fotografiranje dugih ekspozicija,
• • HDR – dodatno je poboljšan te fotografije ne izgledaju neprirodno, s previše lokalnog kontrasta. HDR mode pomaže kod visoko kontrastnih scena, kako bi se pomoću njega na fotografiji dobili najsvjetliji i najtamniji dijelovi
• • Makro – fotografiranje kukaca, cvijeća i slično
• • Night mode – za fotografiranje noćnih scena
• • Photo – automatska postavka gdje mobitel sa svojom umjetnom inteligencijom razmišlja o sceni umjesto vas te prepoznaje primjerice izlazak ili zalazak sunca i sukladno tome “namješta” postavke
• • Timelapse – videozapisi koji izgledaju ubrzano, 15 sekundi snimke reproducira se u 1 sekundi, pa tako na primjer zapis od 150 traje 10 sekundi

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Roberto Pavic (@roberto_pavic_photography) on Mar 18, 2020 at 1:13pm PDT

Za one koji žele još više postići svojim mobitelima tu je Pro mode u kojem se sve postavke mogu kontrolirati i pomoću kojeg se dolazi do najkvalitetnijih fotografija.

Neovisno u kojem modu ili kojom kamerom fotografirate boje na njima su odlično izbalansirane i prirodne.

P40 lite dolazi sa 6,4-inčnim Full HD zaslonom koji čak i u potpuno sunčanim uvjetima odlično prikazuje boje. Za one koji ne vole bijelu pozadinu bitno je istaknuti da mobitel ima Dark Mode gdje se sve prikazuje s crnom pozadinom, te se po mojem mišljenju oči malo manje naprežu. Isto tako, za one koji trebaju još više, mobitel dolazi u Dual SIM verziji tako da je moguće odjednom koristiti 2 broja.