beskrajno

U Dalmaciji su božićni običaji poput paljenja badnjaka, unošenja slame u kuću i kolendanja nekad bili nezaobilazan dio blagdanskog slavlja. Danas su neki od tih običaja zaboravljeni, dok su drugi, poput kolendanja, doživjeli transformaciju i prilagodbu suvremenom vremenu. Ipak, oni i dalje čuvaju duh zajedništva i povezanosti s tradicijom koja je utkala posebnu toplinu u dalmatinske blagdane

Danas u Hrvatskoj obilježavamo božićno došašće odlascima na advent, ispijanjem kuhanog vina i uživanjem u cimet rolama, no nekoć se ti običaji nisu prakticirali jer su postojale tradicije koje su bile više usredotočene na toplinu obiteljskog doma i zajedništva.

Posebice u Dalmaciji postojali su divni tradicionalni običaji poput unošenja slame u kuću, paljenja Badnjaka te posebnih obreda povezanim sa svetim Nikolom. Mnogi od tih običaja, bilo da su sačuvani ili zaboravljeni, podsjećaju nas na bogatu tradiciju i smisao zajedništva koje je krasilo Božiće naših predaka, čineći ovo doba godine posebnim za sjećanje i njegovanje obitelji i zajednice.

Unošenje slame u kuću

Ono što je tradicija kićenja božićnog drvca na Badnjak danas, u Dalmaciji je nekoć bilo unošenje slame u kuću. Jasno, običaj simbolizira Isusovo rođenje u betlehemskoj staji na slami.

Naime, nekoć je bio običaj na Badnjak u kuću donijeti slamu te je rasprostrijeti po podu za valjanje, sjedenje ili čak spavanje, dok se dio obavezno stavljao na stol, točnije ispod stolnjaka. Nakon Božića, točnije tri dana nakon Božića, slama se ritualno iznosila te polagala na mlade voćke kako bi ih posvetila bogatim urodom iduće godine.

Iako transformiran, običaj unošenja slame i dalje je prisutan u Dalmaciji, gdje se danas mala količina stavlja ispod stola ili jelke kao simbol Isusovih jaslica.

Paljenje Badnjaka

Običaj paljenja Badnjaka tradicionalno je bio najrašireniji u selima Dalmatinske zagore, ali se održavao i u obalnim krajevima poput Splita i Kaštela. Sam naziv Badnjak povezuje se s pojmom „panj“, a praksa je podrazumijevala da najstariji član kućanstva obilazi dom noseći drveni panj. Nakon toga bi se Badnjak unosio unutra, poškropio blagoslovljenom (krštenom) vodom, dok bi ukućani izgovarali pozdrav: “Na dobro vam došla Badnja večer”.

Panj bi na ognjištu tinjao tijekom cijele noći, a pepelom preostalim nakon izgaranja kasnije bi se posipala polja i vinogradi, vjerujući da tako prizivaju rodnu i uspješnu godinu. Na obalnom području najčešće se koristio panj masline ili česmine. Od sredine 20. stoljeća običaj paljenja Badnjaka u Dalmaciji postupno je ustupio mjesto kićenju božićnog drvca. Kako su otvorena ognjišta nestajala iz domova, tako je i ovaj stari običaj polako iščezavao iz gradskih i seoskih sredina, dok je božićno drvce preuzelo ulogu glavnog blagdanskog simbola.

Kićenje božićnog drvca

Već sredinom dvadesetog stoljeća, panj je nestao pred čarom božićnog drvca, onog bora koji je polako u našu tradiciju stigao iz Njemačke još u 16. stoljeću, a sve da bi krajem 19. preko sjeverozapadne Hrvatske oborio srca naših predaka. U Splitu, ta čarolija nije zaživjela odmah: prvi koji su okitili božićno drvce bili su članovi splitske obitelji Kaliterna koji su 1895. godine, inspirirani susjednima željezničarima, odlučili ‘iskopirati’ tradiciju.

Međutim, u našoj tradiciji razlikujemo dva običaja kićenja.

Kićenje božićnim zelenilom (granama javora, bršljana, kadulje i masline) bila je drevna tradicija u kojoj su obitelji kitile vrata, dvorišta, pa i kokošinjce, dok je kićenje božićnog drvca došlo iz gradova te se proširilo po selu u 19. stoljeću. Drvca su se otada obično krasila svijećama, vrpcama, jabukama i lješnjacima.

Paljenje svijeća

Svijeće su duboko utkane u pučke božićne običaje, od početka Adventa do ponoćke, kao simbol svjetla i nade u božićnom vremenu. U domovima su se svijeće obično postavljale na zimzeleno granje ili božićno drvce u tri primjerka, a palile su se svečano na Badnju večer, prvi dan Božića i tijekom božićnih blagdana, pa čak i na Novu godinu i Tri kralja.

U Splitu je običaj bio malo poseban: svijeća se stavljala u ‘svijećnjak’ od kolača, točnije kolač kružnog oblika s rupom u sredini. Paljenje svijeće bilo je popraćeno riječima koje su najavljivale Božju milost, dok se gašenje vršilo komadićem kruha umočenog u vino, uz izricanje želja za uklanjanje zla i zlobnih utjecaja iz doma.

Postojala su i vjerovanja povezana s dimom i fitiljem svijeće: smatralo se da će onaj prema kome ide dim ugašene svijeće sljedeće godine prvi umrijeti, ili da će onaj prema kome se nagne fitilj svijeće također doživjeti smrt. U nekim krajevima svijeće su morale gorjeti tijekom cijele noći, a ako bi se slučajno ugasile, to je smatrano nesrećom.

Kolendanje

Tradicija ima pretkršćanske korijene, prilagođene kršćanskim blagdanima, i često se veže uz paljenje badnjaka ili sijanje pšenice. Ipak, kolendanje u Dalmaciji predstavlja tradicionalni božićni običaj u kojem grupe djece, mladih i ponekad odraslih obilaze kuće pjevajući kolende, točnije obredne pjesme za čestitanje Božića, Nove godine i Sveta Tri Kralja.

Danas se kolendanje aktivno oživljava kroz folklorni ansamble, klape i događaje na trgovima, primjerice u Kaštelima 2024. ili na otocima.

Običaj kolendanja jedno je od najvrednijih blaga hrvatske kulturne tradicije, što potvrđuje i činjenica da je uvršten u Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvatske. Unatoč utjecaju modernizacije i promjenama života, kolendanje i dalje živi naročito u ruralnim predjelima Dalmacije, gdje je sastavni dio božićnih i novogodišnjih svečanosti.