I ona se nekad smijala ljudima koji su upisivali škole za trčanje, a onda je i sama postala jedna od njih

Mirela, 39 godina, stručnjakinja za online medije i digitalni marketing, majka sedmogodišnje djevojčice i ljubiteljica jutarnjeg trčanja

S trčanjem sam počela na nagovor prijateljice prije četiri godine, a nakon nekoliko neuspješnih pokušaja redovnog odlaska na raznorazne satove aerobika, privatne treninge, zubme i druge slične sportske aktivnosti koje obično u stopu prate propale novogodišnje odluke.

Bit ću potpuno otvorena. Godine sjedilačkog života i predanog odbijanja aktivnog života koji je pratio moj životni stil su stigle na naplatu prije nego što sam to planirala. Lako za to što sam natukla neželjene kilograme, počela su me ozbiljno boljeti leđa. Do te mjere da sam se tog ranog proljeća ozbiljno odlučila posvetiti nekoj aktivnosti. Odluka je pala na tada sve popularnije trčanje i to u školi trčanja.

Da stvar bude smješnija, do trenutka dok nisam krenula trčati u školici, bila sam duboko uvjerena da su to žešće gluposti koje predstavljaju prodavanje magle. Kao, tko treba ‘učiti trčati’? Odgovor je brzo postao jasan – ja.

Krenule smo triput tjedno na organizirano trčanje po maksimirskoj šumi i vrlo smo brzo uvidjele kako je upravo taj trenutak organiziranosti u timskom okruženju ključan faktor uspjeha. Jer, kako bismo drugačije naučile žuriti polako? Organizirati si dionice koje su izvedive u tempu koji je prilagođen upravo našim mogućnostima? Sve su to neki važni faktori koji čovjeku pomažu u tome da se nešto pretvori u zdravu naviku.

I kad kažem pretvori, onda doista mislim kako se radi o dugotrajnom i složenom procesu. Nitko preko noći ne postaje maratonac. Prije nego što uspiješ u komadu istrčati svoj cilj naučiš da nije svaka bol ista bol. Naučiš koliko je pravilno disanje bitno. Odjednom se nešto u meni prelomilo i trčanje se iz nečega što mi je predstavljalo tlaku preobrazilo u katarzični užitak.

Shodno tome, frendica i ja smo se vrlo brzo osamostalile. Možda to nije nešto što bih predložila svima, da se odvoje od strukture i podrške koju početnicima nudi neka organizirana aktivnost, ali mi smo u jednom trenutku prerasle svoju školicu. Možda je i do toga što smo osjećale da je trčanje samotan sport koji ti pomaže da u tišini svojih vlastitih misli kroz rutinsku aktivnost posložiš život. A zasigurno nisu odmogle niti povremene trač partije uslijed kojih bismo zaboravile da smo izvrtjele 5-icu, 6-icu ili 7-icu – ovisno o kilometraži koju bismo si taj dan zadale.

Bilo kako bilo, trčanje se u mom slučaju doista vrlo brzo prometnulo u iskonsku strast pa mi čak niti neljudski vremenski uvjeti koji nas običnu prikuju uz domove nisu više predstavljali nikakav problem. Bilo pustinjski vruće, sibirski hladno i tropski kišovito, ja sam na stazi – sama ili u društvu one iste frendice s kojom sam se pred nekoliko godina otisnula u ovu avanturu – redovita, barem triput tjedno. Trčanje ne preskačem niti kad sam na godišnjem. Muž, doduše, nije baš sretan što u ionako prenatrpani prtljažnik pokušavam ugurati još dodatne opreme, ali trčanje je doista stil života neodvojiv od moje svakidašnjice.

Možda ćete misliti da sam luda i da sam samo jedna u nizu onih preobraćenica koje sad ovdje prodaju maglu. Kao, vidi ju – pronašla se u trčanju u svitaju srednjih godina. Možda, ali rezultati su u mom slučaju bili vrlo mjerljivi i itekako vidljivi već od samih početaka. Nakon samo četiri mjeseca sam ne mijenjajući ništa drugo u svom životnom stilu u smislu rigoroznih dijeta, odricanja ili (samo)kažnjavanja izgubila osam kila. Ali sam vrlo brzo shvatila da je to dobrodošla, ali vrlo sporedna nuspojava trčanja.

Prestala sam trčati samo zbog onog fizičkog aspekta i u jednom trenu shvatila da trčim prvenstveno radi svog mentalnog zdravlja. Više nije bilo važno jesam li sama ili s frendicom, pada li kiša, koliko je sati, koja je temperatura ili je li vani mrkli mrak. Ja sam gotovo svako jutro prije ostalih radnih i životnih obaveza tračala barem tri kilometra.

Sve ono što sam prije smatrala preprekama postalo je samo isprika koja više nije bila opcija. Moj najiskreniji savjet, izlike kao što su muž na putu i činjenica da sam sama s 5-ogodišnjim djetetom, neprospavane noći, PMS, glavobolja – na ignore! Djetetu bih pustila crtić i objasnila da se vraćam za pola sata - kad velika kazaljka dođe na 12 😊.

Trčanje je postalo moja strast, nekakva vrsta ‘čišćenja’ od dnevnih obveza, lošeg dana na poslu, stresnih situacija privatno i poslovno i, što je najvažnije od svega, svaki istrčani kilometar bio je neka vrsta osobne pobjede nad onim ‘ne mogu’, ‘ne da mi se’, ‘ne stignem’. Super je osjećaj kad pobijediš samu sebe 😉.

I danas, četiri godine nakon svog prvog srednjeprugaškog koraka, trčanje je i dalje moja psihoterapija, i tjelovježba i meditacija. Osobno mi još uvijek najviše odgovaraju oni ranojutarnji trkaći treninzi, ali ću nekad trčanje zamijeniti brzim hodanjem samo da u dan uđem tom malom pobjedom koju sam uspjela izvojevati.

Osim toga, kako su epidemija i lockdown ostavili sve manje prostora za ikakve organizirane aktivnosti, zabavu pri čemu su nam prilično ograničili prostor za mentalnu higijenu, trčanje se opet potvrdilo kao najbolji izbor  - sve što trebam je malo vremena, tenisice i dobra glazbu u slušalicama.

Stoga, molim vas, nemojte mi vjerovati na riječ – probajte!