Rijetko je koja hrvatska ljepotica u svijetu poznata poput dame kojoj ćemo posvetiti ovaj tekst. Što nimalo ne čudi. Ona, naime, objedinjuje prirodne ljepote, avanturistički duh i zanimljiv karakter. Na momente je izazovna, na momente se čini iznenađujuće krotkom. Kontroverzna je. Omiljena je. Omražena je.

Ovisi koga se pita. Na listama najljepših već godinama redovito drži najviše pozicije. Tu i tamo, doduše, izgubi od neke Amerikanke ili Norvežanke, ali među bajkerima tome unatoč uživa svesrdne simpatije. I ne vole je samo bajkeri. Vole je i biciklisti i kamperi. Stari i mladi. Vole je ljudi divlja duha. Ma vole je, zapravo, svi osim Hrvata koji, čini se, kao da su ju zaboravili iako uživa svjetski ugled. No, tako to često s nama biva.

O kome pričamo, pitate se. Pa o jednoj od najljepših hrvatskih cesta, dakako, Jadranskoj magistrali. Odnosno, Jadranskoj turističkoj cesti – kako se dugi niz godina zvala. Možda je, pak, vi u svom mentalnom imeniku imate zapisanu pod natuknicu D8. I neka, to joj je i službeno ime koje joj stoji na osobnoj karti. Državna cesta D8. Cesta je to čijih nešto više od 1.000 kilometara (uzme li se u obzir njena čitava duljina koja se proteže kroz čak tri države - Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru te kroz šest hrvatskih županija) pričaju brojne priče o uspjesima, neuspjesima pa čak i pokojem mitu. I svih ćemo se njih mi ovdje dotaknuti.

Dvije ili tri službeno

Magistralina priča kreće, dakle, sredinom prošlog stoljeća. Oni kreativniji među nama pribrojili bi ju možda čak i glasovitoj baby boom generaciji. Za one koji ju pak ne vide kao živ entitet Državna cesta D8 samo je dvotračna asfaltna prometnica koja putujući usko uz obalu povezuje sva veća primorska naselja od Trsta do albanske granice.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, Jadranska magistrala duga je 1008 kilometara, od čega 818 prolazi kroz Hrvatsku, od Plovanije do konavoskog “konfina” na Debelom brijegu. Tih 800 kilometara prometnice probijano je, a potom i asfaltirano, tijekom nekoliko poslijeratnih desetljeća. Prvi asfaltirani segment bio je onaj između Rijeke i Novog Vinodolskog, a do konca pedesetih cesta se kroz koloplet velebitskih okuka probila do Zadra. Do 1963. trasirani su i asfaltirani dijelovi između Zadra i Šibenika, Rogoznice i Trogira, Splita i Omiša, te Makarske i Podgore.

Sredinom šezdesetih već postaje jasno da bi turizam možda mogao biti unosan ulog za budućnost. Jugoslavenska država laća se posla, diže od Svjetske banke kredit te tijekom samo petnaestak mjeseci 1964./65. uz lokalnu građevinsku operativu i pomoć vojske gradi preostali 271 kilometar: segmente između Šibenika i Rogoznice, Omiša i Makarske, te južno od Podgore.

Magistralu je inače gradilo više od 10 tisuća radnika te 270 inženjera i tehničara, a 1965. godine, kad je napokon završen i zadnji, 291. kilometar od Trogira do Dubrovnika, svugdje je vladalo golemo oduševljenje.

Tko je tu koga

Budući da se od samog početka znalo za značaj koji će ova cesta imati na krajeve kroz koje prolazi, ne čudi što se uz njenu gradnju vežu različite priče i mitovi. Ili su ljudi jednostavno imali višak vremena i imaginacije.

Jedna od tih, kako bi ih Donald Trump nazvao, alternativnih istina odnosi se na priču da su Amerikanci Titu novac za Maestralu htjeli pokloniti, ali ih je on glatko odbio. Druga se legenda također odnosi na Tita. Ovaj put ga se predstavlja kao svojevrsnog robinhudovskog junaka koji je prodao američko žito kako bi tim novcem izgradio Jadransku cestu.

U istinitost priče koja slijedi pak malo tko može sumnjati. Naime, jedna od slabo čuvanih tajni cestogradnje bila je i činjenica da se usporedno s gradilištima od sjevera prema jugu spuštalo golema količina dinamita koji će 60-ih postati oruđe divljeg ribolova, a tu poveznicu divljeg ribarenja i građevinskih krađa sjajno prikazuje TV dokumentarist Branko Lentić u svom fenomenalnom dokumentarcu “Dinamitaši” (1974).

Ako niste dosad imali prilike, autor ovog teksta svakako bi vam sugerirao da ga pogledate. Rijedak je to očuvani dokumentaristički biser iz onog vremena koji donosi prilično drugačiji pogled na vrijeme i ljude.

Naš cijenjeni novinar i autor, Jurica Pavičić, podijelio je jednom zgodom crticu iz svog života koja se tiče vremena prije izgradnje Magistrale. Imajte na umu da govori o vremenu koje nije toliko davno. Postojali su tad već i televizori i atomske bombe, a čak su već i kompjuteri počeli kucati na velika vrata. Vrijeme o kojem govorimo od nas je udaljeno svega 60-ak godina.

„Nedugo nakon svršetka 2. svjetskog rata, moju (tada maloljetnu) majku moja je baba poslala u posjete familiji u Rijeku. U to vrijeme, između Splita i Rijeke nije bilo ni ceste ni željezničke pruge. Jedina komunikacija bio je linijski brod koji je puni dan i pol putovao pristajući u svakom većem priobalnom gradu. U vrijeme prije biznis klasa, taj brod je dirljivo ujedinjavao “male” i “velike”, pa se moja mater sjeća kako je na brodu među običnim pukom na palubi bio i tadašnji splitski biskup Klement Bonifačić.

Ono što je putnike također ujedinjavalo bio je i - strah. Jadran je, naime, bio pun mina, linijski je vapor poput Ingemara Stenmarka vrludao između minskih polja, a na koncu puta najsretnije je vijest bila - da ste uopće stigli.

Nekoliko godina kasnije, moj je otac počeo raditi u tvornici Jugovinil u Kaštel Gomilici, 15 kilometara od Splita. Do Gomilice tada nije bilo asfaltne ceste, kao ni - razumije se - gradskog prijevoza. Nekoliko godina, dnevni se commuting radničke klase sastojao u tome da bi u cik zore morali doći na splitsku rivu, gdje bi ih ražalovani američki vojni kamion James u košu za teret prevozio prema rumenim zorama industrijske zone.

Kamion bi vozio diljem industrijskog prstena Kaštelanskog zaljeva, uz Vranjic, Sveti Kajo i Kaštel Sućurac, uz cementare, željezare i rezališta, dok je radnička klasa u košu gutala oblak makadamske prašine.

Tako su - da se okoristimo vječnom krilaticom gastronomskih priredbi - putovali naši stari.“ Cesta koja je promijenila sve Malo koja je cesta u Hrvatskoj imala toliko velike i duboke posljedice po razvoj kraja kojim je prolazila. Barem kad je suvremena povijest u pitanju. Njena gradnja donijela je, naime, velike društvene promjene - neke pozitivne, druge malo manje. Uz turizam, došao je, tako, masovni pokret vikendaša, ali i betoniranje obale, industrijalizacija, doseljavanje iz brdskih područja u zaleđu.

Kako je najvećim dijelom prolazila jako blizu mora, podigla je vrijednost dotad bezvrijedne zemlje uz more koju se u patrijarhalnim obiteljima obično davalo u nasljedstvo kćerima, što je u ponekim dijelovima omiškog i makarskog priobalja rezultiralo potpuno neočekivanim promjenama pozicija moći u korist žena. Bilo je to puno prije nego što je drugi val feminizma zapljusnuo svijet.

Za cestom je išla prva, rana cimer fraj izgradnja. Za njom dolaze i prve vikendice. U do tada anonimnim i nenapučenim valama nastaju vikendaška naselja uz cestu kao Klenovica, Grebaštica, Žaborić, Brodarica, Vrića žala, Marušići, Stupin Čeline, Nemira, Brzet, Duće… Ukratko, tamo gdje dopire cesta, dopiru i kuće pa stoga nije čudno što s jadranske magistrale hrvatski Jadran redovno izgleda groteskno preizgrađen i ružan. Iako, valja zadržati na pameti onu da se ljepota uvijek krije u oku promatrača pa ćemo dopustiti mogućnost da se nekome upravo ovakva jadranska obala jako sviđa.

Najljepši dio ceste

Budući da se Maestrala rasteže duž više od 1.000 kilometara, za očekivati je i da će se čovjek na tom putu susresti s različitim vidicima. Gdjekad zavija visoko međ' brdima, gdjekad se spušta tik do mora. Dramatičnosti joj zasigurno ne nedostaje, kao ni pogleda od kojih čovjeku zastaje dah. Međutim, većina zaljubljenika u vožnju redovito je suglasna da je najljepša dionica Maestrale ona na potezu između Senja i Starigrada.

Potvrđuje to i činjenica kako je Jadransku magistralu za snimanje promidžbenih spotova za svoje automobile odabralo nekoliko automobilskih kuća. Peugeot, Fiat, BMW i Audi tako su svoje perjanice provozali Jadranskom obalom i pronijeli njene ljepote daleko u svijet. Jer gdje ćete drugdje naći toliko prirodne ljepote, prekrasne prizore plavog mora, gradove koji se pružaju uz cestu i planinu koja svjedoči dugoj povijesti? 

Jadranska magistrala s razlogom je proglašena jednom od najljepših cesta na svijetu i moralna je dužnost svakog Hrvata da barem jednom u životu sjedne za volan i provoza se njenom čitavom dužinom. Amerikanci možda imaju svoj Route 66, ali mi imamo Magistralu.