Pričali smo s jednim od naših najtraženijih glazbenika koji je surađivao s našim najpoznatijim glazbenicima

Ivan Pešut je jedan od naših najpriznatijih instrumentalista današnjice. Gitaru shvaća kao nastavak svoga bića, a njegov su neosporni talent prepoznali brojni domaći i strani glazbenici. Svirao je sa svima - od Šajete, Radojke Šverko, preko Severine i grupe Denis&Denis do Massima. Prošle je godine izdao i album autorske glazbe za koju je nagrađen Porinom, a uhvatio se i glazbene produkcije u kojoj je postao jednako vješt kao i na gitari.

Ovog smo svestranog riječkog renesansnog čovjeka uhvatili povodom aktualne suradnje s Nikom Turković, našom kantautoricom s kojom je Ivan ostvario već niz uspješnih suradnji. Ispričao nam je što to sve radi jedan glazbeni producent, s kakvim se izazovima susreće, a usput nam je otkrio i kako je jedan diplomirani germanist i informatičar bez formalnog glazbenog obrazovanja postao jedan od naših najtraženijih glazbenika.

Krenimo s tvojim aktualnim projektom - nova pjesma Nike Turković. Otkrij nam neke detalje!

Kako je taj dan u Rijeci padala kiša, Nika je došla do mene u stan popiti čaj prije nego li odemo u studio na snimanje. Na kraju nam se nije dalo izaći iz stana, ali meni je srećom i stan setupiran kao studio pa je Nika zapravo čitavu pjesmu snimila u dnevnom boravku. Ona, mikrofon i ja. Ono što mi je u ovoj stvari fenomenalno jest činjenica da samo njen glas i klavir mogu držati kompletnu stvar od četiri minute bez da slušatelju postane dosadno. Meni kao producentu je to znak da je pjesma u svojoj srži dobra i samodostatna.

U ovoj je pjesmi Nika, recimo, čvrsto odlučila da želi pjevati. Htjela je izbjeći beat, diskusiju o tome treba li biti nešto brzo ili sporo, moderno ili ne. Zato smo njenim željama prilagodili aranžman. Ogolili smo ga. Napravili smo stvar tako fokus bude isključivo na njenoj interpretaciji, a pop izričaju smo se približili elementom repetitivnosti. To je jedna od onih stavki koje treba ispoštovati da bi se neka pjesma mogla vrtjeti na radiju ili ostati nekome u glavi nakon slušanja.

Sjećaš li se kako je krenula vaša suradnja?

Upoznala nas je pred šest godina Dina Rizvić i tad smo nas troje krenuli skupa pisati i muzicirati. Zatvorili smo se u kuću u Istri na par dana i shvatili da nam suradnja super funkcionira. Putevi su nam se na neko vrijeme razišli, ali smo se Nika i ja pred par godina ponovno povezali i shvatili da bismo mogli napokon nešto skupa pisati i podijeliti to s ljudima.

Ona je rođeni kantautor, a godinama nakon što se vratila sa studija u Londonu je svoje pjesme držala u ladicama, daleko od publike. U to sam vrijeme znao izražavati svoje nezadovoljstvo jer sam to smatrao nemarom prema vlastitoj glazbi. Nije mi bilo jasno zašto s materijalom ne želi pred publiku. Kad osjetiš da je netko predodređen za ovaj posao, onda je to najveći grijeh. Nika već ima svoj prepoznatljiv potpis. Stilski, emocijom i načinom na koji piše i interpretira, oslanja se na svoje iskustvo. Trenutačno je još uvijek u svojoj prvoj, originalnoj i najvažnijoj fazi u svojoj karijeri.

Ivan s Nikom možda surađuje već dugi niz godina, ali na ovom su se projektu oboje upustili u sasvim novu i drugačiju avanturu. Odlučili su svoje kreativne snage udružiti s Huaweijem te uz pomoć Huawei eko-sustava snimiti spot za novu Nikinu pjesmu, Boje.

Nikin će autorski tim tako video koji prati njezinu najnoviju skladbu snimati na dobro provjerenim Huawei P40 Pro pametnim telefonima dok će se postprodukcija spota raditi na Huawei MateBook X Pro 2020 računalima. Riječ je laptopima namijenjenima profesionalcima koji od svojih uređaja očekuju pouzdane poslovne partnere koji slijede samo najviše standarde.

Ljudi ne znaju da se baviš jako širokim dijapazonom glazbe - od sviranja, preko produciranja do glazbenih pedagogije. Zašto produkcija?

Vjerujem da je produkcija došla zbog želje da spoznam materiju koliko god široko i duboko mogu, da otkrijem što sve postoji. Jednom kad uniđeš u dubine, počneš se baviti detaljnim analizama i tako završiš u produkciji. Meni je bilo logično da ako želim svirati, onda moram slušati puno glazbe, saznati kako je ta glazba nastala i koji proizvodni procesi iza svega stoje.

Pokušaj nekome tko ne zna čime se glazbeni producenti bave opisati kako zarađuješ za kruh.

Za početak je važno naglasiti kako pojam glazbenog producenta potječe iz američkog načina funkcioniranja i da njegova definicija ne odgovara nužno tome kako se producenti danas definiraju u Hrvatskoj. Producent je nekad bio najčešće kuća ili izdavač, a ne nužno osoba koja je odlučivala što će se događati s proizvedenim materijalom jer su producenti uglavnom bili i financijeri. Iz te je pozicije logično da oni imaju pravo na posljednju riječ s obzirom da se radilo o velikim novcima.

Kroz vrijeme je producent postala osoba koja radi u ime izdavačke kuće ili studija. Nakon što se to dogodilo stvorio se prostor da i neki određeni producenti zbog uspješnica koje su stvorili postanu svojevrsne zvijezde. Oni su sve čega su se dohvaćali pretvarali u zlato i oni su zapravo ono na što pomislimo prvo kad govorimo o glazbenim producentima.

Kod nas je to ipak u većini slučaja drugačije. Glazbeni producent u Hrvatskoj najčešće objedinjuje više funkcija. On je ujedno osoba koja radi aranžman, donosi ključne odluke u mixu, a najčešće i sam stoji iza mix pulta. Rekao bih kako je glazbeni producent osoba koja je osmislila kakav će biti finalni zvuk neke snimke.

S kakvim se izazovima u svojoj svakodnevici susreće jedan glazbeni producent?

To su one klasične boljke kad se tvoja producentska vizija krene razilaziti s umjetnikovom. Rastrgan si između toga da udovoljiš onome za koga radiš i potrebe da istovremeno zadovoljiš svoje vlastite estetske i moralne proizvodne standarde. U takvim situacijama zna doći do razilaženja ili neugodnosti, ali se srećom u takvim situacijama osobno nalazim sve rjeđe. Došao sam u priliku da sam biram što ću i s kim raditi. Ne zato što sam bahat, da se razumijemo, nego zato što me okružuje dovoljno ljudi koji rade glazbu koja mi se sviđa pa nam onda kad radimo skupa to ispuni svo raspoloživo vrijeme.

Je li lakše raditi s početnicima ili sa stasalim zvijezdama?

Ovisi što. Početnici imaju taj prvi val kreative koji zna biti presudan ako je jako dobar. To je isti val koji je prethodno od svih zvijezda učinio to što su danas. Najgore je kad netko nema hrabrosti i kad se vodi za time što će ljudi reći. Isplati se usuditi. Ako je energija iskrena ili je pjesma jako vješto napravljena, onda uvijek dobiješ pozornost, a ljudi će sami odlučiti sviđa li im se to ili ne. Ali ako si fake, onda si padaš već u samom startu.

Sad kad smo sve ovo apsolvirali nam reci što te uopće privuklo glazbi?

Ja ne bih rekao da sam završio u glazbi, nego da sam odmah bio u glazbi. Jer nekako imam osjećaj da sam od rođenja tamo tj tu. Ne mogu to opisati nekome da zvuči logično. Kad se proba riječima nije ni meni. Samo znam da otkad sam svjestan sebe mi je bilo potpuno jasno da ću bit glazbeni profesionalac - u smislu da ću živjeti od nje, da ću se njome baviti i da će mi ona biti najveća strast i svakodnevnica.

Klavijature su bile prve. Od najranije sam dobi imao potrebu za sviranjem. Imao sam razne home made instrumente, kao recimo bubanj napravljen od kutije od praška za pranje veša. Otada sam jednostavno nastavio svirati. Uslijedio je sintisajzer, a potom sam otkrio i gitaru što mi je zauvijek promijenilo život.

Jedan si od naših najpriznatijih instrumentalista, a nisi formalno glazbeno obrazovan. Očituj se po tom pitanju

Moje formalno glazbeno obrazovanje je izostalo zbog čudnovatog spleta okolnosti. Kad su me roditelji htjeli upisati u glazbenu školu bio je velik priljev djece. U školi su prednost odlučili dati djeci koja doma imaju pianino ili klavir. Ja sam sa svojim sintisajzerom izvisio.

To me nije spriječilo da ipak nastavim svirati, jer sam bio nesputan i u potpunosti bez formalnih okvira. Možda to, doduše, ima veze i s horoskopom. Meni je to sve bilo u nekom virtualnom settingu. Kasnije sam išao na raznorazne tečajeve. Ljudi bi se uvijek čudili što sviram svaki dan minimalno osam sati. Slagao bih na toj klavijaturi razne ritmove, izmišljao stvari i istraživao. Tako sam do svih znanja o teoriji i logici glazbe došao uglavnom sam. Kasnije se to onda oblikovalo kroz mentorstvo drugih ljudi. Ono što želim reći, poanta je da sam apsolutno uživao svirajući i shvaćajući kako glazba funkcionira.

Imaš gomilu staža na glazbenoj sceni. Jesi li se ikad susreo s predrasudama zbog toga što nemaš diplomu iz muzike?

Predrasude zbog glazbenog (ne)obrazovanja uvijek postoje, ali one idu u oba smjera. Samouki glazbenici koji sviraju po bendovima obično misle da klasičari ne znaju improvizirati, da su previše određeni definiranim okvirima ili notnim zapisom i da se ne znaju igrati s glazbom. Klasičari, s druge strane, imaju predrasudu da samouki, jer ne znaju čitati notne zapise, treba puno vremena, odnosno velik broj probi da se uvježbaju.

No, kad se čovjek jednom krene ozbiljno baviti glazbom, to se sve izjednači zato što oni koji su samouki inercijom, potrebom i vlastitom željom, sami dolaze do teorijskih spoznaja. Od svojih se klasično obrazovanih kolega razlikuju po tome što oni prvo krenu svirati, a onda učiti što sviraju. Klasičari tek kasnije otkrivaju čari glazbe lišene okova pravila.

Na kraju dana, svi mi glazbenici prolazimo kroz iste stvari samo u različitim periodima života. Kroz svoj se glazbeni put trudim rušiti stereotipe koje ljudi imaju tako što držim radionice upravo ljudima koja u glazbenim školama uče klasičan program. Pokušavam im prenijeti kako znanje koje su ondje stekli mogu prenijeti na pop glazbu koju slušaju u svoje slobodno vrijeme, ali i kako se prepustiti improvizacijskom sviranju i rezultati znaju biti sjajni. S druge strane, samoukima pokušavam dati početne alate za razumijevanje teorije koji im omogućuju puno brže savladavanje instrumenta.

Malo to ljudi zna, ali diplomirani si informatičar. Odakle ova stavka u tvom životopisu?

U životu me oduvijek bilo najviše strah da mi ne postane dosadno. Ako mi netko drugi nije dao zadatak, ja sam si ga zadao sam. I tako sam zapravo i naučio raditi većinu stvari. U mojoj generaciji nije bilo uobičajeno otići na faks studirati glazbu, ali da studiram danas, sigurno bih otišao nekamo van na studij glazbe.

Kako sam znao da se paralelno mogu baviti i studijem i glazbom, upisao sam nešto što mi je bilo zanimljivo. Zato sam upisao njemački jezik i informatiku kao dvopredmetni studij. Danas me pitaju kako sam završio u toliko različitim smjerovima, ali meni to sve izgleda povezano – dio iste logičke strukture. Možeš spoznati sustav pa pronalaziti načine kako iz njega izaći, a možeš biti korisnik nečega i živjeti nešto pa to onda pokušati opisati.

E, baš u takvom odnosu stoje informatika i lingvistika. Svi koncepti uvijek imaju nešto zajedničko i slično, moraš samo spoznati svoju polazišnu točku da bi usporedio sustave. Tako da, u životu se nekako vodim interdisciplinarnim pristupom svemu. Ne vidim, primjerice, razloga zašto bi se npr. fizika odvajala od glazbe jer bez fizike nema glazbe.

Budi ljubazan pa nam otkrij više o svom glazbenom procesu.

Na nekom materijalu mogu teoretski raditi godinama, ali ako dođem do trenutka da čvrsto odlučim da ću nešto napraviti, onda je to gotovo isti dan. Spojim se na neki svoj kreativni izvor, krenem muzicirati i onda odjedanput, za par sati, završim stvar. Samo što tu svoju sposobnost nažalost koristim rjeđe nego što bih volio.

Ivan je, kao i svaki drugi informatičar, zaljubljenik u tehnologiju. Iako je već godinama dugogodišnji korisnik Huaweijevih pametnih telefona, tijekom ovog se projekta prvi put susreo s Huawei MateBook X Pro 2020 laptopom. Već na prvi pogled oduševio ga je kompaktni i profinjeni dizajn računala, a ravnim ga nisu ostavile niti njegove mogućnosti.

Za početak su tu procesor 10. generacije Intel® Core™ i7 kao i NVIDIA GeForce MX250 grafička kartica s do 16 GB memorije i do 1TB brze SSD pohrane. Osim toga, svaki će profesionalni umjetnik znati cijeniti i nevjerojatnu mogućnost multitaskinga koju korisniku pruža ovaj laptop.

Stavka koja pak je od osobite važnosti svakom glazbeniku zasigurno je mogućnost reprodukcije zvuka uređaja. Snažni četverostruki zvučnici i podešavanje frekvencije nude vam dubok i snažan bas s jasnim visokim tonovima. Također, uz pomoć četverostrukih mikrofona i inteligentne funkcije za smanjenje buke, šum iz okoliša učinkovito se filtrira. Huawei MateBook X Pro može uhvatiti vaš glas s udaljenosti od 4 metra, tako da vas aplikacije s glasovnim naredbama jasno čuju i registriraju.

Kakva je uloga tehnologije u glazbi 21. stoljeća?

Ogromna. Skoro presudna i to zato što se tehnologija uplela u kreativni dio pisanja pjesama. Prije je tehnologija imala utjecaj uglavnom na to kako će završni produkt zvučati i hoće li se dobro plasirati na tržište. Kvalitetniji snimak i skuplja produkcija dodavale su vrijednost na cijeli projekt, ali pjesme su se i dalje pisale tradicionalno. Mogao si uzeti gitaru u ruku i odsvirati nešto i bez te tehnologije uz koju je pjesma dovršena i to bez da skladba izgubi integritet. Tehnologija je u produkciji prije služila uglavnom tome da nešto ljepše zapakiramo.

Danas je taj odnos potpuno drugačiji. Bez tehnologije je postalo nezamislivo stvarati glazbu. Danas već krećeš od nekog beata, sounda, produkcijske vizije. Dođe ti čovjek koji želi pjesmu i kaže 'Ja sam tu zamislio da mi bude neki efekt'. Ako on kreće od efekta, znači da pisanje pjesme počinje od efekta. To pak znači da bez tehnologije koja može stvoriti taj efekt ne možeš početi tu pjesmu.

S obzirom na obilje ljudi s kojima si surađivao i žanrova u kojima si stvarao – jesu li generalni stavovi da je nešto vrjednije od drugoga opravdani?

Haters gonna hate. No, sve je povezano pa je onda nemoguće da u jednoj glazbi ima kvalitete, a u drugoj uopće ne kad je sve došlo iz iste strukture, zakonitosti,tj. iz istog tkanja. Jedino je pitanje što smo mi društveno opisali kao prihvatljivo ili neprihvatljivo. Postoji i faktor kompetencije izvođenja tog nečega. Netko može jako dobro izvesti narodnjak i na to ne možeš ostati ravnodušan, a netko može tvoju omiljenu pjesmu oskvrnuti do te mjere da ne možeš objasniti kako je do toga uošpće došlo.

Ljudi imaju krivu percepciju da su to leveli kao u video igrici. Znači okej, da bi odsvirao ovu pjesmu treba ti prvi i drugi level, kad ih prijeđeš onda ideš na kompliciraniju i bolju glazbu. To je potpuno suludo jer taj sustav nije linearan. To treba više promatrati kao sferu. Ne možeš pravocrtno pratiti progres. Stavi lošeg muzičara da svira nešto što bi ljudi mislili da je jednostavna glazba i vrlo će jednostavno biti primijetiti razliku kad to otpjeva ili odsvira jako dobar muzičar.

U svakom slučaju, u svakom žanru ima jako dobro napisane i odlično izvedene glazbe.