Ekskluzivno donosimo novi spot Nike Turković koja nam je ispričala sve o svojoj karijeri i činjenici zašto je upravo ovo najvažniji projekt u njenoj karijeri

Ova nas mlada kantautorica svojim vokalnim sposobnostima oduševljava već 15 godina, otkako smo je imali prilike upoznati kao djevojčicu koja je pobijedila na dječjoj Euroviziji. Otad se mnogo toga promijenilo. Nika je odrasla u snažnu umjetnicu prepoznatljiva autorskog rukopisa istančanog smisla za estetiku. Ovog smo ljeta svi pjevušili njen posljednji hit, a danas nam se predstavlja u potpuno novom i dosad nikad viđenom izdanju.

Pjesma Boje je, kako kaže, njen najvažniji projekt dosad i to zbog niza razloga. A spot, koji je u listopadu snimila pred bajkovitom scenografijom Kamenjaka, svojevrsni je novitet na našim glazbenim prostorima. Spot je, naime, u cijelosti snimljen Huawei P40 Pro pametnim telefon. Otkrila nam je kako je tekao proces rada na pjesmi, zašto se iz Londona vratila u Hrvatsku, ali i zašto se uvijek iznova vraća uhodanoj autorskoj ekipi s kojom je snage udružila i na ovom projektu.

Nemoguće je priču započeti bez dječje Eurovizije. Što ti je ona donijela dobroga, a što lošega? Postoji li neka anegdota koju osobito pamtiš?

Pa sigurno mi je dobrog donijela, pogotovo u to vrijeme jer je to tada bio aktualan događaj - što na televiziji, što u glazbi. Mislim da je u to vrijeme to bila neka platforma i mini predispozicija za klince koji će na hrvatskoj glazbenoj sceni nešto i napraviti Snimala sam tad i album, radila duete s Oliverom i Tonijem Cetinskim, stvarno sam provela puno svog mladog života na HRT-u. Rekla bih da mi je donijelo puno uvida u hrvatsku glazbenu industriju.

Sad, je l' mi je donijelo nešto loše? Pa ne bih rekla da je loše, ali me sigurno obilježilo na neki način. To je obično prvo pitanje koje mi se postavlja, i jasno mi je zašto, ali bih se u nekim trenucima voljela od njega i odmaknuti. Trudim se da me ljudi upamte po onome što radim sad, a ne nečemu što sam radila prije 15 godina.

A anegdota? Ja sam bila uvjerena da ću sve ja to super napraviti, a onda sam vidjela tu veličinu stagea, timova, klinaca za svih strana svijeta koji su došli, pjevači, koreografije. Dobila sam temperaturu i povraćala sam dan prije. Ničim izazvana. Nisam mogla pričati. Povraćala sam cijeli dan. Simptomi anksioznog napada.

Kako si se odlučila za studij stihopistva u Londonu? I zašto si se na masteru okrenula business strani industrije?

Odlučila sam se za smjer songwriting, što je obuhvaćalo apsolutno sve – glazbu, tekst, skladanje, produkciju. Cijeli jedan autorski studij koji sam odabrala jer je bio iz moderne glazbe. Mi na našim područjima još uvijek nemamo taj smjer moderne glazbe, samo klasiku. Htjela sam se otvoriti i istražiti to područje na svim frontana, puno toga vidjet i čut, što se sve može. I stvarno sam jako puno naučila iz tog studija – o životu, i glazbi.

Nekako mi je taj studij bio i prekratak, a i htjela sam dulje ostati u Londonu, pa sam uzela i master iz kreativne ekonomije i glazbe. U sklopu tog studija sam bila head of marketing u svojoj maloj startup firmi i sve što danas primjenjujem u glazbi sam naučila tamo.

Po čemu pamtiš London? Što ti nedostaje, a zbog čega si sretna što si se vratila?

Po svom ludovanju. Jako sam se iživjela u Londonu. Pamtim ga najviše po tome što me učinio samostalnom osobom. Ja sam živjela pravi studentski život - vikendima sam radila na festivalima kako bih si nešto mogla priuštiti. Prvi put sam se susrela s plaćanjem računa, porezima i životom u stranoj zemlji. Odjednom moraš kupovati kaladont, kakva je to glupost, to je uvijek u kupaoni. Odjednom su to troškovi! Danas ljudi koji su na faksu većinom žive sa svojim roditeljima pa te banalne stvari ni ne primjećuju, a ja sam to već s 18 dosta dobro hendlala.

A najviše mi fali taj glazbeni moment kojeg tu nema - svjetski koncerti, živa scena, toliko me veselio taj „sad idem na koncerte“ moment. To tu baš ne proživljavam. I voljela sam te neke male gigove u lokalnom pubu. Puno kvalitetne mjuze na svakom koraku. Izleti po Londonu. Svaki kvart ima dušu, u svaki sam se zaljubila, kad god se vratim uvijek se rasplačem. Baš volim taj grad!

Baš poput i mnogih drugih mladih talentiranih umjetnika imaš day job. Zašto marketing i jesi li na poslu naučila nešto korisno što možeš primijeniti na umjetnost?

Rekla bih da imam day job jer sam jako organizirana osoba. Nema drugih razloga. Mogla bih lelujat u svijetu umjetnosti i žicati starce novce, ali nisam taj tip. Kad sam samoj sebi postavila cilj da ću se baviti glazbom ovdje i na ovaj način. Prije toga sam uštedjela sve pare koje sam mogla da si mogu sama platit prvi spot, da taj spot bude nešto, da se vidi da je u to uloženo puno truda i novaca, da su se ljudi u to dali.

I tako pristupam svakom projektu koji radim. Stvarno se pripremim, posložim i za to sve treba puno investirati. I zato imam day job. Ne bih si nikad dopustila da napravim neko svoje glazbeno ofrlje jer eto, sad nemam novaca. A sama sam si kriva jer nemam novaca. Od sljedeće se godine planiram aktivno posvetit glazbi i samo glazbi uz napomenu da je apsolutno sve što sam naučila, znanje koje sam naučila radeći u kreativnoj agenciji - od organizacije, do komunikacije, imenovanja fotki, slanja objava za medije, što je potrebno za launch uspješne kampanje, ključnost medija.

Iako si relativno friška na sceni, izgradila si prepoznatljivu i poetiku i estetiku. Kako je tekao tvoj umjetnički put? Smetaju li te usporedbe s američkim kolegicama?

Ne smetaju me nikakve usporedbe jer čim te uspoređuju s nekim tko je uspješan to je svojevrsni kompliment. Meni je lijepo kad me ljudi usporede s nekim stvarima koje su njima poznate, bliske i eventualno dobre. S tim mogu bit samo sretna.

Osobno veliku važnost pridajem vizualnom. Vjerujem da glazba sama može pričati za sebe, ali jednako tako mislim i da je jako bitno da visual experience bude jednak tom glazbenom. Zato uz sebe od samih početaka imam više-manje isti team ljudi, koji su, uostalom, sa mnom i na ovom projektu.

A rekla bih da je najviše na mene utjecala Banks. Na faksu sam otkrila svu tu glazbu koja me učinila glazbenicom koja sam danas - Matt Corby, Oh Wonder… Uglavnom su to bendovi i izvođači koje prije nisam doživjela, a upravo su mi ono otvorili oči za neke druge glazbene dimenzije koje nisam imala prilike doživjeti kad sam živjela tu.

Da moraš birati – bi li do kraja života pisala za druge ili pjevala tuđe pjesme? Odnosno, jesi li ikad razmatrala ideju da profesionalno pišeš pjesme za druge izvođače?

Baš sam sad nedavno napisala pjesmu za Antonelu Đinđić koja će, nadam se, uskoro izaći. Prilično sam uvjerena da bih definitivno radije cijeli život pisala za druge nego pjevala svoje pjesme jer mi je autorstvo bitnije od toga da budem pjevačica.

Što te motiviralo na povratak u Zagreb i kako su izgledali tvoji počeci na sceni? Zašto svoje pjesme pisane na engleskom držiš u zatočeništvu u ladicama?

Vratila sam se jer sam bila home sick. Osim toga, htjela sam se na hrvatskoj glazbenoj sceni okušati u svemu onome što sam naučila u Londonu. To mi je bio neki osobni challenge jer nisam znala da to uopće mogu i htjela sam barem probati. I nadam se da je taj izazov se isplatio.

A svoje engleske pjesme neću sigurno zauvijek držati u ladici. Htjela bih napravit album sljedeće godine na koji ću sigurno uvrstiti neke engleske stvari i davat ih na kapaljku jer mislim da su ljudi koji u Hrvatskoj rade na engleskom pomalo neshvaćeni jer ne spadaju u nijednu kategoriju i mislim da je to malo ružno. Čak ni radio-postaje ne znaju što bi s njima - jesu li hrvatski izvođači koji pjevaju na engleskom ili engleski koji su na hrvatskim područjima.

Kako izgleda tvoj kreativni proces od ideje do realizacije? Što ti pada najteže, a što najlakše?

Najteže mi pada tekst u zadnje vrijeme. Mislim da to ovisi i o raspoloženju, inspiraciji, situaciji u kojoj se nalazim. Ili mi dođe sve simultano pa onda tekst peglam na kraju. Zato sam na ovoj pjesmi i pjesmi prije radila s Matijom Cvekom kojem to ide puno bolje nego meni. I onda ja to samo dam njemu u ruke i kažem da mi pomogne. Ispostavilo se da to dobro i funkcionira pa ću se te formule držati dok god će on biti voljan baviti se s tim.

Moj kreativni proces najčešće izgleda tako da mi najbolje stvari dođu kad hodam, kad nisam za klavirom, onda si to snimim na voice recorder, dođem doma i stavim to na neke simple akorde da mi cijela priča dobije smisao. Moj kolega Ivan Pešut nakon toga odradi čitav proces uljepšavanja radi. Rekla bih da je i ovaj put nadmašio samog sebe.

Sretno si upartnerena, a teško se oteti dojmu da tvoje pjesme govore o, na ovaj ili onaj način, nesretnim vezama. Odakle crpiš inspiraciju?

Ja sam sve pjesme napisala iz ljutnje ili tuge. Raj je zapravo moja jedina sretna pjesma, ali ne zvuči sretno pa ju ne doživljavamo tako. Ali ja nekako bolje rezoniram s tim kad imam iz nečeg negativnog napraviti nešto lijepo i mislim da se ljudi lakše poistovjete s nekom poznatom emocijom koju kroz glazbu prebrodimo zajedno. Ja sve pjesme koje su tužne i ljutite, pjesme s negativnim emocijama, pišem kad si odaberem neku stariju emociju. Ne pišem ih jer sam stalno nesretna.

Generalno o ljubavi između kolega. Prednosti vs. Izazovi?

Ma ima prednosti, izazova i mana. Ali mislim da to nikad nama to nije predstavljalo problem što smo u istoj industriji. Čak je bolje jer se bolje razumijemo u tim kreativnim kaosima i dobrim i lošim stvarima. Znamo prepoznati tu emociju i ne pravimo se ludi. Razumijevanje je najbitnije. Doći će do toga jesu li su ljudi razumni i kompatibilni.

Imaš li favorita među svojim pjesma i zašto?

Boje su mi zaista moja najdraža pjesma do sad zato što me podsjećaju na neko prijašnje autorstvo, zato što smo napravili nešto neočekivano, zato što sam dobila komentare da se uopće ne čuje kako ja zapravo pjevam pa sam sad evo nešto i otpjevala.

I stvarno mi se sviđa što je tako ogoljena, sirova i što će stvarno ljudima dati da se pronađu bez ikakve predispozicije da im ja nešto namećem. Mislim da će svatko u njoj pronaći neki svoj smjer i stvarno mi je najdraža. Osjećam da mi kroz tijelo ide na najljepši mogući način. Definitivno mi je i najposebnija.

Važna ti je simbolika. Što Boje simboliziraju? Zašto tvoji kolege s projekta govore da je ovo tvoj najvažniji projekt dosad?

Rekla bih da zato što oni znaju to moje autorstvo otprije i taj pokret koji smo započeli otkad sam izdala U mraku. Radili smo sve u glazbenim trendovima koje ja volim, a najizazovnije je ogoliti pjesmu i ostaviti vokal, gudače i klavir i ostavit da ta pjesma onda napravi nešto posebno.

Mislim da su Boje zato najvažniji iskorak koji sam napravila jer sam ja ovakvu pjesmu odmah htjela izdati, ali možda s njom ne bih postala toliko prepoznatljiva ili ju znala toliko dobro plasirati. Jako je teško plasirati neku golu baladu koja nije u skladu sa svim trenutnim trendovima.

A Boje kao simbolika? Otkad sam bila na faksu sam htjela napisati pjesmu koja bi se zvala Colours, koja bi pričala o tome da je svaki čovjek svoja boja, da postoje određene boje jednostavno ne idu zajedno bez obzira koliko ti ljudi bi možda htjeli jer im njihove boje to ne dozvoljavaju. Svaka osoba ima svoju boju, osobnost i zapravo je to nešto što sam htjela naglasit.

Koliko je tehnologija promijenila način na koji se baviš glazbom?

Tehnologija je definitivno promijenila moj pristup glazbi. Gomilu toga o glazbenoj produkciji sam naučila na fakultetu pa se sad mogu sama uključiti na kompjuter i napraviti pjesmu. Osim toga, danas na mobitelima imamo voice memose, slušalice s kojima možemo čuti svaki sound i layer.

A s dolaskom društvenim mreža mislim da mi je to jako puno pomoglo za taj self promo. Mislim da mi je to sve bila lijepa baza na kojoj sve to mogu graditi i što mogu s ljudima podijeliti to što radim,da sa mnom se vesele svakom novom projektu. Mislim da se upgradeo taj game imanja karijere u današnje vrijeme kad je konkurencija velika.

Tvoja najnovija pjesma, Boje, snimala se Huawei P40 PRO smartphoneom. Kako je iz tvoje perspektive izgledalo snimanje? Po čemu je slično, a po čemu drugačije od tvojih prethodnih iskustava?

Evo, baš ću reći što sam rekla jučer u jednom intervju. Uopće nisam primijetila neku razliku osim toga što je kamera koja je bila uperena u mene bila znatno manja. I to je to. Sva oprema na setu, ljudi koji su na setu, sve je bilo isto. Sve je prošlo kako treba.

Ja ne bih rekla da sam primijetila neku razliku osim opreme na setu i rukama snimatelja. Vidi se da je spot sniman smartphoneom i mislim da je to jako zanimljivo jer to čitavoj stvari daje i dodatnu vrijednost i nešto je što neuobičajeno za ove prostore.

Koliko je danas važno kužiti društvene mreže? Tvoj momadžer kaže da si pravi guru za Instagram. Koje kriterije ispunjava uspjela objava?

Shvatiti društvene mreže je algoritam, ali shvatit ljude koji sačinjavaju društvene mreže je neshvatljivo. Ne postoji formula u kojoj ćeš ti znat što će se ljudima sviđati, a što ne. Možeš jedino kroz iskustvo shvatiti što im se sviđa da ostaju kod tebe, a što im je bezveze. Moje jedino pravilo je da radim i objavljujem ono što se meni sviđa, da radim što je prirodno i meni normalno.

Suradnje koje izlaze iz okvira onoga što bih ja sama radila, kupovala ili komunicirala ne uzimam. Mislim da je jedna od stvari zašto ljudi ostaju kod mene to što sam primarno glazbenica, a tek onda fan fotografije, estetike, mode, skincarea. Definitivno treba ostati svoj. Autentičnost je najvažnija.

Naravno da mi je bitno i da je fotka čista i kvalitetna, ali to je ono čemu ja težim zbog svoje estetike i što se meni sviđa. Tako biram i uređaj s kojim ću fotografirati jer ne želim da mi fotografija bude loše kvalitete. Zato Huawei P 40 Pro.

Imala si priliku isprobati FreeBuds Pro bežične slušalice za slušanje glazbe. Jesu li ispunila tvoja očekivanja?

Jesu definitivno. Zaljubila sam se općenito u bežične slušalice u zadnjih godinu dana i stvarno maksimalno olakšavaju život. Slobodne su ruke, mobitel može biti u torbi, nema ludih žica. Javljanje telefonom nikad nije bilo lakše, sound je stvarno odličan. I super mi je gušt. Mislim da jako dobro hvataju sve razine, sve se super čuje, obuhvate glazbu. Na njima sam naravno preslušala sam Boje i baš se super čuje - čistine, svaki layer. Sve su mi to bitne stavke kad biram slušalice.

Što scena može od Nike Turković očekivati u budućnosti?

Spremam svašta. Nadam se da će nam uskoro omogućiti da imamo nastupe. Htjela bih odraditi neki autorski koncert. U međuvremenu ću samo filati pjesme pa ćemo ih taman i skupiti dovoljno za koncert.

Iduće ću godine sigurno izbaciti album - radim na tom, sve je usmjereno ka tome. Spremam i puno zanimljivih suradnji. Na zadnjoj pjesmi sam, recimo, surađivala s Pocket Palmom što mi je bio baš san, a u budućnosti ćemo sigurno napraviti neki featuring što će bit baš prava suradnja. To mi je nekako prvo na bucket listi i tome se nekako sad najviše veselim.