Preživjela sam koronu i potres, mislila da će svijet stati i onda otkrila da sve ipak nije toliko crno. Ovo je par konkretnih stvari koje su mi u tome pomogle
Uvijek smo se nadali da će naši digitalni alati stvoriti veze, a ne sukobe. Imamo priliku i na dobrome smo putu da se to zaista i dogodi.
Za nekoga tko je jedva napustio kuću zbog mjera i kontinuiranim molbama građanima da se ostanemo doma, bila sam začuđujuće zaposlena ovih nekoliko dana.
Osim, naravno uređenja prostora u kojem se živi i odgađanja svih obveza koje su se nakupile (čitaj peglanje) tu je i bio posao koji se nije smio odgoditi. Kao ni druženje s bližnjima. I tako, prije nego što smo se snašli, cijeli naš svijet se preselio u digitalnu dimenziju. Bojala sam – priznajem, ali sad slobodno mogu reći da nakon dva tjedna vidim da to nije ništa strašno. Dakako, pod uvjetom da znaš dobro upravljati svojim vremenom (i tehnologijom).
Sve je krenulo s hiperaktivnim grupama i nadobudnim prijateljima, koji su prije koji tjedan započeli sa stotinama poruka o najnovijim vijestima o koronavirusu, memovima, teorijama, zajedno s fotografijama naših zaliha. Uslijedili su videopozivi prijatelja i rodbine koji su se također zaglavili u zatvorenom prostoru i pokušavali spriječiti usamljenost. Bilo je odlično vidjeti ljude, a razgovor je samo tekao. Vikendi su se pretvorili u zajedničko nazdravljanje svim nedaćama i boljoj budućnosti uz smijeh.
Nakon svega uslijedio je i prijelaz s klasičnog poslovnog života i odlaska na posao na onaj koji zahtijeva internet i uključuje #ostanidoma lifestyle. Svi smo se brzo priviknuli i fascinantno je kako se svi trudimo i radimo još više. Tu smo jedini za druge. Možda je to samo bijeg od trenutne ružne stvarnosti ili pak stvarno želimo napraviti nešto bolje i osjećati se korisno.
Pred koji dan naš se mali tim priključio Microsoft Teamsima. Apsolutno sve smo prebacili na platformu. Pretražujući internet doznala sam da je Teams top 1 android aplikacija u Hrvatskoj po broju preuzimanja na mobilni uređaj. Apsolutno razumijem i zašto.
Na istome virtualnom mjestu zadajemo si zadatke (nema više dovikivanja preko pol’ ureda), gledamo se preko video poziva i sve fajlove stavljamo na isto mjesto. Organizacija je ključ uspjeha! U popodnevnim satima imamo čak i lagane međusobne razgovore u trajanju od 15 minuta – eeee tko će što jesti? A to je i idealna prilika da brinemo jedni o drugima. Što je danas i najbitnije! A i razloga za smijeh ne nedostaje.
Očekivala sam da ću se kroz tjedne društvenog distanciranja osjećati udaljeno. Ali povezanija sam nego ikad. Moje pristigle poruke prepune su pozivnica za digitalne događaje – online vježbanje, shopping ili za predstavu koju nikada nisam stigla uživo pogledati. A onda se dogodio potres. Fizički i psihički slom. Shvatila koliko mi je tehnologija olakšala život – doslovno my wakeup call. Kako sam potres doživjela sama na zadnjem katu zgrade, zgrabila sam mobitel i nazvala dečka u Finskoj dok se sve oko mene treslo. Blažena tehnologija. Kako bi samo to preživjela sama?
Imala sam mogućnost doprijeti do osobe koja nije svjesna situacije i samim time je hladnije glave razmišlja umjesto mene. Ne, nećeš bosa istrčati na ulicu – prehladit ćeš se! A di ti je osobna i maskica za lice?! Sve zahvaljujući mobitelima, Internet mreži i ostalim čudesima. A vrijedno je spomenuti kako sam tu nedjelju čula najviše ‘volim te’ u svome životu. Imala sam osjećaj da smo se svi kolektivno zagrlili i bili zahvalni jedno na drugima a zapravo smo poprilično distancirani. Tehnologija je učinila svoju magiju i ja više nisam bila usamljena.
Nema koristi od stavljanja ružičastih naočala. Živimo u svijetu u kojem su trenutno posljedice za ljude diljem planeta ružne, a situacija se može pogoršati u narednim mjesecima. Izgubit će se više života, zatvoriti se tvrtke i sve će se preliti u financijske teškoće. Nitko ne govori da će ono što dolazi biti zabavno ili lako.
Ali u ovoj krizi nalazi se i pozitivna stvar, možda nas ovaj virus prisili da koristimo internet kroz njegov pravi smisao – povezivati se s drugima, dijeliti informacije i resurse i pronalaziti kolektivna rješenja do hitnih problema. To je zdrava, humana verzija digitalne kulture koju obično vidimo samo u TV reklamama, gdje svi stalno koriste telefon kako bi posjećivali bake i djedove iz drugih krajeva i čitali djeci uspavanke.
Čini se da su se društveni mediji poboljšali, s pouzdanijim i pažljivim informacijama nego što bi se moglo očekivati od globalne pandemije. I dok načini na koje zamjenjujemo fizičku interakciju nisu savršeni – vidimo eksploziju kreativnosti dok ljudi pokušavaju koristiti tehnologiju kao most preko fizičke udaljenosti.
Pogledajte samo ono što se događa u Italiji, gdje odrasli u kući objavljuju statuse o situaciji u zemlji na Facebooku, dok nemirna djeca igraju multiplayer online igre poput Fortnitea. Ili pogledajte što se događa u Kini, gdje su izmislili “cloud clubbing”, novu vrstu virtualne zabave u kojoj DJ pušta setove uživo na aplikacijama poput TikToka, dok članovi publike reagiraju u stvarnom vremenu na svojim telefonima. Ili gdje grupe eksperimentiraju s novim vrstama okupljanja socijalno distanciranih: virtualne satove joge, virtualne crkvene usluge, virtualne večere.
Ovo su vrste kreativnih digitalnih eksperimenata koje su nam potrebne i dolaze u vrijeme kada nam trebaju više nego ikad.
Na pragu smo “socijalne recesije” – epidemije usamljenosti i izolacije koju je izazvao virus. Socijalna recesija pogotovo će pogoditi određene skupine – starije ljude, osobe s invaliditetom, ljude koji žive sami. Ali svi ćemo se osjećati izolirani do neke mjere. Apsolutno svi. I sve dok čekamo okupljanja s našom ekipom i ispijanje dugih kava na špici, trebat ćemo stvoriti virtualne prostore koji nas mogu držati zajedno gdje smijeha neće nedostajati.