Ne pate u izolaciji samo ekstremni ekstroverti. Jedna je psihologinja objasnila zašto nam odvojenost od ljudi pada toliko teško i nikad nećete pogoditi pravi razlog
Iako su u Hrvatskoj na snazi odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske kojima na snagu stupa čitav niz mjera u svrhu sprečavanja širenja zaraze novim koronavirusom, svjedoci smo svakodnevnog nepoštivanja tih mjera.
Tako sa svakim sunčanim vikendom vidimo prepun Jarun, parkove, ulice i slično. Unatoč tome što ugostiteljski objekti ne rade neke od nas to ne sprječava da se ugodno smjestimo na terasu sa svojim pićem i pravimo se da je sve u redu. Što svakako nije. Donesene mjere na snazi su s dobrim razlogom i ako želimo ovo proći što bezbolnije, preostaje nam sam pregristi i izdržati.
Jer, karantena i popratni osjećaji izoliranosti padaju teško svima nama. Pa ipak. Istražimo zašto nam to toliko teško pada.
Dugo smo živjeli na selima, u plemenima i drugim zajednicama, kaže Tess Brigham, bračna i obiteljska terapeutkinja sa sjedištem u San Franciscu. Ako nismo surađivali i stupali u kontakte, bili smo izbačeni iz njih. Kao rezultat imamo tu urođenu želju da budemo voljeni i prihvaćeni, pripadamo i budemo viđeni, kaže ona. “Ako to oduzmete ljudima, past će im nevjerojatno teško.”
Ljudi se uvelike oslanjaju i grade kroz suptilnu svakodnevnu društvenu interakciju, objašnjava Brigham, a da možda pritom niti ne shvaćamo da to radimo. Problem je što sad, bez tih istih interakcija, ostajemo sami s vlastitim mislima i osjećajima. A svi jako dobro znamo koliko se takve ideje brzo mogu prometnuti u sumnju u sebe. Osobito kad nema dragih nam ljudi koji će nam kroz razgovor i druženje pomoći povratiti tu istu vjeru u nas same.
Istraživanja o zdravstvenim rizicima povezanim s usamljenošću pružaju daljnje dokaze da ljudi nisu stvoreni za život u izolaciji. U analizi iz prethodnih studija iz 2015., koju je navelo Američko psihološko društvo, porast zdravstvenih rizika uslijed socijalne izoliranosti usporediv je s posljedicom pušenja 15 cigareta dnevno.
Novija analiza otkrila je pak dokaze koji povezuju usamljenost i socijalnu izolaciju s lošijim ishodima mentalnog i srčanog zdravlja. Također, studije pokazuju negativne psihološke učinke karantene koji uključuju simptome bijesa, zbunjenosti i post-traumatskog stresa.
Ekstrovertima ovo sve posebno teško pada. “Ekstremni ekstroverti, oni koji dobivaju energiju i osjećaj sebe od interakcije s ljudima – mogu zamisliti da je za njih ovo nevjerojatno teško”, kaže Brigham. Povrh toga, nije postojala ni jedna objedinjujuća poruka širom svijeta o tome kako izgleda socijalno distanciranje, ističe ona, i ne znamo što bismo trebali, a što ne bismo trebamo raditi.
Intenzivan nagon za socijalnom interakcijom, u kombinaciji s nedostatkom jasnih uputa oko toga, može nas natjerati da pomislimo: “Družit ću se samo s nekoliko ljudi i znam da nisu bolesni, pa bi to trebalo biti u redu.” “Osjećam da ljudi ne namjeravaju učiniti nešto loše ili pogrešno”, kaže Brigham. “Oni to tako nekako opravdavaju u svojim glavama.”
Premda bi se socijalno distanciranje moglo lako shvatiti kao individualna odgovornost, jasne smjernice Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske jednako su važne – pogotovo kada je u pitanju traženje da se ponašamo na način koji se suprotstavlja srži onoga što jesmo.