logo

Feminizam u doba korone: Stanimo malo na loptu i pogledajmo istini u oči. Čija će ramena dugoročno podnijeti veći teret ove krize i zašto je to apsolutno neprihvatljivo?

Bilo bi dosta. Kad ljudi pokušavaju biti oduševljeni držanjem društvene distance i radom od doma – uz primjedbu da je su William Shakespeare i Isaac Newton u vremenima kad je Britanijom harala najgora kuga stvorili svoje najbolje radove – postoji jedan veliki problem. Većina tih ljudi nije uz posao od kuće doma imalo i djecu.

Shakespeare je većinu svoje karijere proveo u Londonu dok je njegova obitelj živjela u selcu Statford-upon-Avon. Tijekom kuge koja je London poharala 1606. godine imao je dovoljno sreće da se ne razboli. Njegova se obitelj sklonila još i dublje u selo. Newton, s druge strane, nikad nije ni imao obitelj. Posljedice kuge promatrao je ili s prozora svoje obiteljske vile u provinciji ili su ga pak na Cambridgeu opsluživali ljudi.

Oni među nama koji blagoslovljeni roditeljskim obvezama teško će tijekom ove pandemije napisati novog Kralja Leara ili dodatno razviti teoriju optike. Pandemije u pravilu samo dodatnu na površinu izvlače već postojeće društvene nejednakosti. Budimo realni, ljudi zaposleni u javnom sektoru bolje su zaštićeni od ljudi zaposlenih u privatnom sektoru. Ljudi koji žive u prostranim kućama lakše se nose s izolacijom od ljudi skučenih u malim stanovima.

No, jedan od najrazornijih efekata ove krize bit će činjenica da će korona većinu bračnih parova vratiti u 50-e godine prošlog stoljeća. Neovisnost žena postat će diljem svijeta tiha žrtva ove pandemije.

Čini se da korona, kao fizička bolest, žene pogađa u znatno manjoj mjeri nego muškarce. No, posljednjih je dana debata o pandemiji postala mnogo šira. Postalo je jasno da ovo nije samo javno-zdravstvena kriza, nego i ekonomska kriza. Budući da je uobičajena svakodnevica suspendirana do daljnjega, gubitak radnik mjesta postaje neizbježan.

S druge strane, ovi najnoviji trendovi kućne izolacije miču brigu za djecu s plaćene ekonomije – jaslice, vrtići, škole – u polje neplaćenog rada. Korona time dokida uigranost zaposlenih bračnih parova koja se polako razvijala desetljećima. Ideja da i jedan i drugi roditelj mogu (za)raditi jer se netko drugi za to vrijeme sad postaje gotovo nemogućom. Umjesto toga, svaki će par morati donijeti odluku o tome tko će pokupiti metak.

Uz ovu su pandemiju vezane mnoge priče o arogantnosti ljudskog roda. Jedna od najekletantnijih je ona o nemogućnosti Zapada da izvuče lekciju iz recentne prošlosti. Pred 6 godina tri afričke zemlje bile su pogođene ebolom. Pred pet godina svijetom je harala zika. A gdje su tek epidemije SARS-a, svinjske ili ptičje gripe!

Znanstvenici koji su se bavili ovim epizodama uvidjeli su da su imale duboke i dugotrajne posljedice na (ne)jednakost spolova. „Kad je u zapadnoj Africi izbila ebola ona se odrazila na smanjenje plaća na svim poljima, ali plaće muškaraca vraćale su se na predkrizne iznose mnogo brže od plaća žena“, upozorila je jedna od znanstvenica koje su se bavile ovom temom.

Druga upozorava da se posljedice epidemija mogu godinama negativno odražavati na razinu jednakosti spolova. „Osim toga, posljednjih smo godina svjedočili i smanjenju broj cijepljenje djece koja su se zbog toga nepotrebno zarazila bolestima koje su mogle biti prevenirane. I to je doprinijelo neplaćenom radu žena.“

Odluke koje će mnogi zaposleni parovi donijeti u narednim mjesecima s individualne će razine biti ekonomski savršeno logične. Što bolesnicima treba? Njega. Što treba starijim ljudima u izolaciji? Skrb. I koga će u većoj mjeri sav taj neplaćeni rad zapasti? Žene. „I tu se ne radi samo o društvenim normama žena koje u pravilu obavljaju taj posao. Riječ je i o praktičnosti. Na kraju dana, tko je manje plaćen? Tko ima veću fleksibilnost?“, upozorava jedna od znanstvenica.

Prema službenim podacima 40 posto svih zaposlenih Britanki radi na pola radnog vremena. U usporedbi s njima takvih je muškaraca svega 13 posto. U heteroseksualnim odnosima žene su obično te koje zarađuju manje što posljedično znači i da se njihovi poslovi smatraju manjim prioritetom u kriznim situacijama. A što se tiče ove koja nas trenutačno mori, izgledno je da bi se mogla razvući na tjedne, ako ne i mjesece. Neke žene nikad neće nadoknaditi propušteni prihod. Neki će očevi, s obzirom na to što su škole zatvorene, zasigurno preuzeti svoj dio odgovornosti, ali budimo realni. Većina ih to neće napraviti.

Bez obzira na masovni ulazak žena na tržište rada tijekom 20. stoljeća, fenomen „druge smjene“ još je uvijek itekako aktualan. Žene diljem svijeta, zaposlene ili ne, još uvijek rade više kućanskih poslova te imaju manje slobodnog vremena od svojih partnera. Osvrnite se oko sebe i shvatit ćete da parovi koji vas okružuju već donose teške odluke kako raspodijeliti taj neplaćeni posao. Neki ravnopravno dijele vrijeme i rade u smjenama. Drugi se vraćaju, ili će biti primorani, vratiti se 50-ak godina unatrag i živjeti poput naših djedova i baka. Muškarac zarađuje, žena se brine za domaćinstvo.

Samohrani roditelji u još su daleko goroj situaciji. Kako se pobrinuti za dijete i zaraditi dok su škole zatvorene? Nitko od nas ne bi trebao biti nostalgičan za onim vremenima kad se tata vraćao s posla, a na stolu ga je dočekala kuhana večera, kad za mnoge obitelji ta iluzija čak ni tad nije bila stvarna. Većina samohranih roditelja su žene, velika većina. Njihov je život upravo postao nezamislivo teži.

Neke od dalekosežnih posljedica epidemije, kako se pokazalo na recentnim primjerima, utječu na ravnopravnost početnih pozicija. Mnoge se djevojčice, naime, nakon epidemije nisu vraćale u obrazovne sustave što im je uvelike promijenilo šanse za bolju budućnost. Povećao se i broj maloljetnih trudnica. Porasla je stopa obiteljskog i seksualnog nasilja. Zbog nedostatka resursa povećao se i broj smrti žena pri porodu. U SAD-u se taj aspekt krize već nazire, a tek je krenulo. Najpogođenije su, naravno, siromašne Afroamerikanke. No u tiraniji vijesti vezanih uz epidemije, takve statistike padaju u drugi plan.

Dokazi koji su skupljeni na temelju dosadašnjih iskustva s epidemijama dovoljni su da nam ukažu na ono što nas čeka. Bez obzira govorimo li o bogatim ili siromašnim zemljama, tijekom narednog razdoblja očekuje se značajan porast stope obiteljskog nasilja. Stres, alkohol i financijski problemi smatraju se najčešćim triggerima nasilja, a mjere izolacije povećat će sva tri faktora. Aktivistice iz Britanije već su upozorile kako bi predatori ovu situaciju mogli iskoristiti da ženama onemoguće pomoć i sigurnost sustava iz vana.

Feministice diljem svijeta bijesne su što te vijesti ne dopiru do naslovnica niti do mjerodavnih vlasti. Mediji o epidemiji izvještavaju rodno neutralno. A brinu se i što se ne koristi prilika da se u ovim kriznim vremenima skupi kvalitetna dana koja bi mogla biti korisna ubuduće. Primjerice, imamo jako malo informacija o tome kako korona utječe na trudnice.

To se ne bi smjelo događati. Bez obzira na to koliko nam se to u ovom trenutku činilo nezamislivim, u bliskoj nas budućnosti čekaju nove epidemije, a tvrditi da je pitanje spola u ovakvim situacijama od sporedne važnosti, u najmanju je ruku nepošteno – da ne kažemo glupo. Koraci koje poduzmemo sad pomoći će milijunima žena i djevojčica u budućim eskalacijama.

Jedno je sigurno. Korona će izazvati globalnu i dugotrajnu ekonomsku i medicinsku krizu. No, s pozitivne strane, ova je kriza ujedno i mogućnost. Mogućnost da po prvi put zastanemo i provjerimo kako se ovakve krize odražavaju na rodnu nejednakost.


living 2020

living 2020

living 2020

living 2020

Web stranica koristi kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva. Koristeći naše stranice slažete se s kolačićima.