logo

Na svijetu žive milijuni samaca koji su već mjesec dana potpuno sami u karanteni. Dvije renomirane stručnjakinje daju savjete kako ne poludjeti u toj situaciji

Lucia je rođena Talijanka koja je godinama živjela u New Yorku. Nedavno se opet preselila u svoju domovinu. Uživala je u vremenu koje je imala za sebe. Provodila je vrijeme istražujući lokalne šume i družeći se s prijateljima. 

No, svega par mjeseci nakon njezina povratka, situacija se drastično promijenila. Milan, grad u koji se preselila, pretvorio se u epicentar epidemije. Odjednom je, baš kao i milijuni njenih zemljaka, bila primorana zatvoriti se u kuću. 

Prvih nekoliko tjedna bilo je najteže. Monotonija samovanja je uzela svoj danak. Prošlo je mjesec dana i Lucia se polako privikava na svoj samotni život. Još uvijek joj nedostaje njena sloboda kao i fizički kontakt s drugim ljudima, ali je sretna što su ona i njeni bližnji još uvijek zdravi. 

„Ponekad se zabrinem zbog toga što budućnost nosi, kako će život izgledati kad sve ovo jednom završi. Pitam se hoće li biti života izvan naših domova.“ 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

4.7.20

Objavu dijeli @ girlsofisolation

Otprilike 4.000 kilometra udaljeno živi Aparna. Jedina lica koja u posljednje vrijeme viđa su lica zaštitara. Aparna živi sama u stanu svoje majke u blizini Delhija. Dvaput dnevno prošeće psa. Samo je jednom napustila područje čuvanog kompleksa u kojem živi. 

Istu priču trenutačno diljem svijeta žive milijuni ljudi. Jer, dok se vlade svojski trude obuzdati divljanje korone mnogi su se ljudi morali pomiri s činjenicom da jako dugo neće vidjeti apsolutno nikoga. 

Govorim to iz osobnog iskustva. Prošlo je točno mjesec dana otkako sam zatvoren u stanu s psom bez kontakta s drugim ljudima. Zagreb se nevjerojatno promijenio. Ulice koje su nekad bujale životom sad su prazne. Jednom od najprometnijih zagrebačkih ulica, koja teče pod mojim prozorom, dnevno ne prođe više od 30-ak automobila. Gdjekoje teretno vozilo koje čisti za posljedicama potresa ili kola hitne pomoći. O izletima u ured mogu samo sanjati. 

Tješim se da barem imam psa. Natjera me dvaput dnevno u kratku šetnju oko kvarta. Osim toga, koliko to god glupo zvučalo, imam s kime podijeliti svoj dan. Za razliku od mnogih drugih ljudi koji dijele moju samačku sudbinu. No, nećemo se lagati. Činjenica što ne znam kad ću se idući put moći vidjeti sa svojim prijateljima ili obitelji koja živi na drugom kraju zemlje ne pada mi lako. 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Robin Mikulić (@dirty_gonzo)

A činjenica je i da oni isti ekrani koji nam tijekom dana omogućuju prisustvovati u virtualnim sastancima sad preuzimaju i breme naših društvenih života. Uz izuzetak komunikacije s dostavljačem ili slučajnog susreta sa susjedom dok iznosimo smeće sav se ljudski kontakt trenutačno odvija online. 

Budući da moju sudbinu samotnog boravka u izolaciji dijele milijuni ljudi diljem svijeta, odlučio sam malo istražiti kakvi savjeti postoje za nas koji karantenu živimo sami. Iznenadilo me broj istraživanja koji se sugerira koliko su društveni odnosi ključni za naše fizičko i mentalno zdravlje. Neka istraživanja upućuju čak na to da dugotrajna usamljenost polučuje višim stopama smrtnosti i drugim zdravstvenim komplikacijama. 

Profesorica Naomi Eisenbergen specijalistica je za socijalnu psihologiju koju predaje na glasovitom američkom sveučilištu UCLA. Dugi je niz godina istraživala kako se naš mozak ponaša kad prolazimo kroz iskustvo odbacivanja i diskonekcije od društva. Očekivano, tvrdi da je situacija u kojoj milijarde ljudi nisu u mogućnosti živjeti svoje normalne živote bez presedana u povijesti čovječanstva. No, ističe kako je za ljude koji kroz ovo vrijeme prolaze potpuno sami ključno ostati povezani s ljudima do kojih im je stalo. 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

4.11.20

Objavu dijeli @ girlsofisolation

„Jedna od stvari koje sam čula od ljudi s kojima sam razgovarala je da je zanimljivo da sad počinju shvaćati s kim su doista bliski jer je postalo nevažno tko živi u našoj blizini ili do koga je lako doći“, ističe Eisenbergen. A istražuje je li virtualna komunikacija kojom svi trenutačno punimo svoje rasporede dovoljna da se osjećamo iskonski povezanima. 

Stephanie Cacioppo, profesorica bihevioralne neuroznanstvenosti i psihijatrije na Sveučilištu u Chicagu, također ima nudi niz praktičnih savjeta za ljude koji žive sami. Ona i njen pokojni muž probili su se, naime, na međunarodnu znanstvenu scenu svojim radovima o razlici između samoće i usamljenosti. 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

4.12.20

Objavu dijeli @ girlsofisolation

Cacioppo je uvjerena da je prilagođavanje naših očekivanja aktualnoj situaciji ključno za izbjegavanje osjećaja usamljenosti. To znači da moramo prihvatiti da ova situacija nije pod našom kontrolom i shvatiti da je sve ovo samo privremeno. „Sad možda živite sami. I to nije zasigurno nije vaš osobni izbor. Tako da vam preostaje jedino izbor hoćete li se po čitave dane derati iz petnih žila ili izvući iz svega ovoga najbolje“, ističe. 

Druga praktična stvar koju nam američka psihijatrica sugerira kako bismo ostali prizemni tijekom karantene je da počnemo voditi dnevnik svojih emocija. Tako ćemo moći točno pratiti što nas usrećuje, a što nas rastužuje. „Postoje studije koje dokazuju da empatija prema samome sebi i zahvalnost prema drugima, ali i sebi, može stvarno poboljšati naše emocionalno stanje i doprinijeti osjećaju sreće“, nastavlja. Ne mora to biti ništa veliko, zahtjevno ili skupo. „Svatko od nas ima neke svoje stvari koje nam pomažu da se više volimo.“ 

Obje stručnjakinje složne su da je ovih dana važno stvoriti neku rutinu te da nam redovit društveni kontakt može pomoći na mnogo načina – uključujući regulaciju sna i prehrambenih obrazaca. Doktorica Cacioppo nadalje savjetuje da počnemo život planirati kratkoročno, dan ili dva unaprijed. „Svi smo izgubili kontrolu nad svojom stvarnosti. Prije smo se morali držati rasporeda, planirali smo svoje aktivnosti. Mogli smo pogledati u raspored i točno smo znali što nas idući tjedan čeka. Sad je to nešto drugačije.“ 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

4.13.20

Objavu dijeli @ girlsofisolation

Stoga nam sugerira da si svaki dan postavimo tri ostvariva cilja. To će nam pomoći da se osjećamo korisno. „Nakon što si zacrtate svoje ciljeve možete navečer leći spokojni jer znate da ćete se sutra probuditi s nekom strukturom i svrhom“, naglašava. 

A važnost osjećaja da pripadamo nečemu većem od nas samih je prilično čest obrazac. Recimo, jedna je fotografkinja iz Kalifornije slučajno pokrenula trend. Jedno je jutri na svoj Instagram postavila fotografiju naslovljenu Autoportret jedne dame u karanteni. Uskoro su se za njenim primjerom poveli mnogi drugi i tako je nastao trend. 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

4.14.20

Objavu dijeli @ girlsofisolation

Olivia Gatwood, kako se inicijatorica pokreta zove, odlučila je kurirati zasebni Instagram račun na kojem izlaže upravo fotografije žena snimljenih u karanteni. Projekt se zove Girls of Isolation i cilj mu je povezati žene diljem svijeta i potaknuti ih da međusobno podijele očaj stvarnosti koju žive. 

Pa ipak, postoji i neko određeno svjetlo na kraju ovog tunela. Barem ako je za vjerovati doktorici Cacioppo. Ona je, naime, uvjerena da bi nas ova izolacija mogla globalno povezati na ljudskoj razini. „Ova nas situacija podsjeća koliko smo svi skupa ranjivi i što je još važnije, koliko smo jednako ranjivi. Postalo je lakše nego ikad razumjeti nekoga tko živi na drugom kraju svijeta. To je nešto vrlo utješno, osobito u vremenima poput ovog“, zaključuje. 


living 2020

living 2020

living 2020

living 2020

Web stranica koristi kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva. Koristeći naše stranice slažete se s kolačićima.