NATIVE

Mladi osječki umjetnik na njujorškoj akademiji koju je podržao Andy Warhol


René Grgić-Đaković stipendist je na Umjetničkoj akademiji u New Yorku. Školovanje u MFA programu traje dvije godine, a stipendija PPD-a pokriva mu životne troškove i dio školarine. To mu je, kaže, izrazito velika pomoć bez koje njegovo školovanje ne bi bilo moguće pošto su i fakultet i sam boravak u New Yorku vrlo skupi

“Neopisivo je dobar osjećaj probuditi se u ovom gradu znajući da mogu kad hoću uživo gledati remek djela starih majstora. Sadržaja je puno, od poznatih muzeja i galerija do onih manje poznatih, ispod radara”, kaže osječki slikar René Grgić-Đaković kojem nije trebalo dugo da se privikne na ubrzani ritam života, toliko drugačiji od onoga na koji smo naviknuti u Hrvatskoj, a naročito u njegovom Osijeku. “Grad je nemoguće obuhvatiti; pa samo novih izložbi ovdje se svaki mjesec otvori oko 350.”

Intenzivan je i školski program pa René najviše vremena provodi u ateljeu akademije. Tu radi zadatke vezane za školu ili slika svoje radove, po osobnom nadahnuću. No tko zna bi li ikad vidio New York da nije poslao molbu Prvom plinarskom društvu koje mu je izašlo u susret i podržalo ga u školovanju na njujorškoj prestižnoj akademiji. René nije ni prvi ni posljednji student umjetničkih akademija koji je školovanje nastavio zahvaljujući PPD-u. Potporu za školovanje dobile su još dvije talentirane umjetnice, mlada studentica baletnog plesa Jana Brletić i pijanistica Nikolina Topić. Uz to, zaklada Novo sutra, koju je osnovao Pavao Vujnovac, vlasnik i predsjednik uprave ENNA-e i PPD-a, do sada je stipendirala 64-ero studenata, uglavnom s područja tehničkih i prirodnih znanosti.

Umjetnička akademija u New Yorku koju pohađa René privatna je ustanova koju su pokrenuli umjetnici realistične škole i kasnije podržali razne mecene i legende tamošnje umjetničke scene poput Andyja Warhola.

“Da, škola je privatna i bazirana je na figurativnoj umjetnosti. Warhol je veliko ime i ovdje je izrazito je cijenjen. Akademiji je oporučno ostavio dio svog novca jer je prepoznao vrijednost ulaganja u figurativno slikarstvo bazirano na tradicionalnom učenju”, objašnjava René. No i sami predavači aktivni su umjetnici, najčešće specijalizirani za više predmeta ili metoda učenja. Program akademije precizno je  razrađen i sinkroniziran. NYAA prati glas jedne od najboljih umjetničkih akademija u svijetu pa ne čudi da su njeni polaznici umjetnici iz raznih zemalja i da je njihova prosječna dob oko 33 godine. René je rođen 1986. pa se sjajno uklapa u taj prosjek.

U rodnom je Osijeku završio Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti da bi 2005. upisao Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu gdje je u klasi prof. Zlatka Kauzlarića-Atača i magistrirao slikarstvo. Otad je sudjelovao na nizu skupnih izložbi i kolonija, a 2013. održao je i prvu samostalnu izložbu “portreti” u osječkoj Galeriji Waldinger.

René ipak nekako najviše voli slikati male formate, sitnim potezima kistom, a njegove radove često nazivaju tradicionalnim i uspoređuju ih s djelima renesansnih majstora. Neke možda i iznenađuje takav stil i pristup umjetnosti, očekujući valjda da se svi mladi ljudi trebaju okrenuti modernim tehnologijama, digitalnim tehnikama, NFT-ima… Osječki slikar nudi jednostavan odgovor:

“Svatko osjeti čemu naginje i što ga zanima. Uostalom, tradicionalna ili likovna umjetnost ionako nemaju veze s digitalnim tehnikama i NFT-ima. Bar ne u onom esencijalnom dijelu, iako se mogu doticati kroz neke elemente”, objašnjava René koji je pronašao svoj stil, što ne znači da nije otvoren za promjene.

“Naprotiv želim se mijenjati i to će se vidjeti i u mom diplomskom radu. Uostalom, potpuno je nebitno kroz koji je medij ili izražaj rad nastao ako nosi moć vizualnog jezika i komunicira s promatračem”, kaže René. “No treba razumjeti i razlikovati iskrene radove od onih koje nastaju kroz trendove.”

Okušao se u raznim tehnikama, a nekako su mu najdraži motivi portreti.

“U portretima najviše guštam jer su mi uvijek iznova izazov. Međutim, ponekad dobijem neku drugačiju ideju za rad, nekad te ideje dođu kroz promišljanje, nekad vizualnim podražajem, a nekad sasvim intuitivno. Te intuitivne ideje vidim kao najvrijednije, i općenito mi daju najveću volju za rad”, objašnjava René. Zagrebačku i njujoršku akademiju ne dijele samo tisuće kilometara nego i potpuno drugačiji način rada.

“Program na zagrebačkoj akademiji nije baš bio precizan i postojala je veća sloboda u radu.  Slobode ima i u New Yorku, ali kritika na rad je jako precizna dok je na zagrebačkoj akademiji bila općenitija”, objašnjava René koji do dolaska u Ameriku nije ni bio svjestan da se sve to praktično znanje uopće može naučiti. “Drago mi je da sve to proživljavam sada, u svojim tridesetima, s predznanjem koje sam stekao prije, jer mislim da ne bih sve ovo upijao  na isti način da sam u New York došao u godinama kad sam studirao u Zagrebu.”

Planovi se mijenjaju; dok je boravio u Osijeku svake bi godine uslikao psa svoje prijateljice i maštao o tome kako će jednog dana, za kakvih desetak godina, napraviti izložbu na kojoj će moći vidjeti kako se promijenio i pas, ali i njegov stil i način rada.

“Na žalost, otkad sam u New Yorku, zbog nedostatka vremena nisam uspio nastaviti seriju, a i nekako sam okrenuo drugu stranicu u životu”, priznaje René. “Napravio sam ih pet i vjerojatno ću ih izložiti jednom u budućnosti. A u mojim radovima moći će se prepoznati razlike jer već primjenjujem znanje koje sam stekao kroz obrazovanje u New Yorku.”

Ne bi se reklo, ali u Renéovoj obitelji nitko prije njega nije pokazivao neku posebnu sklonost prema umjetnosti, a kamoli da bi se bavio njome. On je bio prvi…

“Da, po tome sam valjda crna ovca u obitelji, a poriv je valjda oduvijek bio tu. Ne vjerujem da postoji neka prekretnica koja napravi promjenu u čovjeku, barem ne u mom slučaju. Kroz djetinjstvo i školu osjetio sam da neke stvari promatram sa zanimanjem koje nije postojalo kod ostalih vršnjaka i često bih se kreativno izražavao; sjećam se da su tada bili popularni grafiti i da sam ih u osnovnoj školi napravio jako puno.

René uživa u svojim njujorškim danima i zasad ne zna što će biti kad dobije diplomu; hoće li ostati ili se vratiti kući. Za sad važe opcije.

“U ovom poslu nema garancije, jer iznova ovisite o ljudima kojih je malo. Generalno, živjeti život slobodnog umjetnika i živjeti od toga velika je borba, ali je moguće. Većina mojih portreta nastala je kroz strast, kaže René koji će po narudžbi ponekad i napraviti nešto što sam ne bi htio. “Ali što znam da ću se uvijek baviti slikarstvom, kakve god okolnosti bile.”