NATIVE

Ovogodišnja želja Ukrajinke Olhe:


da opet zagrlim muža, a djeca svoga tatu

Olha Leontijeva proljetos je s dvoje djece autobusom stigla u Hrvatsku kako bi pobjegla od ratnih strahota u svojoj zemlji. Njena je priča samo jedna od 28 sličnih, a tako osobnih, koje vam mogu ispričati obitelji Ukrajinaca koji su svoj privremeni dom pronašli u Osijeku  zahvaljujući PPD-u i Zakladi Novo sutra

Olha Leontijeva u Hrvatsku je stigla s dvoje djece iz Kijeva, kad je postalo preopasno ostati u Ukrajini. Drugog dana invazije obitelj je sjela u automobil i uputila se prema zapadnoj Ukrajini, gdje su ostali do travnja. A kad se suprug vratio u Kijev, ona je s djecom otišla za Hrvatsku. Sve je, kaže, počelo kao u filmu. Tu zoru 24. veljače sve se oko nje odjednom zatreslo od eksplozija. 

“Mislila sam da sanjam, ali kad sam vidjela bratov poziv u 5,50 ujutro – a nije tipično da se tako rano zovemo – shvatila sam da to ipak nije san”, prisjeća se Olha jutra koje joj je promijenilo život. S posla su joj javili da ne dolazi u firmu, a Viber porukom otkazana je i nastava u školi. Počela je čitati vijesti, a one su bile strašne. 

“Uključile su se sirene, a ljude je uhvatila panika. Nastali su dugački redovi na bankomatima, ispred ljekarni i trgovina, nastao je kolaps na cestama. Mislila sam da se sve ovo događa u nekoj paralelnoj stvarnosti. Nitko iz moje okoline nije mogao zamisliti da bi u 21. stoljeću mogao izbiti rat. To je tako nepravedno, prokleto, užasno”, kaže Olha. 

Kad je to jutro 25. veljače napuštala svoj dom, sa sobom je ponijela jedan kovčeg, jedan ruksak, flomastere i najdraže igračke kćeri i sina. Kući se više nisu vratili. Putovanje prema zapadu zemlje bilo je prava mora. Kolaps na cestama, strahovite gužve, minirani mostovi. A u navigatoru dakako nije bilo informacija o tome koji su mostovi ili ceste pod minama, a koje su koliko-toliko sigurne. 

 

“Muž je vozio, a ja sam telefonirala i držali smo se savjeta mještana i prijatelja koje smo usput posjetili. Tri smo dana putovali da bismo prošli put koji obično traje deset sati i pritom smo odspavali četiri sata”, prisjeća se Olha. Dalje je već bilo puno lakše; do Hrvatske je s djecom stigla autobusom koji je za svoje zaposlenika organizirala ukrajinska tvrtka Naftogaz, u kojoj Olha i radi.

“Zahvalna sam Hrvatskoj i Hrvatima na toploj dobrodošlici. Ovdje smo dobili veliku podršku i razumijevanje. Imamo sve što nam je potrebno za ugodan boravak. Djeca su u školi bila vrlo srdačno primljena, dobili su sve što im je potrebno za učenje i više od toga”, otvara Olha svoje srce. “Dirnulo me kako su hrvatska djeca prihvatila moju djecu. Profesori, roditelji, razrednici svi su nam oni pružili ogromnu podršku, pokazali razumijevanje i ponudili pomoć da se što lakše prilagodimo. Za mene je ovo prava lekcija razumijevanja, suosjećanja i pomoći i pamtit ću je cijeli život.”

Olhina majka, njen brat i njegova obitelj, Olhin muž i njihov pas, oni su još uvijek u Kijevu. Bez struje, grijanja i ponekad bez vode. Infrastruktura je razorena ili oštećena: 

“Nešto je uništeno i ne može se obnoviti, nešto popravljaju naše službe kako bi se ljudima osigurala električna energija prema rasporedu. Sada ljudi u tim regijama imaju struju prema rasporedu, tri do šest sati dnevno, ponekad i više”, objašnjava Olha vijesti iz domovine. Ona pak s djecom trenutno živi u stanu u Osijeku i samo je jedna od 28 obitelji, mahom žena s djecom te nekoliko starijih osoba, koje su ovdje pronašle utočište od ratnih strahota. Među njima je i 33 djece, većinom vrtićke ili osnovnoškolske dobi, nekoliko je srednjoškolaca i dvoje starijih od 60 godina. Riječ je o obiteljima zaposlenika Naftogaza, ukrajinske državne energetske kompanije koja poslovno surađuje s kompanijom Prvo plinarsko društvo.

Zaklada Novo sutra, koju je osnovao vlasnik ENNA-e i PPD-a Pavao Vujnovac pristiglim ukrajinskim obiteljima osigurala je smještaj u stanovima u Osijeku, te im plaća troškove najma i režija. Veliku pomoć izbjeglicama iz Ukrajine pružaju i Gradsko društvo Crvenog križa Osijek, Civilna zaštita te Centar za nestalu i zlostavljanu djecu u čijoj su nadležnosti Info centar i Dnevni centar, osnovani isključivo za potrebe ukrajinskih državljana.

“Imamo i svojevrsnu zajednicu Ukrajinaca u Osijeku i mjesto susreta, u dnevnom centru. To nam je velika moralna potpora i prilika da na jeziku koji razumijemo razgovaramo o temama koje su nam bliske i koje bole. Tu se organiziraju i besplatni majstorski tečajevi, susreti sa psihologom, tu učimo hrvatski. Pomaže nam i Crveni križ s paketima hrane. Kome je potrebna odjeća, tamo može pronaći što mu treba”, opisuje osječku svakodnevicu Olha.

Olhi, baš kao i svim njenim sunarodnjacima koje je nevolja potjerala od kuće, jedno ipak nedostaje – obitelj koju će tko zna kada opet vidjeti na okupu.

“Jako je teško planirati nešto u našoj situaciji. Živim za danas i činim sve što je u mojoj moći da moja djeca budu na sigurnom, da nisu gladna, da mogu učiti, razvijati se, imati puno djetinjstvo, daleko od skloništa i podruma”, kaže Olha.

Mnogi su u Osijek stigli iz vrlo opasnih regija Hersona, Mariupola, Mikolajiva. Njihove su kuće uništene i nemaju se kamo vratiti te traže svaku priliku da ostanu ovdje. Oni pak koji se imaju gdje vratiti, žele to učiniti čim prije.

“Nitko od nas nije planirao biti izbjeglica ili emigrant, imali smo stanove, svoje kuće, aute, sređen život… Sad su nam životi uništeni. Ali većina ljudi s kojima razgovaram planira se vratiti kući i početi graditi svoje živote, domove i zemlju ispočetka”, kaže Olha. “Mi smo ovdje pod privremenom zaštitom, na papiru nismo emigranti, mi smo prisilno raseljena lica. Nitko od nas nije izabrao takvu sudbinu! Ovdje smo zbog rata koji još uvijek traje.” 

“Ne možeš se naviknuti na rat. Iako smo ovdje sigurni, većini nas očevi i muževi ostali su u Ukrajini. Stalno čitam vijesti, imam instalirane aplikacije i messengere: kad je u Kijevu zračna uzbuna, primam obavijesti na telefon, brinem se za svoju obitelj i prijatelje i s njima sam stalno u kontaktu. Svaki dan pitam je li s njima sve u redu, jesu li sigurni i jesu li ih pogodile bombe. Na to se nemoguće naviknuti. Ali drago mi je da su moja djeca ovdje sigurna”, kaže Olha.

Dakako i Olhinoj je djeci teško; nedostaju im tata, bake i djedovi, prijatelji, njihovi bubnjevi i satovi gimnastike… 

“Sin se brzo prilagodio u školi i našao prijatelje. Ima deset godina i već svira bubnjeve. Kći ima sindrom odlikašice, a ovdje je prvi put dobila dvojku; brine se da će Hrvati misliti da su Ukrajinci glupi”, kaže Olha koja stalno razgovara s njom i objašnjava joj da ocjene nisu glavne. Da je sad najvažnije da su na sigurnom, a da će sve ostalo već nadoknaditi. Olha doista ne traži puno i ima samo jednu želju: da rat što prije završi pobjedom. 

“Da opet zagrlim muža, a djeca tatu. Da mama dobije svjetlo i može sama kuhati, da moj brat i njegova obitelj više ne slave prvi nastup sina u podrumu vrtića, da se sestra konačno vrati kući i da rodbina zagrli svoje unuke. I da me prijatelji ne zaborave.”