ŠTO JE GMO?

Za GMO hranu svi smo čuli. Pojam je to koji nas posljednjih godina zapljuskuje sa svih strana. Zato ćete ovdje pronaći sve relevantne informacije koje će vam o GMO hrani ikad zatrebati

Krenimo redom. Upitate li prosječnog potrošača na cesti što znači kratica GMO, velike su šanse da će vam reći kako je odgovor vrlo jednostavan. Radi se o genetski promijenjenom, po zdravlje opasnom prehrambenom proizvodu od kojeg će ljudi u jednom trenutku početi noću svijetliti zeleno. Stvarnost je ipak nešto drugačija. GMO označava svaki genetski modificiran organizam te opisuje sve organizme koji su genetski promijenjeni. Takvim proizvodima pripadaju voće, povrće i meso, ali i bakterije, virusi, životinje, pa čak i ljudi koji su genetski modificirani.

Organizmi se genetski modificiraju već dulje od 100 godina. Tad su se još bombardirali radioaktivnim zrakama koje su izazivale slučajne mutacije. Znanstvenici su onda proučavali koje su od tih mutacija korisne, a koje nisu. Prema tome su vršili selekciju onoga što će ići u daljnji uzgoj, a što će se odbaciti.

NAPREDAK TEHNOLOGIJE

Tehnologija je otada značajno napredovala. Danas organizme mijenjamo mnogo direktnije, transgenezom. Iza ovog zlogukog naziva skriva se jednostavan proces: određeni genski materijal vadi se iz jednog organizma i ubacuje se u drugi. Recimo da se radi o presađivanju organa na genskoj razini.

Kao i svaki drugi napredak, i ovaj je znanstvenicima omogućio mnogo veći prostor za igru i eksperimentiranje. Kad je ABC News prije nekoliko godina proveo golemo istraživanje u koje je bilo uključeno više stotina ljudi, više od 50 posto ispitanika reklo je kako su uvjereni da mogu osjetiti okus ribe u GMO rajčici u koju je ugrađena genska sekvenca preuzeta iz ribe. U stvarnosti je to nemoguće. I tu dolazimo do temeljnog problema nerazumijevanja - što je to uopće DNK?

• 77,9 posto Hrvata zabrinuto je zbog prehrambenih aditiva
• 75 posto Hrvata zabrinuto je zbog plastične ambalaže
• 72,6 posto Hrvata ima negativno mišljenje o GMO hrani
• 74 posto Hrvata smatra GMO hranu neprihvatljivom
• 6,2 posto Hrvata želi vidjeti GMO hranu na svom tanjuru
• 92,5 posto Hrvata smatra da GMO hrana mora biti označena
• 54 posto Hrvata smatra da hrvatske institucije dobro kontroliraju GMO hranu
• 69 posto Hrvata smatra da su te iste institucije pod utjecajem velikih
industrija koje proizvode GMO hranu
• 42,2 posto Hrvata smatra da nadležna tijela promoviraju GMO hranu
• 84 posto Hrvata smatra da je GMO hrana prisutna na hrvatskom tržištu (voće, povrće, kukuruz, meso, mesne prerađevine i soja)



• Istraživanje provela Hrvatska agencija za hranu (HAH)

EVOLUCIJA

Zamislite sada neboder. To je naš organizam. A svaka pojedina cigla od koje je građen predstavlja po jedan gen. Mislite li da je jedna cigla iz vašeg nebodera dovoljna da čitav drugi neboder pretvori u kopiju vašeg? Tako određeni gen koji je iz ribe preseljen u rajčicu ne mora uopće utjecati na njen okus. Recimo, onaj gen koji su znanstvenici uzeli iz ribe i ugradili ga u rajčicu zadužen je za preradu svjetla u neki određeni spoj. Sada i GMO rajčica, s nešto ribljeg materijala u sebi, ima bolju sposobnost iskorištavanja svjetla. Čak ni priroda nije savršena. Riječ je o dugačkom procesu pokušaja i pogrešaka poznatijem kao evolucija.

ŠTO JE TO TRANSGENEZA?

Tansgeneza je proces koji podrazumijeva ugrađivanje gena iz, recimo, bakterija ili životinja u biljke. To ne znači da se ti određeni geni mogu pronaći isključivo u bakterijama ili životinjama iz kojih su ih znanstvenici izrezali. To samo znači da su ti neki određeni geni izvučeni iz tih određenih organizama. Potpuno je moguće da i u samoj prirodi već postoje neke biljke u kojima se nalaze ti životinjski ili bakterijski geni. Moguće je, doduše, da su u međuvremenu nestale, ali sve je to dio prirodne selekcije. Majka priroda je stroga i opaka selektorica.

Jeste li znali da se i uzgoj smatra oblikom genetske modifikacije? Čovjek se, naime, tijekom selekcije direktno upliće u prirodne procese. U takvim slučajevima priroda više nije ta koja donosi odluku o onom što je dobro za nju, nego smo mi ti koji odlučuju o tome koje je svojstvo bolje od drugog. Kukuruz je, recimo, sjajan primjer takve genetske modifikacije. Ovaj klip koji imamo danas nema nikakve veze s kukuruzom koji je nastao prirodnim procesom selekcije. Kukuruz je prije bio smiješno mali, sa sitnijim i rjeđe raspoređenim zrnima. Ista stvar dogodila se i s pšenicom te s gomilom drugih kultura.

ZABRANA GMO TEHNOLOGIJE

Internet je prepun peticija koje pozivaju ljude da se pridruže zahtjevu za zabranu uzgoja GMO proizvoda. Potpunom zabranom istraživanja genskih tehnologija onemogućio bi se i daljnji razvoj medicine. Cjepiva, recimo, koja su ključna za naše zdravlje. Da znanstvenici ne mijenjaju genski kod određenih virusa, bili bismo bespomoćni u borbi protiv teških bolesti kao što su ospice. Stručnjaci su ovdje suglasni. Za nekoliko godina na tržištu više neće biti lijeka koji nije nastao uz pomoć genskih tehnologija.

ŠTO JE ZAPRAVO NAJVEĆI PROBLEM GMO-a

Nije problem u samoj tehnologiji. S njom se, kao i sa svim drugim tehnologijama, može raditi nešto korisno i nešto štetno. Štoviše, većina znanstvenih istraživanja koja se već godinama proizvode na temu potencijalne opasnosti GMO hrane za ljudsko zdravlje nisu pokazala da je ona, sama po sebi, opasnija od obične hrane. Govorimo o desecima godina i više od 1700 studija.

Pravi problemi nastaju negdje drugdje i baš zbog njih možemo govoriti o štetnosti GMO hrane. Najveći globalni proizvođač GMO hrane omražen je iz niza razloga. No bez obzira na to s koje se strane rasprave o GMO-u nalazili, jedno je neosporno. Taj je proizvođač laboratorijski proizveo vrste koje su postale otporne na određene herbicide, kemijska sredstva, najčešće sintetska, koja ubijaju korov. Drugim riječima, herbicidi su otrovi. Postoje selektivni herbicidi – to su oni koji ubijaju samo određene, neželjene biljke, i totalni herbicidi - oni koji ubijaju sve biljke.

GLIFOSAT

Herbicid koji je problematičan u ovoj priči zove se glifosat. Bez glifosata većina GMO biljaka ne može preživjeti. Zato se njegova prisutnost redovito nalazi u kemijskim analizama GMO biljaka. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je nedavno vijest da je upravo glifosat vjerojatno kancerogeni spoj. Budući da je nezaobilazan dio uzgoja GMO biljaka, onda su i plodovi tih biljaka – recimo da su to rajčice – opasni po zdravlje ljudi. Zato ih se moramo kloniti. Ali ne zbog genskih tehnologija, nego zbog otrova koji je potreban da bi ta određena rajčica koju smo odabrali mogla preživjeti.

5 RAZLOGA ZAŠTO ZABRANITI GLIFOSAT

• 1. UPOTREBA GLIFOSATA MOŽE NARUŠITI ZDRAVLJE
• 2. PREDSTAVLJA PRIJETNJU ŽIVOTINJAMAI BILJKAMA
• 3. SPRIJEČITI ŠIRENJE ŠTETNOSTI
• 4. POSTOJE VELIKE RUPE U DOKAZIMA OKO GLIFOSATA
• 5. POSTOJE DOKAZANO MANJE ŠTETNE STVARI

KAKVO JE STANJE U HRVATSKOJ

Činjenica je da GMO hranu većina Hrvata i Hrvatica smatra štetnom i nepoželjnom. Prema nekim istraživanjima, govori se o brojci od 70 i više posto. Istog je mišljenja i naš zakonodavac te je zabranio uvoz i uzgoj GM hrane na području Republike Hrvatske. Važno je ipak naglasiti da je stočna hrana tu izuzeta pa se tako GMO hrana namijenjena stoci koja se uzgaja u Hrvatskoj može bez problema uvoziti i koristiti.

A hranu s određenim udjelom GMO-a moguće je pronaći i na policama naših supermarketa. Riječ je o 0,9 posto dopuštenih modificiranih gena u nekom proizvodu. To je kompromisna brojka koja inače vrijedi za područje čitave Europske unije jer se smatra da je to zagađenje zapravo neizbježno. Tijekom proizvodnje dolazi do miješanja proizvoda, zbog čega su znanstvenici i došli do brojke od 0,9 posto. Na svakom proizvodu koji ima veći udio to mora biti jasno naznačeno. I to je trenutačno jedina službena regulativa koja se na našem tržištu tiče obilježavanja GMO hrane.

Najalarmantniji je ipak podatak da se na godišnjoj razini na području EU-a, uključujući Hrvatsku, uvozi više od 35 milijuna tona genetski modificirane soje koja se koristi kao stočna hrana. To znači da se GMO free životinje koje uzgajaju naši domaći stočari tove GMO hranom, a postoje različite studije koje ukazuju na opasne pojave. Kod krava koje se tove takvom hranom češće dolazi do deformacija ploda nego kod onih koje jedu genetski nemodificiranu hranu.

I tu se ponovno vraćamo glifosatu – opasnom herbicidu koji se redovito veže uz uzgoj GMO hrane. Soja koju pojedu te krave natopljena je ovim opasnim spojem. A ako se taj spoj nalazi u mesu krava, doći će zasigurno i u naš organizam kad pojedemo svoj gulaš. Prisutnost glifosata u našim organizmima došla je toliko daleko da nijedno testiranje provedeno posljednjih godina bilo gdje u civiliziranom svijetu nije pokazalo negativne vrijednosti na njegovu prisutnost u urinu. Svi ga, dakle, imamo, samo je pitanje koliko. I to se zasigurno može pripisati konzumaciji GMO hrane.

Upravo je zato jako važno razlučiti razliku između potpune zabrane GMO hrane i potpune zabrane određenih spojeva koji zasigurno nisu potrebni svoj hrani nastaloj uz pomoć genskog inženjeringa. Čak i ako trenutačno ne postoje jasni dokazi da je GMO hrana štetna po zdravlje čovjeka, svaki potrošač ima pravo na informiranu odluku o tome što kupuje. I upravo je stoga iznimno važno da se na deklaracijama nađe jasno istaknut udio GMO-a.

Vindijina tvornica stočne hrane Blagodar, kao i njena svježa piletina Cekin, trenutačno su jedini domaći proizvodi koji se mogu i službeno pohvaliti međunarodnim GMO free certifikatom – jedinom relevantnom potvrdom da se u njihovim proizvodima ne nalazi GMO.

ŠTO ZNAČI GMO FREE?

Pročitate li na nekom proizvodu oznaku GMO FREE, velike su šanse da ste u ruke uzeli Vindijinu Cekin piletinu ili pak Vindon puretinu. Ta su dva proizvoda na našem tržištu trenutačno jedini proizvodi s prestižnom oznakom GMO FREE. Nju je Vindijinim proizvodima dodijelila renomirana austrijska certifikacijska kuća AgroVet. Sama oznaka GMO FREE označava proizvod koji ne sadrži GMO te služi boljoj informiranosti potrošača o hrani koju konzumiraju.

Zašto austrijska, a ne neka naša, pitate se. U Hrvatskoj zakonski okvir trenutačno ne regulira jasno označavanje GMO FREE proizvodnje, zbog čega su se iz Vindije okrenuli Austriji, zemlji koja unutar čitave Europske unije prednjači po svojim strogim pravilima za označavanje, prezentiranje i oglašavanje GMO proizvoda. Proces certifikacije dugačak je i kompliciran.

Prvi korak započinje predinspekcijama koje uključuju upoznavanje s tvrtkom i proizvodnim pogonima. GMO FREE stočna hrana pretpostavka je svakog GMO FREE proizvoda. Svaki proizvođač koji želi prestižni certifikat mora dostaviti detaljan izvještaj o tehnološkom procesu proizvodnje koji uključuje sve etape procesa – od nabave sirovine do isporuke.

Certifikacijska kuća tijekom čitavog procesa uzima uzorke hrane za životinje te ih zapečaćene dostavlja akreditiranom laboratoriju na analizu. Rezultati se istovremeno šalju naručitelju certifikata i certifikacijskoj kući, nakon čega se dobiva certifikat GMO FREE. Bez GMO FREE stočne hrane nema ni GMO FREE mesa. Tek kad je ta stavka zadovoljena može se krenuti u novi proces certifikacije za mesnu industriju.

Cekin piletina i Vindon puretina trenutačno su jedini domaći proizvodi za koje se sa sigurnošću može tvrditi da su prošle rigorozan austrijski certifikacijski proces. Pronađete li na policama naših dućana druge proizvode s istom oznakom, znači da su oni na naše tržište uvezeni iz Austrije ili Njemačke. Sam dizajn oznake može se razlikovati od proizvoda do proizvoda, a razlog tome je to što svaka pojedina certifikacijska kuća ima vlastiti zaštićeni znak za označavanje.

ŠTO JE EKO?

Ekološki, organski i bio proizvodi predstavljaju već neko vrijeme najveći trend kad je prehrana u pitanju. I ne samo prehrana. Velik dio proizvođača kozmetike, odjeće, obuće, pa čak i namještaja u svom asortimanu nudi linije koje koketiraju s približavanjem prirodi, održivim razvojem i generalno ciljaju na zdravlje koristeći jedan od uvodna tri pojma.

Bez obzira na široko rasprostranjeno mišljenje, svi se oni u Hrvatskoj, kao i u većini svijeta, koriste kao sinonimi - uz manje regionalne razlike. Dok je u Americi i općenito na anglofonom govornom području najzastupljeniji pojam organski, na njemačkom govornom području bio(loški), kod nas se ipak najviše ustalio upravo pojam ekološkog. Potvrđuje to i naša legislativa te je naš zakonodavac kao krovni pojam za ovaj specijalni tip proizvodnje odabrao upravo pridjev ekološki.

No što to zapravo znači? Osnovna svrha ekološke proizvodnje zaštita je zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša te, na kraju, zaštita potrošača. Ekološka proizvodnja u čitavoj je Europskoj uniji, a samim time i u Hrvatskoj, definirana zakonom. Da bi se neki proizvod na tržištu smio zvati ekološkim, mora proći dugotrajan, često višegodišnji proces koji rezultira oznakom EKO. Proizvodi koji nemaju tu oznaku ne smatraju se ekološkima. Štoviše, nazvati nešto ekološkim, organskim ili bio bez odgovarajuće jedinstvene europske oznake EKO suprotno je zakonu te se kažnjava.

EKOLOŠKA PROIZVODNJA

Ekološka proizvodnja temelji se na nekoliko smjernica. Njen je cilj održivo gospodarenje prirodnim resursima. Čuva plodnost tla, floru i faunu te vodu i atmosferu. U takvom se tipu proizvodnje najstrože zabranjuje upotreba kemijskih herbicida, pesticida i fungicida, a zabranjena je i uporaba umjetnih gnojiva. Ukratko, ekološka proizvodnja zazire od većine sintetičkih pripravaka. Zabranjena je i uporaba GMO-a. Ekološka poljoprivredna proizvodnja smanjuje ljudski utjecaj na okoliš, dugoročno poboljšava kvalitetu tla i doprinosi povećanju biološke raznolikosti.

Takvi se proizvodni sustavi temelje na najvećoj mogućoj uporabi plodoreda. Plodoredima se naziva zdrava izmjena kultura na nekom polju. Svaka kultura, naime, na drugačiji način iscrpljuje tlo. Ali istovremeno nešto drugo se tlu vraća pa se zato preporučuje redovito rotirati kulture kako bi se na prirodan način osigurali što bolji uvjeti. Tako se ujedno umanjuje potreba za umjetnim gnojivima i dodatnim mineralima koji se nužno osiromašuju ostaje li na istom polju stalno ista kultura.

Osim toga, ekološka poljoprivreda inzistira na uporabi stajskog gnojiva, biljnih ostataka, zelenoj gnojidbi i mehaničkoj obradi tla. Zato je jako važno odabrati prave životinje i biljke koje su, s jedne strane, otporne na bolesti, a s druge prilagođene okolišu u kojem žive. Drugim riječima, to znači da se poljoprivrednici koji se odlučuju za ekološki tip proizvodnje najčešće ograničuju na neke autohtone, lokalne vrste. Usto, velika se pozornost obraća na dobrobit životinja. One se moraju moći slobodno kretati, a pazi se i na njihovu brojnost. Ne samo zbog održivosti, nego i zbog toga što bi prevelik broj životinja svojim izmetom dodatno zagadio tlo.

Ekološka poljoprivreda, dakle, predstavlja opsežan proizvodno-opskrbni lanac koji uključuje proizvodnju, preradu, distribuciju i sigurnost hrane. Sve više potrošača zbog toga svoje povjerenje ulaže upravo u ekoproizvode, ali jednako je tako važno što se odlukom za neki ekoproizvod odlučujemo i za zaštitu okoliša, kvalitetu i sigurnost hrane te dobrobit životinja.

EKOPROIZVOD

Ekoproizvodima se smiju zvati samo oni proizvodi koji imaju najmanje 95 posto ekoloških sastojaka. Mogućnost preostalih pet posto neekoloških sastojaka ostavlja se za slučaj onečišćenja iz atmosfere, poput kiselih kiša ili pesticida koje iz okolnih polja donosi vjetar. Strogi zakoni točno propisuju listu tih tvari. Zanima li vas točan popis neekoloških tvari koje ulaze u dozvoljeni postotak, popis se može pronaći pri Ministarstvu poljoprivrede.

I još jedna stvar, etiketa svakog ekoproizvoda mora sadržavati apsolutno sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Usto, svi sastojci u toj vašoj marmeladi moraju biti ekološki. Kupite li, recimo, EKO marmeladu, ona ne bi smjela biti zaslađena bijelim rafiniranim šećerom – dakle, šećerom koji nema svoj EKO certifikat, jer se onda gubi dosljednost. Voda je, doduše, jedna od rijetkih iznimki koje ne moraju imati EKO certifikat kako bi se našle u ekološkom proizvodu. Nju je, naime, nemoguće certificirati.

OZNAKA EKO

Kako ćete prepoznati ekološki proizvod? Prema jedinstvenoj europskoj oznaci, a koja jedina na našem tržištu garantira da stvarno kupujete certificirani ekoproizvod. I ne dajte se slučajno zavarati. Industrija ekološke poljoprivrede u stalnom je rastu - samo je prošle godine ostvarila više od 100 milijardi dolara. To je otprilike 650 milijardi kuna. Ljudi diljem svijeta, naime, sve češće posežu za ekološkom namirnicama.

Zašto onda netko tko zadovoljava stroge uvjete ekološkog uzgoja ne bi ubrao dio tog kolača? A treba pripaziti i na način označavanja. Bijeli list na zelenoj površini, sastavljen od 12 točkica, jedina je dozvoljena oznaka. Sve one improvizirane jabuke ili bilo koje druge kojekakve oznake, kojima se implicira ekološki uzgoj, označuju samo jedno - prevaru. Platili ste više, jer ekološki proizvodi u pravilu imaju višu cijenu, ali s višom cijenom niste nužno dobili i kvalitetu koju ste platili.

Ovdje valja istaknuti da se većina ljudi na ekološku prehranu odlučuje zato što je zdravija. Znanstvena istraživanja, na koja se referiraju liječnici s Harvarda, pokazuju neznatne razlike u nutritivnoj vrijednosti ekoloških i namirnica uzgojenih konvencionalnim putem. Ekoproizvodi, dakle, nemaju nužno više vitamina, minerala ili antioksidanta, ali su i dalje zdraviji od klasičnih samo zbog toga što u sebi nemaju nikakvih pesticida. Ili barem ne više od dozvoljenih pet posto.

HRVATSKA

Iako je koncept ekološke poljoprivrede na ovim prostorima relativno nov, diljem Njemačke na njemu se radi još od prve polovice 20. stoljeća. Rudolf Steiner tako je još početkom prošlog stoljeća osmislio biološko-dinamičku poljoprivredu. U tom se konceptu uzgaja sukladno Mjesečevim mijenama, položaju Sunca i Mjeseca, a u biodinamici je polje zatvoren sustav. Organsku poljoprivredu od početka 70-ih promovira njemačka udruga BIOLAND, a temelji se na manjim površinama i namijenjena je uglavnom osobnim potrebama. O svemu tome više pročitati možete OVDJE.

Najprije su ipak s ekološkom poljoprivredom krenuli amiši, prilično zatvorena američka zajednica koja odbija sve oblike modernog života, uključujući tehnologiju. U Ameriku su došli iz Europe u 19. stoljeću i njihov se život otada nije nimalo promijenio. No ključno je to što su oni u Europi, prvo u Francuskoj, a zatim u Švicarskoj, ekološku poljoprivredu njegovali još prije 400 godina. Oni još i danas svoja polja obrađuju isključivo ručno, a žive poglavito u Wisconsinu i Pennsylvaniji.

Kod nas još uvijek prevladava klasična poljoprivreda iako se sve veći broj ljudi polako okreće ekološkom uzgoju. Poljoprivredne površine pod ekološkim uzgojem udvostručile su se od 2013. do danas.

TABLICE I BROJKE ZA USPOREDBU HRVATSKA-EUROPA

KAKO DO OZNAKE EKO?

Ekološkom proizvodnjom mogu se baviti isključivo proizvođači koji su registrirani, a njihova proizvodnja podliježe strogom nadzoru. Moraju biti označeni certificiranom jedinstvenom oznakom koja vrijedi na području čitave Europske unije. Samo proizvodi koji nose oznaku lista na zelenoj podlozi, koji se sastoji od 12 bijelih zvjezdica, su EKO proizvodi. Za sve one proizvođače koji svoje proizvode prodaju kao ekološke, a nemaju pripadajući certifikat koji to potvrđuje, predviđene su visoke kazne.

Prvi korak u dugom i kompleksom procesu certifikacije je registracija u Upisnik poljoprivrednih proizvođača. To se može obaviti u većim općinama ili direktno u Ministarstvu poljoprivrede. Nakon toga proizvođač dobiva iskaznicu. Proizvođači koji se misle baviti ekološkim uzgojem zatim se moraju upoznati sa zakonskom regulativom. Materija je prilično opsežna, a područje ekološkog uzgoja uređuje 20 zakona i pravilnika. Treći korak uključuje prvi izlazak stručnog nadzora na teren. U Hrvatskoj postoji pet nadzornih stanica: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Hrvatske šume, Agribiocert i Biotechnicon – poduzetnički centar.

Nakon toga slijedi zahtjev za upis u Upisnik ekoloških poljoprivrednih proizvođača. U ovom ćete koraku morati skupiti i ispuniti osam dokumenata. Zadovolje li se svi uvjeti – a prijelaz s uobičajenog na ekološki uzgoj može trajati godinama, tj. onoliko dugo koliko je potrebno da se tlo očisti od svih tragova sintetičkih tvari - Ministarstvo izdaje rješenje da je obiteljsko gospodarstvo - ili neki drugi subjekt koji je predao zahtjev - upisano u Upisnik. Popis upisanih proizvođača objavljuje se u Narodnim novinama s pripadajućim rednim brojem. Taj se broj kasnije mora upisivati na certifikat koji označava EKO proizvod.

Tek nakon što se obavi nabrojanih pet koraka obiteljsko gospodarstvo može zatražiti EKO certifikat. Izdaje ga jedna od šest akreditiranih institucija: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Agribiocert, Biotechnicon, Trgo-invest ili Omega-cert. Nakon izdavanja certifikata obiteljsko gospodarstvo od Ministarstva treba zatražiti Rješenje o pravu korištenja znaka 'ekoproizvod'. Zahtjev sadrži pet dokumenta. Certifikat vrijedi godinu dana i jedina je garancija da je određeni proizvod proizveden sukladno propisima o ekološkoj proizvodnji.

ŠTO JE ORGANSKI?

PProšećete li se bilo kojim malo većim dućanom u zemlji, zasigurno ćete negdje uočiti posebnu sekciju s organskom hranom. Kroz dosadašnje smo tekstove naučili da su eko, bio i organski u većini svijeta istoznačnice. Zato zbunjenosti više nema mjesta.

Riječ je o proizvodima koji moraju nositi europsku jedinstvenu oznaku EKO, jedinu garanciju da se radi o proizvodu s minimalnim udjelom od 95 posto organskih sastojaka. Takva hrana ne smije sadržavati GMO, mora biti uzgojena bez sintetičkih gnojiva i pesticida, a namirnice životinjskog porijekla ne smiju sadržavati antibiotike ni hormone. Tako glasi trenutačna regulativa za sve organske/ekološke/bio proizvode.

ORGANIC

Možda se pitate odakle na našem tržištu i treći pojam za istu stvar. Kultura organske proizvodnje tipična je za englesko govorno područje, a SAD je predvodnik na tom 100 milijardi dolara vrijednom tržištu koje stalno raste. Na globalnoj razini drži oko 50 posto ukupne potrošnje organskih proizvoda.

Ljudi posežu za organskom hranom iz različitih razloga. Neki iz uvjerenja da se radi o zdravijoj i nutritivno vrjednijoj hrani, drugi iz uvjerenja da njena proizvodnja štiti prirodne resurse, zdravlje i dobrobit životinja te zazire od uporabe kemije. Američko ministarstvo poljoprivrede, baš kao i krovne institucije Europske unije, vrši strog nadzor organske proizvodnje te analiziraju sastav tla i biljaka tražeći prisutnost sintetskih spojeva ili GMO-a. Životinjama se ne smije davati hormon rasta, a nužno je hraniti ih i organski proizvedenom hranom. Osim toga, moraju se moći slobodno kretati. Svi sastojci u procesuiranoj hrani također moraju biti organski. To bi značilo da svi sastojci koji ulaze u, recimo, vašu organsku marmeladu moraju biti organski.

Zbog sličnosti uvjeta za certificiranje organske hrane najmanji udjel organskih sastojaka proizvoda mora iznositi 95 posto, a SAD i EU potpisali su 2012. bilateralni ugovor. Otad američka oznaka za organski proizvedenu hranu (USDA ORGANIC) i s naše strane Atlantika garantira jednaku ekološku kvalitetu.

RAZLIKE

Američko tržište ipak ima neke regulative prema kojima se razlikuje od europskog. Ondje, recimo, postoje čak četiri kategorije organskih proizvoda. Prvi je razred 100 posto organskih proizvoda (100% organic). Kao što oznaka kaže, svaki proizvod koji se deklarira ovom oznakom mora sadržavati 100 posto organskih sastojaka.

Slijedi ga razred organskih proizvoda (organic). Ova je kategorija istovjetna europskom standardu EKO. Mora sadržavati najmanje 95 posto organskih sastojaka. Trećem razredu pripadaju proizvodi proizvedeni od organskih sastojaka (Made with organic ingredients). Takvi proizvodi moraju sadržavati minimalno 70 posto organskih sastojaka koji ne uključuju sol i vodu. Ostalih dozvoljenih 30 posto neorganskih sastojaka strogo je definirano listom američkog ministarstva poljoprivrede. Svi neorganski sastojci dozvoljeni u hrani proizvedenoj od organskih sastojaka moraju biti GMO FREE.

Tek kad neki proizvod zadovolji gore navedene kriterije može se u daljnji proces certifikacije. Svaki proizvod proizveden od organskih sastojaka mora, naime, jasno navoditi organske sastojke od kojih je proizveden. Recimo da kupujete žitarice s ječmom i brusnicama. Kupite li ih u Americi s ovom oznakom, na njima mora biti jasno naznačeno da se radi o organskom ječmu i organskim brusnicama. Generička oznaka Made with organic ingredients nije dozvoljena.

Svaki proizvod na koji se organski dio iz oznake odnosi mora biti organski. Zvuči logično, no to se zapravo odnosi na sve oblike tog određenog organskog sastojka. Uzmimo kao primjer kukuruz. Piše li na nekom proizvodu da je organski, onda organske moraju biti i sve njegove prerađevine – od samih zrna preko kukuruznog ulja do kukuruznog škroba. Sadrži li pak neki proizvod i organske i neorganske varijante istog sastojka, oni se na deklaraciji moraju navesti odvojeno.

Ključno je spomenuti da ovaj razred organskih proizvoda nema pravo na oznaku organic, kojom američko ministarstvo poljoprivrede certificira organske proizvode. No oni organski sastojci koji se koriste u ovom razredu svejedno moraju imati oznaku organic, bez obzira na to što finalni proizvod u kojem će završiti na nju neće imati pravo. Recimo da kupujete žitarice. Svi sastojci osim zobi su organski. Zob u toj vašoj smjesi žitarica čini 23 posto, ali nije organska. Vaše žitarice zbog neorganske zobi ne zadovoljavaju onaj minimum od 95 posto, koliko je potrebno za organske proizvode, ali zato ulaze u ovu kategoriju jer kao cjelovit proizvod i dalje imaju više od 70 posto organskih sastojaka. Svi organski i neorganski sastojci moraju biti jasno naznačeni na etiketi.

Posljednji razred organskih proizvoda koji se prodaju na američkom tržištu označuje proizvode s manje od 70 posto organskih sastojaka. Karakteristično za ovu skupinu organskih proizvoda je to što moraju sadržavati tri organska proizvoda koji moraju biti jasno označeni na etiketi. Ni ova skupina ne može dobiti oznaku organic.

ORGANIC vs. BIO

Nismo mi jedini koji su zbunjeni upotrebom različitih pojmova koji u pravilu označavaju istu stvar. Amerikanci su, kako smo već rekli, najveći potrošači organske hrane na svijetu. Istovremeno nisu najveći proizvođači takve hrane, što znači da dio organske hrane moraju uvoziti s drugih tržišta. Ta tržišta uključuju europske proizvođače koji svoju organsku hranu označuju ili kao bio ili kao eko hranu.

Amerikanci su, poput većine nas, također uvjereni da se radi o različitim kategorijama. U SAD-u se, tako, biohranu percipira zdravijom od organske hrane, dok za organsku hranu misle da je proizvedena s većom ekološkom osviještenošću te brigom za prirodu. Upravo je zato, uvjereni su, biohrana kod njih skuplja od organske hrane. Pritom zaboravljaju na sitan, ali važan detalj. Do razlike u cijeni ne dolazi zbog kvalitete proizvoda – svi proizvodi s oznakom EKO moraju biti minimalne organske razine bez obzira na to s koje strane Atlantika došli. Do te razlike dolazi zbog troška uvoza koji neminovno diže cijenu proizvodu.

KAKO DO CERTIFIKATA?

Organskom proizvodnjom mogu se baviti isključivo proizvođači koji su registrirani, a njihova proizvodnja podliježe strogom nadzoru. Proizvodi moraju biti označeni jedinstvenom certificiranom oznakom koja vrijedi na području čitave Europske unije. Samo proizvodi koji nose oznaku lista na zelenoj podlozi što se sastoji od 12 bijelih zvjezdica su organski proizvodi. Za sve one proizvođače koji svoje proizvode prodaju kao organske, a nemaju pripadajući certifikat koji to potvrđuje, predviđene su visoke kazne.

Prvi korak u dugom i kompleksom procesu certifikacije je registracija u Upisnik poljoprivrednih proizvođača. To se može obaviti u većim općinama ili direktno u Ministarstvu poljoprivrede. Nakon toga proizvođač dobiva iskaznicu.

Proizvođači koji se misle baviti organskim uzgojem zatim se moraju upoznati sa zakonskom regulativom. Materija je prilično opsežna, a područje organskog uzgoja uređuje 20 zakona i pravilnika. Treći korak uključuje prvi izlazak stručnog nadzora na teren. U Hrvatskoj postoji pet nadzornih stanica: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Hrvatske šume, Agribiocert i Biotechnicon – poduzetnički centar.

Nakon toga slijedi zahtjev za upis u Upisnik ekoloških poljoprivrednih proizvođača. U ovom ćete koraku morati skupiti i ispuniti osam dokumenata.

Zadovolje li se svi uvjeti - a prijelaz s uobičajenog na biološki uzgoj može trajati godinama, tj. onoliko dugo koliko je potrebno da se tlo očisti od svih tragova sintetičkih tvari - Ministarstvo izdaje rješenje da je obiteljsko gospodarstvo - ili neki drugi subjekt koji je predao zahtjev -upisano u Upisnik. Popis upisanih proizvođača objavljuje se u Narodnim novinama s pripadajućim rednim brojem. Taj se broj kasnije mora upisivati na certifikat koji označava ekološki proizvod.

Tek nakon što se obavi nabrojanih pet koraka obiteljsko gospodarstvo može zatražiti certifikat EKO. Izdaje ga jedna od šest akreditiranih institucija: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Agribiocert, Biotechnicon, Trgo-invest i Omega-cert. Nakon izdavanja certifikata obiteljsko gospodarstvo od Ministarstva treba zatražiti Rješenje o pravu korištenja znaka 'ekoproizvod'. Zahtjev sadrži pet dokumenta. Certifikat vrijedi godinu dana i jedina je garancija da je određeni proizvod proizveden sukladno propisima o ekološkoj proizvodnji.

Što je LAKTOZA?

Mlijeko je namirnica s kojom se susrećemo na dnevnoj bazi, bez obzira na dob. Prvi je to napitak s kojim krećemo još od najranijeg djetinjstva, a prati nas čitav život. No što kad nam počne stvarati zdravstvene probleme? Ovdje ćete pronaći sve što biste trebali znati o netoleranciji na laktozu. Kad govorimo o problematičnim reakcijama na mlijeko, onda te reakcije možemo podijeliti na dvije grupe: alergiju na mlijeko te intoleranciju laktoze. Ova se dva problema jedan od drugog razlikuju po sastojku na koji reagiramo.

ALERGIJA

Kod alergija su problematični proteini koji se nalaze u mlijeku. A ima ih mnogo - čak 30 do 45g/l, od kojih su najznačajniji alergeni (tvari koje izazivaju alergije) alfa-laktoglobulin, beta-laktoglobulin te kazein. Oni kod alergičara mogu izazvati probleme s kožom, probavom ili dišnim sustavom. Vrijeme potrebno da dođe do neke određene reakcije može se kretati u rasponu od pola sata pa sve do dva sata nakon konzumacije mlijeka. Nažalost, u ovom slučaju ne pomaže ni pasterizacija pa alergičarima ne preostaje drugo nego da u potpunosti odustanu od mlijeka i mliječnih proizvoda. Štoviše, alergičari na mlijeko moraju čak ozbiljno čitati deklaracije jer se proizvodi od soje nerijetko obogaćuju mliječnim proteinima kako bi ih se nutritivno obogatilo.

INTOLERANCIJA

Mnogo blaži oblik preosjetljivosti na mlijeko ipak je intolerancija na mlijeko te je mnogo raširenija. Dok od alergije na mlijeko pati svega dva do tri posto djece i jedan posto odraslih, na mlijeko je u Europi intolerantno najmanje 15 posto populacije. Ljudi koji imaju taj problem ne mogu probaviti laktozu, što je stručni naziv za mliječni šećer. Laktoza je, inače, jedini ugljikohidrat u mlijeku i izvor je trećine njegove ukupne energetske vrijednosti. Uzrok ovog problema je manjak enzima laktaze – tvari koja našem probavnom sustavu pomaže da ovaj složeni šećer razbije na jednostavnije šećere (galaktoza i glukoza) koje će naš organizam onda lakše i bezbolnije probaviti.

Oni kojima u tijelu nedostaje laktaze zato se susreću s nadutošću, grčevima, mučninom i proljevom, do kojih dolazi jer nerazgrađenu laktozu bakterije u našem debelom crijevu koriste kao hranu koju pretvaraju u plinove. Svi se ovi simptomi javljaju najčešće unutar dva sata od konzumacije mlijeka i njegovih prerađevina. Valja znati i kako je normalno da naši organizmi sa starenjem proizvode manje laktaze pa s godinama sve veći broj ljudi polako, ali sigurno postaje preosjetljiv na mlijeko. Više od 50 posto svjetske populacije starenjem razvija intoleranciju na laktozu.

DOBRE VIJESTI

Dobrih vijesti ovdje ipak ima. Ljudi preosjetljivi na mlijeko imaju tri mogućnosti, ovisno o težini njihove intolerancije. Za početak, dovoljno je smanjiti unos mlijeka. Čak i na laktozu intolerantni ljudi mogu probaviti hranu koja sadrži do šest grama laktoze. Preračuna li se to u neke opipljivije mjere, onda bi to bilo otprilike pola šalice mlijeka.

Stručnjaci zato preporučuju da se konzumacija mliječnih proizvoda ravnomjerno rasporedi tijekom čitavog dana kako bi naš organizam imao dovoljno vremena da proizvede potrebnu količinu laktaze. Ovdje se savjetuje i da se mliječne proizvode konzumira s drugom hranom, što 'razrjeđuje' mlijeko jer se laktoza postupno otpušta u crijeva. Osim toga, umjesto mlijeka preporučuje se konzumacija jogurta ili kefira jer tijekom procesa fermentacije bakterije potroše dobar dio laktoze. A tu su i sirevi. Izaberite pljesnivce ili zrelije sireve poput parmezana ili chedara, koji su odstajali barem pola godine.

ALTERNATIVE

Druga mogućnost je kravlje mlijeko zamijeniti kozjim. Ono je prema svom sastavu najbliže sastavu ljudskog mlijeka, a po kvaliteti nalikuje kravljem, ali uzrokuje mnogo manje probavnih problema od njega. Nekih se od alternativa koje slijede malo teže domoći u ovim zakucima Zemlje, ali uhvatite li priliku, svakako probajte mlijeko magarca, jaka ili deve. Ako nijedna od dvije preložene mogućnosti ne upali, onda, nažalost, spadate u treću skupinu ljudi te vjerojatno patite od ozbiljne intolerancije na laktozu. U tom slučaju morat ćete se odreći svih mliječnih proizvoda ili ih zamijeniti mliječnim proizvodima koji nose ili internacionalnu oznaku LACTOSE FREE ili njezinu domaću izvedenicu BEZ LAKTOZE.

• POSTOJE DRUGE VRSTE NAPITAKA KOJI MOGU ZAMIJENITI MLIJEKO:
• - RIŽINO MLIJEKO
• - BADEMOVO MLIJEKO
• - MLIJEKO OD JEČMA
• - KOKOSOVO MLIJEKO
• - SOJINO MLIJEKO

ŠTO JE LACTOSE FREE?

Mlijeko je izrazito zdrava i bogata namirnica. Bogato je vrijednim proteinima, među kojima prednjači laktolbumin, te mikronutrijentima neophodnima za naše zdravlje. Kalcij je zasigurno najpoznatiji među njima, ali tu su još i fosfor, vitamin B12 te vitamin D.

Bez brige, odabirom namirnice koja je označena oznakom LACTOSE FREE/BEZ LAKTOZE ne odričete se svih nabrojenih blagodati mlijeka. Jedino čega se ovim izborom odričete jest laktoza. Uzmimo kao primjer Zbregov mlijeko bez laktoze. Kako bi se ljudima intolerantnima na laktozu ipak omogućila konzumacija mlijeka, proizvođači sve češće u proces proizvodnje i obrade mlijeka ubacuju laktazu – enzim koji se i prirodno nalazi u našim crijevima kako bi razgradio laktozu na jednostavnije i probavljivije šećere.

Mlijeko bez laktoze i dalje ostaje nutritivno jednako vrijedno, a dodavanjem laktaze ne gube se njegova hranjiva svojstva. Može se koristiti isto kao i uobičajeno mlijeko. Jedina značajnija razlika između mlijeka i mlijeka bez laktoze je ta što ovo drugo ima nešto drugačiji okus. Slađe je ili se takvim barem čini. Nakon što laktaza razgradi laktozu na jednostavnije šećere (glukozu i galaktozu) okusni pupoljci na našim jezicima te jednostavnije šećere percipiraju kao slađe od onih u 'normalnom' mlijeku. To ne znači da je mlijeko bez laktoze slađe ili kaloričnije od uobičajenog mlijeka. Njihova vrijednost ostaje ista, a razliku u slatkoći primijetit će tek najveći sladokusci.

FUN FACTS

• 1. Mlijeko je jedina hrana od koje možemo (pre)živjeti, a da ništa drugo ne jedemo
• 2. Nakon vježbanja najbolje je popiti šalicu mlijeka – ono najbolje obnavlja organizam
• 3. 2,1 milijarda litara mlijeka konzumira se svaki dan u cijelom svijetu. Time se može napuniti 813 olimpijskih bazena
• 4. Krava pretvara travu u mlijeko u roku od dva do tri dana, a ovisno o pasmini, jedna krava dnevno može dati između 25 i 40 litara mlijeka
• 5. Krave muzare su društvene životinje, prirodno stvaraju krda. S nekima se sprijatelje, s nekima ne
• 6. Krave muzare vole hladnije temperature, a najdraže su im one od -3 do 18 stupnjeva Celzijusa

ŠTO JE TO BIO?

Već smo u tekstu o certifikatu EKO zaključili da se bio, eko i organski u većini svijeta koriste kao sinonimni pojmovi. Premda naš zakonodavac preferira izraz eko, u Hrvatskoj se i dalje redovito susrećemo s druga dva termina koji navodno označavaju istu stvar. U čemu je zapravo stvar?

Odgovor na ovo pitanje istovremeno je jednostavan i kompliciran. Prvoloptaški se može reći da se radi o jednostavnim jezičnim razlikama. Pojam bio, recimo, karakterističan je za njemačko govorno područje. Ondje se biološki pristup poljoprivredi njeguje već gotovo čitavo stoljeće. Pri tome mislimo na poljoprivredu kojoj su u centru održivost te odbijanje upotrebe sintetičkih otrova, umjetnih gnojiva i GMO-a. Umjesto toga koristi se izmjena plodoreda i stajsko gnojivo, a pri izboru kultura jako se pazi na to da budu otporne i da dodatno ne narušavaju kvalitetu tla. Više informacija može pronaći OVDJE.

Iz Njemačke se uporaba oznake BIO proširila te je u jednom trenutku doprla i do nas, što nimalo ne čudi i samo je još jedan primjer toga kako se iz razvijene Europe neki trend proširio na naše tržište. Nijemci su jednostavno ranije krenuli s brendiranjem.

No daleko od toga da je biološki uzgoj nešto novo. Ispravnije je zapravo reći da se biološkim uzgojem poljoprivreda vraća na tisućljetnu tradiciju uzgoja. Na poljoprivredu kakvom su se ljudi bavili prije industrijskog doba. Dakle prije nego što je poljima, pašnjacima i stajama zavladala uporaba umjetnih spojeva i visoke tehnologije.

U Njemačkoj je biološko-dinamička poljoprivreda, odnosno biodinamička poljoprivreda uvedena još 1924. godine. Skupina poljoprivrednika, zabrinutih zbog ugroženog zdravlja tla, biljki i životinja, okrenula se savjetima Rudolfa Steinera, poznatog antropozofa rođenog u Međimurju.

Za razliku od europske regulative koja ekološkim proizvodima smatra sve one s minimalno 95 posto ekološkog udjela, biodinamičari ne pristaju na kompromise. Kod njih taj udio mora iznositi 100 posto. Time, naravno, zadovoljavaju kriterije EU-a, čime stječu pravo na certifikat EKO.

BIZARNI POČECI

Rudolf Steiner nije bio klasični poljoprivrednik. Bio je filozof koji je koketirao s ezoterijom. Kroz svoj je rad pokušavao pronaći optimalni spoj čovjeka sa svemirom. Početkom 20-ih godina okrenuo se poljoprivredi. Na poziv bogatog vlastelina došao je sa svojim revolucionarnim idejama preustrojiti njegovo golemo gospodarstvo. Ondje je intenzivno razvijao svoju metodu koja se poglavito bazira na pravilnom načinu gnojenja.

Prema njegovim zapisima, najbolje je gnojiti kombinacijom komposta i humusa. Ta kombinacija navodno najbolje funkcionira ako se pomiješa u kravljem rogu. Između ostalog, preporučio je homeopatske doze olova, arsena i žive. A pamti ga se i po tome što je kao sredstva za borbu protiv štetočina preporučivao, iz današnje perspektive, pomalo bizarne stvari koje se temelje na astrologiji. Neželjenih kukaca ljudi će se, tako, riješiti spale li ih kad je Sunce u Biku. Miševa se rješava tako da se, dok je Venera u Škorpionu, spali mišje krzno koje se potom poput papra posipa po biljkama.

BIODINAMIČKA POLJOPRIVREDA

Koliko se god njegove ideje danas činile smiješnima, one su 20-ih godina prošlog stoljeća pale na plodno tlo. Prigrlio ih je niz poljoprivrednika te ih je razvio u metodu koju danas zovemo biodinamičkom poljoprivredom. Riječ je o biološkim procesima koji uključuju zelena gnojiva, zatravljivanje, kompostiranje, kompatibilnost biljaka, integriranje usjeva i stoke, oranje i kultiviranje zemlje. Ovaj tip poljoprivrede uključuje i specijalne kompostne pripravke, sadnju po kalendaru, zaštitu od nametnika te homeopatiju.

U čitavoj je ovoj priči ipak najvažnija biljna raznolikost. Miješanjem usjeva postiže se međusobno podupiranje biljaka. Ako, recimo, jednoj biljci nedostaje neka određena hranjiva tvar, druga će ju proizvesti za nju i obrnuto.

Osim toga, ustraje se na ideji mijenjanja plodoreda i životinjskih vrsta. Biodinamički princip, naime, čitavo gospodarstvo shvaća kao jedan sustav. Ista se kultura nikad ne uzgaja na istom polju godinama, kao što je to slučaj u uobičajenoj poljoprivredi, nego se izmjenjuju. Životinje za sobom ostavljaju gnojivo, a različite biljne kulture različite nutrijente u tlu. Time se smanjuje potreba za umjetnim gnojivima jer se tako kontroliraju korov, nametnici i paraziti.

Druga važna stavka je kompostiranje. Njega se smatra izvorom zdravog tla. Reciklirana gnojiva i organski otpad pretvaraju kompost u humus, a on kasnije u tlu stabilizira dušik, spoj ključan za rast biljaka.

Postoji devet homeopatskih pripravaka temeljenih na životinjskim, biljnim i mineralnim gnojivima. Svi su razrijeđeni u sprejevima i koriste se za homeopatsko tretiranje komposta, tla i bilja. Taj se proces naziva dinamizacija. Istraživanje sa Sveučilišta Washington State utvrdilo je da biodinamički preparati doista djeluju u homeopatskim količinama, koje se kreću od otprilike dva mililitra na sedam do deset tona komposta. Ostaje nam objasniti još jedino životne sile. Upravo se zbog toga, spoja duhovnosti i astrologije, biodinamika izdvaja od ostalih vrsta poljoprivrede. Mjesečevi i astrološki ciklusi djeluju na baš sve poljoprivredne radove, od obrade tla preko sjetve do berbe.

Steinerove su principe već 30-ih godina preuzele i unaprijedile brojne njemačke poljoprivredne udruge usmjerene na biološku poljoprivredu. Njegove su se metode polako počele miješati s novim tehnologijama te su polako istisnule njegove astrološke savjete. Iako je danas sve više poljoprivrednika koji uzgajaju prema europskom standardu EKO, nekolicina udruga još uvijek vjerno prati Steinerove metode. Među najvećima, najstarijima i najjačima su udruge Bioland i Demeter. Upravo se njih, ali i niz manjih, smatra predvodnicima bio pokreta kojem svjedočimo danas.

Bioland i Demeter dijele neke smjernice dok se po drugima razlikuju. I jedna i druga, recimo, nadmašuju minimalne standarde Europske unije potrebne za izdavanje certifikata EKO. Obje udruge zahtijevaju 100 posto bio proizvode, propisuju mnogo rigoroznije uvjete za uzgoj životinja od EU-a, a drugačija su im i pravila koja se tiču dozvoljenih bio gnojiva.

Obje udruge, uz standardizirane certifikate EKO, izdaju svoje certifikate kojima potvrđuju da su proizvodi proizvedeni prema njihovim strogim pravilima. Najveća razlika, u odnosu na EU, nalazi se u veličini poljoprivrednih gospodarstava, u pravilu manjih. Upravo je to razlog za to što godišnje manje proizvode, što pak znači da će na koncu i njihovi proizvodi na policama dućana ili na tržnicama biti nešto skuplji od bio proizvoda koji nose samo europsku oznaku EKO.

Nemojte se ovime ipak dati zbuniti. Oznaka BIO nije istovjetna s biodinamičkom poljoprivredom. Biodinamička poljoprivreda, iako među starijim predstavnicama ove vrste gospodarenja, čini samo mali dio spektra biološke poljoprivrede, a Demeter je samo jedan od predstavnika Steinerove poljoprivredne politike.

KAKO DO CERTIFIKATA

Organskom proizvodnjom mogu se baviti isključivo proizvođači koji su registrirani, a njihova proizvodnja podliježe strogom nadzoru. Proizvodi moraju biti označeni jedinstvenom certificiranom oznakom koja vrijedi na području čitave Europske unije. Samo proizvodi koji nose oznaku lista na zelenoj podlozi što se sastoji od 12 bijelih zvjezdica su organski proizvodi. Za sve one proizvođače koji svoje proizvode prodaju kao organske, a nemaju pripadajući certifikat koji to potvrđuje, predviđene su visoke kazne.

Prvi korak u dugom i kompleksom procesu certifikacije je registracija u Upisnik poljoprivrednih proizvođača. To se može obaviti u većim općinama ili direktno u Ministarstvu poljoprivrede. Nakon toga proizvođač dobiva iskaznicu. Proizvođači koji se misle baviti organskim uzgojem zatim se moraju upoznati sa zakonskom regulativom. Materija je prilično opsežna, a područje organskog uzgoja uređuje 20 zakona i pravilnika.

Treći korak uključuje prvi izlazak stručnog nadzora na teren. U Hrvatskoj postoji pet nadzornih stanica: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Hrvatske šume, Agribiocert i Biotechnicon – poduzetnički centar. Nakon toga slijedi zahtjev za upis u Upisnik ekoloških poljoprivrednih proizvođača. U ovom ćete koraku morati skupiti i ispuniti osam dokumenata.

Zadovolje li se svi uvjeti - a prijelaz s uobičajenog na biološki uzgoj može trajati godinama, tj. onoliko dugo koliko je potrebno da se tlo očisti od svih tragova sintetičkih tvari - Ministarstvo izdaje rješenje da je obiteljsko gospodarstvo - ili neki drugi subjekt koji je predao zahtjev -upisano u Upisnik. Popis upisanih proizvođača objavljuje se u Narodnim novinama s pripadajućim rednim brojem. Taj se broj kasnije mora upisivati na certifikat koji označava ekološki proizvod.

Tek nakon što se obavi nabrojanih pet koraka obiteljsko gospodarstvo može zatražiti certifikat EKO. Izdaje ga jedna od šest akreditiranih institucija: Bioinspekt, Prva ekološka stanica, Agribiocert, Biotechnicon, Trgo-invest i Omega-cert. Nakon izdavanja certifikata obiteljsko gospodarstvo od Ministarstva treba zatražiti Rješenje o pravu korištenja znaka 'ekoproizvod'. Zahtjev sadrži pet dokumenta. Certifikat vrijedi godinu dana i jedina je garancija da je određeni proizvod proizveden sukladno propisima o ekološkoj proizvodnji.

ŠTO JE GLUTEN?

Imate li pristup internetu ili bilo kojem drugom kanalu za protok informacija te još k tome 'brijete' na zdravu hranu, zasigurno vas nije zaobišao sve masovniji globalni trend – bezglutenska dijeta. Riječ je o načinu prehrane koji se temelji na jednostavnoj pretpostavci, hrani koja ne sadrži gluten.

PROTEIN IZ ŽITARICA

Bez obzira na to što baš ovaj način prehrane postaje sve popularniji, tek malobrojni ili samo oni dobro upućeni znaju što je to uopće gluten. Gluten je protein koji se nalazi u određenim žitaricama kao što su pšenica, ječam i raž. Pšenica je, od svih nabrojanih žitarica, najrasprostranjenija u uporabi. Gluten se sastoji od dva glavna proteina, glutenina i glijadina. Glijadin je, zapravo, onaj problematični dio glutena zbog kojeg se oko ovog proteina uopće diže tolika pompa. Tome ćemo se vratiti malo kasnije.

Gluten je dobio ime prema svom najočitijem svojstvu. Kad se pomiješa s vodom, pretvara se u gustu ljepljivu masu. Ime mu je izvedeno iz engleske riječi glue, što u prijevodu znači - ljepilo. Kruh u kojem toliko uživamo baš je zbog njega tako popularan jer se njegova tekstura i sposobnost da se tijesto uopće toliko digne može zahvaliti glutenu. Ista je stvar s tjesteninom.

No gluten se ne nalazi samo u kruhu, tijestu ili kolačima. On je svuda oko nas. Najviše ga ima u prerađenoj hrani, u kojoj ga prehrambena industrija nerijetko koristi kao dodatak. Pročitate li pomnije sastav, recimo, unaprijed pripremljenog kosanog mesa, vidjet ćete da je brašno njegov sastavni dio. I to mnogo brašna. A gdje je pšenično brašno, ondje je i gluten. Priča o zastupljenosti glutena još je mnogo dublja. Logično je to da ćemo ga pronaći u prehrambenoj industriji, no jeste li ikad razmišljali o glutenu kad ste koristili šminku, pili tablete ili tijekom mise, dok ste uzimali svoju hostiju? Gluten je, naime, i njihov sastavni dio. Seitan? Brašno isprano do te mjere da je od njega ostao samo gluten.

INDUSTRIJA

Čemu, dakle, sva ova strka oko glutena? Vjerojatno ste dosad čuli za bezglutenski režim prehrane, a to je trenutačno jedna od najpopularnijih dijeta. Reklamiraju je brojne svjetske zvijezde, uspješni sportaši, ugledni nutricionisti, pa čak i neki liječnici. Zagovaraju je mediji, pune su je naslovnice.

Pred niti 10 godina za taj je protein čulo svega jedan do dva posto čovječanstva, a danas ga se odriče sve više ljudi. Čak 30 posto Amerikanaca izbacilo je, recimo, gluten u potpunosti iz prehrane, a taj je postotak u stalnom rastu. Bezglutenska prehrana jedna je od najbrže rastućih grana industrije i pretpostavlja se da će bezglutenska industrija do 2025. godine vrijediti oko 54 milijarde dolara. Preračuna li se u kune, ta cifra iznosi oko 351 milijardu kuna. Proračun Republike Hrvatske za ovu godinu, primjera radi, iznosi oko 135 milijardi kuna.

PREDNOSTI

Kao glavni razlozi za prelazak na spomenuti režim prehrane redovito se spominju poboljšanje razine kolesterola, poboljšanje zdravlja probavnog trakta te povećanje razine energije. Mnogi se pak odlučuju za bezglutensku prehranu jer su čuli da se uz taj režim kilogrami brže tope. I sve to ima smisla, samo nema nužno i direktne veze s glutenom. Izbacivanjem glutena iz prehrane na naše jelovnike, naime, dolazi obilje mnogo zdravije hrane. Jede se više svježeg voća i povrća te neprerađenog mesa.

Smanjenim unosom prerađene hrane smanjuje se i unos štetnih tvari kao što su aditivi i konzervansi, a izbjegavaju se i visokokalorični ugljikohidrati koje redovito konzumiramo u mnogim slatkišima i u brzoj hrani. Istovremeno povećavamo unos zdravih nutrijenata koji dolaze iz cjelovitih namirnica. Koristi, dakle, ima nezanemarivo mnogo.

NEDOSTACI

Ljudi koji se odlučuju za bezglutenski režim trebali bi ipak odvagnuti i drugu stranu te se dobro informirati prije nego što donesu odluku. Bez obzira što se radi o potencijalno zdravoj odluci, mnogi ljudi nasjedaju na brojne stupice koje u konačnici rezultiraju zdravstvenim problemima.

Bezglutenskoj se prehrani tako najčešće predbacuje da je zapravo vrlo nezdrava jer se manje pazi na kvalitetu i nutritivni sadržaj bezglutenskih proizvoda. Sadrži više nepoželjnih sastojaka kao što su margarin, šećer te aditivi. Europsko društvo za gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu upozorava da se najčešće ne radi o zdravoj alternativi uobičajenoj hrani jer su bezglutenski proizvodi uglavnom puni masti i šećera koji im se dodaju ne bi li se na taj način poboljšao okus.

Osim toga, u njima ima čak tri puta manje proteina i vlakana. Spomenuto je društvo došlo do tih zaključaka nakon što su proveli analizu 654 bezglutenska proizvoda 25 proizvođača. Studija ugledne klinike Mayo pokazala je da su bezglutenski proizvodi puni arsena, olova i kadmija, a ugledna specijalistica za celijakiju, doktorica Runa Watkins tvrdi da takvi proizvodi dugoročno povećavaju manjak vitamina B12, cinka, željeza i folata. Ljudi koji ih konzumiraju možda mršave, ali ne zbog zdravije prehrane, nego zato što im nedostaje ugljikohidrata pa tijelo nema dovoljno energije.

Sveučilište Harvard također je provelo golemu studiju na uzorku od 100.000 ljudi te su zaključili da se bezglutenska prehrana ne bi trebala preporučivati zdravim ljudima. Kome je onda namijenjena takva prehrana? Glutena bi se u svakom slučaju trebali kloniti ljudi koji boluju od nekog oblika preosjetljivosti na njega.

CELIJAKIJA – NAJTEŽI OBLIK NETOLERANCIJE NA GLUTEN

Celijakija je najteži oblik preosjetljivosti na gluten. Pogađa između 0,7 i jedan posto svjetske populacije i autoimuna je bolest. Imunološki sustavi ljudi koji pate od nje tretiraju gluten kao strano tijelo, ali ne napadaju samo njega, već usput uništavaju i tanko crijevo. Celijakija nerijetko ide ruku pod ruku s anemijom, ozbiljnim probavnim smetnjama te povećanim rizikom oboljenja od mnogih teških bolesti.

Među najčešće simptome celijakije ubrajaju se nadutost, proljev, konstipacija, glavobolje, umor, kožni osipi, depresija, nagli gubitak kilograma te feces iznimno intenzivnog mirisa. Mnogi ljudi, nažalost, ne pokazuju tipične simptome celijakije. Štoviše, od netipične celijakije pati više ljudi nego što ih pati od tipične celijakije. Upravo je to jedan od razloga za to što čak 80 posto ljudi ne zna da boluje od te potencijalno iznimno opasne bolesti. Celijakija se inače dijagnosticira na dva načina: analizom krvi te biopsijom sluznice tankog crijeva.

Pogađa 10 do 20 posto rođaka u prvom koljenu, a češće su na udaru žene (omjer muškaraca celijakičara prema ženama celijakičarkama je 1:2). Najčešće se manifestira u djetinjstvu, no može se, u rjeđim slučajevima, pojaviti i u odrasloj dobi. Smrtnost ljudi koji se ne liječe od celijakije iznosi između 10 i 30 posto, a nerijetko razvijaju i druge teške bolesti. Liječenje celijakije je jednostavno. Apsolutna zabrana glutena. Čak i kockica kruha celijakičarima može učiniti veliku štetu te im prouzročiti gadne probleme.

KAKO DO GLUTEN FREE HRANE?

Hranu bez glutena označava se oznakom GLUTEN FREE, FREE FROM GLUTEN te jedinstvenom oznakom prekriženog klasa koju je hrvatska krovna organizacija za celijakiju preuzela od britanske inačice. Što se tiče ostalih načina označavanja, područje je prilično zbunjujuće. Ovisno o zemlji uvoza, oznake se mogu prilično razlikovati. Uglavnom se radi ili o pisanoj oznaci ili o nekoj varijanti prekriženog klasa.

Američko tržište tradicionalno je najveće i najjače kad je u pitanju bezglutenska prehrana, slijedi zapadna Europa, dok Hrvatsko društvo za celijakiju ističe kako je naše tržište još prilično malo i nerazvijeno. Stoga, iako u Hrvatskoj postoje ovlaštene institucije za certificiranje GLUTEN FREE hrane, preporučuju provjerene strane proizvođače koji dolaze s razvijenijih tržišta. Kontrola se ondje, kažu, provodi lakše i češće, zbog čega su i sami proizvodi vjerodostojniji. Na stranicama tog društva može se pronaći lista s vjerodostojnim opskrbljivačima bezglutenskih proizvoda.

Jamstveni žig dobiva se nakon provođenja niza analiza ovisno o dinamici proizvodnje proizvoda. Analiza proizvoda vrši se u laboratoriju Odsjeka za kontrolu namirnica i predmeta opće uporabe Zdravstveno-ekološkog odjela. Laboratorij za metodu određivanja glutena u hrani akreditiralo je Ministarstvo poljoprivrede. Nakon zadovoljavajućih rezultata proizvođač stječe pravo na certifikat GLUTEN FREE. Daljnje kontrole vrše se mjesečnim nenajavljenim kontrolama.

UVJETI

U Europskoj uniji su trenutno važećom Regulativom (EU) No 828/2014 propisani zahtjevi koji moraju biti zadovoljeni da bi neki proizvod bio označen kao „bezglutenski“ ili „s vrlo malo glutena“ , a to su: Za bezglutenske proizvode: manje od 20 ppm glutena (0,02 g glutena na 1 kg namirnice) Za proizvode s „vrlo malo glutena“: manje od 100 ppm glutena, uz poseban način procesiranja za hranu koja sadrži žitarice (0,1 g glutena na 1 kg namirnice)