tportal.hr
Go Green!

Hrvatska ima ozbiljan problem o kojem se govori premalo, a mogao bi prerasti u transgeneracijsku krizu

Važnosti teme zaštite okoliša posljednjih godina postajemo sve svjesniji. Spektar posljedica koje za sobom povlače klimatske promjene odavna su prestale biti samo priče.

Zašto, pitate se. Pokušajte se prisjetiti svoje posljednje šetnje prirodom. Jeste li možda zamijetili nešto neobično? Nešto što zasigurno nije moglo niknuti iz zemlje? Nešto čemu doista nije mjesto pod zelenim šumskim pokrivačem? Pričamo, dakako, o smeću. Jer, bez obzira na to što nam većini raste svijest o važnosti zaštite okoliša u kojem živimo – barem deklarativno, broj divljih odlagališta ne odgovara tom trendu. Njihov je broj, naime, u Republici Hrvatskoj iz godine u godinu u najboljem slučaju isti, ako ne i veći.

Alarmantni broj divljih odlagališta

„Što se pitanja tiče koliko u Hrvatskoj ima divljih odlagališta, broje se sigurno u par desetaka tisuća“, priča nam docent Želimir Veinović. „Divlja odlagališta inače zovemo i nesanitarnim odlagalištima, odnosno smetlištima, a odnose se na mjesta na kojima ljudi nekontrolirano bacaju smeće. Divljih odlagališta, dakle, ima u prirodi, predgrađima, gradovima. Prođite Tkalčićevom, na primjer, ili bilo kojom drugom ulicom u kojoj se nalaze stare napuštene kuće ili dvorišta i naći ćete otpad, počesto i velike količine. Gdje god čovjek može nešto baciti, naći ćete otpad“, nastavlja naš sugovornik. 

Prema službenim podacima, godišnje se prijavi oko 250 novih divljih odlagališta. Krenemo li sad zbrajati takva ilegalna odlagališta od 90. naovamo, dolazimo do doista alarmantnih brojeva. A kako se čini, stvarno stanje na terenu je još i gore. Najbolje će to znati nezavisne udruge koje su u pravilu uvijek prve na poprištu događaja. Prema dostupnim podacima građanskih inicijativa koje se bave ovim problemom, točnije Zelenom telefonu koji već godinama na nacionalnoj razini udružuje niz lokalnih zelenih udruga, samo je u prvoj polovici prošle godine zabilježeno 1399 prijava građana.

Građane, kako ističu u Zelenom telefonu, najvećim dijelom brine neprimjereno odlaganje i zbrinjavanje otpada odnosno ilegalna odlagališta otpada. Iako je, kažu, građanima više nego dostupan sustav zbrinjavanja svih vrsta otpada i dalje postoje pojedinci koji se ponašaju neodgovorno prema okolišu. Nevjerojatno je, ističu, da i nakon više desetljeća edukacije i informiranja građana nailazimo na divlja odlagališta. A koliko bi samo situacija bila jednostavnija da se pridržavamo mota – Čuvaj, pazi, ne bacaj!

Kako to izgleda u stvarnosti

U praksi je i dalje nemoguće utvrditi točan broj divljih odlagališta jer se može raditi o lokalitetu na kojem je netko odbacio nekoliko vrećica smeća do divljeg odlagališta na kojem se godinama nekontrolirano odlaže smeće. Važno je ipak reći i da divlja odlagališta u pravilu nastaju prema principu navike – dakle, smeće ilegalno bacamo tamo gdje smeća već ima, svojevrsni domino efekt.

Premda su civilne udruge možda agilnije, jedinice lokalne samouprave, u čijoj je sanacija divljih odlagališta ingerenciji, ipak servisiraju divlja odlagališta. Možda bi sanacije bile i brže da nije u pitanju ozbiljan novac. Riječani su, primjerice, samo prošle godine potrošili više od dva milijuna kuna na sanaciju divljih odlagališta. Možda niste znali, ali sanacija jednog kubnog metra s divljeg odlagališta, naime, košta oko 80-ak kuna – pa vi računajte. Upravo zato možda o akcijama čišćenja najčešće slušamo kad ih provode civilne udruge koje svoje članstvo okupljaju na volonterskoj bazi.

Opasnosti koje nam svima prijete

No, zašto su uopće divlja odlagališta opasna? „Ovisi“, priča nam profesor. „Prva stvar koju ljudi inače zanemaruju – kad vi negdje bacite smeće ili napravite klasično odlagalište, tu ste lokaciju izgubili nepovratno jer ne možete na njoj ništa graditi. Možete ju jedino počistiti i preseliti negdje drugdje, što je uvijek problem. A kad ljudi kažu to će se raspasti u roku od 50 godina. Pa, 50 godina su dvije generacije! Za neke tipove otpada će to biti više od 100 godina, za neke manje. Ono što se zapravo događa jest to da velika količina teških metala, plastike, kemikalija i drugih štetnih tvari dolazi u okoliš.“

Postavlja se pitanje, nastavlja Veinović, hoće li to izravno utjecati na ljude. „Ako određeni tip otpada koji je tekući ili koji se može otopiti završi u podzemnoj vodi, i mi ju pijemo, to će imati utjecaj na nas. Isto tako, ako neki tip otpada završi tamo gdje uzgajamo neke biljne kulture, onda će dobar dio tog materijala završiti u biljkama i mi ćemo to apsorbirati i to će djelovati na nas. Sve ovisi o tipu otpada. Ako imate nekakav opasni otpad – recimo, baterije, to će svakako utjecati u širem smislu na okoliš, na više grupa organizama – što biljnih, što životinjskih. I to na kraju rezultira gubljenjem nekih životinjskih vrsta, sve je zagađenije, lošije živimo.“

Najveći problem divljih odlagališta

Ukratko, da pojednostavimo stvari, divlja nas odlagališta truju. Truju zrak koji udišemo, truju biljke koje jedemo, truju vodu koju pijemo. Što je, ujedno, i najveći problem divljih odlagališta. Uzmemo li pritom u obzir i podatak kako je svega šest posto svih podzemnih voda iskoristivo za konzumaciju i to onih koje se nalaze bliže površini Zemlje, onda vrlo lako shvatiti koliku ekološku katastrofu predstavlja njihovo zagađivanje.

Pridodamo li pak sad ovome još i činjenicu da otprilike polovica Hrvatske leži na krškoj podlozi te da se voda u kršu kreće brzo pa nema mogućnosti njenog pročišćavanja zbog čega štetni sastojci mogu lako zagaditi vodocrpilišta i pitku vodu na većim područjima, dolazimo do sukusa problema divljih odlagališta i prijetnje koju zapravo predstavljaju čovjeku.

Problem zagađenja podzemnih voda pred 50 godina možda i nije predstavljao toliki ekološki problem budući da je kućanski otpad bio uglavnom prirodnog podrijetla i nije sadržavao puno štetnih kemikalija. No, danas, plastične ambalaže, automobilske gume i ostali kućanski otpad mogu zagađivati okoliš desetljećima.

Što mi možemo napraviti

Što mi onda, zaključno, možemo učiniti kako bismo pomogli konačnom rješenju pitanja divljih odlagališta otpada? Za početak, možemo biti odgovorni građani i krenuti s razvrstavanjem otpada. Većina zemlje nudi prilično dobra rješenja za razvrstavanje otpada, a u konačnici će to postati naša zakonska odgovornost i na nacionalnoj razini. Zatim možemo biti revni šetači i redovito prijavljivati divlja odlagališta – bilo nadležnim institucijama, bilo nezavisnim organizacijama. I, na kraju, možemo se odazvati pozivima na akcije čišćenja i tako preuzeti aktivnu ulogu u tome da svijet učinimo makar malo zdravijim mjestom. Čuvaj, pazi, ne bacaj – ne zvuči li to kao sjajan početak?