tportal.hr
Zelene politike

Jeste li ikad čuli za zero waste pokret i pomislili koliko je nemoguće ne proizvoditi nikakvo smeće? E, pa naš je novinar testirao izvedivost te ideje!

S obzirom na to da ste kliknuli na ovaj naslov, vjerojatno vam je stalo do tema koje se tiču ekologije. Jedna od njih, svakako sve popularnija tijekom posljednjih godina, odnosi se i na zero waste pokret. Riječ je nastojanju sve većeg broja ljudi da proizvodnju otpada svedu na minimum. Jer, premda možda sam naziv pokreta sugerira kako je apsolutni cilj život bez proizvodnje otpada, u današnjim je uvjetima suvremenog života to nemoguće uvijek i svugdje.

Otkrila mi je to, uostalom, i jedna od predvodnica ovog pokreta u Hrvatskoj – Lakshmi Prgomet.

„Kroz vlastito iskustvo znam da je moguće smanjiti nastanak otpada na minimum. Trenutno živimo u periodu kad u svakodnevnom životu možemo doseći razinu stvaranja recimo 5 posto otpada, no tu i tamo se dogodi da kupujemo tehnološke naprave zapakirane u plastičnu ambalažu ili odemo obaviti krvne pretrage pa se stvori neki plastični otpad. To je, nažalost, neizbježno“, započinje svoju priču Lakshmi.

Zanimalo me kako bi ona, s obzirom na to da iskonski živi načela ovog životnog stila, svojim riječima definirala zero waste. „Ako se trudimo smanjiti nastanak otpada u svojoj svakodnevici poštujući pritom pet pravila (5R), na dobrom smo putu da svoj otpad ne šaljemo na odlagališta niti u prirodu, odnosno da ne ugrožavamo staništa životinja. Zero waste je važan za budućnost biljnih, životinjskih i ljudskih vrsta jer smo od doba kada je nastala jednokratna plastika do danas toliko zagušili planet da je mikroplastika pronađena u ljudskoj placenti. To znači da dišemo, pijemo i jedemo plastiku. Planet se može oporaviti, ali ljudska glupost se teže može iskorijeniti“, nastavlja moja sugovornica.

Konkretni savjeti za početnike

Lakshmi je, inače, zero waste otkrila pred četiri godine i, kako sama kaže, preko noći shvatila da je njena životna misija ne proizvoditi otpad. No, sama se tranzicija na život bez otpada, ohrabruje me, nije dogodila preko noći. Trebali su joj mjeseci polagane prilagodbe što je, ističe, uostalom i jedan od najbitnijih savjeta koje bi dala svakome tko planira priključiti se ovom pokretu. „Mnogi ljudi krenu ekstremno i žele instant promjenu, no to nije dobro jer još brže odustanu kad ih dostignu poteškoće. Puno je bolje krenuti malim koracima i osjetiti što nam je prihvatljivo u različitim fazama života“, otvoreno će.

„Jedan od takvih koraka je odustati od plastičnih vrećica za kupovinu voća i povrća i zamijeniti ih pamučnim vrećicama za kupovinu u rinfuzi“, njezin je idući savjet. „Sve što možemo pronaći u rinfuzi ne trebamo kupovati u plastičnoj ambalaži. Kada napravimo tranziciju prema zero wasteu, najviše otpada nam je zapravo bio-otpad koji možemo kompostirati“, dodaje Lakshmi.

S obzirom na to da sam odlučio testirati koliko je uistinu moguće u sredini u kojoj stanujem živjeti bez otpada, svaki je savjet dobrodošao. „Zero waste lifestyle se polako “uvlači“ u obične dućane što je super jer prije par godina nije bilo tako lako. Dosta potrebnih proizvoda možemo pronaći upravo u najbližim drogerijama. Ovdje je bitno spomenuti da prvo iskoristimo ono što imamo doma, da ne kupujemo ono što nam uistinu ne treba i da ne pratimo slijepo trendove.

Iskustvo me je naučilo da je najbolje raditi svoju kozmetiku jer tada znam što uistinu kroz kožu unosim u krvotok. Odvažila sam se raditi svoju pastu za zube, dezić, pilinge, sapune, balzame za usne. Od prehrambenih namirnica radim svoje vege mlijeko, sir, tofu, seitan, razne namaze i slično“, nabraja Lakshmi.

Okej, meni je možda za početak proizvodnja svojih vlastitih kozmetičkih preparata preveliki zalogaj, a još uvijek imam i prilične zalihe proizvoda koje moram potrošiti (a bacanje istih kosilo bi se s temeljnom filozofijom zero wastea), ali Lakshmi me uvjerava kako to uopće nije nikakav bauk. Štoviše, za pripremu većine tih preparata treba svega par minuta, a sirovine potrebne za proizvodnju su široko dostupne.

Može li se uopće tako živjeti?

Došlo je vrijeme da testiram može li čovjek živjeti bez da proizvodi otpad i koliko je ta tranzicija zapravo zahtjevna. Ovako, za početak, a smatram kako je to za potrebe ove priče itekako važno, odnedavna živim na selu nadomak Zagreba, što, kako mi je i Lakshmi rekla, malo otežava stvari s obzirom na to da je zero waste lakše provediv u djelo u urbanim sredinama. No, to me nije obeshrabrilo, štoviše. Većina Hrvata ionako živi u gradovima pa, vodio sam se time, ako bez otpada mogu živjeti ja u Pušći, onda to može i bilo tko drugi u nekoj većoj sredini.

Prvo sam pogledao čega najviše bacam u smeće. Jednokratna plastika bila je najčešći prijestupnik, ali nju ionako razdvajam jer je u mom mjestu to dostupna opcija, a isti je slučaj i s papirom. Novitet koji sam uveo tijekom ovog eksperimenta bio je taj da sam se doista više potrudio oko razdvajanja. Sasvim iskreno, prije bih, kad mi se neki plastični kontejner ne bi prao sve skupa bacio u komunalni otpad, a danas napravim taj mali korak više kako bih adekvatno zbrinuo otpad.

Druga važna promjena koju sam uveo je ta da u dućanima ne bih uzimao jednokratne vrećice. Ili bih se s tetom u svom lokalnom dućanu dogovorio da voće i povrće uzmem u škarnicli ili bih jednostavno namirnice koje mi trebaju stavio u košaricu gole. Zaista nije teško. Dogodilo mi se, priznat ću, da sam tijekom jedne velike kupovine doma zaboravio svoje platnene vrećice, ali brzo sam se i lako s tetom dogovorio da mi ustupi nekoliko kartonskih kutija. Lakše je reciklirati papir nego jednokratnu plastiku, zar ne?

Najveći problem s kojim sam se tijekom ovih tjedan dana susreo odnosio se na meso. Većina ljudi koji žive zero waste su, vidite, uvjereni vegani, ja to nisam. I jedina plastika koju sam tijekom ovih tjedan dana proizveo, minus postojeći kozmetički preparati koji mi u kupaonici stoje u plastičnoj ambalaži, otišla je upravo na meso. No, ako vi živite bliže nekoj dobroj mesnici, lako ćete se dogovoriti da vam meso, nakon što ga izvažu, zapakiraju u vaše staklene spremnike koje ste donijeli od kuće. Svaki problem ima svoje rješenje.

A zašto uopće kupujemo hranu? Kako bismo je kuhali. Lakshmi kaže da je kuhanje još jedan ključan segment zero wastea jer i ovdje možemo kontrolirati količinu otpada koji proizvodimo. A proizvodimo ga mnogo! Većina nas ima dvije opcije – razvrstavanje u bio-otpad ili kompostiranje. I jasno mi je da će se tek rijetki u gradu odvažiti na kompostiranje na svom vlastitom balkonu, ali zato sam, unatoč tome što u dvorištu imam prostor predviđen za kompost, odlučio testirati ovu balkonsku opciju.

Otišao sam na YouTube, pogledao par tutoriala i shvatio je to nešto najednostavnije na svijetu. Sve što ti treba je kanta koju probušiš, na dno pobacaš starog papira, namočiš ga, prekriješ sloj zemlje i kreneš. A s obzirom na to da vjerojatno i sami nešto uzgajate na balkonu, zemlju zasigurno imate. Samo nemojte zaboraviti ispod kante staviti neki tanjur i ne brinite oko mirisa, doista su zanemarivi – ukoliko u svoj kompost doista bacate samo ono što se u kompost zapravo i smije bacati.  

Osim toga, kompostište je super za pasionirane kuhare amatere koji doista proizvode mnogo biološkog otpada. Kosti, kože, ribe i mlijeko su zabranjeni, ali zato osim starih zemlju i otpatke smijete miješati s lupinama jaja i onim kartonom u kojem dolaze. Ako smo si imalo slični, onda ste i vi konačno otkrili kako se riješiti tih kontejnera!

I još nekoliko važnih stvari, koje možda nisam pokrio tijekom ovog tjedna. Odjeća. Kupujte second hand. Brza moda je jedan od najvećih ekoloških zagađivača na svijetu. Jednokratne slamke, jednokratne čaše i sav ostali jednokratni piknik pribor zamijenite beštekom koji ćete ponijeti od doma. Nije najpraktičnije, ali mislite na svijet koji u zalog ostavljamo budućim generacijama. Krpe od tekstila su bolje od plastičnih ubrusa.

Ocat ili limun su odlična zamjena za većinu sredstva za čišćenje, uključujući omekšivače. Obećajem, dvije žlice octa se zaista ne osjećaju u vešu, a kažu da se veš pran octom i prije osuši. To, doduše, ne garantiram jer nisam sjedio pored štednera i mjerio razliku u sušenju.

Staklenke koje vam ostanu možete iskoristiti umjesto čaša. Ovo se možda čini malo čudnim rješenjem, ali Instagram i Pinterest već godinama obiluju fotografijama koje idu u prilog ovom trendu.

I, za kraj, sasvim iskreno. Ovaj mi eksperiment nije pao nimalo teško. Jest da se nisam odrekao mesa ili kuhao svoj vlastiti sapun, ali, kako i Lakshmi kaže, suludo je očekivati ekstremne promjene u tjedan dana. Ovako sa sigurnošću mogu reći da će noviteti koje sam ustao ući u moju svakodnevnu praksu. Malim koracima do svijeta bez smeća, zar ne?

Čuvaj, pazi, ne bacaj!

Ako vam se pak sve ovo i dalje čini neizvedivim, iako sam vam demonstrirao da tome zaista nije tako te da se uz malo planiranja, istraživačkog duha i spremnosti na razgovore s tetama na blagajnama doista mogu napraviti veliki pomaci, onda je možda dovoljno da podržite neke zelene udruge u svojoj okolini. Tako će vam savjest biti čišća.

Mnoge od njih, recimo, redovito provode akcije čišćenja okoliša. O tome koliko su divlji deponiji opasni i koliko ih ima smo već na ovoj platformi pisali te je tim značajnije što su čelni ljudi našeg omiljenog piva odlučili tom projektu stati na kraj. Ožujsko, naime, trenutačno promovira svoju kampanju „Čuvaj, pazi, ne bacaj“ čiji je cilj uz pomoć vrijednih volontera očistiti ilegalne deponije diljem Hrvatske. U prvoj fazi kampanje očišćeno je čak osam ilegalnih deponija. Tim je akcijama prikupljeno čak 260 vreća, sedam tona raznog smeća, bačve i razni kućanski aparati. U drugoj fazi akcije, koja kreće u rujnu, planira se očistiti još sedam ilegalnih deponija. Ako vas zanima više informacija o ovoj akciji, svakako posjetite službenu web stranicu kampanje gdje ćete dobiti i pregršt korisnih informacija o zbrinjavanju otpada te prijavi ilegalnih deponija. Više saznajte na: https://cuvajpazi.ozujsko.com/

No, ova kampanja Zagrebačke pivovare zapravo nije nikakvo iznenađenje s obzirom na to da je Zagrebačka pivovara već dugo posvećena pozitivnom utjecaju na okoliš u zajednici u kojoj živimo i djelujemo. „Kao članica globalne grupacije Molson Coors postavili smo ključne ciljeve za pitanje održivosti u narednih pet godina“, rekli su nam iz Pivovare. „Radimo na izgradnji održivije budućnosti za sve, s ciljem smanjenja emisija štetnih plinova, razvoja kružne ekonomije te zaštite i očuvanja izvora vode. Te inicijative nisu korisne samo za naše poslovanje, već i za našu cijelu zajednicu i uključuju sve češću upotrebu recikliranih materijala u ambalaži, manje količine otpada i slično.“ 

A jedan od najvažnijih konkretnih stvari koju su dosad ovom politikom u Zagrebačkoj pivovari postigli odnosi se na „Zero waste to landfill“ – nijedna vrsta generiranog otpada od strane Zagrebačke pivovare ne završava na odlagalištu, osim onog otpada koji sukladno zakonu mora biti predan ovlaštenom sakupljaču i odvezen na odlagalište. „Kontinuirano pratimo trendove i nove mogućnosti za zbrinjavanje otpada – kako iz ureda tako, i iz proizvodnje. Svim našim zaposlenicima i posjetiteljima održan je trening i dane su upute za ispravno razvrstavanje otpada. Unutar kompanije imamo više od 30 ambasadora koji su uključeni u internu kampanju ‘Zero waste to landfill’. Također, orijentirani smo i na druge inicijative pa tako Žujino najprodavanije pakiranje, povratna staklena boca, može doživjeti i preko 3 godine te se nakon toga ponovno reciklira u novu boce Žuje; trop, nusprodukt proizvodnje piva, prodajemo kao stočnu hranu; koristimo perive čaše na većim koncertnim događanjima čime smo prvi pivar koji je u RH to pokrenuo, a premijera je bila na koncertu Foo fightersa, u Areni 2019.“, poručuju naši sugovornici iz Zagrebačke pivovare.

I, ne brinite. Ako kojim slučajem ne možete pronaći staklene ambalaže svog omiljenog piva, onda će i limenka poslužiti kao dobra zamjena. Naime, čak 72 posto svih limenki u Hrvatskoj se reciklira, a iz tih je limenki moguće iskoristiti čak 96,5 posto aluminija za novu proizvodnju limenki što je golem doprinos svijetu bez smeća!