tportal.hr
Zelene priče

Razgovarali smo s čovjekom koji je osvojio Himalaju i to na biciklu! Prisjetio se dramatičnih trenutaka i otkrio nam ključ zelenije budućnosti

Sigurni smo da ste se dosad u životu susreli s pojmom brdskog biciklizma, jednako kao što ste zasigurno čuli za maraton. No, jeste li ikad čuli za ekstremne izvedenice ovih disciplina? Odnosno, da to preformuliramo nešto razumljivije, jeste li ikad razmišljali o ljudima koji se bave tim teškaškim kategorijama inače prilično uobičajenih sportova od kojih većina nas ionako zazire?

Milo Pilski, jedan običan, jednostavan i pozitivan mladić iz podnožja Sljemena koji obožava biciklizam i sve što ima veze s biciklizmom – kako bi sebe skromno opisao, jedan je od naših ponajboljih biciklista. U sportskim je krugovima zasigurno već odavna dobro poznat, dok je njegovo ime široj javnosti možda postalo zvučnije nakon što je prije koju godinu ostvario zavidan rezultat na jednoj od najtežih biciklističkih utrka na svijetu – utrci po Himalaji.

Da, dobro ste pročitali. Ovaj je diplomirani inženjer strojarstva 2019. u društvu Davora Ružića osvojio treće mjesto na utrci Hero MTB Himalaya. U razgovoru koji slijedi prisjetio se ključnih trenutaka s te utrke, ali nam je usput otkrio kako je, kako sam kaže, mali debeljuco koji je svoju prvu utrku proveo više na nogama nego li u sedlu uspio dogurati do karijere koja je obilježila njegov život. A ispričao nam je, naravno, i zašto bismo svi možda ipak malo češće trebali sjesti na bicikl. Okej, ne možda po himalajskim hrptovima, ali ponekad je i gradski asfalt sasvim dobar početak!

Kako si završio na sicu? Jesi li oduvijek volio biciklirati?

Na sicu sam oduvijek, još od malih nogu smo jurili s biciklima u kvartu. I tako, malo-pomalo, to je preraslo u veliku ljubav i strast prema biciklima.

Najviše mogu zahvaliti predsjedniku kluba BGK Tuškanac koji me prvi put kao malog debelog klinca odveo na moju prvu utrku u Samoboru. Pola staze sam gurao i potpuno blijed i izbezumljen jedva se dovukao do cilja i čak završio na postolju. Još uvijek se pitam zašto i kako, ali to je bilo to, zaljubio sam se u biciklizam i u taj način života.

Biciklizam mi je bio istraživanje i pomicanje vlastitih granica, poboljšavanje sebe i fizički i psihički, zdraviji i kvalitetniji život, sredstvo za bijeg u prirodu i opuštanje, antistres terapija i izbacivanje negativnih misli, ali i izlika da mogu puno više jesti, a ne udebljati se. Ma, bicikl je zakon!

Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan – u smislu koliko, gdje i kada koristiš bicikl?

Ovo će biti malo duži odgovor! 

Šalu na stranu, nijedan dan mi nije isti, ali kroz tjedan je uglavnom ustajanje oko 6, obilni doručak, zatim sjedam na bicikl i jurim na posao. Kad stignem, prije posla napravim i kraći trening na biciklu. Nakon posla, popodne iza 17 sati, opet na biciklu, jurim dalje obavljati druge poslove, a kad stignem odem i na trening.

Uglavnom, bicikl koristim kada i koliko god mogu. Vikendom imam malo više vremena, iako ni to u zadnje vrijeme, pa onda to iskoristim za duže biciklističke vožnje, treninge, ili u ‘normalnim’ okolnostima za odlaske na natjecanja i utrke.

Vozio si utrku po Himalaji? Pokušaj se prisjetiti trenutaka koji su obilježili tu utrku.

Uh, tamo je bilo svega, ali ponovio bih to tisuću puta jer je stvarno bilo uzbudljivo, ludo i nezaboravno! Baš ono… avantura života!

Tu utrku sam vozio zajedno s mojim velikim prijateljem Davorom Ružićem i bilo nam je stvarno jako, jako teško. U nekim trenucima nimalo lijepo, a bilo je situacija kada nam je bila puna kapa svega.

Kako ja volim svašta jesti i isprobavati, tako sam imao želučanih i probavnih tegoba te sam jednu etapu vozio s temperaturom i doslovno povraćao putem. Ta etapa mi se činila kao vječnost – najteža vožnja na biciklu ikad. Čak sam počeo razmišljati i o odustajanju, ali onda bih se pljusnuo i prestao razmišljati o tome, a i iskreno Davor, koji je također vrlo pozitivna osoba, mi nije dao da odustanem.

Usto nas je na svim etapama pratilo loše vrijeme. Na Himalaji se vrijeme promijeni u svega par minuta, tako da je bilo situacija da smo se u kratkim rukavima smrzavali i na 0 stupnjeva. Ali nakon što bismo svaki dan ugledali cilj, osjećaj je bio neopisiv. A doživljaj kad vidiš koliko su tamo ljudi dobri, pozitivni i veseli unatoč tome gdje i kako žive, vraća vjeru u ono malo ljudskosti.

I još smo na kraju završili na postolju skupa sa najvećim imenima u svijetu koji godinama već voze takve ekstremne utrke. Na kraju svega, ti teški trenuci prođu i brzo ih zaboraviš, a ostaju samo najljepša sjećanja.

Koji su ti planovi za budućnost?

Polako ostvarujem svoj san i uskoro otvaram biciklističkog shop i servis pod imenom SIMPIL. Tu vidim svoju budućnost, u okruženju i s ljudima koje volim i s kojima dijelim istu ljubav i strast prema biciklima i takvom načinu života. Da imam još malo više vremena, volio bih svoja iskustva i znanja iz biciklizma prenijeti i na mlađe generacije.

Također mi je velika želja doživjeti dan kada će u Hrvatskoj ljudi početi koristiti bicikle barem približno kao što je to u nekim razvijenijim zemljama poput, recimo, jedne Nizozemske, ali već i susjedne nam Slovenije. I to s velikim naglaskom na brdski biciklizam, jer imamo stvarno predivnu prirodu i krajolike za vožnju bicikla i uživanje.

Zašto bi ljudi trebali češće voziti bicikl?

Zato što onda mogu više jesti, a ne udebljati se! 😀

Biciklizam omogućuje rad cijeloga tijela, omogućuje istraživanje i pomicanje vlastitih granica te poboljšavanje sebe i fizički i psihički. Ukratko, zdraviji i kvalitetniji život. Bicikl je najbolje gradsko prijevozno sredstvo, kao i sredstvo za treninge, ali i sredstvo za lagane bezbrižne vožnje, bijeg u prirodu, uživanje i opuštanje. Bicikl služi kao antistres terapija i za izbacivanje negativnih misli… Mogao bih nabrajati do sutra, jer donosi stvarno puno puno samo pozitivnih stvari. Negativna je ta da kad se navučete na bicikl, više nikada nećete htjeti sići s njega. 😛

Što misliš o električnim biciklima?

Osobno nisam bio baš neki veliki fan, ali iskreno, nisam baš puno ni razmišljao o električnim biciklima i njihovim prednostima, a možda zato što ih nisam imao prilike ni probati. Ja osobno sumnjam da ću voziti električni bicikl dokle god mogu biti brži s običnim biciklom od električnih. 😀

Ali, što više razmišljam, električni bicikli su fantastična stvar za ljude koji nemaju vremena, nemaju toliko snage i kondicije, a na obični bicikl nemaju volje sjesti jer su spori i jer im je svaka vožnja muka, a ne uživanje.

Strujići, dakle, omogućuju da u kraćem vremenu prođete više i brže, tako da recimo uspon na Sljeme iz Zagreba ne traje cijeli dan, nego da na Sljeme možete otići bilo kad i za 2-3 sata biti doma. I to tempom kao nekog profesionalnog biciklista na običnom biciklu.

Ljudi su u zabludi kada misle kako se na električnom biciklu ne možeš umoriti jer na njemu sam reguliraš u kojem će ti omjeru bicikl pripomoći. Ako želiš još bolji trening, uvijek možeš isključiti bateriju! Evo, moja cura, recimo, baš ovih dana proučava električne bicikl i planira kupiti, tako da može ići sa mnom na vožnju i voziti jednako brzo kao i ja. Meni će to na nekom usponu biti i više nego pošteni trening, ako ću ju uopće i moći pratiti!