Otkrila nam je detalje s terena
„Jeste li ikad primijetili kako se rode vole skupljati iza traktora koji kosi“, započinje priču Ema
Stanić, mlada zoologinja iz zagrebačkog Zoološkog vrta koja već godinama sudjeluje u
projektu označavanja i praćenja bijelih roda. „To je za rode raj kad iz te svježe pokošene
trave počnu skakati skakavci, žabe i gušteri koje one samo gutaju bez da se moraju dodatno
truditi oko hrane“, smije se.
Ema u projektu sudjeluje od 2018. godine kad je prvi put s ekipom otišla na teren u Park
prirode Lonjsko polje. „Odrasle rode hvataju se užasno teško. To su velike i plahe ptice koje
je nemoguće uhvatiti bez potrebne tehnologije“, objašnjava nam. „Tu dosta ovisimo o našim
partnerima u Parku prirode Lonjsko polje. U suradnji s njima izlazimo na teren i izazovima
doskačemo uz pomoć ove maločas spomenute navike roda da skupljaju hranu iza traktora
koji kose travu“, dodaje.
Projekt označavanja roda obično se događa u lipnju i to na dvije moguće lokacije. Jedna je
već spomenuto Lonjsko polje, a druga je zagrebačko odlagalište otpada Jakuševac. „Rode
vam, vidite, jako vole odlagališta otpada. Ondje relativno jednostavno dolaze do hrane i
lakše ih je uhvatiti nego u Lonjskom polju, ali ta njihova navika dolazi sa čitavim setom
zasebnih problema“, otkriva nam Ema. „Na Lonjskom polju može proći i po nekoliko dana
bez da uhvatimo ijednu rodu, ali nam je lakše provesti tjedan dana u strepnji hoćemo li
odraditi zadatak boreći se milijunima komaraca, nego na Jakuševcu. Iz očitih razloga“, smije
se.
A da bi uopće uhvatili rodu potrebna im je prilično uigrana ekipa. S lokalnim ljudima, koji na
području Lonjskog polja obrađuju poljoprivredne površine, ekipa zoologa dogovara termin za
košnju jednog dijela livade. Tako se osiguravaju da će privući odrasle rode. „Nakon što
traktor prođe poljem rode se počnu spuštati na livadu po hranu, a mi ih ondje čekamo
spremni sa specijalnim topovima koji izbacuju mreže na njih. Sve se događa u kontroliranim
uvjetima, jako smo brzi – sve obavimo unutar par minuta. I da vas odmah umirim, čitav je
proces za rode siguran“, pojašnjava.
Kako mi govori, znanstvenici za označavanje roda specijalnim transmiterima, pomoću kojih iz
minute u minutu prate detaljan smjer migracija roda, preferiraju odrasle jedinke jer su veće
šanse za njihovo preživljavanje. „Jedan odašiljač košta otprilike 1.000 eura, a nakon što
izgubimo rodu na putu male su šanse da spasimo odašiljač. Odrasle rode jednostavno imaju
veće šanse za preživljavanje, iako ih je mnogo teže uhvatiti.
Ovo sigurno niste znali!
- Između mužjaka i ženki ne postoje nikakve razlike pa im se spol može provjeriti isključivo laboratorijskim putem.
- Rode preferiraju područja blizu stajaćih voda, a gnijezde se na drveću ili dimnjacima, ruševinama, zidinama i to isključivo na sunčanoj strani.
- Bijela roda je oportunist i prehrana joj se sastoji od životinja kojih se dokopaju, ali čak i jaja ptica koje se gnijezde na tlu.
- Rode spolnu zrelost dostižu u rasponu od 3 do 7 godina. Monogamna su vrsta i ako jedna roda izgubi svoga partnera, ostaje sama tokom cijele gnijezdeće sezone. Mužjaci obično u gnijezdo dolaze prije ženki, a o svojim ptićima brinu zajedno.
- Grabežljivci bijelih roda su najčešće ptice grabljivice koje hvataju mlade u gnijezdu.
- Bijele rode su izrazito dugovječne ptice. U prirodi žive oko 25 godina dok u zoološkim vrtovima redovito navršavaju 35 ili više godina.
- Bijela roda nema pjevalo (Syrinx) kao ostale ptice pa ne pjeva već klepeće, odnosno udara gornjim kljunom o donji, a ptica pritom zabacuje glavu i vrat prema leđima. Klepetanje je različito u različitim situacijama. Prilikom udvaranja je sporije, a u slučaju upozoravanja na opasnost kraće.
- Rode svoja gnijezda najčešće savijaju na elektro-distribucijskim stupovima na kojima se trenutačno u Hrvatskoj nalazi više od 1.000 gnijezda.
- HEP ODS već godinama aktivno provodi program zaštite ptica od elektrokucije.
- HEP ODS redovito pomaže pri prstenovanju mladih roda.
Rode inače te transmitere koje
im postavljamo na leđa uopće ne osjećaju. Jako su lagani, teže svega 30 grama, i ni na koji
način ne utječu na kvalitetu njihovog života dok nas znanstvenike, s druge strane, opskrbljuju
informacijama koje su nam prijeko potrebne kako bismo ih zaštitili“, nastavlja Ema.
„Druga je mogućnost uređajem za praćenje označimo mlađe rode. Do njih se dolazi mnogo
lakše i tu nam u pomoć ulijeće HEP. Oni na teren šalju svoje košare koje nas dižu do rodinih
gnijezda, a mi mlade rode potom označimo prstenima i instaliramo im uređaje za praćenje.
Dosad smo ukupno označili 22 rode, ali smo ove godine zbog korone te aktivnosti
označavanja nažalost morali zaustaviti.“
Zoološki vrt Grada Zagreba priključio se projektu SOS Stork 2015. godine, a sam je program
praćenja roda 2000. krenuo u Švicarskoj s ciljem utvrđivanja i smanjenja prijetnji sigurnosti
roda na zapadnom selidbenom putu. Zahvaljujući prikupljenim podacima znanstvenici su
došli do zaključka da su se ponašanje roda prilično promijenilo.
Veći dio roda, naime, provodi
barem prve svoje zime na otvorenim odlagalištima otpada u pokrajini Andaluziji pa
odlagališta otpada imaju veliki utjecaj na selidbu roda na zapadnom selidbenom putu.
Budući da prema zakonskim odredbama iz 1999. godine količina organskog otpada na takvim
odlagalištima do 2016. godine morala biti smanjena na 3%, hrana ovog tipa rodama više nije
dostupna.
Hrvatska ekipa predvođena zoolozima iz zagrebačkog zoološkog vrta sad na isti način želi
provjeriti što se događa s rodama koje se na jug Afrike istočnom rutom vraćaju iz Lijepe naše.
„Zanima nas postoje li i na tom putu mjesta na kojima se rode češće i dulje zaustavljaju, jesu
li to urbanizirani prostori, livade ili močvare te kako daleko na jug Afrike dolaze naše rode.
Osim toga, mogu se utvrditi i glavne opasnosti s kojima se rode na svom putovanju susreću,
poput visokih električnih vodova i otvorenih vodotornjeva.
Na rode se pričvrste mali
odašiljači koji u intervalima šalju podatke o trenutnoj lokaciji. Za slanje podataka se koristi
mreža mobilne tehnologije preko koje u intervalima od 20 minuta u centar stižu podaci o
trenutačnim lokacijama roda koje pratimo, a mi ih onda računalno obrađujemo“, objašnjava
mi Ema. „Putem naših stranica možete pratiti trase roda koje su još uvijek žive, ali i provjeriti
što se dogodilo onima koje smo izgubili na putu.“
