NATIVE

Pričali smo sa ženom koja već godinama označuje rode i prati kuda se kreću kad odu iz Hrvatske

Otkrila nam je detalje s terena

„Jeste li ikad primijetili kako se rode vole skupljati iza traktora koji kosi“, započinje priču Ema Stanić, mlada zoologinja iz zagrebačkog Zoološkog vrta koja već godinama sudjeluje u projektu označavanja i praćenja bijelih roda. „To je za rode raj kad iz te svježe pokošene trave počnu skakati skakavci, žabe i gušteri koje one samo gutaju bez da se moraju dodatno truditi oko hrane“, smije se.

Ema u projektu sudjeluje od 2018. godine kad je prvi put s ekipom otišla na teren u Park prirode Lonjsko polje. „Odrasle rode hvataju se užasno teško. To su velike i plahe ptice koje je nemoguće uhvatiti bez potrebne tehnologije“, objašnjava nam. „Tu dosta ovisimo o našim partnerima u Parku prirode Lonjsko polje. U suradnji s njima izlazimo na teren i izazovima doskačemo uz pomoć ove maločas spomenute navike roda da skupljaju hranu iza traktora koji kose travu“, dodaje.

Projekt označavanja roda obično se događa u lipnju i to na dvije moguće lokacije. Jedna je već spomenuto Lonjsko polje, a druga je zagrebačko odlagalište otpada Jakuševac. „Rode vam, vidite, jako vole odlagališta otpada. Ondje relativno jednostavno dolaze do hrane i lakše ih je uhvatiti nego u Lonjskom polju, ali ta njihova navika dolazi sa čitavim setom zasebnih problema“, otkriva nam Ema. „Na Lonjskom polju može proći i po nekoliko dana bez da uhvatimo ijednu rodu, ali nam je lakše provesti tjedan dana u strepnji hoćemo li odraditi zadatak boreći se milijunima komaraca, nego na Jakuševcu. Iz očitih razloga“, smije se.

A da bi uopće uhvatili rodu potrebna im je prilično uigrana ekipa. S lokalnim ljudima, koji na području Lonjskog polja obrađuju poljoprivredne površine, ekipa zoologa dogovara termin za košnju jednog dijela livade. Tako se osiguravaju da će privući odrasle rode. „Nakon što traktor prođe poljem rode se počnu spuštati na livadu po hranu, a mi ih ondje čekamo spremni sa specijalnim topovima koji izbacuju mreže na njih. Sve se događa u kontroliranim uvjetima, jako smo brzi – sve obavimo unutar par minuta. I da vas odmah umirim, čitav je proces za rode siguran“, pojašnjava.

Kako mi govori, znanstvenici za označavanje roda specijalnim transmiterima, pomoću kojih iz minute u minutu prate detaljan smjer migracija roda, preferiraju odrasle jedinke jer su veće šanse za njihovo preživljavanje. „Jedan odašiljač košta otprilike 1.000 eura, a nakon što izgubimo rodu na putu male su šanse da spasimo odašiljač. Odrasle rode jednostavno imaju veće šanse za preživljavanje, iako ih je mnogo teže uhvatiti.

Ovo sigurno niste znali!

Rode inače te transmitere koje im postavljamo na leđa uopće ne osjećaju. Jako su lagani, teže svega 30 grama, i ni na koji način ne utječu na kvalitetu njihovog života dok nas znanstvenike, s druge strane, opskrbljuju informacijama koje su nam prijeko potrebne kako bismo ih zaštitili“, nastavlja Ema.

„Druga je mogućnost uređajem za praćenje označimo mlađe rode. Do njih se dolazi mnogo lakše i tu nam u pomoć ulijeće HEP. Oni na teren šalju svoje košare koje nas dižu do rodinih gnijezda, a mi mlade rode potom označimo prstenima i instaliramo im uređaje za praćenje. Dosad smo ukupno označili 22 rode, ali smo ove godine zbog korone te aktivnosti označavanja nažalost morali zaustaviti.“

Zoološki vrt Grada Zagreba priključio se projektu SOS Stork 2015. godine, a sam je program praćenja roda 2000. krenuo u Švicarskoj s ciljem utvrđivanja i smanjenja prijetnji sigurnosti roda na zapadnom selidbenom putu. Zahvaljujući prikupljenim podacima znanstvenici su došli do zaključka da su se ponašanje roda prilično promijenilo.

Veći dio roda, naime, provodi barem prve svoje zime na otvorenim odlagalištima otpada u pokrajini Andaluziji pa odlagališta otpada imaju veliki utjecaj na selidbu roda na zapadnom selidbenom putu. Budući da prema zakonskim odredbama iz 1999. godine količina organskog otpada na takvim odlagalištima do 2016. godine morala biti smanjena na 3%, hrana ovog tipa rodama više nije dostupna.

Hrvatska ekipa predvođena zoolozima iz zagrebačkog zoološkog vrta sad na isti način želi provjeriti što se događa s rodama koje se na jug Afrike istočnom rutom vraćaju iz Lijepe naše. „Zanima nas postoje li i na tom putu mjesta na kojima se rode češće i dulje zaustavljaju, jesu li to urbanizirani prostori, livade ili močvare te kako daleko na jug Afrike dolaze naše rode. Osim toga, mogu se utvrditi i glavne opasnosti s kojima se rode na svom putovanju susreću, poput visokih električnih vodova i otvorenih vodotornjeva.

Na rode se pričvrste mali odašiljači koji u intervalima šalju podatke o trenutnoj lokaciji. Za slanje podataka se koristi mreža mobilne tehnologije preko koje u intervalima od 20 minuta u centar stižu podaci o trenutačnim lokacijama roda koje pratimo, a mi ih onda računalno obrađujemo“, objašnjava mi Ema. „Putem naših stranica možete pratiti trase roda koje su još uvijek žive, ali i provjeriti što se dogodilo onima koje smo izgubili na putu.“