NATIVE

Volontira, skače padobranom, uči hebrejski, putuje svijetom… Život ove Vukovarke obilježio je rat i teško djetinjstvo, a danas živi bogat i ispunjen život.

Tatjana Budinski od 1999. godine radi u HT-u, a izvan radnog vremena uživa u dobroj knjizi, kazalištu, druženjima, planinarenju, putovanjima… Ispunjava je i humanitarni rad te je dugo godina volonterka u Humanitarnoj organizaciji Dora.

'Jako puno čitam: od skandinavskih krimića do biografija, na hrvatskom, ali i na engleskom, ako ne mogu dočekati neku knjigu da je prevedu na hrvatski jezik. Ne čitam jedino self-help literaturu jer smatram da mi nitko ne može pomoći ako to sama ne mogu. Jako volim putovati i ispunjava me kad pomažem drugima', kaže Tatjana, a njezin je životni put vrlo zanimljiv.

Odrastanje joj je, kao i mnogima iz njezine generacije, obilježio rat.

'Rođena sam u Vukovaru. Roditelji, brat i ja došli smo u Zagreb 1992., nakon pada Vukovara. Dok smo živjeli u Vukovaru, upisala sam Ekonomski fakultet u Osijeku, a nakon dolaska u Zagreb željela sam nastaviti studiranje, no kako mi nisu priznali sve predmete iz Osijeka, morala sam krenuti ispočetka i završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu, smjer marketing. Mislila sam cijelo vrijeme da ćemo se vratiti u Vukovar, no od toga nije bilo ništa', prisjeća se Tatjana.

'Nakon što sam diplomirala počela sam razmišljati o nastavku školovanja te sam na Katedri za marketing Ekonomskog fakulteta u Zagrebu završila poslijediplomski znanstveni studij i time stekla akademski stupanj magistra znanosti.'

Kako kaže, u HT-u se zaposlila pomalo neočekivano.

'U HT-u sam od svibnja 1999. - i to neplanirano. Oduvijek sam voljela raditi s ljudima, djecom, i kad sam završila fakultet, upisala sam pedagošku grupu predmeta (didaktika, pedagogija…) na Filozofskom fakultetu. Zamisao mi je bila da radim kao profesorica u školi i predajem ekonomsku grupu predmeta. Odslušala sam sve i dobila posao na zamjeni u srednjoj školi. Predavala sam u srednjoj školi u Jastrebarskom i nije mi bio problem putovati s istoka Zagreba, gdje sam stanovala, do Jastrebarskog; ja sam u toj školi zbilja uživala. Kad god je trebala zamjena, uskočila sam. Međutim tada je raspisan natječaj u HT-u na koji sam se javila i na kojem sam prošla. Tada se primalo puno ekonomista i pravnika. I onda je ipak prevagnuo HT, jer to je bio siguran posao. Počela sam raditi na obračunu plaća i kolegice su bile super, ali posao mi je bio zamoran. Nisam za brojeve i htjela sam već nakon nekoliko mjeseci dati otkaz', kaže, ali raditi u tako velikoj kompaniji kao što je HT ima velike prednosti pa tako pruža i mogućnost prelaska na novo radno mjesto ili odjel što sam rado iskoristila.

Karijerni put, prisjetila se, odveo ju je na drugo radno mjesto u HT-u.

'Nakon toga su me prebacili na nešto što se tada zvalo 'kompenzacije', što isto nisam baš voljela - brojevi, papirologija… I onda mi je svanulo! Trebao je netko prijeći u odjel prodaje za rezidencijalne i poslovne korisnike i otvorio mi se tako novi svijet u HT-u, najviše zbog ljudi. Više me nitko nije mogao zaustaviti. Prošla sam prodaju, od rezidencijalne do prodaje za poslovne korisnike, i sada sam već dosta dugo u javnoj nabavi. Posao u javnoj nabavi također se mijenjao. Danas je to puno dinamičnije, nema papira, doslovno mogu odraditi 99 posto svoga posla od doma… Ali dolazak u ured je socijalizacija, druženje i rad s kolegicama i kolegama, kao i neizostavne kavice ��. Sviđa mi se doista to što posao obuhvaća komunikaciju s kolegama, poslovnim partnerima i samim korisnicima. Obožavam rad s ljudima, volim pomagati i uopće mi to nije teško. Lijepo mi je. Zadovoljna sam kolegama, a bolju voditeljicu ne bih mogla poželjeti', iskrena je Tatjana.

Kao dijete bila je fascinirana, kako kaže, tehnikom i - arheologijom.

'Kad sam postala malo ozbiljnija, htjela sam ići na elektrotehniku. Ne volim matematiku, ali uvijek su me zanimale žice, njihovo spajanje, tehnika općenito, ali još više bila sam fascinirana arheologijom. Željela sam ići i na studij arheologije. Zamišljala sam idem 'kopati' u Mohenjo Daro, ali su me roditelji uvjerili da ne bih radila kao u 'Indiani Jonesu', već u nekom muzeju u Vukovaru, i ne bi bilo onako kako sam to zamislila. Na kraju sam se odlučila za marketing jer mi je bio najdinamičniji u usporedbi s računovodstvom i knjigovodstvom, a i više se radi s ljudima. Posao koji sada obavljam je različit u odnosu na ono što sam u početku željela - arheologiju. Ali nekako to kompenziram putovanjima i istraživanjem različitih dijelova svijeta i kultura. Avanturističkog sam duha, što se možda ne bi reklo na prvi pogled, i volim si ispunjavati želje, npr. skočiti iz aviona pomoću padobrana. No znala sam - ako želim skakati, moram proći obuku, pa sam odlučila skočiti u tandemu - i to je to. Skakala sam u Lučkom s 2500 metara visine, čime sam se počastila kad sam magistrirala. Vjerojatno ću to ponoviti. I nadam se da ću ponoviti skok iznad Golanske visoravni i Mrtvog mora u Izraelu, čega god… Bila sam fascinirana tom zemljom. Imam i zanimljiv hobi, učim hebrejski, što nije baš često kod nas', rekla je kroz smijeh Tatjana.

Tijekom svojih školskih i studentskih dana, kaže, uvijek je živjela punim plućima.

'Jako sam voljela, a i sada jako volim, ići u kazalište, samo ovog mjeseca - šest puta. Brzo čitam, kao da skeniram stranicu, brže od prosjeka. Jako volim planinariti po Sljemenu. Kad sam magistrirala, isprobala sam i let balonom iznad Zagorja. Svi su me pitali - kako si se usudila? Rekla sam: 'Pa što, jednom kad padneš, padneš.' Vozila sam se i helikopterom iznad Grand Canyona. Tamo ne možeš birati gdje ćeš sjediti, svakog važu i dobiva neki broj. Kad smo išli do helikoptera, rekli su mi da čekam, pa sam samo ponavljala u sebi: 'Da bar sjednem na mjesto kopilota.' I - dobijem mjesto pored pilota. Zato uvijek kažem da ništa nije slučajno. Ovo nezaboravno iskustvo preporučujem svima!'

Tatjana je i velika humanitarka te je dugo godina volonterka u humanitarnoj organizaciji Dora za pomoć i stipendiranje djece i mladih. Jedna je to od prvih takvih udruga u Hrvatskoj, a osnovana je 1991. godine. Financira se isključivo iz donacija zahvaljujući radu volontera u zemlji i inozemstvu, objašnjava.

'Udruga Dora stipendirala je učenike siromašnijeg statusa, a naglasak je bio na prognanicima i izbjeglicama. Bilo je tada puno više djece, i one bez roditelja. Kao studentica sam podnijela zamolbu za stipendiju i bila sam jedna od prvih Dorinih stipendistica. Iznosi su bili mali, no koliko god da je to bilo, kad nemaš ništa, tada ti to puno znači. I kada sam već dobila stipendiju, a što se nije moralo, počela sam volontirati. Volontirajući, shvatila sam da je bolji osjećaj kada i daješ, nego kada samo primaš. Onda se zbilja ispuniš. Princip rada udruge od tada do danas dosta se promijenio. Pomažemo uglavnom financijski i ako netko želi stipendirati neko dijete, može to odabrati i uplaćivati novac direktno na račun tog djeteta. Stipendija iznosi 100 eura tijekom 10 mjeseci, a ako netko želi, može stipendirati i 12 mjeseci i/ili većim iznosom od 100 eura. Često dajemo i jednokratne pomoći. Zauvijek će mi ostati u sjećanju dvije djevojčice iz Vukovara koje su došle s tatom u Zagreb jer ih je majka ostavila i otišla. Te dvije djevojčice žudjele su imati neku žensku osobu pokraj sebe koja bi ih zagrlila, pazila na njih… I kad god smo imali neko okupljanje u Dori, djevojčice su uživale u tome. Otad sam nastavila volontirati, koliko god sam mogla pomagati svojim radom ili razgovorom, pa čak i kad sam završila fakultet i počela raditi', prisjeća se Tatjana, dodajući da je bila i u Upravnom odboru, a trenutačno je u Nadzornom odboru Dore.

Prema njezinim riječima, često je tužne priče najmlađih ispune brojnim emocijama.

'Emotivno je to jako teško. Djeca koja žele stipendije uvijek na početku školske godine šalju zamolbe i napišu neku svoju priču. Sve ono što se napiše mora se i potkrijepiti jer ima onih koji su iskreni, ali i ima onih koji žele iskoristiti situaciju. Svaku tu molbu treba pročitati i provjeriti. Shvatila sam da ne smijem čitati te životne priče prije spavanja jer jako utječu na mene. Kako već godinama radim u Dori, vidim da se mijenja i tip siromaštva. Uz siromaštvo sve češće dolaze teške bolesti i problemi u obiteljima. Koliko god je lijepo pomagati, sve te priče djeluju na mene i teško je to što je uvijek više zamolbi nego novca. Uvijek smo se dvoumili je li bolje dati više novca manjem broju djece ili većem broju djece manju stipendiju. Ali sama su djeca rekla da je bolje da ih više dobije manji iznos. Kad dođe do potpisivanja tih ugovora i kad vidimo tu skromnu djecu, onda mi srce bude puno. Za Doru garantiram i znam da nijedan euro neće otići u pogrešne ruke', rekla je i dodala: 'Pomagala sam, bilo radom, bilo financijski, jer me ispuni kad vidim koliko je netko zahvalan. Znam kako je nemati ili kako je imati malo. Kad vidiš koliko su ta djeca zahvalna za tu malu pomoć, srce ti je puno', ističe ova svestrana HT-ovka.

Upitana što je njezin najveći životni uspjeh, Tatjana skromno odgovara sljedećim riječima:

'Hm… Pa ne znam baš. Ja sam obična osoba.'

Njezin trenutačni posao u HT-u vezan je uz javnu nabavu i radi u Sektoru marketinga za poslovne korisnike, odnosno Tender Officeu. Svoj posao nam je malo detaljnije objasnila, ali jednostavnim riječima. 'U Hrvatskoj postoje obveznici javne nabave koji ne mogu otići na tržište i kupiti neki proizvod, robu, uslugu. To su korisnici, gospodarski subjekti, firme koje same ne uprihode novac, nego ga dobivaju iz državnog, gradskog proračuna ili su značajni za funkcioniranje RH u određenim segmentima. Da bi se novac transparentnije koristio, moraju raspisati natječaj na koji se javljaju razni ponuditelji i predaju svoje ponude bilo za telekomunikacijske usluge, kao što je HT, bilo za neko drugo područje. Nakon isteka roka za dostavu ponuda naručitelji pregledaju pristigle ponude te izaberu najpovoljnijeg ponuditelja, onog koji zadovoljava tražene kriterije. Radim na cjelokupnoj pripremi ponuda, ne radim troškovnike ni tehnička rješenja, ali sve to pregledam. Kada izađe neki natječaj, pročitam cjelokupnu dokumentaciju, raspišem što se treba dostaviti, kao i tko je zadužen za koji dio posla. Primjerice tko treba ispuniti troškovnike ili napraviti opis nekog tehničkog rješenja. Paralelno prikupljam i vodim brigu o tzv. formalnim dokazima sposobnosti, prema potrebi kontaktiram s našom pravnom službom, partnerima, ali i samim korisnicima. Koordiniram tko što treba napraviti i vodim brigu o tome da se sve prikupi na vrijeme. Svaki dokaz, potvrdu, dokument u ponudi treba detaljno pregledati jer javna nabava ne trpi ni najmanju grešku. I na kraju, kada se sve finalizira, predajem ponude. Danas se ponude u javnoj nabavi predaju elektroničkim putem, ali dio i dalje ide u obliku papira. Nakon predaje ponuda to nije kraj posla. Često su potrebna pojašnjenja, a svima je najdraže kada dođe do pripreme ugovora, što je također dio moga posla. Kao stručnjak za javnu nabavu, pomažem kolegama savjetima, ali i održavanjem edukacija vezanih uz javnu nabavu', objašnjava svaki detalj svoga posla.

Na radnom mjestu je, kaže, najviše ispunjavaju ljudi i rad s njima.

Kako i na svakom poslu, ima puno izazova, a jedan od njih su, kako kaže, rokovi. Ako je rok za predaju ponuda danas do 12 sati, do tada se mora sve predati. Većina misli da ima vremena, no ne shvaćaju da je toliko točaka koje se moraju proći, prekontrolirati, sklopiti, dati na potpis i to zaista stvara velik stres. Rokovi se ne mogu mijenjati', kaže Tatjana.

Što se tiče slobodnog vremena, koristi ga za opuštanje bavljenjem brojnim hobijima.

'Jako malo spavam. Meni je šest spavanja uvrh glave, ljeti i manje. Opuštam se čitanjem knjiga, putovanjima, volontiranjem, druženjem s prijateljima, planinarenjem, odlaskom u kazalište…', ističe.

Za nju je HT, dodaje, doista sjajan poslodavac.

'Sve ove godine, koliko sam tu, dokazuju da sam sretna i zadovoljna. HT mi omogućuje dobar balans između privatnog i poslovnog vremena. Omogućava mi fleksibilnost, edukacije, platio mi je magisterij, a uz to imam dovoljno slobodnog vremena. Doista mi pruža puno toga - od mogućnosti učenja i samorazvoja do upoznavanja velikog broja ljudi iz različitih područja te sigurnosti', zaključila je Tatjana.



I to smo mi

PRIDRUŽI NAM SE!