Ana Hušman svojim radom posljednjih 20 godina oblikuje nezavisnu scenu. Zamolili smo ju da nam otkrije tajne svijeta koji nam je inače nedostupan

Eksperimentalni je film područje o kojem većina klasične filmske publike zna jako malo. No to ne znači da ta grana filmske umjetnosti nije itekako produktivna i živa. U njoj se obično skućuju ljudi skloni istraživanju svijeta kroz hibridne forme, ljudi koji bježe od utabanih puteva jer im je njihov istraživačka sloboda važnija od bilo čega drugoga.

Jedna od njih je zasigurno i Ana Hušman. Ona je jedna od naših najpriznatijih eksperimentalnih filmašica, pionirka suvremene novomedijske umjetnosti u Hrvata i pasionirana profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Ljudima upućenima u scenu njeno je ime itekako dobro poznato, a mi smo je zamolili da nam pokuša odškrinuti vrata zagonetnog i uzbudljivog svijeta kojem pripada i koji neumorno gradi posljednjih 20 godina kroz svoje radove.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kako se pokazalo P40 Pro izazvao je neočekivano ushićenje u našoj sugovornici. Čim ga je primila u ruke oduševila se zavidnim mogućnostima njegove moćne kamere. Glavna kamera, od četiri stražnje, dolazi sa 48MP. Veličina senzora iznosi 1/2 inča što je važno za upijanje što više svjetlosti, a otvor blende od 1.8 omogućuje propuštanje što više svjetlosti do samog senzora. Samim time sve fotografije će moći zadržati visoku kvalitetu neovisno o uvjetima snimanja, tako da situacije u mračnijim uvjetima neće predstavljati problem.

Pripadaš prvoj generaciji studenata koji su studirali nove medije na ALU. Kako su ti vaši počeci izgledali i kako je uopće došlo do ustroja ovog odsjeka?

Kad sam upisivala studij nisam ni sama znala da me zanima film. Bila sam sigurna da se želim baviti kiparstvom, ali se tad na studij kiparstva upadalo mnogo teže nego sad. Bilo je jednostavno manje akademija i navala je bila golema. Nas je, sjećam se, na prijemnom bilo 600. Danas je taj broj puno manji.

Upisala sam nastavnički pa nakon druge odabrala kiparstvo. Onda se na akademiji pojavio Galeta i tad se sve promijenilo. Da bih se uopće mogla prebaciti na nove medije, upisala sam pad treće godine. A paralelno s Galetom se na našoj akademiji pojavio Joško Marušić koji je započeo odsjek za animirani film. Oni su se udružili i tako je odsjek nastao.

Za mene su Galetina predavanja bila ključna. On nas je sve šarmirao. Držao je jedan kolegij koji su studenti obožavali. Predavanja su mu bila krcata i na kraju se, kad stvorila kritična masa zainteresiranih studenata, iz tog jednog kolegija rodio čitav naš odsjek.

Postoji li razlika u tome kako se na eksperimentalni film gledalo pred nekih 20-ak godina u odnosu na danas?

Ono u čemu smo imali sreće bilo je to što smo krenuli stvarati u ovoj regiji gdje je eksperimentalni film oduvijek imao svoju čvrstu poziciji na kulturnoj sceni. Izrastao je iz nasljeđa kinoklubaštva, Toma Gotovca, Galete, Mihovila Pansinija, MM centra… Na takvom je filmu othranjena čitava generacija ljudi koja je takav film naučila itekako cijeniti.

Manjku interesa za eksperimentalni film u polju produkcije možemo svjedočiti tek unatrag zadnjih 10-ak godina. Paralelno s tim, festivalska publika se ipak odgaja. Ne u mjeri u kojoj dokumentarnom filmu možemo svjedočiti uzlet, ali ipak se gradi.

Eksperimentalni film se nekako kroz to vrijeme počelo gurati u kategoriju art filma što je otvorilo vrata modelima i sredstvima financiranja vizualne umjetnosti. To pak nadalje znači da dobiva puno manje sredstva od filmskih umjetnosti. U konačnici to dovodi do situacije u kojoj vrijedi koliko manje para toliko manje publike.

 


 

Jako me dugo mučilo to što se eksperimentalni film financira novcem poreznih obveznika i misli li moja susjeda da je njen novac ulaganjem u moje filmove opravdano potrošen. A mi zapravo ovdje ne govorimo o velikom novcu.

Prošlogodišnja ukupna godišnja sredstva za eksperimentalni film iznosila su nešto više od milijun i pol kuna što je ništa u usporedbi s troškom snimanja igranog filma. Dok redateljice koji rade klasične filmove po projektu na raspolaganju imaju milijune, mi eksperimentalni filmaši se u radimo s budžetima od 80 do, u najboljem slučaju, 200 tisuća kuna po projektu.

Budimo realni. Prije nego što si se probila na scenu, morala si živjeti od nečega što nije nužno umjetnost kojom se danas baviš, odnosno umjetnost koju predaješ.

Moja je priča na televiziji krenula krajem 90-ih s Fade in-om. Urednica je bila otvorena za užasno puno vanjske produkcije. Gomila nas budućih dokumentarnih, eksperimentalnih, novomedijskih umjetnika i umjetnica te aktivistica i producentica okupljenih oko Fade in-a dobila je priliku raditi reportaže. Bilo je to zlatno doba video aktivizam. Tad je puno autora i autorica proširilo ideju realizacije TV reportaže i što ona može biti, na koji način se može govoriti, kako snimati, kako montirati. Tad se osjetila prilično velika sloboda u medijima. Svi smo od toga živjeli.

Kako izgleda tvoj proces?

Radim dugo i sporo. Dugo istražujem, pa pišem, pa snimam, pa onda montiram. I onda se usred procesa vratim na početak. Moji su procesi produkcijska noćna mora. Ponekad svjesno ulazim u stvari koje neće završiti u filmu, ali želim nešto isprobati, istražiti. Nemam znanje ni sposobnost u nekom trenutku znati da je to krivo. Ali kad vidim da je moje istraživanje otišlo u krivom smjeru, onda to napustim. Važno mi je imati prostor i slobodu da tako radim.

Prema tome, tako biram i svoje suradnike. S većinom njih radim dulje od 20 godina. Naši odnosi su odavna prestali biti isključivo poslovni. Problem je u tome što ja od svojih suradnika očekujem puno više nego što bi netko drugi htio od, recimo, montažera. Mislim da svi uključeni u projekt moraju razumjeti temu filma i kako ti to prevodiš u medij. Kad smo radili Volim te, Ines bilo mi je bitno raspad narativa u slici pokazati i u raspadu narativa u zvuku. Kako zvuk napravi toliku tenziju da želiš da nestane. I to je nešto što ti ne možeš raditi na kraju. Mislim da to ne ide bez osobnog odnosa. Isto tako mi je jako važno da je ljudima s kojima radim zanimljivo što ja brijem.

Misliš li da je politički aktivizam sastavni dio svake umjetnosti?

Bez obzira kojim se tipom umjetnosti bavila, umjetnost za mene uvijek predstavlja govor, a govor je politički. On je agitatorski, on uvijek zagovara i on je uvijek ciljan. Za mene je neodvojivo stvarati bez govora. Nezamislivo mi je stvarati bez da moj rad ima uzemljenje u nekoj svakodnevici i da nije u suglasju sa stvarnim problemom postojanja.

Kako se razlikovao tvoj rani rad od ove tvoje zrelije stvaralačke faze?

S jedne strane imam osjećaj da stvari koje sam pred 20 godina smatrala teškima, danas se oko njih manje brinem. Dobro, i inače se previše brinem oko svega. Ali čini mi se da me to vraća na pitanje kako sam se počela baviti filmom. Nikad nisam previše razmišljala o tome što je film. Samo sam imala potrebu raditi ga. Kako ćemo? Nekako ćemo. To je ljepota neznanja o mediju s kojim radiš. Spremna si istraživati nepoznato, usuđuješ se tražiti neke stranputice od kojih bi ti se kasnije dizala kosa na glavi. Mislim da je u tome najveća razlika. Ne mogu više u ovaj medij ulaziti onako kako smo to radila pred 20 godina.

Ta sloboda da nešto uzmeš i okreneš nešto naopako nestaje sa svim spregama koje dolaze s godinama. Ne kažem da se ti obrasci ne mogu razbijati i kasnije, ali se razbijaju kroz racio. Kad si mlada i neiskusna razbijaš ih instinktivno. Ljudi kroz život hodaju utabanim putevima, što su stariji to se teže dosjete da bi mogli udariti i preko livade.

Upravo zato mislim da je užasno važno mijenjati medije. Te ti promjene dopuštaju da ponovno negdje budeš neznalica i da istražuješ stvarnost na potpuno neočekivani način. Važno je moći isprobavati stvari.

Koji je najveći stereotip s kojim se eksperimentalni film susreće?

Nemam dojam da se eksperimentalni film smješta u domenu nečeg što je isključivo akademsko i intelektualno, kako mnogi ljudi eksperimentalnom filmu sude. Važno mi je da moja mama, teta i susjeda osjete neku emociju iz onoga što radim.

Razumijem da ljudima ovaj tip umjetnosti može biti nečitak, zatvoren i hermetičan. Pa, pogledaj društvo u kojem živimo! Koliko ljudi ulazi u muzeje? Nama na prijemne dolaze klinci koji nikad nisu pogledali stalni postav MSU-a. Postavlja se pitanje gdje je kultura kod nas i kako se umjetnost uči. Mi nismo odgojili generacije koje dolaze i naravno da je zbog toga njihovo poimanje umjetnosti hermetično. I razlomak ti je apstraktan, ako te netko nije naučio kako čitati ga.

Kakva je pozicija nezavisne scene unutar hrvatske nezavisne scene?

Nezavisna scena je ono što ja živim. Ona je apsolutno prisutna. Sve ovo što mi vidimo je u nedostatku velikih kulturnih institucija napravila i izgradila nezavisna scena. Žive prekarnim životima. Najveći problem je u tome što suvremena umjetnost nije institucionalna. U kazalištu, recimo, imaš velike institucije koje netko hrani. Sva suvremena umjetnost je nezavisna jer nema druge. U likovnim umjetnostima mi nemamo sebe postaviti naspram nečega. Sva likovna umjetnost je nezavisna umjetnost. Jedina iznimka su možda ljudi koji predaju po akademijama i primaju plaću obrazujući mlade koji dolaze.

Ja sam, recimo, bila jako sretna kad sam izašla s akademije, kad sam napustila sustav. Iskreno, nikad nisam mislila da ću djelovati unutar bilo kojeg sustava. Bila sam sretna što mi netko ne visi nad glavom. Osim toga, u to smo vrijeme mogli super živjeti kao freelanceri. Možda mi zato nije padalo na pamet da se zaposlim unutar nekog sustava. Jedino na što bih bila pristala je predavati. Što na kraju i jesam i to zato što pedagoški proces nije statičan, moraš raditi mnogo sa sobom da bi mogla raditi s drugima.

Rano sam, zapravo, počela raditi na radionicama video-aktivizma. Učili smo ljude kako koristiti kamere, kako pratiti stvari do kojih im je stalo, kako ući na lokalne televizije. Tako da mi se pedagoška karijera nametnula kao neki prirodan put.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kakav je, s obzirom na posao kojim se baviš, tvoj odnos spram novih tehnologija?

Tehnologija se užasno brzo razvija. Ja, recimo, dugo radim filmove. Za jedan film mi trebaju dvije, tri godine. Od filma do filma se naprosto promijeni čitava tehnologija. Ponekad se pitam ima li uopće smisla učiti nešto za što znam da mi za dvije godine neće biti potrebno. Ali se svejedno uvijek vraćaš učenju. Ako nemaš para da platiš studio, moraš naučiti raditi sama – cijeli tehnički proces od korekcije slike do formatiranja za prikazivanje. S druge strane znaš da je to znanje potpuno beskorisno jer se sve toliko brzo razvija da za dvije godine za dvije godine biti beskorisno jer će u upotrebi biti nešto drugo.

Mislim da tehnologija ima smisla kad imaš motivaciju i razlog zašto ju učiti. Ako ne znaš zašto ti nešto treba, onda je to besmisleno. Pogledaj što se samo dogodilo sa streamanjem otkako sam je zadnji put time bavila! Od ’95. u Multimedijalnom institutu do sada, pa to je nevjerojatno! To je jedan potpuno drugi svemir jutjubera koji su stream, odnosno software preko kojeg se to radi, pretvorili u pravi mali TV studio! I sve košta sumanuto puno novaca.

Po naravi sam takva da volim igrati s novim tehnikama i alatima. U prošlom sam filmu, primjerice, jedan segment filma snimila telefonom. Mislim da su telefoni super korisni u ovom poslu. Uvijek možeš dokumentirati neku misao. Mislim da kad radiš s telefonom ne smiješ bježati od toga da on bude nešto drugo. Telefoni imaju svoja ograničenja, ali imaju i nekih super uzbudljivih prednosti.

Fotografija je snimljena Huawei P40 Pro telefonom

Kad je naša sugovornica uzela u ruke novi Huawei P40 Pro i krenula istraživati mogućnosti njegovih kamera ostala je šokirana viđenim. Dosad, rekla nam je oduševljeno, nije imala priliku susresti s telefonom čija ju je kamera oduševila poput kamere na Huaweiju P40 Pro.

No, za Huawei Hrvatska veza s filmom nije nikakav novitet. Svoju su sklonost inovativnim filmskim formama pokazali prošle godine podržavši snimanje prvog hrvatskog dokumentarnog filma u potpunosti snimljenog mobilnim telefonom. A lansiranjem nove P40 serije mnogi će pasionirani filmaši zasigurno posegnuti za jednim od tri nova modela – P40, P40 Pro i P40 Lite – opremljenih moćnim kamerama stvorenima da kroz veličanstvene performanse nadvladaju i najveće izazove bilježeći čak i obične trenutke u maniri prave filmske magije.

Imaš prilično zanimljiv odnos prema festivalima i nagradama. Nisi jedna od onih koji ganjaju onu opipljivu komponentu potvrde uspjeha.

Meni je biti u studiju i snimati nešto najljepše u životu. Kad jednom uđem u taj magični prostor, vrijeme prestane postojati. Sami procesi su mi važniji od bilo čega drugoga pa i festivalskih nagrada. Naravno da je lijepo kad netko prepozna tvoj rad. Ipak filmove radiš za publiku, želiš da proizvode reakcije, da ljudi o njima pričaju. I to ti je nagrada. Filmove zasigurno ne radiš za nagrade.

U nekoliko sam se faza kroz život pitala što je to uspjeh i što me kao ženu, umjetnicu, čovjeka pogoni. I onda sam pred par godina, kad sam bila na rezidenciji u Njemačkoj, došla do jedne vrlo važne lekcije. Izvana je sve upućivalo na to da imam super život. Filmovi su mi super prolazili, na Akademiji je bilo dobro. Ali sam shvatila da sam užasno nesretna. Onda sam izbrojala dane koje sam te godine provela u studiju i došla do 20. Svima u životu treba balans. Da bih bila sretna, moram biti u studiju. Može nečiji život na papiru izgledati super, ali dok fali onog zadovoljstva iznutra, nema te nagrade koja će te usrećiti. Rad na filmu je za mene najveća nagrada.

Na čemu trenutačno radiš?

Na više stvari, jedna od njih je rad s Dubravkom Sekulić o Gradu mladih, nekadašnjem Pionirskom gradu i eksperimentalnoj školi koja je tamo funkcionirala u periodu 1950-tih kada Jugoslavija priprema školsku reformu.

Drugi projekt, odnosno istraživanje “Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara?” provodim u prostoru Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter koja se nalazi na zagrebačkom Vrhovcu. Posebno me zanima njihov stambeni privatni proctor, odnosno njihovi rituali i ritmovi svakodnevice i odrazi tih ritmova u nastanjivanju.

Treći trenuto aktualan projekt je suradnja s Ivanom Meštrov, Anom Labudović, Markom Tadićem i Dubravkom Dekulić na projektu Pustijerna kroz koji istražujemo transformacije javnog i stambenog prostora grada kroz vizure i figure onih za koje grad nije mišljen. Kroz taj projekt trenutno smo u fazi izdavanja serije eseja/faznina koje smo zajedno odabrali, uredili, ilustrirali i te ih prezentiramo kroz seriju javnih čitanja u Galeriji Prozori. Iduće čitanje je tekst Breandona LaBella Slušanje: relacijsko tijelo.

o ovom zadnjem više na: www.anahusman.net