Naša ugledna klasičarka napravila je ogroman iskorak u svojoj karijeri, ponovno je otkrila elektroniku i oduševila svijet svojim aranžmanima poznatih mega-hitova.

 

Većina nas svoje živote uglavnom provede u krivom uvjerenju da su klasično obrazovani glazbenici dosadni. Da po čitave dana muziciraju glazbu rezerviranu poglavito za elite. Da nemaju interesa izvan instrumenta koji je srastao ne samo s njihovim bićem, nego i s tijelom.

Ana Marija Šir – klasično obrazovana violistica, članica orkestra HNK i najglasnija od četiriju gudačica u glazbenom sastavu ozbiljnih umjetnica za koje ste čuli, ako ste u zadnje vrijeme pohodili neki od top koncerata zabavne glazbe – zasigurno ne pripada toj skupini muzičara.

„Kad sam bila ful mala, do mene je, dok sam ležala u krevetu s vodenim kozicama, došla institucija Depeche Mode. I tu je krenulo moje proučavanje muzike. Jer kad si u ono doba htio saznati nešto o glazbi, morao si kupiti biografiju i čitati što su to oni slušali“, započinje. „Klasično obrazovani glazbenici drugačije biraju muziku koju slušaju. Teoretski“, prekida uz zagonetan, pomalo zloban smiješak i dramsku pauzu pristojne dužine.

Osim onih koji tvrde da vole eksperimentalni jazz. Ja tvrdim da lažu. U principu ipak mislim da se klasična glazba i alternativniji glazbeni izričaj mogu sjajno povezati. Kad, recimo, pogledaš bilo koji bolji bend od 80-ih nadalje, svi su oni u nekoj mjeri klasično obrazovani“, nastavlja.

To nas ujedno dovodi i do iduće točke našeg razgovora. Šir je, naime, ovo razdoblje izolacije, koje je sada srećom iza nas, iskoristila krajnje kreativno. U trenutku neočekivane inspiracije odlučila se na prilično neočekivani pomak u svojoj karijeri. Probe u njenom matičnom kazalištu su stale. Stali su i svi drugi glazbeni angažmani. Trebala je neki novi kanal za ispoljavanje svoje kreativne energije. Odlučila je spojiti svoju strast prema alternativnoj glazbi sa svojom ljubavlju prema klasici.

Ako ste došli do zaključka da je vrijeme za neke nove početke, svakako ćete svoje prve korake u svojoj novoj avanturi učiniti uz novi Huawei P40 Pro. Zahvaljujući inovativnoj trgovini aplikacijama AppGallery, u svoju ćete novu karijeru još lakše zaploviti zahvaljujući nizu korisnih aplikacija za uređivanje slika i videa kao što su Retrica, Canva, YouCut, Vimage ili MX Player – da nabrojimo samo neke.

„Taman je ovo, da ne kažem što, krenulo. Vježbala sam na krovu, ne violu nego teretanu, i na repeatu slušala Kraftwerkov Computer Love. Osjetila sam potrebu isprobati mogu li ja sa svojom violom to polifono obraditi. Vratila sam se za kompjuter učiti program za snimanje muzike. Završila sam s hrpom materijala i javila se Hrvoju Felboru, frendu koji mi i inače montira stvari, da mi preporuči neki program da se bacim i u video montažu. I veli on meni – ‘Dušo, mogu ti ja preporučiti što hoćeš, ali ja ti to mogu odraditi za pet minuta’.“

I tako je krenula njena YouTube karijera. Svoj je kanal nazvala FakeViolin. Što je samo još jedan dokaz njenog neizmjernog duha. Jedan kolega novinar u naslov je, naime, stavio da umjesto viole svira violinu. „Ljudi valjda misle da je to tipfeler. Bože moj, dobro sam se nasmijala i odlučila foru okrenuti u svoju korist“, smije se. Na spomenutom kanalu, inače, možete pronaći njene obrade elektronske glazbe prilagođene sviranju na violi.

„Godinama maštam o tome da live snimim dionicu po dionicu i onda na to spojim u polifonu kompoziciju. Zahvaljujući tehnologiji to je konačno moguće. A sve je krenulo s time da je Stanku Hercegu trebala božićna čestitka koju svake godine šalje ljudima. On je inače naš poznati kamerman, stara garda. Tad sam si ja prvi put na laptop skinula program za snimanje.“ Radila je bez mikrofona, zvučne kartice i bilo kakve druge aparature za snimanje. „To što je laptop mogao uhvatiti sa svojim primitivnim mikrofonom, to je pohvatao. Obavila sam tih minutu i pol, koliko je taj finalni produkt na kraju trajao, i pritom počela polako učiti baratati programom.“

Nakon 30 godina sviranja sad je prvi put došla u priliku sama odraditi posao koji joj je prije bio nezamisliv. „Upoznala sam mogućnosti svog instrumenta koje su me, malo je reći, iznenadile. Prvi put sam svoj instrument upotrijebila kao udaraljku. Prvi put sam ga raštimala da bih odsvirala neke dublje dionice koje viola inače ne može odsvirati i oduševila sam se.“ Važno je, kaže, istraživati i nikad ne prestati biti znatiželjan. To nije samo sukus svakog kvalitetnog života, nego i svake prave umjetnosti.

„Ja sam zapravo spoznala koliko samoća može biti prekrasna i kreativna. Divno je ovisiti o samome sebi i svojim vlastitim kriterijima. Ljudi iz naših umjetničkih branša su odmalena naučeni slijediti tuđi primjer. Rijetko imamo priliku u ono što radimo ugraditi sebe u mjeri u kojoj to želimo. Obično smo plaćeni za to da slijedimo nečiji kult ličnosti – bili to profesori, bili to dirigenti. Mislim da je od krucijalne važnosti pronalaziti sebe pa makar i u tuđim radovima. Možda osobito ondje. Da to ne radimo, svi bismo isto svirali i glumili“, nastavlja.

Kad čovjek toliko godina svira u orkestru, kaže, postoji minimalan prostor za slobodu. „Sviranje, osobito kad ima puno instrumenata, je, da se razumijemo, i dalje genijalno. Uopće ta ideja da ti sviraš samo jednu dionicu i spoznaja da ta tvoja dionica gradi taj čitav spektar muzike koju ljudi uživaju je prekrasna. No, da ti baš imaš prostora za slobodu i vlastiti izričaj, ne. To se ne smatra profesionalnim. Ako odlučim udariti po svome, rušim cijelu sliku orkestra. Tu se treba vjerovati dirigentu da je njegova koncepcija ispravna.“

Koji put je teško, ističe, suzbiti vlastitu koncepciju, ali to čovjeka uči nositi se s vlastitim egom. „A za ljude koji imaju velik ego je to osobito dobro“, samokritično će kroz vragolasti osmijeh. „No, imam sreće što izvan matičnog orkestra HNK radim i u drugim projektima gdje ipak imam puno veću slobodu i priliku raditi stvari drugačije i po svome. A u svemu ovome mi je najdraže što su ovo što radim prepoznali moji kolege muzičari. Kad te pohvali neki kolega simfoničar, čovjek čijem se talentu godinama diviš iz daljine, a koji je usto profesor na Akademiji, bude ti drago.“

One koji protagonisticu ove priče znaju dulje, njena proaktivnost ne čudi osobito. Riječ je o iznimnoj ženi iznimnih stavova. Ženi bez dlake na jeziku. Malo ćete gdje čuti beskompromisnost strasti prema životu kao kod nje. Godinama je brijala kosu i obrve jer je odbijala prikloniti se dominantnim stereotipima ljepote. „ To je bio moj način da se izborim za sebe. Kad su jednom došle te wannabe novopečene intelektualke, odjednom nisi mogao biti pametan, ako si lijep. Nabile su mi kompleks manje vrijednosti. Poružnjivala sam se kako bih stekla autoritet. Godinama sam se borila time. Ljepota nije vrijednost“, rekla je jednom prigodom.

„Čim imaš neki hobi koji široka masa percipira kao nešto neuobičajeno – loše ti se piše. Ljudi tvoju osobu ne mogu povezati s tvojom profesijom. O ukusima se sad može raspravljati. Možemo mi voljeti ili ne voljeti Bacha, isto tako i Kraftwerk, ali unutar utjecaja na povijest glazbe njihove su uloge neosporne. Depeche Mode je meni osobno, recimo, jedan od najvažnijih bendova koji je obilježio mnoge značajne trenutke u mom životu, ali njihov je utjecaj na svijet mnogo manji nego što je to bio Iggy Popov u njegovoj ranijoj fazi. Bez njega bi punk kao takav bio nezamisliv. To što je kasnije postao nešto drugo, to je sad već druga stvar“, nastavlja.

S tim je subverzivnim duhom krenula i u ovu priču. Osjetila je da je vrijeme da se odvaži istražiti i svoju drugu stranu sebe. Onu kojoj na pamet nije uvijek i isključivo Prokofjev. „Sve je to muzika koju ja i inače slušam i oduvijek mislim da bi ju na ovaj način trebalo obraditi. Dakako da ne mislim da moja obrada Blue Mondaya može biti bolja od originala. To je dan-danas najprodavaniji single svih vremena. Mogu napraviti svoje, mogu napraviti da mene veseli, mogu napraviti da neki klinci koji bi htjeli svirati nešto drugačije vide da i oni to mogu“, odlučno će.

„Nije mi padalo na pamet da bi demonstracija mojih cirkuskih vještima mogla zanimati druge ljude. Jako mi je drago zbog toga, nećemo se sad lagati, ali još mi je draže što sam pronašla neki novi put k sebi i glazbi koju volim. Super mi je što naučila stvari za koje nikad nisam mislila da bih ih mogla svladati. Tehnologija je genijalna stvar, omogućuje nam tolike mogućnosti. I, da se razumijemo, ne otkrivam ja sad tu toplu vodu. Samo kažem da ako sam ja mogla uz malo truda, mogu i drugi“, nastavlja.


Za inovaciju i ekspresiju sebe, dodaje, čovjeku ne trebaju sterilni studijski uvjeti. Ona, recimo, svira posvuda. Osobito ju je, pak, ističe, iznenadilo jedno prilično neočekivano otkriće.  „Svoju sam posljednju skladbu snimila na zahodu. Otkako su se pojavili mobiteli više nikamo ne idem bez njega. Hvala bogu, moja mama neće čitati ovaj intervju tako da priča nisam ti se javila jer nisam vidjela poziv ne stoji. Mobitel mi je u ruci 24 sata dnevno. Ne mogu si zamisliti život bez, recimo, Deezera. Što misliš kako sam otkrila najakustičniji prostor u svom stanu“, smije se.

Ako ste i vi, baš poput Ana Marije, ovisni o glazbi, u AppGallery trgovini aplikacijama možete u tren oka preuzeti Deezer, Otvoreni radio ili neku drugu omiljenu aplikaciju za slušanje glazbe. A kad ste već tamo, za potpunije iskustvo uživanja u životu i neograničene razgovore s prijateljima preuzmite omiljene društvene mreže poput Vibera, Snapchata, TikToka te ostalih.

Šalu na stranu. Kroz ovaj se proces prvi put usudila zaputiti korak dalje na svom glazbenom putu, ali je i dalje ostala vjerna svom osebujnom i eklektičnom načinu življenja glazbe. „Ovako, dušo. Ne bih se usudila napraviti aranžman za simfonijski orkestar, ali kad radiš za svoj instrument gdje točno znaš koje su mu mogućnosti, onda je to druga priča. Ove svoje aranžmane, recimo, sviram po sluhu. Onda ih uvježbavam danima, a tek ih onda snimam. Pišem si neke skice. Solmizacijom si napišem što sam naumila. Ako je oktava gore, onda stavim strelicu gore i obrnuto. Gotovo bih se usudila te svoje glazbene skice usporediti sa špiljskim crtežima. Moje kolegice iz Vortexa su se dugo zabavljale jednom mojom bilježnicom u koju sam si upisivala te svoje ‘skice’. Imam i svoje posebne oznake za pauzu, kolegice su to gledale u čudu. Komponiram u kodovima i mogu reći da sama sa sobom prekrasno komuniciram“, pozdravlja me u svom vlastitom stilu.