Ozbiljni zaljubljenik u bicikliranje zaputio se iz Zagreba na Biokovo po najvećim ovoljetnim vrućinama, a mi s uzbuđenjem pratimo njegove pustolovine!

Ambiciozna ruta

Put prema moru započeo sam vožnjom u vlaku od Glavnog kolodvora u Zagrebu do Duge Rese. Da, da. Znam, obećao sam da ćemo ovu rutu u potpunosti prevaliti pedaliranjem, ali čak i iskusni biciklisti izbjegavaju ljetne prometne čepove po kojima je čak i starocestovna dionica Zagreb-Karlovac poznata. Sigurnost bi ipak uvijek trebala biti na prvom mjestu! Što je još jedna dobra stvar ovog sata, koji me vjerno prati opasan oko desnog ručnog zgloba, s obzirom na to da nova serija ima opciju SOS koja registrira padove te o opasnosti obavještava vaš izabrani kontakt.

Iskustvo vožnje vlakom pokazalo se upravo onakvim kakvim ga pamtim – komotnim izborom za sve one putnike kojima je od brzine veći prioritet uživanje u prekrasnim pejzažima naše zemlje. Iskrcavam se nakon sat i sitni kusur. Pristojno. Naše je krajnje odredište Baška Voda odakle se prvo penjemo na Biokovo kako bismo posjetili jedan od trenutačno najpopularnijih turističkih magneta na obali – Skywalk. Držite fige da mi se sreća osmjehne te da se unatoč beskrajnim gužvama o kojima ovih dana čitamo po portalima ipak ukaže prilika da i ja ove godine opalim jedan od najpoželjnijih selfija sezone. Preživimo li to, junački nastavljamo via Imotski gdje ćemo se ohladiti u Modrom jezeru.

Protip: Izbjegavajte prometne ceste

Put od Duge Rese vodio me prvo prema Josipdolu i to iz jednog sasvim praktičnog razloga, a ne odnosi se na janjetinu kojom ondje ponekad volim omastiti brk. Ovim sam izborom smanjio vožnju po glavnoj staroj cesti prema moru, D1, koja je tijekom ljetnih mjeseci veoma prometna - što zbog vozača kamiona, što zbog naših gostiju koji jure na obalu hvatajući zadnje trzaje sezone. Druga stvar zbog koje je ova ruta zaista genijalni izbor je činjenica što Josipdol dobrim dijelom prati tok rijeke Mrežnice pa su moguća i usputna stajanja s kupanjem. Toplo preporučam, ako ne lovite gust raspored.

Najupečatljiviji moment na ovom dijelu rute, moram priznati, doživio sam kad sam prelazio Tounjski most - impozantni dvokatni kameni most, izgrađen na mjestu gdje Jozefinska cesta prelazi preko kanjona rijeke Tounjčice. Još jedna nevjerojatna demonstracija umijeća starih majstora i još jedna nova prilika za promociju najljepših mostova Republike Hrvatske. Nakon Josipdola pratimo cestu koja nas vodi u smjeru Plitvičkih jezera. Nakon 50-ak kilometara od Josipdola ponovno se spajamo na državnu cestu D1 i tu počinje kraći uspon prema NP Plitvička jezera.

Svim manje iskusnim biciklistima (budite iskreni prema sebi pa objektivno procijenite svoje stanje kako sebe i druge ne biste putem dovodili u nepotrebne probleme), preporučio bih da u sezoni izbjegavaju državnu cestu D1 koja je zbog velikog broja vozila (turisti, kamioni s prikolicama, kamperi) veoma opasna za vožnju. Ako mi ne vjerujete, na ovom dijelu rute Huawei mi je definitivno izmjerio povećanu razinu stresa prilikom vožnje, što je još jedna od brutalnih mogućnosti ovog sata. Osim razine stresa, ovaj sat prati i vašu potrošnju kalorija, broj koraka, temperaturu kože, kvalitetu sna, ali i otkucaje srca što je nama sportašima iznimno važno kako bismo mogli pravilno mjeriti kvalitetu svakog treninga.

Plitvička smo jezera ostavili iza sebe, a pred nama je tabla Korenice gdje radim malo dužu pauzu za dućan. Da, da. Očekivani izbor bi bio posjet Macoli, jednoj od naših najistaknutijih institucija koja opravdano ili ne, zauzima svoje mjesto u povijesti popularne kulture. Možda nekom drugom prilikom. Sendvič i puno hladne cuge iz frižidera iz lokalnog dućana morat će poslužiti. Samo usput, temperatura vani ne pada ispod 30 stupnjeva, a na asfaltu je sigurno i preko 35 stupnjeva. Savršeno vrijeme za bicikliranje, našalit će se mnogi. Nakon okrijepe nastavljam put prema Udbini i ubrzo dolazim do skretanja koje me vodi prema cilju današnje etape - Gračac.

Drugi dan moje kalvarije do Biokova

Budim se iznenađujuće svjež i odmoran. Nakon obilnog i kvalitetnog doručka u Gračacu, koji bih definitivno preporučio svima koji prolaze ovom rutom neovisno o tipu prometala kojim putuju, oko 9 ujutro krećem prema Baškoj Vodi. Prvih 50-ak km prema Kninu prolazi relativno brzo jer me pratio vjetar u leđa, ali jako sunce i toplinski val koji je najavljen osjetio se od samog početka. Neću vas lagati, vozio sam i po ugodnijim vremenskim uvjetima.

U Kninu se kratko zaustavljam, tek toliko da nadopunim bidone s tekućinom i malo sjednem u hlad s obzirom da se 99 posto današnje dionice vozi na suncu bez imalo hlada. Savršena prilika da provjerim svoj status. Jednostavno prstom prijeđeš udesno na početnom zaslonu pametnog sata i da otvara se Huawei Assistant pomoću kojega pristupaš svojim obavijestima. Pogledaš svoje dnevne zadatke, uključujući vježbu, poziv, glazbu, štopericu i još mnogo toga. Jednostavniji način za pametniji život.

Od Knina me cesta vodi prema Vrlici gdje se odlučujem skrenuti na sporednu cestu, taman u visini Peručkog jezera računajući na manje prometa nego da sam ostao na glavnoj cesti. Nakon što sam prošao dvije trećine puta duž Peručkog jezera, uslijedila je tabla „Ovdje prestaje asfaltirana dionica“ što je bio još jedan od malih izazova s obzirom na to da sam vozio na tankim cestovim gumama. Jezero se po ovoj paklenoj vrućini činilo vraški primamljivim, ali nisam se dao zavesti. Nastavljam prema planu i sva sreća jer nakon nekoliko kilometara kod mjesta Dabar ponovno izlazim na asfaltiranu dionicu. Put Sinja! Temperatura na Huawei satu u tom trenutku pokazuje debelo preko 40 stupnjeva tako da sam jedva čekao stati na dužu pauzu koju sam odradio u Obrovcu Sinjskom.

Tu sam predahnuo nešto dulje nego dan ranije u Korenici jer je umor od dana prije u kombinaciji s vrućinom na asfaltu lagano počeo uzimati svoj danak. Vidite, čak ni mi iskusni biciklisti nismo imuni na ovo ludo vrijeme. Nastavljam svoju odiseju ohrabren mišlju da sam dvije trećine puta ostavio iza sebe. Cesta me dalje vodi kroz mjesta Otok i Trilj gdje se vozim uz rijeku Cetinu koja djeluje isto tako primamljivo za kupanje i osvježenje. Na Huawei satu pazim da mi je puls i dalje u ugodnoj aerobnoj zoni.

Nakon dva kraća uspona stižem do Šestanovca odakle nastavljam dalje prema Zadvarju gdje još jednom stajem na okrijepu i sladoled. Samo je kriška hladne lubenice nedostajala da kompletiram to klasično ljetno gurmansko iskustvo. Sad sam već itekako svjestan činjenice da je cilj veoma blizu, a pogotovo veseli pomisao na spust koji me čeka nakon što prođem Gornja Brela. Moj pametni sat kaže sljedeće: u Bašku Vodu dolazim nakon 6:23 h vožnje (s pauzama je sve skupa trajalo 8:12 h), a baterija se još uvijek pristojno drži. U normalnim bi uvjetima izdržala čak puna tri tjedna, ali ja ovaj sat ipak testiram u nešto ekstremnijim okolnostima. Pa ipak, zanimljivo je kako Huawei Watch 3 uspijeva održati tako dugo trajanje baterije, zar ne? Kako bi postigao savršenu ravnotežu između performansi i trajanja baterije, Huawei je patentirao dual-core tehnologiju koja je prvi put primijenjena u Huawei Watch GT seriji. Ukratko - Huawei Watch 3 serija ima dva srca.

Tehnologija pruža visoke performanse uz malu potrošnju baterije, a sve je prilagođeno potrebama potrošača i njihovom načinu korištenja. Osim toga, na putu poput ovog prilično ćete se usrećiti i u trenucima kad ćete umjesto da ganjate slobodne utičnice svoje uređaje elegantno napuniti u pokretu. Mislim, dakako, na bežično punjenje! Ova vam tehnologija ne omogućuje samo punjenje pametnog telefona, već i prijenos energije s jednog uređaja na drugi.

Jesu li lagali kad su mi obećali da je ovo sasvim sigurno sat koji me može vjerno pratiti u stopu? Sasvim sigurno ne. Osim toga, daleko smo mi još od kraja testiranja – kako mojih, tako i Huaweijevih mogućnosti. U nastavku nas čeka još prekrasnih avantura so stay tuned for more!