Danas uspješno vodi svoj biznis, trči maratone, a ‘usput’ organizira i jedan od najboljih festivala u zemlji
„Kako izgleda moj prosječan dan“, započinje naš razgovor Krešimir Biškup – mladi marketingaš koji je sa svojih 30 i kusur godina već izgradio respektabilnu karijeru. „Nema u njemu ništa prosječno. Imam plan za gotovo cijeli tjedan i onda dan prilagodim eventualnim dnevnim zadacima“, nastavlja.
Radni dan mu obično započinje između 7 i 8 ujutro, a, kako kaže, bez kave dobro jutro ne postoji, barem ne za njega. „Dan često provedem u pivovari Lepi Dečki ili u obavezama oko nje što uključuje kontakte s kupcima, organiziranje distribucije, robe, osmišljavanje marketinških aktivnosti i provedbu planova. Jednom tjedno smo u Zagrebu, dok ostatak tjedna često provedem između brojnih kupaca na sjeveru Hrvatske, Zagorje, Varaždin, Međimurje i Podravina.“
Krešo, kako većina ljudi zove Biškupa, izniman je mladi poduzetnik. Nakon što je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu, krenuo je raditi svoj posao iz snova. „Dobio sam priliku raditi prvo kao mlađi PR savjetnik, a kasnije i voditi određene aspekte digitalnog marketinga, PR-a i sponzorstava za hokejaški klub KHL Medveščak Zagreb.“
Ekipa se tada natjecala u austrijskoj ligi, punili su Arenu Zagreb, Dom sportova je redovito bio krcat do zadnjeg mjesta. „Ljudi su stajali po prolazima, među tribinama“, priča nam Krešo. „To je priča koja je dan-danas odlična i iz marketinškog, sportskog i emocionalnog kuta. Klub možda više ne postoji, ali me to iskustvo apsolutno definiralo kao osobu.“
Koliko je svemir nepredvidiv govori i činjenica da marketing, posao bez kojeg mu je danas nezamisliv, uopće nije bio njegov prvi izbor. Pri završetku čakovečke gimnazije vidio se, naime, u nekoj novinskoj redakciji pišući tekstove. Promjena planova dogodila mu se u zadnji čas, a svoju odluku nije nikad požalio. „Jednom kad sam krenuo u tom smjeru, ostao sam. Upoznao sam odlične kolege, prijatelje, a mnogi od njih su mi postali i suradnici. Danas bih rekao da sam rođen za komunikaciju, približavanje rješenja i rješavanje problema, ali i za prodaju, koja je ipak veliki izazov“, priča nam.
A prošle je godine odlučio kapitalizirati svoje iskustvo koje je marljivo godinama stjecao u industriji te se odvažio otisnuti u poduzetničke vode. „Prošlo je gotovo godinu dana otkako vodim svoju vlastitu marketinšku agenciju, WTF Events.“
Drugi veliki projekt kojim se intenzivno bavi je i organizacija jednog od naših najcjenjenijih festivala elektronske glazbe – Forestland. „Forestland je najveći regionalni elektronski festival domaćeg promotora, a posljednjih godina prema nagradama i ponajbolji. To je jedan zanimljiv projekt koji je nastao je mladenačkog inata, volje za radom i ljubavi prema glazbi i to se vidi. Od jednodnevnog partyja došli smo do 48 sati festivala, s publikom i izvođačima iz cijelog svijeta, od Japana do Kalifornije, međunarodnim priznanjem i brojnim nagradama.“
„Kako bi rekao veliki Petar Dundov, Forestland je ‘odličan party u šumici‘. Smatramo da smo originalni, organski, prirodni i zanimljivi i ljudi to kuže. Počeo sam s pomoći oko marketinga, a danas mogu reći da vodim jedan zahtjevniji dio planiranja, organizacije i provedbe festivala. Kao i sve najbolje na svijetu, smatram da nisam završio slučajno u tome. Tako je očito moralo biti“, dodaje.
I lista stvari kojima se bavi ne staje ovdje. Dan mu je, kaže, ponekad prekratak za sve poslove i sportske aktivnosti kojima puni svoj raspored, ali upravo ga taj organizirani kaos aktivnosti, kaže, drži napetim. „A vjerujem da mi daje i komparativnu prednost na tržištu.“ Za uspjeh je, kaže, ključno nikad ne stati. „Kad staneš, kad prestaneš učiti, gledati, razmišljati, gotov si. Isto tako mislim da je ključno pokušati. U Hrvatskoj se na ‘neuspjeh’ ili na bankrot gleda kao na nešto loše, ali to ne mora biti nešto loše ako naučiš, saznaš nešto novo ili postaneš bolja osoba i kreneš dalje. Greške se događaju, a uspjeh se gradi. Nekad spavam više, nekad se budim u šest, nekad prije 11 ne funkcioniram. Nema pravila, važno je balansirati, slušati tijelo, ali i razum“, otkriva nam.
Budući da živimo u iznimno digitaliziranom dobu gdje se većina kreativnog posla odvija online, zanimalo nas je kako se on nosi s izazovima suvremenog svijeta. Je li o novim tehnologijama ovisan poput većine ljudi iz branše ili je ipak pronašao drugačiji put kroz tu digitalnu šumu u kojoj danas svi više ili manje besciljno lutamo. „Koliko god bih htio reći da sam ‘napredan’, mislim da sam po tom pitanju još uvijek prilično konzervativan. Pokušavam se educirati o svim novim tehnologijama, njihovim prednostima, manama, ekonomskom i marketinškom koristima, no na kraju dana vraćam se provjerenom.
Huawei je ovih dana na tržište lansirao novu P seriju pametnih telefona karakteristično prepoznatljivu po svojim moćnim kamerama. A novitet ove serije su i vlastiti Huawei mobilni servisi te vlastita trgovina aplikacija AppGallery koja obiluje gomilom aplikacija sa sve većim brojem domaćih aplikacija – uključujući banke, medije, telekome…
„Kroz dan se najviše koristim društvenim mrežama i komunikacijskim platformama poput Vibera, ali moram priznati da sam se nedavno, baš kao i većina svijeta, navukao na TikTok. Trenutačno se, doduše, još uvijek pokušavam ondje samo snaći, ali definitivno je to platforma kojoj ćemo se u budućnosti svi, a naročito mi digitalni stručnjaci, morati više posvetiti ukoliko ćemo htjeti pronaći komunikacijski kanal s mlađim generacijama. A tu su i razni photo editori poput Vimagea ili Canve. Moram priznati da se ponekad na telefonu znam i zaigrati. O Deezeru da ne govorimo. Bez njega mi je život nezamisliv!“
A uz pomoć nove Huaweijeve trgovine aplikacija AppGallery i vi se na svojim novim Huawei P40 pametnim telefonima možete zabavljati uz golemi broj globalno popularnih aplikacija kao što su Viber, Snapchat, Deezer ili TikTok. Do njih nikad lakše. Sve što morate je odabrati jednu od tri jednostavne opcije i vaša zabava može početi!
Kroz razgovor smo se kratko osvrnuli i na poziciju mladih obrazovanih ljudi u Hrvatskoj. Trendovi su takvi kakvi jesu. Mlade nade domaće privrede već godinama bježe iz zemlje glavom bez obzira u potragu za nekom boljom budućnošću. Krešo je također pobjegao. Ali ne onako kako mislite. Čovjek je pred šest godina zamijenio metropolu za rodno Međimurje.
„2014. radio sam u web redakciji na razvoju novih medija, a onda sam dobio ponudu priključiti se mladoj nabrijanoj ekipi u Međimu. Spakirao sam kofere i vratio se kući. Ostao sam s njima par godina, upoznao ondje divne i krasne ljude, partnere s kojima i danas često surađujem. Da mi je ta odluka iz niza razloga pala teško, jest. Ali iz ove današnje pozicije mogu reći da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu“, priča nam Biškup.
Nemojmo se zavaravati. Ozbiljna je to promjena. Ta, kome bi nakon devet godina života u najužurbanijem gradu u Hrvatskoj bilo lako okrenuti leđa i vratiti se u provinciju? „ Zagreb je velik, lako se u njemu izgubiti, biti malen i nestati. Međimurje je malo, a Čakovec još manji. Da, greške se baš ne opraštaju i možda je neusporedivo teže napraviti dobru priču, ali se, isto tako, lakše i istaknuti. Ovdje sam doma, živio do fakulteta i svakako bih uvijek preporučio – uči vani, radi vani, ali vrati se kući da bi to znanje i uspjeh vratio, iskoristio i pomogao i svojem domu da bude još i bolji.“
Na nove radne izazove nije morao dugo čekati. Ipak se radi o jednom od najrazvijenijih krajeva u zemlji. Posla za one koji žele i znaju raditi, a pritom još na stol donose set neophodnih vještina i poslovičnu međimursku radnu etiku uvijek ima. Krešo, rekli smo već, paralelno gura čak tri jako različite, ali podjednako uspješne poslovne spike.
S pivovarom, priznaje, ipak ima najviše posla. „Lepi Dečki rade svih 365 dana u godini, a nekad mi se čini da radimo i više. Ako ne traje sezona, onda dolazi Božić. Početkom godine pripremaš sezonu, krajem sezone počinju jesenski festivali i tako u krug.“
Poslovni angažmani vezani uz organizaciju i promociju sporta su onda, kaže, puno više seksi. Iako dijametralno suprotni. „U hokeju smo imali 56 utakmica u sezoni, postsezonu i predsezonu. Znači, kad se sve zbroji i oduzme, nekih 70-ak aktivnosti, presice, treninge i sve ostalo. I danas me prođe jeza kad se sjetim huka u krcatoj dvorani, navijanja i odličnih tekmi. Da mogu jednu stvar vratiti, vratio bih taj osjećaj zadovoljstva kad padne gol pa 7.000 ljudi podivlja u dvorani, a Bizzo pusti Serbus Zagreb moj pa logično – Fight for your right od Beastie Boysa. Miris dvorane i tekma u kolovozu, vani 35 stupnjeva, a ti gledaš hokej u kratkim hlačama, pivo i ekipa. To su bila vremena, stari moj“, prisjeća se oduševljeno Biškup.
Rad na festivalima je, priča nam, od svega što radi zasigurno najpodcjenjeniji. „Kako jedan Forestland završi, tako planiramo idući, a mene prečesto pitaju u travnju kad ćemo početi s organizacijom. Radiš 365 dana za 48 sati događaja i sve može biti gotovo u sekundi. Nadamo se, ipak, da će se nešto još dati spasiti i da ćemo se i ove godine družiti u šumici. No, da. Zbog tog adrenalina sve se na kraju isplati.“
Razgovor nas nanosi u domenu nostalgije. Pitam ga kako su izgledali organizacijski počeci Forestlanda. „Prvi festival bio je bunt, a posljednji je bio meni osobno najizazovniji, najteži, ali i najbolji festival dosad. Na mom prvom festivalu radio sam neke uobičajene komunikacije oko društvenih mreža, pratio aktivnosti i učio. Zapravo sam upoznavao događaj i osobe uključene u organizaciju. Na ovom posljednjem izdanju sam dnevno tukao i preko 30.000 koraka, a od još više hodanja me spasio Husqvarnin e-bike. Mislim da festivali imaju svijetlu budućnost, a Forestland će se svakako održati i u 2020. u nekom obliku. Festivali na kontinentu bit će nova hrvatska turistička i ekonomska priča možda već od ove, ali od iduće sezone sigurno.“
Možda to niste znali, ali Međimurje već desetljećima ima jaku elektronsku scenu pa stoga ovaj festival u šumici samo nastavlja njegovati tradiciju elektronske glazbe u tom kraju med dvije rijeke. „Devedesetih su iz cijele regije ljudi dolazili na partije k nama. Bilo je jakih klubova, partija, a nadamo se da će se to i nastaviti. Neka od najjačih mainstream, ali i underground imena hrvatske scene dolaze iz Međimurja i okolice, a iznimno nas cijene i Slovenci. Elektronska glazba ne mora biti tabu, niti je nešto nepoznato. Najdraže mi je kad na festivalu sretnem osobe koje nisu fanovi, ali su oduševljeni, jer glazba je samo dio festivalskog iskustva“, priča nam Krešo.
Otkrio nam je i kako izgleda proces planiranja jednog velikog festivala u prirodi. „Kako jedan festival završi, počinjemo s pripremama za idući, ali s promišljanjem i planovima krećemo već i puno ranije.“ Najteže je, kaže nam naš sugovornik, pogoditi dobar line-up, odabrati artiste, osmisliti koncept i temu festivala. „Sami izvođači su nam zasad na nekih 30% troškova, velik dio iznosa odlazi nam na produkciju, zvuk, rasvjetu, izgradnju pozornica, popratnog sadržaja i animaciju posjetitelja.“ Na lokaciji radovi počinju 30 dana prije festivala. Košnje, priprema terena, ograđivanje, izgradnja barova, kampova, a prošle su godine dečki napravili čak i Zip-line. Izgradnja pozornica traje nekih sedam dana da bi sve nakon 48 sati festivala bilo demontirano i nestalo u idućih nekoliko dana.
A ondje gdje se radi s ljudima obično ne fali niti problema. „Najgore što ti se može dogoditi kad organiziraš glazbeni festival je da ti se ne pojave umjetnici. To je neki strah koji stalno nosiš u sebi i naravno da će se jednom ostvariti. Nama se posrećilo čak dvaput“, smije se Krešo. Prvi put su mu nastup nekoliko sati pred set otkazali Dzeko&Torres. „Izašli su iz aviona u gradu gdje su imali presjedanje i propustili doći. Zašto? Nikad nismo saznali. A prošle se nam godine nije pojavio Ruben de Ronde.“
Čovjek je putovao iz Njemačke. U Düsseldorfu je bila ogromna oluja pa avion nije mogao poletjeti. Ne bilo mu teško pa se pokušao snaći s rent-a-carom. Doputovao je čak do Münchena, a onda su mu zatvorili zračnu luku. Peh. „ Sve što je mogao je nazvati me, ispričati se i poslati poruku ekipi da mu je žao. Imao sam 10 minuta da sve organiziram, dečki, DJ-i su povukli, produžili setove, ubacili se i uspjeli smo sve odraditi. Ponekad se ljudi znaju izgubiti, GPS ih je odveo na krivu stranu.. Neću ni pričati o DJ-u iz Mexica koji je došao na festival s mojim frendom Lucom iz Pariza. Luc nam je radio video 2016. i kaže, čuj doći ću s frendom, Meksikanac je, DJ, pa zašto ne. Na kraju je Cool Baby Names svirao na nekoliko pozornica, proveo 3 dana u Međimurju i dan, danas se javlja i priča ekipi kako mu je bilo, a bilo mu je odlično!“
A kakav bi to festival bio da ljudi ne gacaju u blatu do koljena? „Bilo je to 2018. Hiljade ljudi je već ušlo, hiljade su čekale ispred, na putu, a onda se nebo otvorilo ni od kuda. Oluja nad olujama i trajalo je satima. Tad sam dobio nekoliko malih srčanih udara. Idući dan sam obrisao rain-alarm i sve weather widgete s mobitela i neko vrijeme nisam uopće htio slušati Vakulu“, ponovno će kroz smijeh Biškup. „No, snašli smo se, Zonderling, Nick Havsen i ekipa tako su rasturili s nastupima da nikome nije smetalo malo kiše i iz takvog horora dobiješ nešto pozitivno. I tako smo mi s malo blata dobili status ‘pravog’ festivala.“
Dotičemo se i teme koja nam je svima obilježila posljednja dva mjeseca života. Prvih mu je tjedan dana, priča nam Krešo, bilo čudno, ali se brzo prilagodio. „Definitivno mi je trebalo malo usporavanja, malo promjene ritma. Najsretniji je zbog ove situacije moj pas Toni, beagle, koji nikada u životu nije bio na toliko šetnji. Dnevno prolazimo 5 do 10 kilometara i nekako me on više izmorio nego bilo koja druga aktivnost. Teško mi pada nedostatak crossfita, boxevi ne rade i to ispuhavanje mi fali, kompenziram donekle trčanjem i zapostavljenim biciklom, ali to nije to, zasad.“
I kad Krešo kaže da mu fali šport to stvarno i misli. On je, naime, jedan od onih poslovnih ljudi koji u 30-satni radni dan nekako uspiju ugurati još i maratone i brdski biciklizam. „Volim biti prisutan. Trčim ove prilično netipične utrke, kros lige, četiri kruga oko Ludbrega i slične i to mi je totalno fora. Ne volim strukturu pa zato često odem na divlje, u borbu sa samim sobom. U 2019. sam istrčao dva polumaratona iz vedra neba, završio sam oba i to je možda i bilo jedno prilično teško iskustvo, ali ne i nemoguće. Pun maraton me ne vuče, barem ne zasad, a u biciklizmu obožavam brdsko-biciklističke maratone. Otići na vikend s ekipom, odvoziti, doživjeti nešto, ali i gurnuti se malo izvan zone ugode, u crveno. Bicikl i trčanje koliko su slični, toliko su i različiti, sam si sa sobom, razmišljaš, voziš, trčiš, uživaš i probaš pritom ne umrijeti. Fizička aktivnost mi puno znači, pogotovo jer pritom ne diram mobitel, a to je nešto što mi je jako teško“, smije se Krešo koji je inače pobožno prati novitete na tržištu telefona.
Nova P40 serija Huawei telefona dolazi i sa iznimno korisnom stavkom – geste. Riječ je o inovativnoj tehnologiji koja korisnicima omogućuje beskontaktno korištenje pametnih telefona onda kad je to najbitnije!
Iz svega ovoga je ipak izvukao nešto dobro, kaže nam. „Ovo smo vrijeme dobro iskoristili tako što smo razvili app za Lepe Dečke u suradnji s kolegom Antoniom Valentićem, Forestland je ušao u digitalni svijet i pokrenuo jedan glazbeni brend. Osim toga, naučio sam više cijeniti sebe i svoj rad. Dugo sam vremena nastojao biti strpljiviji i uvjereniji u ispravnost svojih odluka. A onda je došla ovo ludo vrijeme i sve se promijenilo. Svaki je plan morao dobiti svoju rezervu, a svaka rezerva svoju rezervu. Konačno sam shvatio da uspjeh i projekti ne dolaze zdravo za gotovo. Ništa mi nije servirano na srebrnom tanjuru. Ne bih volio da ovo zvuči krivo, ali nije sramota reći da sam svoj uspjeh zaslužio predanim radom i željom za stvaranje. Ljudi to prepoznaju. I da me danas pitaš što bih savjetovao 20-godišnjem sebi ili bilo kojem drugom klincu, rekao bih si ovo: Budi strpljiv i smiren. Razmišljaj. Traži rješenja izvan nekih okvira i normi i na kraju krajeva, nastavi sanjati, maštati, uči, gledaj i radi. Snovi nisu tako daleko.“
AppGallery kutak
Izvukli smo trenutačno najpopularnije mobilne igrice na tržištu
Roberto Pavić: „Huawei P40 lite je uređaj koji treba uzeti ozbiljno“
