NATIVE

On roni, skače padobranom, putuje svijetom i redovito ljudima svojom krvi spašava život. Pitate se kako sve to stiže uz redovan posao i ispunjen obiteljski život?

Sa svima nama u uredima sjede ljudi s pričom. Sjajnom pričom. Ili čak nekoliko njih. Oni su tihi i marljivi. I mnoge od njih je ponekad teško zamisliti u nekom drugom filmu kako, primjerice, u svoje slobodno vrijeme spašavaju živote, lete u visine, kako se druže s našim najboljim sportašima ili bez trunke straha skaču iz aviona..

Jedan od njih je i naš svestrani sugovornik Damir Bošnjak, a ovo je njegova priča.

Postoje dvije vrste skakača. U prvoj se varijanti ide na tandem skok. Sat vremena prije nego što skočiš ti netko objasni što napraviti kad napustiš avion, ali si pritom čitavo vrijeme vezan za iskusnog skakača. Druga opcija je solo skakanje. Da bi čovjek mogao samostalno skakati mora proći tečaj padobranstva. Jednom kad prođeš teoriju, onda se ide na 5-10 početnih skokova gdje gurtna odradi većinu posla za tebe. Kasnije samo ideš više i više i to je to.

Za razliku od većine svojih kolega skakača ja skačem isključivo u Hrvatskoj. Na Novu godinu se dobiva dozvola da se u Vrsaru skače s 5.000 metara nadmorske visine, inače je ta visina ograničena na 1.000-4.000 metara - kako gdje. Nemoguće je pronaći termin u kojem se skače s te visine pa zato ja, kad imam prilike, skačem baš tad, na Novu. Uz padobranstvo, od adrenalinskih su mi sportova srcu bliski još ronjenje i skijanje. Zbog toga sam jedno ljeto, prije puno godina, odradio i tečaj ronjenja.

A prije nego što sam otkrio padobran, uzbuđenje sam tražio u glazbi. Neko sam vrijeme, naime, bio profesionalni DJ. U vrijeme kad sam ja kretao, tamo negdje prije '97., nije još bilo plesnjaka pa sam zajedno s frendom otvorio plesne večeri. Jednom kad sam počeo puštati nije bilo povratka. Navukao sam se. Bilo mi je u krvi valjda. Ali kad se samo sjetim da sam u to vrijeme na kazetu s radija snimao pjesme koje bi mi bile drage! Nekad sam se, vidite, bavio latino američkim plesovima i baš je ta vibra muzike uvelike oblikovala ono što sam kasnije puštao. Danas sam to nekako ostavio iza sebe. Iskreno, više ni ne znam postoje li negdje u gradu večeri posvećene isključivo plesu.

Zato je moja strast prema igricama i igraćim konzolama svih ovih godina ostala nepromijenjena. Obožavam igrati igrice još od Ataria 800XL ('85.), preko Amige 500 ('88.), nebrojeno PC-a (koje sam si ja sam slagao) do konzola PS 1, 2, 3, 4 (i vrlo skoro 5) te Xboxa 360 i Nintendo Wii-a. Recimo da sam odigrao sigurno oko 1.000 raznih igrica na svim tim konzolama i računalima.

Jedno me vrijeme držalo i pisanje pjesama. Napisao sam ih podosta, vjerojatno dovoljno za jednu ozbiljnu zbirku poezije. S vama ću podijeliti svoju najdražu.

Moja mala zvijezda

Oko mene ljudi
Pored mene – nitko

Svatko samo traži, želi
Nitko ništa ne daje
Čak ni zahvalu

U ponoru sam samoće
Mrak sve gušći biva

Kad opazih zvijezdu malu
Svjetlo života vrati se u me

Što bliža je bivala
Sve to jači sjaj
Naplavi mi oči, naplavi srce

Sada ljubav male zvijezde
Grije moje srce
Mrak i ponor nestaše

Život kroza me korača
Oduzima mi strah
Ko zvijezda sja

Ako se ugasi
I ja ću s njom

Al' znam ja:

I gore ćemo se naći
I zajedno sjati
Novim životom


Pa, ipak. Kad biste moje kolege iz Hrvatskog telekoma pitali po čemu sam poznat u svom teamu, onda je to zasigurno jedna druga aktivnost. Redoviti sam darivatelj krvi. Krv sam dosad, naime, darivao 65 puta. Iskreno, prvi put samo zato da se iz vojske izvučem dva dana, a kasnije je to preraslo u neku potrebu da pomognem ljudima kojima treba moja krvna grupa. Prvenstveno zbog djece koja trebaju moju plazmu i trombocite. Ponekad me, recimo, zovu iz bolnica da nekom djetetu treba moja krvna grupa za operaciju. Ne može, naime, bilo tko biti darivatelj krvi na separatoru. Jer, kad se daje krv, mora se reći da je namijenjena za separator.

Koja je razlika, pitate me. Za dobrovoljno darivanje krvi doktori uzmu krv i to je to, a kad se ide na separator onda tamo ležiš sat vremena. Uzmu ti malo krvi pa zatim iz te krvi izdvoje plazmu i trombocite. Trombociti su potrebni za zgrušavanje krvi. Mnogo ljudi nema dovoljno trombocita u krvi pa moraju dobiti ekstra trombocita da bi rana što prije zacijelila.

Još jedna od stvar koja je me uvelike obilježila i obogatila moj život je ljubav prema putovanjima. Imao sam sreće proputovati svijet od Las Vegasa do Pekinga i nešto između. Iako, teško mi je izdvojiti samo jednu priču. Svaka zemlja u kojoj sam bio ima svojih draži.

Cipar, recimo. Tamo sam bio na Turtle Beachu gdje kornjače dolaze polagati jaja. U vrijeme kad one tamo polažu jaja je ondje pijesak užasno vruć. Ne možeš po njemu bosonog hodati niti deset sekundi! Kad sam bio u Kini, prohodao sam dio Kineskog zida. Bilo je to za vrijeme Olimpijskih igara. A s olimpijcima sam se imao prilike družiti i u Londonu. Zapravo, zahvaljujući mom poslu u HT-u sam prošao dosta svjetskih turnira s našim nogometašima.

Kolege i ja smo, recimo, išli u Francusku i u Rusiju kako bismo osigurali telefone, Internet, playstation za novinare i za igrače. Super je to posao. Zahvaljujući svom poslu sam se imao prilike družiti s našim najboljim sportašima. No, da baš moram izdvajati neki sportski događaj, onda bi to bile Olimpijske igre u Londonu kad su vaterpolisti osvojili zlato. Tad sad na poklon od igrača dobio jedan službeni ogrtač za koji sam zamijenio svoju zastavu. Zastavu sam dao čovjeku da bi on na postolje mogao izaći njome zaogrnut, a ja sam zauzvrat od njega dobio mokri ogrtač. Aktivnosti kojima se ipak najviše veselim su vezane uz moju obitelj.

Ponosni sam suprug i otac koji kad god stigne svoje vikende provodi vozeći klince, Frana i Timona, na nogomet. Mlađi sin ide 3.razred, a stariji u 7. i oni su moje najveće postignuće u životu. U svom poslu najviše volim izazove, tad sam „u filmu“. Valjda zbog toga što sam problem solver i samoprozvani kralj improvizacije. Svi koji me znaju reći će da sam „klasa optimist“.

Da ne duljim, ima jedna replika iz Blade Runnnera koja može dobro opisati moj život. Ja sam više stvari zaboravio, nego što će većina ljudi doživjeti, ali suputnik koji je sa mnom već pune 23 godine je HT. To je kompanija uz koju sam stasao i bez imalo grižnje savjesti mogu reći da je to kompanija koja se meni, kao i mnogim drugim ljudima, pokazala idealnom za rad.


Oduvijek je bila najgora na tjelesnom, a onda se zbog oklade u 6 mjeseci pripremila za svoju prvu triatlonsku utrku. Evo zašto to može svatko

Ovaj inženjer elektrotehnike radni dan provodi u jednoj od naših najvećih korporacija, a nakon šihte navlači odoru HGSS-a i spašava ljude

Jedan je od rijetkih koji u hrpi starog željeza zna prepoznati vrijednost. Donosimo vam priču kolekcionara koji skuplja i popravlja stare bicikle

Ovo je žena koja je prva u Hrvatskoj osvojila muški svijet, a danas uspješno balansira između dvije ostvarene karijere i ispunjenog privatnog života

PRIDRUŽI NAM SE!