NATIVE

Jedan je od rijetkih koji u hrpi starog željeza zna prepoznati vrijednost. Donosimo vam priču kolekcionara koji skuplja i popravlja stare bicikle, a otkrio usput nam je i kako se s hrelića vratiti sa skrivenim draguljem!

U kojoj se god radnoj sredini nalazili, jedna je stvar uvijek ista. U svakoj zajednici postoji onaj dobri duh koji svojom pojavom i smirenim pristupom spušta loptu na pod i momentalno svakoj suludosti staje na kraj. Neki će ga vidjeti kao starijeg brata, drugi kao dobrohotnog zamjenskog ćaću. Treći će u tom čovjeku prepoznati bolju verziju sebe. Voljet će ga svi bez iznimke.

Jedan od takvih ljudi je i Nebojša Šajatović, ponosni otac troje djece i prilično osebujni kolekcionar koji vidi blago ondje gdje bi većina nas vidjela tek hrpu zahrđalog starog željeza. A što o svemu tome misli njegova supruga, možete pročitati u nastavku. „Kako bih se opisao nekome tko me u životu nije vidio ili upoznao? Hm. Dajte mi trenutak da promislim. Ja sam vam prije svega čovjek vedrog duha, znate. U svim situacijama pokušavam biti pozitivan. Da, tako bih se opisao u najkraćim crtama“, započinje svoju priču naš sugovornik.

Nebojša je Slavonac, otac i suprug, a zatim i diplomirani inženjer agronomije koji u životu nije odgulio niti dana staža u struci. Svemir je htio drugačije, ali tome ćemo se vratiti kasnije. Od njegova je posla, ako si autor ovih redaka to smije dopustiti, specifičniji njegov hobi. Nebojša je, naime, kolekcionar i to jedan od onih koji su u svojoj domeni prikupljanja, restauracije i brige za svoje blago prilično usamljeni. Barem u Hrvatskoj. Nebojša, vidite, skuplja stare bicikle.

„Ma ne bih ja za sebe nikad rekao da sam kolekcionar, barem ne bez navodnika“, kroz smijeh će naš simpatični sugovornik. „Kad na poslu ugasim laptop, prvo otrčim kući svojoj obitelji gdje me nestrpljivo dočekuje moje troje djece. Oni su mi, moram to istaknuti, na prvom mjestu. Onda na red dolazi supruga, a tek onda, ako mu to slobodno vrijeme dopusti, slijede moji bicikli“, nastavlja u šaljivom tonu.

Kako se Nebojša zaljubio u stare bicikle?

Nebojša se ozbiljnije u bicikle i sve što uz njih ide zaljubio tijekom studentskih dana. „Studirao sam u Osijeku gdje mi je bicikl uskoro postao glavno prijevozno sredstvo“, priča nam. Ako ste ikad bili u Osijeku, onda ćete shvatiti zašto. Osijek je ravan, sve što čovjeku treba je relativno blizu, a tramvajske linije često nisu najsretnije rješenje. Da ne bi bilo da smo protiv Osijeka. To nikako! Osijek je prekrasan grad čije ulice odišu nekom samo njemu svojstvenom veličanstvenošću. Mi samo želimo reći da postoji dobar razlog zašto se Osijek naziva još i hrvatskim Amsterdamom - mase ljudi na biciklima.

„Na internetu sam tražio bicikle i tako me to krenulo zanimati. Nakon što sam kupio svoj prvi bicikl bilo je gotovo. Navukao sam se nekako na brigu za njih, a moja je ljubav prema njima nakon toga samo rasla. Restaurirao sam prvi pa odmah krenuo na drugi pa treći pa peti pa sedmi. Ponekad mi se i samom teško prisjetiti svih tih bicikala koji su prošli kroz moje ruke“, smije se. No kako to obično biva, prvi se ipak zaboravljaju teže od ostalih. U slučaju Nebojšinog prvijenca priča nije nimalo drugačija. „Zanimljiva priča je s mojim prvim biciklom. Kupio sam ga i popravio mu ramu i onda sam ga prodao. A onda sam nakon tri, četiri godine vidio da tu istu ramu koju sam prodao vidio prodaje ta ista osoba. I odlučio sam ju ponovo kupiti. U meni se probudio neki inat i samom sam sebi rekao 'Ne, to je moj prvi bicikl kojeg sam prodao'. Kao dijete koje je otišlo od doma i sad se mora vratiti.“

Nebojša se niti ne pokušava sakriti činjenicu kako mu je još i dan-danas upravo taj bicikl prvi među jednakima. „To je moja omiljena marka bicikla, Francesco Moser. Ime je dobio po jednom talijanskom biciklistu. Možda mi se pod kožu uvukao ipak samo zato što mi je to bio prvi bicikl koji sam kupio, ali otad sam ih kupio još pet“, nastavlja. Problem je nastao kad se njegova kolekcija počela dodatno širiti. Nebojša se, naime, nije ograničio samo na svoju omiljenu marku nemotoriziranih prometala na dva kotača. S vremenom se postavilo pitanje kamo ih sve smjestiti. „Paaa, imam jednu malo veću prostoriju, odnosno garažu u kojoj držim te svoje bicikle. Međutim, ona je u jednom trenutku postala premala pa se dio moje kolekcije uselio na tavan. A da budem potpuno iskren, za jedan dio mojih limenih ljubimaca žena ne smije niti znati pa oni moraju ostati skriveni“, ponovno će kroz smijeh. „Nikad ne znam točan broj bicikala koje imam, ali rekao bih da se moja kolekcija sastoji od tridesetak komada“, ponosno će.

Budući da se radi o jednoj posebnoj disciplini kolekcionarstva rezerviranoj za ljude s istančanim okom i ukusom, pitamo ga koji bi savjet dao svim budućim zaljubljenicima u stare bicikle. Kako razlučiti smeće od blaga. „Gledajte, da pitate moju ženu, rekla bi vam da je sve to smeće“, dobacuje simpatično. „Možda je negdje i u pravu jer bicikle koje ja kupujem vjerojatno ne bi kupilo vjerojatno 99 posto ljudi na kugli zemaljskoj.“

Kako prepozati blago u hrpi smeća?

Svaka njegova nova avantura uvijek počinje na istom mjestu. Na buvljaku. „Odem na najbliži buvljak i kupim bicikl za koji dam par stotina kuna, a njegova tržišna vrijednost može biti tolika u eurima. Pravi znalci ih izrazito cijene. A kako prepoznati nešto u što se vrijedi uložiti? Računica je jednostavna. Bicikli koji su skupi kao novi, skupi su i kad su stari. Vrijednost im ostaje ista. To je neko nepisano pravilo u našem malom svijetu. Skupljati bicikle ili voliš ili ne. Nekome oni predstavljaju zlato, netko u njima vidi samo staro željezo. Između nema“, priča nam.

Pa ipak, čini se da su Nebojšini bicikli priličan hit među njegovim sumještanima. „Ima nas par zaljubljenika u Virovitici koji se s vremena na vrijeme znamo provozati gradom na tim starim biciklima. Supruga i ja, recimo, tijekom vikenda znamo napraviti đir. Ljudi vole vidjeti te naše bicikle, ali to nisu bicikli koji se voze na duge staze. To su oldtimeri s kojima se čovjek izvede u grad na kavu“, zaključuje svoju priču o biciklima.

Usputni posao koji se pretvorio u karijeru

Skrećemo u potpuno drugi razgovorni smjer. Vraćamo se poslu. Nebojša je, inače, voditelj T prodajnog centra u Virovitici. „Ja sam u svom životu radio svašta – od istovara namještaja, raznoraznih selidba, organizacije, sajmova, raznoraznih prodaja... Doslovno nema posla koji kao student nisam radio. Tako sam i došao do posla u T centru“, iskreno će.

A jednom kad je krenuo, nije stao. Prošao je sve role koje se unutar T centra mogu proći da bi na kraju postao voditelj poslovnice u kojoj je krenuo njegov karijerni put u HT-u. „Ja sam doslovno dijete T centra“, smije se. „Iako sam studirao poljoprivredu, nikada se njome nisam ozbiljnije bavio. U HT samo došao iz potrebe jer u gradiću poput Virovitice tad nije bilo baš neke ponude da bi se na kraju pokazalo da je to za neko duže vrijeme i tako sam i ostao!“ Pitamo ga da nam opiše jedan tipičan dan u svom poslu. „Otkako vodim T centar ne postoje dvije iste situacije i zato što ne postoje dvije iste osobe. Svaka situacija je drukčija, svaki korisnik je drugačiji. Nikada nam nije dosadno. Bude tu ipak i nezadovoljnih ljudi, ali takva je priroda posla. No, baš me zato najviše veseli kada u T centar dođe ljuti korisnik, a iz njega ode s riješenim problemom i s osmijehom na licu.“

Da se pak njegov predani rad u kompaniji prepoznaje potvrđuje i nagrada 'Hvala ti za rad sa srcem' koju je Nebojša dobio pred šest godina. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje najpredanijim zaposlenicima HT-a i to na preporuku kolega. „Nisam osoba koju nešto pretjerano motiviraju novci. Niti me motiviraju neke nagrade, pehari i medalje. Mene najviše motiviraju zadovoljni korisnici i moji kolege pa mi je bilo osobito drago što su zadovoljni s onim što i kako radim. Sa srcem se, kad voliš svoj posao i ljude s kojim ga radiš, radi svaki dan“, skromno će naš sugovornik.

S obzirom na to da je priroda njegova posla specifična zanima nas kako su se Nebojša i njegov team snašli tijekom ovih izazovnih dana koji su nas u nekom trenutku sve zarobili u vlastita četiri zida. „S ponosom mogu reći da nas je ova situacija sve izgradila i očvrsnula. Stekli smo neki novi način rada i razmišljanja.

Zapravo, pogled na sam posao kao i na sam način života nam se svima u potpunosti promijenio. U teamu imam kolege koji u HT-u rade i dulje od 30 godina. Mnogo smo razgovarali, prilagodili se situaciji i riješili izazove udruženim snagama. Čovjek se valjda na sve navikne. Jednu stvar ipak moram priznati. Ono što najviše volim u svom poslu je rad s ljudima i nevjerojatno sam se obradovao kad su se stvari vratile makar i u ovu 'novu stvarnost'. To mi je najnajnajdraži način rada!“, entuzijastično zaključuje Nebojša Šajatović.


Oduvijek je bila najgora na tjelesnom, a onda se zbog oklade u 6 mjeseci pripremila za svoju prvu triatlonsku utrku. Evo zašto to može svatko

Ovaj inženjer elektrotehnike radni dan provodi u jednoj od naših najvećih korporacija, a nakon šihte navlači odoru HGSS-a i spašava ljude

Ovo je žena koja je prva u Hrvatskoj osvojila muški svijet, a danas uspješno balansira između dvije ostvarene karijere i ispunjenog privatnog života

Tko kaže da si korporativni ljudi nekreativni? Predstavljamo vam mladu menadžericu čiji su dizajnerski radovi postali ozbiljan hit

PRIDRUŽI NAM SE!