NATIVE

Oduvijek je bila najgora na tjelesnom, a onda se zbog oklade u 6 mjeseci pripremila za svoju prvu triatlonsku utrku. Evo zašto to može svatko

Jeste li se ikad zapitali zašto bi netko trčao 42 kilometra u komadu, a da mu o tome ne ovisi život? To je, recimo, kilometraža koju Jastrebarsko dijeli od Zagreba i još malo više. A možda će vas još više obeshrabriti podatak da je prvi čovjek koji je u antičkoj Grčkoj istrčao maraton preminuo na mjestu čim se dokopao svoje destinacije.

Dodate li sad tome još 180 kilometara bicikliranja i nešto manje od 4 kilometara plivanja, sve u jednom dahu, dakako, došli ste do cilja kojem se polako približava naša sugovornica. Njeno ime je Tina Goreta i najbolje da vam svoju priču ispriča sama. Samu sebe bih opisala kao upornu, ambicioznu i… Čekaj da malo razmislim… upornu i tvrdoglavu! Takva sam oduvijek. Malo se toga u mom stavu prema životu promijenilo otkako znam za sebe. Dobro, valjda sam sazrjela. Kao dijete sam sanjala o tome o čemu valjda sanjaju svi klinci - da završim školu, dođem u Zagreb na fakultet, napišem koju knjigu i tako to.

A onda sam se iz Blata preselila u Zagreb, upisala sam novinarstvo. Sve mi je nekako bilo preveliko. Orijentacija mi je bila grozna. Evo, recimo priča kad sam išla prvi put sama na faks. U jednom sam trenutku morala presjesti iz tramvaja u tramvaj, a u mojoj je glavi logika bila takva da ako moram promijeniti tramvaj, onda zasigurno moram promijeniti i stranu. I tako se ja vrtjela u krug. Druga je stvar ta što su moji kolege s fakulteta mislili da sam strankinja zbog mog jakog dijalekta. Kojeg se, moram priznati, nisam još uvijek riješila.

Novinarstvo mi očito ipak nije bilo suđeno. Još kao studentica sam se zaposlila u Hrvatskom Telekomu, a onda pred kraj studija dobila i siguran posao. Ušla sam u svijet prodaje, postepeno sam napredovala i u jednom trenutku sam počela voditi ljude. Svidio mi se leadership i zato sam i ostala u HT-u.

Nikad nisam požalila što sam novinarstvo zamijenila korporativnim svijetom

Trenutno vodim tim menadžera za poslovne korisnike. Imam ljude u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Vrlo energičan i dinamičan posao. A posao me, sasvim slučajno, doveo i u svijet triatlona. Jednom sam prilikom s kolegama iz firme bila sam na nekom teambuildingu. Kolega je krenuo pričati kako je baš završio neku utrku. Drugi su se ubacili s istom pričom. Na kraju smo se okladili da bih i ja to mogla. Iskreno, ne sjećam se više u što smo se kladili, ali se jasno sjećam da je u igri bilo dva kilometara plivanja, 90 kilometara biciklom i 21 kilometar trčanja – odnosno neka predstojeća utrka u Austriji.

Taj je vikend brzo prošao, a s njim i moje sjećanje na okladu. Sve dok mi kolega nije poslao poruku idem li s njim na tu utrku. Što da kažem, bilo mi je jednostavno neugodno reći da ne. Odmah mi je isplanirao treninge za narednih šest mjeseci, a ja nisam još imala ni bicikl. Pobogu, ne samo da se nikad prije nisam ozbiljnije bavila sportom nego sam na tjelesnom uvijek bila najgora. Ono trčanje od šest minuta mi je bilo nezamislivo, a sad sam se odjednom krenula spremati za triatlon. Trenirala sam svako jutro prije posla i poslije posla. Rekla sam samoj sebi da ako preživim tu utrku, ako mi se svidi, onda ću vidjeti hoću li se nastaviti baviti s tim. Utrka je, zamisli, bila jako, jako teška. Vremenski uvjeti su bili grozni. Ali ja sam izdržala. Završila sam za 7 sati i 15 minuta. I da se razumijemo, to je inače jako loše vrijeme, ali mi se svidjelo. Krenula sam trenirati u klubu i, evo, baš je neki dan bila treća godišnjica mog bavljenja triatlonom. Otad nije prošao dan da redovito ne treniram.

To se nije promijenilo čak niti tijekom korone i posljedične joj izolacije koja nas je sve zatekla. Doduše, plivanje mi je palo malo teže s obzirom da su bazeni bili zatvoreni pa sam bila prisiljena već od prvoga dana kada je bilo 'ostani doma' plivati u Jarunu. I nećemo se sad lagati, plivati na 9 stupnjeva nije osobito lijepo, ali sam bez obzira na sve, tri put tjedno plivala u neoprenskom odijelu. I bome sa sigurnošću mogu reći da sam u vodi bila izolirana jer na vidiku nije bilo ni žive duše. Dobro, osim to malo riba što ih živi u Jarunu.

Triatlon nije samo sport. Triatlon je način života

Znala sam, doduše, tamo negdje u ožujku šokirati ljude. Ružno vrijeme, kiša, hladno, a netko s platoa skače u ledeno jezero. Ekipa bi pričekala da vidi tko je taj luđak koji u takvim uvjetima pliva na otvorenom i nemalo bi se iznenadili kad bi shvatili da sam žena. Za ovaj je sport bitna upornost. Stvarno ti ne treba nikakav talent nego sam predanost. Triatlon nije samo sport. Triatlon je način života jer ti se, jednom kad kreneš, doslovno sve promijeni.

Reakcije ljudi s kojima se susrećem su svakakve. Nekima bude zastrašujuće i misle da nisam baš normalna pa pitaju kako i zašto, ali do sad sam navikla samo na pozitivne reakcije. Dosta ljudi to vidi kao inspirativnu priču. Valjda zato što stvarno vide da je, kad nešto odlučiš, zaista sve moguće. Ili je možda samo do mog tima. Jednom kad shvate da se taj stav može preslikati i na posao, da je jedno te isto kad dobijemo neki izazovni zadatak i da, ako se zaista dobro organiziramo i dogovorimo te svatko obavi svoj dio zadatka, nema toga što nas može zaustaviti. Baš kao u triatlonu – samome si sebi najveći izazov.

Lagala bih kad bih rekla mi triatlon nije pomogao oko posla. Najviše u smislu organizacije. Naučila sam da je doista istinito ono kad ljudi kažu da što više zadataka imaš, to si bolje organiziran. Jednako kao i u triatlonu, u mom poslu gledaš kako da u što kraćem vremenu napraviš sve što trebaš i da pritom ni jedan zadatak ne pati. Ono što mnoge vjerojatno odvraća od menadžerskog posla je njegova organizacijska komponenta, ali ja sam navikla trčati s jedne strane na drugu. Možda mi se baš to i najviše sviđa. Ta fleksibilnost. Jer da bi radio moj posao zaista moraš biti fleksibilan i stalno dostupan. Jasno mi je da to nije za sve jer takva sloboda za sobom poteže i veliku razinu odgovornosti. Nekome je lakše raditi od 8 do 4, ostaviti brige na poslu i ćao. Ja bih, recimo, poludjela da tako radim.

No, daleko od toga da to znači da se ne znam zabaviti. Štoviše, u svom sam timu poznata kao osoba zadužena za spačke. Znamo se našaliti s novim kolegama, nešto kao svojevrsna inicijacija. Nerijetko se skrivam po uredu ili prepadam ljude u hodniku. Benigno je sve to, naravno. Zamijenimo kolegama slova na tipkovnici kad odu na godišnji ili im pod miš podmetnemo papir pa im miš kao ne radi. Takve stvari unose to veselje u radnu atmosferu i treba ih biti bez obzira na to gdje radio.

Ljudi često znaju reć' da je rad u korporaciji je težak. I to je istina

HT je zapravo super radno mjesto. Firma je inkluzivna i svi imaju jednake šanse. U malo kojoj drugoj kompaniji žene snose toliku odgovornost u smislu zastupljenosti na pozicijama moći. Pa pola našeg rukovodećeg kadra su žene!

Osim toga, mislim da je u HT-u dobro zato što ovdje zaista naučiš značenje riječi drill. Naučiš se radu i dogovornosti, naučiš se komunikaciji, poslovnoj komunikaciji, naučiš se kako pristupiti ljudima s raznim osobnostima. Učiš smirivati konflikte, nositi se sa stresom, pronaći balans između privatnog i poslovnog. Super je i to što nam korporacija nudi zaista gomilu edukacija.

Ljudi često znaju reć' da je rad u korporaciji je težak. I to je istina. Golema je razlika raditi u nekom malom obiteljskom poduzeću i u velikoj kompaniji. Sustavi nekad mogu biti komplicirani i frustrirajući, ali da popišeš što si sve naučio kroz rad u HT-u, shvatiš da to te stvari ne možeš naučiti nigdje drugdje nego u velikoj korporaciji. Najveći test za našu kompaniju je možda bila upravo ova korona-kriza. Tko je vjerovao da se toliku kompaniju može poslati na rad od kuće i da će poslovanje ostati jednako kvalitetno? Jako sam ponosna kako je cijela naša kompanija reagirala u tim trenucima i kako smo se odnosili prema korisnicima. Moj tim, recimo. Zvali smo svoje klijente i pitali ih kako im možemo pomoći, olakšati im poslovanje. Malo je tko očekivao takav pristup. Ljubi obično, kad ih zove neka telekom kompanija, da su ili u problemu ili da im se nešto pokušava uvaliti.

Često mislimo da nismo fleksibilni, da imamo procese pa nas to sprječava da se mijenjamo, ali kroz ovo sam vrijeme uvidjela koliko se sa sabranim pristupom mogu postići odlične stvari. Upravo svjedočimo jednom užasno važnom trenutku u našem društvu, gledamo kako digitalizacija koju već godinama navješćujemo postaje naša nova društvena stvarnost. Sad smo vidjeli koliko je stvarno važno biti povezan, osobito onda kad si udaljen.

Pouka svega ovoga je da ne smijemo kukati. Moramo se što prije adaptirati na sve što nam vrijeme donosi. Sjesti i plakati nikad nije imao smisla. Meni su, recimo, za ovu godinu odgođene sve utrke za koje smo se naporno pripremali. Propala je čitava triatlonska sezona. Mnogi su sportaši zbog toga jednostavno potonuli. Međutim, kad osjetiš da je sam proces ono što je zapravo bitno, da to nije samo krajnji cilj, onda shvatiš se možeš i trebaš prilagoditi na svaku situaciju i da će se stvari jednostavno riješiti. Nema smaka svijeta. Događa se što se događa, prilagodimo se, riješimo problem i idemo dalje. To je moja pouka. To, i spoznaja da bih se konačno opet trebala vratiti svojim starim ljubavima – pisanju i sviranju flaute.


PRIDRUŽI NAM SE!