Razgovarali smo s vrlo zaposlenom vlasnicom jednog od omiljenih zagrebačkih izletišta, a usput nam je otkrila recept za najbolje jesensko jelo!

Sigurno ste se u životu susreli s ljudima za koje ste pomislili da njihov dan traje mnogo dulje od vašeg. Možda ste čak bili pomalo ljubomorni na količinu poslova koje takvi ljudi mogu odraditi u jednom danu i to ne samo krajnje uspješno, već pritom maksimalno uživajući u svakom trenutku.

Jedna od njih svakako je naša iduća sugovornica, Dijana Sušac. Dijana naime tijekom tjedna predvodi jedan od prvih agilnih timova u Hrvatskom Telekomu dok se vikendom seli u profesionalnu kuhinju popularnog restorana nadomak Zagreba. Usto se uspješno bavi još malim milijunom drugih stvari. Kako joj to uspijeva? Pročitajte u nastavku, a usput ćete dobiti recept za najbolje jesensko jelo.

Dijana - agile coach u Hrvatskom Telekomu, chef patron u Augustu, vrtlarica, kuharica, knjiški crv i opsesivna tragačica za novim znanjima. Jako sam sretna što mogu reći da uživam u svakoj od ovih uloga. Osjećam se privilegiranom jer mogu raditi ono što doista volim i to s ljudima kojima se divim te u firmi kojom se ponosim.

I, da budem potpuno transparentna, dosta se mojih prijatelja čudom čudi kako netko može izabrati korporaciju kao mjesto za ostvarenje svojih poslovnih snova. Nekima ni moji argumenti nisu uvjerljivi, ali ja zaista volim raditi u korporaciji i cijenim koristi koje to donosi. Možda sam ih čak i više svjesna jer se vikendom posvećujem svom pet-projectu, svom startupu - restoranu August.

Koliko god je moja uloga u restoranu limitirana na vikende, kao suvlasnica itekako osjećam svaku boljku s kojim se susreće većina malih poduzetnika, a kojih smo mi koji radimo u velikim korporacijama u pravilu pošteđeni pa me na kraju dana, kad sve zbrojim i oduzmem, taj balans poslovnog i privatnog stvarno čini sretnom. A kad me na povratku s posla dočeka moje crno udomljeno klupko veselja, Zerga, kad se razmaše repom kao da je moj dolazak najbolja stvar na svijetu i kao da se ne događa svaki dan – e to je za mene destilirana esencija sreće.

Kako je sve započelo

Velika sam ljubiteljica Simona Sineka pa ću se poslužiti jednom njegovom mudrošću – inovacije se ne rađaju iz snova, nego iz muke. Mislim da je tako sa svim ostvarenjima, osobito velikim, ali i onim malo manjim. Nešto uspješno rijetko nastaje dok pijuckamo koktelčić na plaži. Kuhanje sam otkrila kao rješenje za situacije s kojima sam se teže nosila. S 15 godina, poslije osnovne škole, došla sam u gimnaziju u Zagreb i počela živjeti sama. Klasična gimnazija bila je, iz moje perspektive, elitističko mjesto i meni je prelazak u nju bio veliki šok, a nimalo mi nije pomagalo to što sam po prirodi strašni introvert koji se teško i sporo uklapa u nove ekipe.

Počela sam kuhati da imam nešto fino pojesti – prilično banalno. A onda osjetila i puno, puno kasnije osvijestila što mi je donijelo kuhanje. Moje je iskustvo takvo da hrana spaja ljude, a sam proces kuhanja čista je meditacija. Meni je kuhanje dalo fokus i smirenje od briga koje jednom tinejdžeru jurcaju glavnom, a kako sam s vremenom postajala sve bolja u tome, imala sam sjajnu početnu točku za stvaranje svog društvenog svijeta.

Hrana se uskoro prometnula u moje sidro svaki put kad bih se našla u novoj grupi ljudi ili kad mi je trebalo smirenje. Sve svoje uspjehe u društvenim kontaktima dugujem hrani, poslovi koje sam radila kad sam ušla u poslovni svijet profitirali su zbog hrane, neke od najtežih osobnih situacija u koje sam došla zbog posla prebrodila sam lakše zahvaljujući tom svom malom svijetu kuhanja i hrane. Ne znam je li potreban neki početni talent, ali činjenica je da ponavljanjem i vježbanjem postaješ sve bolji. A onda mi je godilo i dodatno me poticalo kad su jela postala toliko dobra da drugi zaista mogu uživati u njima. I tako sam, doslovno i preneseno, zagrizla.

Ostvarenje snova

Godinama je u meni tinjala želja da se u kuhinji okušam i profesionalno, da stvorim mjesto na kojem ću dijeliti svoju strast prema hrani i možda prenijeti ljudima taj svoj stav da ona spaja i liječi. U jednom su se trenutku okolnosti jednostavno poklopile. Otvorila se prilika da otvorim restoran i ja sam ju objeručke prihvatila.

Premda, August je, rekla bih, svojevrstan nastavak priče o inovaciji s obzirom na to da je na tom mjestu već postojala vinarija s vinogradom u koji sam uz pomoć roditelja preselila i obnovila čardak – autohtonu drvenu kuću od nešto više od 350 kvadrata. Bio je to popriličan financijski zahvat, a ulaganja je nekako trebalo i vratiti. I tako smo došli na ideju da promoviramo vina hranom i stvorimo dodatni razlog da se dođe, provede neko vrijeme, pojede nešto, kuša i, naravno, kupi vino.

Otprilike pola godine suprug i ja bili smo fokusirani samo na pripreme za otvaranje, nakon čega sam se vratila u poslovni svijet, a suprug nastavio sam s vođenjem. Imamo mali tim ljudi s kojima radimo gotovo od prvog dana. Nekoliko smo se puta htjeli povećati, ali ne uspijevamo naći kvalitetne ljude, zbog čega smo ostali mala, ali uigrana ekipa, tako da se vođenjem restorana i vinarije, odnosno svim poslovima oko vinograda i podruma bavi moj suprug, što je super jer ja to uz svoj redovni posao zaista ne bih stigla te su moj dio osmišljavanje jela, uvježbavanje izvedbe s našom executive cheficom Anitom i pomoć vikendom. I to je za mene ozbiljan zalogaj jer pomoć vikendom znači odraditi smjenu od 10 do 15 sati u komadu svaki dan. Drugi ljudi vikendom idu na planinarenje, a ja svoju dozu fizičke aktivnosti obavim u kuhinji i cvjetnjaku.

Fokus je na domaćoj hrani

I kad smo već kod jela koja nudimo u Augustu - naša potpisna jela su raca z mlincima i šufnudli s pačjim raguom, štrukli i sezonske baršunaste juhe, velutate od koprive, bundeve, paradajza, vrganja. Nakon pet godina Augusta mogu bez straha reći da su to jela u kojima smo tradicionalne namirnice uz pomoć suvremenih tehnika doveli do njihovog najboljeg izdanja. Puno pažnje posvećujemo povrću, a za restoran uzgaja ga moja mama, dostavlja se ujutro iz vrta u obližnjem selu udaljenom manje od pet kilometara i nekoliko sati kasnije je na tanjuru naših gostiju.

A opsesija nam je i sve divlje i samoniklo – gljive, kopriva, maslačak, medvjeđi luk… Naši dežurni forageri donose nam vrganje, trubice, lisičke, maglene, divlje pečurke, kakve nikad u životu nisam vidjela ni na jednom placu ni u Zagrebu ni u gastronomskim prijestolnicama. Tako da vrijedi isprobati sve što ga ima u sebi, našu domaću tjesteninu i nešto od uzgojenog ili samoniklog bilja.

Imamo, naravno, i mesa - i standardnog i malo manje uobičajenog, poput junećeg repa, goveđih obraza, junećih rebara… No naša je karta mala jer je to jedini način da svako jelo koje izađe uz kuhinje bude na istoj razini kvalitete. Baza su po dva jela od patke, junetine i svinjetine. Na to dolaze po dvije sezonske juhe, tri, četiri domaće tjestenine sa sezonskim namirnicama. Trenutno su to vrganji, buče, kesteni, mladi kupus, jabuke i dunje.

Tajna uspjeha je u jednostavnosti

Kad me pitate za tajnu uspjeha, imam samo jedan savjet - kuhajte samo kad vam se stvarno kuha. Ima jedna sicilijanska poslovica koja kaže da se jelo osvećuje kad mu ne posvećujemo pažnju. Dakle pažnje nikad viška, kao ni maslaca – ima li jela koje neće popraviti mrva maslaca (ok, možda i zrno soli)?

Kako vikendom iscrpim sve kreativne i fizičke snage na kuhanje za goste restorana, preko tjedna mi treba nešto utješno i brzo: pasta, juhica, nešto slatko. Jako se divim jednostavnosti – tome kako sa što manje sastojaka napraviti dobro jelo, kako sa što manje riječi reći stvarno puno, kako napraviti jednostavnu haljinu za koju kad ju vidimo ostanemo bez teksta. Mislim da je to prava mudrost. Davno sam pročitala u članku o jednom slavnom chefu - nažalost, ne sjećam se kojem, da radi svoja čuvena jela tako da od početnog recepta oduzima jedan po jedan sastojak sve dok se više nema što oduzeti, a jelo svejedno ostaje gastronomski užitak. Pa u duhu utjehe, jednostavnosti i godišnjeg doba preporučujem njoke od bundeve.

Recept za prste polizati

Na placu kupite bundevu turkinju – to je ona koja izgleda kao sultanov turban. Ne dajte se obeshrabriti blijedožutom bojom. Mnoge druge izgledat će bolje i bojom i formom, ali neće joj biti ni do koljena. Ispecite ju s nekoliko češanja češnjaka i pokojom grančicom majčine dušice zašuškanu u foliju na 220 stupnjeva. Žlicom odvojite meso od kore i propasirajte jednako kako biste to napravili s pire krumpirom.

Pire od bundeve potom pomiješajte s dvije mjerice bundeve, mjericom pirea i 1,5 mjericom glatkog brašna te s dva jaja. Miješajte vilicom tek toliko da se smjesa spoji - bit će jako ljepljivo i rukom nećete moći ništa, pa tijesto stavite ili na 10 minuta u zamrzivač ili u frižider na barem sat. Nakon toga prebacite ga na pobrašnjenu plohu i obilato pobrašnite - preporučujem oštro brašno jer bolje apsorbira vlagu. Narežite njokiće – mašti i vremenu na volju, mogu biti samo obični ravni ili narezbareni… posložite na pladanj, obilato pobrašnite i stavite u zamrzivač na onoliko dugo koliko imate vremena – može i preko noći, pa i nekoliko dana, ali ako trbuščić kruli, bit će dovoljno desetak minuta. Prebacite u kipuću slanu vodu, a prethodno dobro otresite sve vidljivo brašno.

Možete ih poslužiti uz bilo koji slaniji pesto, a možete i sami napraviti svoj brzinski: šaka rikole, krupna sol, suncokretovo ulje ako radite u električnom blenderu jer maslinovo u blenderu postaje gorko. Pesto stavite na dno što veće tave, ubacite kuhane njoke i šeflju vode u kojoj su se kuhali te nekoliko komada hladnog maslaca – otprilike četiri čajne žličice, 'razbacano' po cijeloj tavi. Miješate lagano i nježno, svako malo posipavajući ribanim sirom. Slaniji ovčji bit će sjajan, ali ako nemate drugi pri ruci, i običan će ribanac sjajno odraditi posao. Miješate i pomalo dodajete sir dok ne ubacite dvije poštene šake ribanog sira.

I sad najvažniji korak – pustite njoke da se odmore od sveg ovog miješanja barem pet minuta. Stavite malo na tanjur jer ćete teško čekati dulje od toga. Za drugu porciju dolijte malo vode od kuhanja, promiješajte i servirajte. I da, druga će porcija biti za koplje bolja – do odmaranja je.

Samo kad bi dan trajao još koji sat duže

Osim toga, druga mi je velika strast i ljubav vrtlarenje. U Zagrebu imamo stan u maloj zgradi s pet stanova, a našem stanu u prizemlju pripada i mali vrt od 120 kvadrata. Taman da mogu biti dovoljno kreativna, a da mi količina posla ne ubije sve zadovoljstvo. U njemu je koncept bijelo i zeleno – osim biljaka koje sam kupila kao bijele pa su procvale ljubičasto… a ja ih sad nemam srca posjeći.

Uz vinariju je pak veliki cvjetnjak na kojem si dajem oduška i pretvaram je u ladanjsko imanje iz imaginarnog Midsomera. Osim toga, volontiram u udruzi PWMN, Professional Women's and Men's Network, čija je hrvatska podružnica nedavno proslavila pet godina, a sretna sam što sam i jedna od osnivačica. Promičemo ravnopravnost i inkluzivnost u svim segmentima. Imamo sjajne članove i u svakom smislu jedinstvene poslovne žene: Marijanu, Nadju, Hajdi, Ines i Nadu, a koje cijelu priču ujedno vode.

Obožavam čitati i kad god stignem družim se s članovima jednog krasnog književnog kluba koji je pokrenula i već šest godina vodi poznata novinarka Božena Matijević. Obožavam učiti! Jedna od pozitivnih stvari pandemije su brojni vrhunski online tečajevi koji su postali dostupni i u smislu prisutnosti i u smislu cijene. U posljednje dvije godine završila sam Harvardov Science of Cooking, Yaleov Science of Wellbeing i tečaj kaligrafije jedne londonske škole. Iako trenutno najmanje vremena stignem odvojiti za redovito vježbanje kaligrafije, silno me veseli.

Osim svega što pripada u svijet agilnog, Scruma i Kanbana, jako me zanimaju design thinking i bihevioralna ekonomija, zbog čega sam s kolegama Borisom Vrančićem i Borisom Bajsom trenutačno na dvomjesečnom tečaju bihevioralnog dizajna jedne američke konzultantske tvrtke i jedva čekam da ovo što sad učimo primijenimo u HT-u na razvoju naših proizvoda. Uglavnom, kako se ono lijepo kaže – toliko je toga zanimljivog oko mene, još samo da dan malčice dulje traje!

No da budem sasvim iskrena – određenu ulogu u žongliranju svim tim različitim lopticama ima i moja osobnost. Volim pravila i nije mi mrska predvidljivost zbog koje, na kraju krajeva, volimo rituale. Red – rad – disciplina, rekli bi moji dobronamjerni prijatelji. Barem dok ih ne naljutim, tad bi ploču promijenili u OKP. Branim se jer moji rituali nisu uklesani u kamen i imam široku paletu iz koje biram: vrtlarenje, čitanje, najnovija zanimacija – kaligrafija, frizbi sa Zergom u Maksimiru. Ali daleko od toga da ponekad neću izabrati chillanje uz dobar dokumentarac na Netflixu, binganje neke nove serije ili gledanje neke epizode 'Ubojstava u Midsomeru' ili 'Herculea Poirota', koje već znam napamet!

Jednostavno, a kompleksno u isto vrijeme

Baš sam napunila zgodnu obljetnicu – simbolično, počela sam raditi u HT-u 10.10. u 10 sati prije pet godina. Došla sam u područje koje se bavi korisničkim iskustvom, a Scrumom i agilnim načinom rada bavim se od 2019., od prvog formalnog pilot tima. Scrum je istovremeno strašno jednostavna stvar jer svu teoriju koju trebate znati pročitate u nekoliko dana… i strašno komplicirana jer je primjena zapravo teži dio priče. A tek primjenom vidite što sve još možete i morate pročitati, naučiti, isprobati.

Nešto kao pravila za bilo koju igru. Uzmimo šah: pravila su jasna, razumljiva i poprilično kratka, ali kad krenete igrati, počinjete otkrivati sve mogućnosti, ljepotu i užitak igre i pobjede. Ali i u cijeloj su toj priči neodvojive lekcije gubitka partije, a možda i tuga ili frustracija kad gubite više i češće nego što biste to željeli. Sreća kad postanete dovoljno dobri da biste igrali s vrhunskim šahovskim majstorima i tuga kad vas i početnici pobjeđuju – sve je to dio Scruma.

Svijet boljih mogućnosti

U poslu koji radim zanimaju me stvari koje su uglavnom oku teško vidljive, pa čak i potpuno nevidljive, teško mjerljive i iznimno ovise o ljudima. Kako o meni, tako i o drugima. Što god radim, na kraju dana ovisim o ljudima – divnima, sposobnima, nepredvidljivima, ćudljivima, s privatnim i poslovnim problemima istovremeno… i zato mi je to najdraži dio posla, ali istovremeno i najteži.

Doživljavam se kao nekoga čiji je posao pomoći drugima, kolegama i timovima, da bi radili bolje, kvalitetnije i inovativnije proizvode na način koji njih čini zadovoljnijima dok ih rade, a da istovremeno kupci te proizvode stvarno žele i trebaju. I da, kad ih koriste, stvarno uživaju u njima – što bi se reklo 'poslovnim' jezikom, da imaju superiorno korisničko iskustvo. Usto, naravno, trebaju doći mjerljivi rezultati.

Ako vam se čini da sam zakomplicirala, reći ću vam da sam tek zagrebla po površini. Ali kad jedan tim uspije i isporuči nešto sjajno, na svima se vidi da su sretni zbog toga, a ja znam da sam bila kotačić u tom mehanizmu – to je neopisivo!