Ako ste mislili da je akvaristika nezahtjevan hobi namijenjen svakome, onda ćete ostati u čudu kad čujete što je sve potrebno znati da biste se ozbiljno njome bavili!

Svaki ured ima barem po jednog od arhetipskih tipova iz Snjeguljičinog patuljastog društva. Nije bez razloga većina uspješnih filmskih prikaza društva zasnovana upravo na tipskoj reprezentaciji dobro poznatih socijalnih maski. Uvijek se u nekom kutu skriva neki stidljivko dok masu zabavlja razredni klaun na kojeg ispod obrve gleda dežurni štreber.

Čovjek iz priče koja slijedi ne igra samo jednu ulogu. On je ozbiljan menadžer kojem je na prvome mjestu zadovoljstvo njegovih kolega. Nije jedan od onih koji se uklapaju u klasične kalupe razjarenih šefova. Štoviše. Među svojima, u T-Centru u Splitu, radi kao shop manager i poznat je kao dežurna flegma čeličnih živaca. A kakve veze s time imaju ribe, provjerite u nastavku.

Njegovo ime je Elvis Olah i ovo je njegova priča.

Da se predstavim u tri riječi? Hm. Trebalo bi mi ih ipak više, ali da pokušamo – veseo, uporan, iskren. Kažu kolege srdačan i ambiciozan, ali evo… To sam ja u tri riječi. Ja sam u biti smirena osoba. Kako kod nas kažu – flegma.

Prije svega, rekao bih da volim svoj posao pa mi je valjda zato i zadovoljstvo raditi s ljudima. Smatram da je moj posao motivirati ih ,educirati i razvijati. Važno mi je da su moji ljudi na svom poslu zadovoljni. A stres? Menadžer sam. Izazova uvijek ima i uvijek će ih biti. Ovisi kako čovjek gleda na stvari. No, za sve postoji rješenje.

Recimo, korona. Bio je to neočekivani izazov s kojim se čitav team morao uhvatiti ukoštac. Srećom, sve su to ljudi koji vole i žele raditi pa vjerujem da smo se zato i odlično prilagodili situaciji. No, ni teamovi ni njihovi uspjesi se ne stvaraju preko noći. Posljednje dvije godine, koliko vodim svoje ljude, kontinuirano radimo i razvijamo se kako bismo mogli ponuditi svoj maksimum.

Sretan sam što bez lažne skromnosti mogu reći da sam iznimno ponosan na ljude s kojima radim. Svatko od nas ima svoje vlastite kvalitete. Samo ih netko treba prepoznati i usmjeriti ih u pravom smjeru. Danas svi dišemo kao jedan, a jedino što nam fali su neobavezna druženja nakon posla i team buildinzi.

Imam 43 godine. Nije to puno, ali tu je i preko 20 god radnog staža i iskustva. Ono što sam tijekom svih ovih godina naučio jest to, bio to posao, prijateljstvo ili brak, da se sve svodi na primanje i davanje. Ako samo jedna strana daje, a druga strana prima, onda to nije dobro. U svemu mora postojati određeni kompromis i balansiran koji se temelje na poštenju i iskrenosti.

Nakon što se pozdravim s kolegama na poslu i dođem kući posvećujem se druženju sa svojim kćerima i svojim brojnim hobijima. Ono što baš volim i u čemu uživam je kuhanje. Trenutno sam u nekoj fazi putopisnih i kulinarskih emisija određenih regija i njihova nacionalna jela. Momentalno sam na Makedoniji – nije to samo hrana, nego i posebno posuđe, enologija...

Drugi dio je akvaristika. Njome se bavim više od 20 godina. Akvaristika je mnogo kompleksnija nego što mnogi ljudi misle. Da bi se čovjek ozbiljno njome bavio mora znati mnogo o biotopima riba koje uzgaja. Da bi se one bile sretne u vašem akvariju morate im stvoriti uvjete što bliže onima u njihovim prirodnim staništima. Trenutačno doma imam tri akvarija od kojih je najveći od 500 litara i on je posvećen biotopu afričkog jezera Malavi. U drugom sam, recimo, simulirao biotop Amazone. Ljudi se začude kad čuju koliko je potrebno uložiti znanja i truda u akvaristiku, ali ja sam na akvaristiku navukao svoje čitavo društvo. Oduvijek sam odrastao uz životinje, a tu svoju ljubav prema kućnim ljubimcima nastojim prenijeti i na svoje dvije kćeri. No, da budemo sasvim otvoreni, ako se netko misli ozbiljno posvetiti akvaristici, trebat će mu i specijalna oprema. Prije ju je bilo teško nabaviti, ali ona je otkad smo u EU, a osobito u Zagrebu, široko dostupna. Ipak, ponavljam.

Prvenstveno se treba dobro educirati o biotopu kojim se čovjek želi baviti. Nije dovoljno u akvarij ubaciti neki ukras. Treba ribama stvoriti uvjete u kakvima bi i inače živjele. Moja druga velika strast je ribolov. Točnije, shore jigging ribolov. Riječ je o japanskoj tehnici sportskog ribolova. Ali se moje društvo njome ipak prvenstveno bavi kako bismo uživali u moru i ribi. Bit je opustiti se, a uloviti ribu. Sama se tehnika inače sastoji od izbacivanja različitih vrsta varalica s obale i da se nakon toga određenim pokretima ruke sa štapom pokuša prevariti riba. To je umijeće, zadovoljstvo. Sami tereni moraju bit dubina mora i odsječena mjesta od civilizacije.

Kao što lovci imaju lovačke priče, tako valjda i mi imamo ribičke. Meni je, iskreno, najdraži ulov bio prošle godine 24.10. na štap, iza Ploča. Lica od 17.300 grama. To je kapitalac i trenutno na ušću Neretve držim rekord po najtežem ulovljenom kapitalcu tehnikom shore jigging-a. Borba između nas je trajala 28 minuta. To je takva doza adrenalina, doslovno se ne sjećam što je sve bilo. Kad vidite takav ulov, želite vidjeti što je to bilo. Nekad zna puknuti sve pa onda ne vidite što je, a zanima vas jako. Život se sastoji od malih gušti.

No, štogod netko mislio o tome, ribolov je zaista aktivnost koja oblikuje čovjeka. Naravno da je bitno strpljenje. Zna se dogoditi da odete sedam puta i ništa ne ulovite. Ja znam kad sam dao sve od sebe, nema razloga bit nestrpljiv. Ima tu i dizanja ranog u 3 ujutro, priprema, pazit je l' plima il' oseka, doći prije zore, složiti opremu. A tako je i u poslu – idemo dati sve od sebe. Kad čovjek da sve od sebe, onda je zadovoljan.