Jeste li se ikad zapitali koliko čovjek mora voljeti biciklizam da mu to postane stil života? Donosimo priču o Ivanu koji nam je objasnio sve o tom prijevoznom sredstvu na dva kotača

Sasvim ste se sigurno, barem negdje na svojim društvenim mrežama, susreli sa sve brže i intenzivnije rastućim fenomenom ozbiljnog biciklizma. Muškarci i žene u specijaliziranoj odjeći i obući, skupi bicikli nevjerojatno tankih guma i pregršt vrlo instagramabilnih trenutka s ceste. Zvuči vam poznato?

Jedan od njih je i naš idući sugovornik, Ivan Malić, premda će on reći da u biciklizmu nije nimalo nov s obzirom da je upravo to sredstvo koje oduvijek smatra svojim glavnim prijevozom. Umjesto toga, on je jedan od promotora životnog stila koji, kako se čini, dobiva sve jači zamah. Objasnio nam je zašto to možda i nisu luđaci kakvima ih se nerijetko nepravedno prikazuje.

Smatram da je najbitnije biti sretan i zadovoljan sa svojim životom i raditi sve da ti tako i bude u životu. Jednom se živi i treba ga dobro iskoristiti. Shodno tome, dobar dio mog slobodnog vremena odlazi na bicikle. Po jedan je za svaku namjenu pa bicikle možemo računati i kao na ravnopravne ukućane :) Osim toga, volim i gledati sport, putovati, raditi sve osim biti doma na kauču. To je dosadno.

Bicikl mi je oduvijek predstavljao glavno prijevozno sredstvo, a svake godine se trudim napraviti nešto više kilometara pa je u zadnje vrijeme to preraslo u ludost. Preferiram vožnju u društvu što se to često pretvori u cjelodnevni izlet, turističko-gastronomski prije svega. Kroz biciklizam sam upoznao jako puno ljudi, stekao prijateljstva za cijeli život, ali i prošao sam jako puno mjesta koja nikad inače nikad ne bih posjetio.

Lude priče s biciklističkih izleta

Svaka vožnja sastoji se od nekih anegdota, no neke su ipak posebnije od drugih pa ih upamtiš za cijeli život. Ovog smo travnja, recimo, imali noćnu vožnju tijekom koje smo u jednom trenutku spavali na travi pored ceste na -2 stupnja. Zvuči ludo, ali ležiš, gledaš zvijezde i misliš kako ti je super. Nakon smrzavanja se odeš ugrijati u prvu benzinsku gdje se vas četvero gura u mali WC budući da je tamo radijator.

U lipnju sam završio najtežu ultra distance vožnju u Hrvatskoj: 4 Corners of Croatia – cilj je u 113:30h proći 1.480 kilometara kroz cijelu Hrvatsku. Start je u Iloku, najistočnijoj točki zemlje. Iduća kontrolna točka je u Sv. Martinu na Muri, najsjevernijoj točki u Hrvatskoj.

Nakon toga je treća kontrolna točka u Savudriji, a zadnja točka je u Molunatu na jugu Hrvatske. U 107 sati, koliko mi je trebalo do cilja, spavao sam možda 10-ak sati, a bilo je tako vruće da su me pekle tenisice pa sam ih zalijevao vodom svakih par minuta. Bio sam crven kao rak, a spavalo se na plaži, ležaljkama i tu i tamo na krevetu. Ručalo se na benzinskim postajama kroasane pa ne čudi što je na cilj došlo samo nas šest luđaka.

Bicikliranje je mnogo više od sporta

Osim što je dobro kao fizička aktivnost, bicikliranje sasvim sigurno spada i u kategoriju psihičkog odmora. Nije potrebno voziti neke lude udaljenosti, dovoljno je maknuti se iz grada, odmoriti glavu od svakodnevnog stresa, istražiti neke nove puteve, mjesta za koja do sada niste ni znali da postoje. Nakon vožnje onda možete zadovoljno popiti pivu.

Srećom radno vrijeme mi omogućuje da mogu unaprijed planirati aktivnosti i uskladiti privatni i poslovni život. Bar jedan dio godišnjeg odmora rezerviran je za putovanja, utakmice i bicikl.

Korporativni svijet

Od malih sam nogu sanjao o karijeri sportskog komentatora, ali me život odveo u potpuno drugom smjeru. Srećom, jer sam se kao komentator pokazao – pa, ne baš uspješnim. Ali to me nikako ne sprječava da kroz šalu kažem da je Hrvatski Telekom odgovorni krivac što nisam bio u Tokiju i izvještavao s Olimpijskih Igara :)

U firmi radim 12 godina, a trenutno sam zaposlen kao stručnjak za upravljanje ponudom u sektoru marketinga za privatne korisnike. Ukratko, zadužen sam upravljanjem našom ponudom fiksnih usluga. Studirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a još tijekom fakulteta sam počeo raditi u call centru i uz kratke pauze ostao u HT-u do današnjeg dana.

Mogu reći da sam baš zadovoljan na trenutnom poslu, kao i svaki drugi posao ima izazova, nekada u teoriji zadatak izgleda jednostavno pa u praksi ispadne noćna mora, no to sve daje draž jer da je dosadno ne bi valjalo. Radi se naporno, a kolege su za svaku pohvalu, pa iako sam rookie u ovom poslu, svaki izazov se na kraju nekako riješi.