Ona je jedna od rijetkih sutkinja u košarci. Ispričala nam je kako to sve zapravo izgleda

Većina djece koja se od malih nogu bavi nekim sportom zasigurno je u jednom trenutku svog života zamislila karijeru u vrhunskom sportu. No, nije nužno da se ta karijera odvija na terenu aktivno baveći se izabranim sportom. Ponekad je jednako ispunjavajuće ostati s druge strane crte sa zviždaljkom oko vrata.

Karmen Blažetin nam je ispričala sve o tome kako je ona postala sutkinja i kako joj strast prema sportu pomaže uskladiti sve ostale životne obveze.

Ovo je njena priča!

Moje ime je Karmen. Ja sam uporna i jako optimistična osoba kojoj je čaša uvijek napola puna. Sport mi jako važan dio života. Kroz sport puno toga naučiš o životu, stekneš obilje dobrih navika i što je možda još važnije, hrpu prijatelja koji će s tobom ostati do kraja životnog puta.

Košarkom sam se počela ozbiljnije baviti s 10 godina, ali sam s vremenom shvatila da mi više odgovara pozicija s druge strane terena, one sudačke. I premda više ne igram košarku aktivno, smatram da je uloga pomoćnih sudaca jednako važna. Jer utakmica ne može funkcionirati bez igrača, sudaca i pomoćnih sudaca.

Na nagovor tate sam, naime, pristupila prvoj utakmici u Dardi gdje sam vodila vrijeme. Nakon te prve utakmice skoro svaki vikend sudjelujem na košarkaškim utakmicama svih uzrasta, od HT premijer lige pa sve do mlađih kadeta. Trenutno znam „voditi“ sve komponente zapisničkog stola. Od vođenja zapisnika, mjerenja vremena, mjerenja 24 sekunde pa sve do statistike. Trenutno imam važeću FIBA licencu za pomoćne suce koja mi omogućuje sudjelovanje na svim utakmicama koje organizira FIBA.

Postoje dvije utakmice koje ću zauvijek zapamtiti. Prva je bila između KK VRIJEDNOSNICE OSIJEK i KK CIBONA. Bila sam dijete i bila sam jako uzbuđena što jedan veliki klub kao što je Cibona dolazi u Dardu i što ja imam priliku sudjelovati na utakmici i biti dio zapisničkog stola.

Druga utakmica je između ženske košarkaške reprezentacije Hrvatske i Nizozemske. Utakmica je bila u Osijeku i opet sam imala priliku voditi vrijeme na utakmici. Velika je čast sudjelovati na takvoj utakmici.

Za uspješno bavljenje sudačkim poslom treba dobro poznavati košarkaška pravila, svakako pristupiti seminaru za pomoćne suce te uz sve to biti jako smiren i odlučan. Jer, košarkaške utakmice znaju biti jako napete pa se od pomoćnih sudaca očekuje brzina i smirenost u radu.

Kao i na sve drugo na svijetu, ova se situacija ozbiljno odrazila i na sport. Prošla sezona je, recimo, prekinuta. A u aktualnoj košarkaškoj sezoni se većinom igraju samo utakmice najvišeg ranga (HT premijer liga, premijer ženska liga..). Tijekom same utakmice smo obvezni nositi maske te se trenutno pridržavamo svih mjera. Nema gledatelja u dvorani pa nije baš isto kako i prije. Da vam budem sasvim iskrena, jedva čekam da korona prođe i da se sve vrati u normalu i da opet svi zajedno uživamo u košarci.

A kad ne sudim, predano radim posao u Hrvatskom Telekomu. Ovdje sam već četiri i pol godine, a trenutno radim kao agentica u službi za korisnike. Moj posao je rješavati korisničke upite i pomoći im u najkraćem mogućem roku. Nakon prekida studija, odlučila sam se zaposliti pa uz posao saznati što želim dalje. Slučajno sam naišla na oglas i prijavila sam se. Ostalo je prošlost. Moj privremeni posao pretvorio se u karijeru. Kao i svaki početak nije bilo lako, ali uz puno rada i podrške team lidera uspjela sam napredovati.

Svoj dan na poslu uvijek započinjem isto. Pripremam aplikacije i čitam mailove, a nakon toga se javljam na pozive naših korisnika. U pauzama, naravno, redovito s kolegama i kolegicama proćakulam o aktualnostima. Jer, uz smijeh je svaki radni dan bolji. Okolina u kojoj radim je genijalna, a moje kolege sujako otvoreni i uvijek su spremni pomoći. Posebno kad mi se, kao i svima, dogode i oni „lošiji“ dani.

Zbog korone radimo većinom od doma, manje smo u uredu. Posao kao posao je i dalje ostao isti, rješavanje upita, samo danas probleme korisnika rješavamo drugačije pri čemu kvaliteta i brzina usluge ostaju nepromijenjene – na što smo osobito ponosni. Smatram da smo svi zbog takvog načina rada postali samostalniji, ali svakako mi nedostaje staro normalno.

Ponajprije mi nedostaje komunikacija sa kolegama i način rada koji smo imali prije. Kao tim smo se izvrsno prilagodili cijeloj situaciji. Sad se još više međusobno bodrimo da budemo što bolji. Ako smo imali kakav problem, uz koji poziv sve smo znali riješiti. Moram reći i to da smo u kompaniji od samih početaka ovog „novog normalnog“ imali veliku pomoć i podršku. U svoju slobodne vrijeme uglavnom slušam glazbu, gledam filmove, košarkaške utakmice i družim se sa prijateljima. Volim putovati i nadam se da će korona što prije proći da možemo opet svi slobodno putovati.

A svi mi koji uz posao imamo i ozbiljan hobi ćemo vam reći isto. Ponekad je teško uskladiti sve obaveze, ali uz dobru organizaciju ništa nije nemoguće. Ja, recimo, unaprijed znam svoj mjesečni raspored pa na temelju toga planiram odlazak na košarkaške utakmice. I to bi bilo to od mene!