Kad pomislite na osobu koja je dio korporativnog svijeta sigurno vam na pamet padaju odijela, sastanak za sastankom ili bilo koja druga klišeizirana slika koja se veže uz dosadne poslovne kontekste.

Jer, budimo realni, neke su predrasude istinitije od drugih. Ili tome ipak ne mora biti baš uvijek tako?

Dakako da je svijet mnogo veće mjesto jednom kad mu se čovjek posveti lišen okova predrasuda. Krunoslav Rimac upravo je savršen vodič koji će vas povesti na barem malo drugačiji put. Tko zna možda na kraju isplivate i zero naklonjeniji prema svijetu kojeg prate tolike predrasude.

Ovo je njegova priča.

'Otac sam dvoje djece. Studentici je 20 godina, srednjoškolcu 14“, započinje svoju priču Kruno. „A u poslovnom sam smislu svoj čitav život proveo u raznoraznim analizama i istraživanjima tržišta, ali ono za što zapravo dišem je glazba. Njoj sam posvećen već punih 35 godina. Dosad sam valjda odsvirao više od tisuću koncerata i nakon svake svirke osjetio sam onaj isti nenadmašivi osjećaj ispunjenosti pozitivom kojom ti baterije napuniti može jedino publika.“

Kruno je muzikom zaluđen još od srednjoškolskih dana. Kao i većina klinaca, reći ćete. No, razlika između većine klinaca koji su galamili po rentanim garažama i našeg sugovornika krije se, vidite, u ustrajnosti. „Počelo se polako, školski bendovi. A otad su mojim životom prodefilirali brojni bendovi.“ Kratko se prisjeća svojih studentskih dana kad mu je glazba vjerojatno nego ikad prije ili kasnije otvarala vrata eskapizmu od svijeta koji ga je okruživao. „ Moji su studentski dani protekli bili u doba rata. Zato se ja tih dana ne sjećam rado poput većine ljudi. To je vrijeme kad se tek treba krenuti odrastati, a moja je generacija zbog svega što se događalo bila primorana odrasti preko noći. Bezbrižnost studentskih dana nam nije bila suđena. No, upravo mi je glazba u to vrijeme služila kao dobrodošli svojevrsni bijeg od stvarnosti“, priznaje nam.

Najdublji trag u Kruninoj glazbenoj karijeri, nastavlja naš sugovornik, ostavio je, priznaje, bend Cry Babies s kojim u kontinuitetu svira gotovo dva i pol desetljeća. „I mogu reći da se čak i nakon pune 22 godine zajedničkih svirki još uvijek jednakom žarom penjemo na kultnu pozornicu u Saxu“, nastavlja Kruno s neskrivenim entuzijazmom.

„Bude tu, naravno, i svirki po raznoraznim tulumima, eventima i drugim klubovima, ali rijeka su mjesta u Zagrebu koja imaju Saxovu vibru. Valjda ipak postoji razlog koji opravdava njegov kultni status“, dodaje. A što sviraju sve te godine, pitate se. Svašta, ali dobri stari rock'n'roll je baza s koje kreću u svoje glazbene avanture. „U principu radimo obrade pjesama na svoj punk/rock/modern/energy način. Ali sviram ja i s drugim bendovima, autorske stvari tako da su svi moji kreativni apetiti namireni“, smije se Kruno. A kad ga se pita što privatno sluša, jednostavno odgovara. „Kvalitetnu glazbu bez obzira na žanr. Jer, svugdje se može pronaći nešto što je super napravljeno. Rock muzika. Dobar pop. Odrastao sam, recimo, na alternativnoj glazbi. Volim klasičnu glazbu. Po pitanju glazbe fakat nisam zatvoren.“ U više od tri desetljeća, koliko je Kruno u ovom biznisu, svašta se promijenilo. I trendovi i ljudi, kaže. „Prije 20 i nešto godina postojale su horde ljudi koje bi nam konstanto dolazile na svirke u Palmotićevoj. Još prije pet, šest godina je situacija na glazbenoj sceni bila nezamislivo drugačija nego što je to danas slučaj. Imam osjećaj da se u ljudima ugasila žeđ za živim svirkama. Došla je neka urbana kultura. No, nećemo zalaziti u žalopojke jednog rokera koji sanja o nekim boljim i prošlim vremenima.

Preživljava se. Sve dok nam ne nedostaje duha da se hvatamo u koštac s ovim komercijalnim dobom i svime što ono nosi, dobro je“, pozitivno će. „Tijekom svoje glazbene karijere sam se fakat nasvirao koncerata po svakakvim mjestima i rijetko sam, moram priznati, doživio nešto što nije bilo ugodno. Kad ti jednom staneš na neki otvoreni stage pred stotine ljudi, osjetiš njihovu vibru, ti se kreneš utapati u adrenalinu. To su trenuci za koji svaki muzičar živi. Nema tu para. Rijetki su u glazbi zbog toga. Ono što te goni su atmosfera i duševni mir koji dolazi nakon koncerta. A novac? Ako dođe - dobro dođe, ako ne dođe - opet dobro ne dođe“, smije se ponovno Kruno.

„Dečki s kojima ja sviram“, nastavlja, „su vrhunski glazbenici. Svi se bavimo muzikom 30 plus godina, a uzbuđenje pred koncert i adrenalin na stageu su ostali uvijek isti. Fale nam te stvari“, otkriva nam referirajući se na koronu koja nas je sve nepozvana preselila u uvjete nove stvarnosti. No, naš je sugovornik i u ovoj situaciji pronašao spas u glazbi. „Tijekom onih najljućih dana lockdowna uhvatio sam se ponovno malo ozbiljnije akustične gitare. Radiš pa u pauzi malo odsviraš. Netko ode zapalit. Ja na pet minuta prošećem prste po gitari“, kroz smijeh će.

Prikradamo se polako drugoj sferi njegova života. Onoj koju smo najavili uvodno. Muzika mu, kaže, pomaže čak i na korporativnom planu. Njegov je analitični um prokljuvio kako iskustvo sviranja iskoristiti u poslovne svrhe. „Kad svirate imate mogućnost testirati sve na više načina. Glazba mi je omogućila da sve u životu sagledam iz više perspektiva. Jer, vi kad svirate, kad sjedite pred nekom publikom, morate razmišljati o toj muzici. Ništa drugačije nije ni u poslu. Sve što radiš mora biti svrsishodno i višestruko primjenjivo.“

Glazba ga je, priča nam dalje, naučila živjeti prema visokim kriterijima. Kako na sceni, tako i u uredu. Perfekcionizam nije nešto što se može samo tako isključiti. „ Uvijek težiš nečem boljem. Moraš. Mi se, recimo, svaki put kad ulazimo u studio snimiti nešto novo osjećamo poput male djece. Kao da gradimo nešto novo. Jednako je tako i u poslovnoj priči. Kad ti se ukaže prilika da vodiš u HT neki tim koji se bavi korisnicima i istraživanjem tržišta, onda te to vuče prema gore i ispunjava. Tjera te da grizeš. Da imaš drive. Motiv. Bez toga nema ništa smisla“, priznaje nam.

Kruno je, inače, od početka ove godine u Hrvatskom Telekomu voditelj tima za istraživanje tržišta, a ono što ga u životu najviše veseli su neka mala saznanja, neočekivane spoznaje. Oduševljen je radom u kompaniji. „Kako bi čovjek bio uspješan u HT-u, treba mu širok spektar znanja što znači da su moji kolege prilično sposobni. S obzirom na to da je riječ o golemoj kompaniji, prilike za napredovanje se ukazuju češće nego u nekim manjim firmama. Nova se znanja mogu skupljati na svakom koraku, ovisi koliko ljudi žele iskoristiti mogućnosti koje im se pružaju. Ovdje se radi s naprednim tehnologijama u modernim uvjetima uredskog poslovanje.

Kako se sustavi ubrzano razvijaju tako si i ti sam primoran uhvatiti korak s vremenom i pronaći vremena kako bi se i sam razvio – što je sjajna stvar“, priča nam. Korona je promijenila svijet. Možda nepovratno, to već znaju i ptice na grani. A sve te promjene, dakako, nisu zaobišle niti HT. „Ljudska sposobnost za adaptaciju je nešto prekrasno. Bez obzira na to što zadesilo svijet, ljudi će uvijek pronaći načina preživjeti. Jest, borimo se svi s ovom novom stvarnosti, ali moramo shvatiti i prihvatiti kako je ovo ujedno i prilika za učenje. I ovo će jednom proći kao što su tijekom povijesti prošle i neke druge krize i katastrofe.

Pozitivna stvar je što su se ljudi okrenuli nekim ljudskijim vrijednostima koje su užasno bitne. Mi kao društvo ponekad smetnemo s uma kako su smisao života upravo ljudi i odnosi koje s njima gradimo. Vrijeme je da se prisjetimo pravih vrijednosti i vratimo im se u što većoj mjeri. Treba na stvari gledati pozitivno. Zato je tu, uostalom, glazba“, zaključuje svoju priču Kruno.