Razgovarali smo s vrhunskom sportašicom koja nam je otkrila tajne ovog veličanstvenog sporta i ispričala nam zašto nikad nije prekasno za snove!
Među nama postoje tek rijetki ljudi koji ne samo da će vas svojom pozitivnošću, neslomljivim duhom i nepokolebljivom ustrajnošću razoružati, koji se sa svakim izazovom u koštac hvataju naoružani s osmijehom na licu, nego će vas svojim zaraznim životnim elanom motivirati da i vi u život zakoračite entuzijastičnije.
A imate li dovoljno sreće, onda ćete takvim ljudima biti okruženi i na poslu. Jedna od njih je, kako nam je ispričala, i Loreta Pljuskovac – simpatična Slavonka koja se vodi za time da ne postoji nemoguće, samo se čovjek ponekad treba malo više potruditi i prevladati strah koji ga koči da postigne svoj maksimum.
Lekcija je to koju je naša sugovornica usvojila zahvaljujući svom vrlo neobičnom hobiju. Okej, sportsko jahanje možda nije toliko neobično koliko je rijetko ili intrigantno, ali Loreta je zahvaljujući baš toj svojoj životnoj strasti, uvjerena je, postala nepokolebljivom ženom čelična duha kakva je danas.
Talent kakav se rijetko nalazi
Tijekom svoje zavidne karijere naredala je brojne uspjehe, godinama je bila profesionalna jahačica koja je za život zarađivala osvajajući turnire, ali medaljama se ne hvali. Umjesto toga, saznajemo kroz priču, Loreta radije govori o svojim aktivnostima vezanima uz terapijsko jahanje i nevjerojatnoj sreći koju joj pričinjavaju njezini mali i veliki jahači - djeca i odrasli s posebnim potrebama. Nema joj, kaže, do onih malih trenutaka neokaljane radosti koju njezini štićenici osjećaju na leđima konja.
No, kako je uopće završila u svijetu jahanja? Krenula je rano, s pet ili šest – priča nam. Otkako zna za sebe bila je luda za konjima pa su je roditelji odlučili poslati na jahanje. Do svoje desete godina postala je već toliko dobra da su je i njezini treneri počeli slati na različita natjecanja gdje je redala uspjeh za uspjehom. S 15 je već bila profesionalna jahačica. Godinama joj se posao, kako nam kaže, sastojao od toga da ganja turnire.
Adrenalinski sport ili elegantni ples?
Loreta danas ima 32 godine i u njoj još uvijek gori jednaka strast za jahanjem premda joj je aktivna sportska karijera tijekom protekle dvije godine na pauzi. Dijelom zbog ozljeda, kaže, dijelom zbog drugih životnih okolnosti koje su ju trenutačno malo usporile. No, sportsko je jahanje, ističe, vrlo ozbiljan i zahtjevan sport prepun adrenalina. Jednom kad čovjek sjedne na konja, priča nam, ne zna hoće li se na njegovim leđima i koliko dugo zadržati. Štoviše, šanse da se dogodi pad, potencijalno opasan po život, iznose otprilike 50 posto!
Upravo nas to vraća onoj životnoj lekciji s početka priče, uz preponsko jahanje čovjek očeliči. Strah postaje apstraktni pojam koji nas u životu može jedino zakočiti. Preponsko je jahanje, stoga, vrhunski sport, priča nam Loreta, za one koji žele naučiti živjeti punim plućima.
No, kad govorimo o sportskoj jahanju moramo istaknuti i kako postoje dvije temeljne discipline – preponsko, koje smo već spomenuli, i dresurno jahanje. Temeljna je razlika, objašnjava nam naša sugovornica, u tome što je preponsko jahanje, sasvim pojednostavljeno, adrenalinska disciplina u kojoj jahač u jednakoj mjeri ovisi o vlastitoj snazi i snazi konja kojeg jaše.
Dresurno jahanje je potpuno drugačija priča. Ondje se uspjeh svodi na to koliko jahač suptilno upravlja konjem koji ga nosi na svojim leđima, istančani ples dvoje dobro usklađenih plesača. I nije to nikakva čudna usporedba, dresurno jahanje ima dugačku tradiciju koju mnogi uspoređuju s baletom, a naša je sugovornica bila podjednako dobra u obje discipline. Ima valjda, kako kaže, potrebne tjelesne predispozicije nužne za uspjeh u bilo kojem vrhunskom sportu.
Prilika za sve generacije
No to nikoga, priča, ne bi trebalo obeshrabriti. Štoviše. Kroz svoju se dugačku trenersku karijeru, položila je sve potrebne ispite još u svojim tinejdžerskim danima, na vlastite oči uvjerila da je jahanje sport namijenjen svim generacijama. Imala je tako svojevremeno jednog učenika koji se tek u svojoj 64. godini dovoljno ohrabrio da se okuša u jahanju. Tome ima nekoliko godina, ali on je još i danas vrlo aktivan jahač, a možda je tome tako upravo zato što se tijekom jahanja, ističe Loreta, pokreću mišići na tijelu koje čovjek inače u životu gotovo nikad ne koristi. Još jedan od brojnih benefita jahanja.
Još jedna stvar koju treba reći je i ta da jahanje nije sport za svačiji džep. Možda se to podrazumijeva s obzirom na činjenicu kako su jahački sportovi gotovo tradicionalno bili rezervirani za elitu, ali načina se uvijek može pronaći. Loreta je, recimo, godinama jahala tuđe konje. „Najam“ je plaćala uspjesima na brojnim domaćim i međunarodnim natjecanjima, a nagrade su u pravilu bile novčanog karaktera. I upravo zahvaljujući tim međunarodnim natjecanjima naša je sugovornica vidjela svijeta. Proputovala je čitav svijet.
Razlog zbog kojeg je ostala vjerna jahanju
Pa ipak, koliko joj god to taj aspekt jahanja bio drag, konjima je ostala vjerna iz potpuno drugačijih pobuda. Konji su, priča nam, nevjerojatno pametne životinje koje svoje jahače upoznaju bolje od bilo kojeg čovjek. Prepoznaju je po zvuku koraka, znaju kakve si volje i što točno moraju napraviti kako bi ti pomogli. Uz njih, kaže, ni jedan dan nije nalik drugome. Ne postoje brige koju oni ne znaju odagnati.
Možda su baš zato, kaže nam, toliko sjajni partneri djeci i odraslima s posebnim potrebama. Loreta se i sama u to nebrojeno puta uvjerila radeći u udruzi Mogul koja djeci i odraslima pruža mogućnost terapijskog jahanja. Upoznala je ondje dvogodišnju djevojčicu s dječjom paralizom koja je zahvaljujući jahanju naučila sjediti. Bila je to misija koju su čak i mnogi liječnici smatrali nemogućnom. Upravo je, sigurna je naša sugovornica, dokaz da konji imaju nevjerojatnu moć.
Jahanje i radna etika
A jahanje joj je, kaže, nevjerojatno pomoglo i u poslovnom smislu. Bez obzira na posao koji radila, Loreta se nikad neće predati. Njen duh nikad neće klonuti, a osmijeh joj nikad neće skliznuti s lica. Jednom kad pred sobom vidi cilj, ne postoji način da ga se ne dokopa – koliko god to napora iziskivalo.
Trenutačno je zaposlena u Hrvatskom Telekomu gdje radi kao prodajni savjetnik. U ovom je poslovnom okruženju već dvije godine i malo je reći da je prilično zadovoljna sustavom u kojem radi. Kako je Loreta po svojoj prirodi velika pozitivka velikog i vedrog duha, uvijek nasmijana, komunikativna, uporna, ambiciozna i fokusirana na ciljeve, jako se dobro snašla u sustavu koji nagrađuje upravo takve ljude.
Tijekom dvije godine, koliko je zaposlena u HT-u, Loreta se uvjerila kako je riječ o poslodavcu koju nudi nebrojene mogućosti za rast i napredak – osobito onima koji će svojim znanjem i vještinama naučiti iskoristiti prilike koje im se nude. Osim toga, tu je i sjajna ekipa koja će te uvijek podržati, priča nam Loreta, i od koje ćeš naučiti stvari za koje nikad nisi mogao ni misliti da bi jednom u njima mogao biti dobar.
Hrvatski je telekom, zaključno će naša sugovornica, idealni poslodavac za sve one koji streme odgovornosti, stjecanju novih znanja i vještina te ljudima koji vole ljude. Jer, upravo su ljudi, kaže, na kraju dana, ono što je u životu najvažnije. Dakako, uz konje, u njenom slučaju.
