Uz sve svoje poslovne i obiteljske obaveze, Mario je dugogodišnji volonter i član dobrovoljnog vatrogasnog društva

Upitan kako bi sam sebe predstavio onima koji ga ne poznaju, Mario Turek kaže da mu se teško opisati, pogotovo tako da ga drugi upoznaju

'Sretno oženjen, otac studentice i srednjoškolke, karakterno podijeljenih na mamu i tatu. Mislim da sam u suštini OK lik, komunikativan i društven, ponekad kompliciran i tvrdoglav, ali uvijek na raspolaganju svima za bilo kakav tip pomoći. Htio sam biti vojno lice, vojnik koji izvršava svoje obaveze, no počeo je Domovinski rat i moji snovi su se srušili jer sam bio mlad, a obaveze prema obitelji odvukle su me u drugom smjeru i čitav život mi se preokrenuo. Krenuo sam sasvim drugim putem, a na kraju završio na trećem, onom koji nisam zamislio, i stvarno se dobro osjećam jer se dio mene pronašao na trenutnom poslu', kaže Mario Turek.

Svaki slobodan trenutak, osim s obitelji, provodi kao volonter na vrlo plemenit način te je bio među onima koji su odmah pohitali u pomoć stradalima u potresu u Petrinji, Glini i Sisku.

'Volontiram od malih nogu i uvijek sam drage volje pomagao svima. Kako živim na selu, znam da je nekada bilo normalno da susjed uvijek pomaže susjedu, i to u bilo kakvom poslu. Nisi ni trebao zvati nekoga u pomoć, sami su dolazili. Sada se to promijenilo, ali u meni je taj osjećaj ostao snažan i za sebe mogu reći da se super osjećam kad znam da sam pomogao nekome na bilo kakav način. Taj je osjećaj nešto posebno, ali sve to ne bi bilo moguće bez podrške obitelji, zajedno sudjelujemo u svemu. Također bih htio napomenuti da sam u trenucima kaosa nakon potresa bio sretan što sam zaposlenik HT-a jer sam mogao osobno pomoći ljudima bez korištenja godišnjeg odmora. Kolege i moj menadžer podržali su me u svemu te odradili i moj dio posla dok sam ja pomagao drugima kojima je to bilo potrebnije', kaže ovaj HT-ov djelatnik velikog srca.

Ekipa s posla, prisjeća se, brzo se organizirala i prikupila nekoliko uređaja koje su poklonili obitelji iz Gline, podstanarima u obiteljskoj kući koja je dobila crvenu naljepnicu.

'Bivši kolega, danas umirovljenik iz Petrinje, zvao me da mu donesemo pokrivača jer su tih dana spavali u autima. Naravno, odmah smo mu donijeli i kućne potrepštine. U takvim izuzetno teškim, i emotivno i fizički iscrpljujućim situacijama u prvom trenutku osjećaš strah, pa se to pretvori u adrenalinski napad, pomalo i ludost. Najgore je započeti bilo koju akciju, pogotovu akciju u kojoj ni sam ne znaš što te očekuje. Kamionska korpa podiže te u zrak (mene osobno na nekih 13 metara) i zemlja zadrhti od potresa - zamislite taj osjećaj! - no kada prođu te sekunde, krećeš dalje, uzbuđeno vikneš 'yes' jer si to doživio i započneš s rješavanjem problema koji su ispred tebe. Ili kad te u Petrinji zatekne potres od skoro 5 po Richteru, a ti se nađeš s kolegama u potkrovlju katnice ili na krovu, sve se zanjiše, padaju dijelovi crijepa oko tebe, u trenutku ne znaš kuda pobjeći, onda se dosjetiš da je najbolje mirovati i sačekati da sve prođe. Nakon toga se spustiš u dvorište te kuće i vidiš pukotinu zemlje neznane dubine, širine 15-ak centimetara i dužine koliko ti oko može vidjeti u metrima. Tada kad se osvijestiš krenu svakakve emocije i svakojaki filmići o tome kaj bi bilo da je bilo… ali na kraju dana, kada znaš da si pomogao nekome tko je u nevolji, osjećaš se toliko ispunjeno da je to neopisivo', opisuje svoja iskustva Turek.

Prisjetio se i školskih/studentskih dana jer su već tada započele njegove volonterske aktivnosti.

'Moji školski dani bili su ratni dani i tada se već svašta radilo da se mi klinci zaokupimo nečime. Imali smo druženja u društvenim domovima, organizirali smo se kao tim i sakupljali oko sebe ekipu da pokušamo kroz igru, ples i zabavu zaboraviti na teške trenutke. Uvijek sam bio u nekoj akciji, uvijek na raspolaganju svima i uvijek dostupan za svaku vrstu pomoći', ističe Turek.

Ovaj svestrani djelatnik HT-a opisao je i svoje dužnosti koje obavlja kao dobrovoljni vatrogasac.

'Da, vatrogasni dočasnik sam i zapovjednik DVD-a Tišina Kaptolska, trenutno odgovoran za šest manjih sela u svojoj općini. Vatrogasna iskustva su svakakva, uvijek nas ima svuda, od požara, preko poplava, do potresa, uvijek smo na prvoj crti. Mene su uvježbavali drugi zapovjednici i stariji kolege da bih ja mogao danas uvježbavati djecu istim tim vještinama za natjecanja. Klinci koje trenutno pripremam za natjecanja imaju od pet pa do 11 godina i gušt je raditi s njima. Svake godine imamo nekog novog u timu i svake godine krećemo ispočetka s uvježbavanjem. Ima tu smijeha, plača, vike, dreke, ali najviše zabave, pogotovo kad se djeca na kraju špricaju vodom, pa 'slučajno' zaliju i trenera. Odemo na natjecanje, odvježbamo dvije vježbe, roditelji sa strane navijaju za nas, plješću i uživaju jer im se djeca druže i igraju. Inače, uvježbavamo se otprilike dva tjedna za nastup i djeca jedva čekaju da krenemo na natjecanje, vesele se tome, ali i vožnji u vatrogasnom kombiju. Polako se ipak mičem od ovog dijela uvježbavanja zbog drugih obaveza i zato što je moja starija kćerka Zea iskazala interes za uvježbavanjem djece, tako da ću biti samo pomoćni trener u budućnosti', objašnjava.

Objasnio je i otkud ta ljubav prema vatrogasnom pozivu.

'Tradicija. S koljena na koljeno prenosila se ta ljubav, a moram priznati da je gušt obući vatrogasnu uniformu, sjesti u vatrogasno vozilo, uključiti sirenu ili bljeskalice i otići na intervenciju. Kad te ljudi vide, nekako im bude lakše, ta uniforma ulijeva sigurnost u tim trenucima, a ti, koji je nosiš s ponosom, osjećaš se većim od bilo koje planine', kaže.

U HT-u obavlja posao stručnjaka za postprodaju i održivost 2.

'Pripadam sektoru RM4 i bavim se postprodajnim aktivnostima, a uz to s kolegom vodim aukcijsku i zaposleničku prodaju unutar HT Grupe. Član sam Radničkog vijeća HT-a i sindikalni povjerenik radnika ispred HST-a (Hrvatski sindikat telekomunikacija). Trenutno sam na istom radnom mjestu, samo drugačijeg naziva, 16 godina, a sudjelujem u svim procesima vezanim uz uređaje, od izlaska iz centralnog skladišta do ulaska u kanale prodaje. Surađujem sa svim odjelima u kompaniji i vendorima. Sve vezano uz servis uređaja ima veze sa mnom i mojim poslom, a svaka pritužba korisnika, bilo internog, bilo eksternog, dođe do našeg maila i onda počinje pomalo istraživački rad da bi se korisniku što prije omogućila što bolja usluga', objašnjava.

Što se tiče posla, sretnim ga čini njegova ekipa.

'Stvarno se ugodno osjećam kad sam s njima. Bilo nam lako, bilo teško, uvijek smo tu jedni za druge, a u takvoj okolini puno je lakše raditi nego kad je napeta situacija', dodaje.

Kao i na svakom poslu, susreće se s brojnim izazovima.

'Jedan od najvećih izazova je korisničko zadovoljstvo, jer svaki korisnik želi imati super uređaj koji se nikada ne pokvari i ako se kojim slučajem pokvari, želi odmah dobiti novi, a svi znamo da to ponekad nije moguće i zato je taj naš trud da svi korisnici budu zadovoljni ponekad najveći izazov. Meni je ova kompanija prvi poslodavac, a nakon terenskog rada, call centra i sadašnje pozicije nadam se da ću uspjeti u njoj dočekati i mirovinu, jer iskreno ne znam kako bih se sada, nakon pune 24 godine rada u HT-u, priviknuo na nešto novo. HT mi je kao drugi dom, moja druga kuća koju sam i ja pomogao graditi svojim radom i zalaganjem da bude što bolja svima nama za daljnji suživot', zaključuje Turek.