Možete li zamisliti da trčite 24 sata u komadu? Razgovarali smo s ultrašem koji nam je entuzijastično objasnio zašto za njega na svijetu ne postoji veća sreća!
Mislite da ste izdržljivi jer možete potrčati za tramvajem bez da se uspušete? Čestitamo, to znači da ste u boljoj formi od većine nas, ali razmislite još jednom. Osobito nakon što čujete priču čovjeka koji ne samo da trči maratone, nego čak i ultramaratone!
Objasnio nam je kako je završio u ovoj ekstremnoj formi trčanja, zašto se u nju zaljubio i kako mu ultre pomažu u poslu.
On je Marko Celižić i ovo je njegova priča!
Sebe bih opisao kao jednostavnog i upornog čovjeka koji se bavi možda malo netipičnim sportom – trčim ultramaratone. Kad ljudi čuju čime se bavim najčešće se susrećem s čuđenjem i pogledima koji daju do znanja da ste im čudak. Nekad dobijem i kompliment: „Ti nisi normalan!“ Ta izjava, vidite, u trkačkom svijetu stvarno predstavlja kompliment.
Zašto ultra maraton i kako se čovjek zaljubi u ovaj ekstremni sport? Ovo je najteže pitanje koje je možete postaviti nama ultrašima, a da prosječan čitatelj dobije razumljiv odgovor. Moj najčešći odgovor je „Zato jer mogu.“
U ultra trail se lako zaljubiti. Zamislite noćni uspon na Učku, kad se popnete oko 1:30 ujutro do vrha, ako je vedro, pogled seže do Paga s jedne strane i do Umaga s druge. To su trenuci u kojima shvaćate da radite nešto veliko za sebe, dok ste istovremeno toliko mali.
Svaki novi trening ili utrka je otkrivanje nečeg novog, najčešće predivnog dijela Hrvatske.
Svaka ultra je specifična, a čovjek se, sasvim iskreno, nikad ne može do kraja spremiti za ultru. Tijekom tih 10 i više sati se svašta može dogoditi. Ništa vas, recimo, ne može pripremiti na udare bure preko 100km/h i snijeg koji leti u oči.
Glavna razlika između ultre i maratona je ta što je maraton je olimpijska disciplina i zna mu se točna dužina 42,195m, sve oko toga nije maraton. Znači, pretrčana 42km nisu odrađen maraton. A ultra maratonom se pak smatra svaka dužina utrke iznad službene dužine maratona. Svjetska trail organizacija ITRA preporuča da se za nazive „Ultra trail…“ koriste utrke u dužinama iznad 80km.
Kako izgledaju pripreme ultru
Tjedni treninzi se ne razlikuju bitno do ostalih trkačkih disciplina, najčešće su prilagođeni treningu za maraton. Razlika je u tome što vikendom odem na duže brdske treninge, to mi je dosta jednostavno jer živim u Samoboru i Samoborsko gorje mi počinje na 10 minuta pješke od kuće. Kod ciljanja određene utrke, treninzi se prilagođuju dužini iste i kumulativnoj visinskoj razlici na toj utrci.
Od većih trka do sada imam 50km Žumberka, dva puta 110km u sklopu 100 milja Istre, 72km Jahorina Trail, 42km Kozara Trail, Že100ko: Samobor – Sveta Gera – Samobor. Ostale trke su većinom kraće i lokalne utrke.
Evo kako je to izgledalo prvi put. Moja prva utrka na 110km, plava staza, 100milja Istre: Kod otprilike 80-og kilometra me počelo izrazito jako boljeti u oba koljena, takozvani ITB sindrom. Prijatelj s kojim sam proveo do tada nekih 19-20 sati u kretanju i međusobnom bodrenju mi na moj plan o odustajanju kaže: „Pa nemreš mi sad odustat, trpili smo se cijelu noć, cijeli dan, ak treba ja ću te donijet u cilj. Jel možeš hodat?Onda ćemo hodat.“ Završili smo zajedno za 21h57min. Prva ultra se nikad ne zaboravlja, iako smo se s vremenom udaljili, ta povezanost će ostat zauvijek
Druga životna strast
Osim trčanjem, vodim i izviđače. Do toga je došlo slučajno. Kako sam cijelog života na neki način vezan s prirodom i boravkom u prirodi, 2007. se pojavila mogućnost pristupa u izviđački odred Samobor. Moja mama je tada radila sa ženom predsjednika udruge, tj. odreda. U odredu su bili potrebni punoljetni voditelji, a iako nisam imao voditeljskih iskustava, prihvaćen sam super. Od tada je prošlo 14 godina i dan-danas je super vidjeti neke klince, sad odrasle ljude koje sam vodio, koji su u međuvremenu postali uspješni - što u poslu, što u roditeljstvu i kažu da su im izviđači pomogli u tome.
Trenutni interes za izviđače je u Samoboru nažalost relativno mali, međutim to je i često posljedica velikog izbora aktivnosti u Samoboru. Trenutno nas je u odredu 40-ak, od toga je 15 odraslih voditelja, a u radu nas, da budem otvoren, momentalno ograničava i ova pandemijska situacija ograničava.
Volio bih kad bi više djece pokazalo interes za izvođače jer se kod nas uči sve što je čovjeku važno za preživljavanje. Uz standardne izviđačke vještine poput vezanja čvorova, dizanja šatora, signalizacije zastavicama, paljenja vatre…. djeca, sva djeca, uče i zašiti gumb, kuhati, počistiti za sobom, brinuti se o drugom članu, biti odgovoran prema sebi i prema drugome. U izviđačima ne postoje muški i ženski poslovi, izviđač zna sve.
A kad me pitate kako to izgleda na terenu mi na pamet pada jedna anegdota. Bili smo, dakle, na kampiranju pored Gornje Stubice. Svaku večer na ljetnom kampu se okupljamo i družimo oko logorske vatre na takozvanoj „Kulturno zabavnom programu, KZP“. Ranije tog dana jedan je dječak iz moje patrole gurnuo djevojčicu u potok. Srećom, osim mokre odjeće, ništa nije bilo. Moja ideja kazne je bila: „Hoće li Nives sad gurnuti tebe u potok ili večeras nema KZP-a za tebe?“ On me samo kratko pitao smije li obući kupaće. Oboje su bili tu večer na KZP, a tijekom kampa se razvila i međusobna simpatija.
Ozbiljan korporacijski čovjek
Kad ne trčim ili nisam sa svojim izvođačima, onda sam u uredima Hrvatskog Telekoma gdje se bavim izgradnjom mobilne mreže na području Istre, primorja i svog kontinentalnog dijela Hrvatske osim Zagreba i Zagrebačke županije. Trenutno sam Voditelj projekta na izgradnji mobilne mreže u regijama 3 i 4. Svakodnevica mi je isprepletana kontrolama troškova i planiranjem projektiranja i izgradnje, a najčešći izazovi svode se na pronalazak povoljne lokacije za izgradnju koja zadovoljava radio planere, akviziciju i dozvole građenja.
Ultra maraton mi, dakako, pomaže i u poslu jer ultre završavaju sa snagom duha, „glave“, a upravo je to ono što je svakodnevnom poslu važno. Nikada neće sve biti super niti idealno i tada se potrebno smiriti, sagledati, dogovoriti novu taktiku i završiti započeto. Tipičan radni dan najčešće započinje kratkom kavom na 7. katu Vukovarske gdje kratko prokomentiramo zadatke, novosti, zatražimo savjet jedni od drugih.
Na sreću ili nesreću u mom poslu ne postoji „tipično“ tako da imam mnogo situacija koje su specifične. Nekad se dogodi da imamo dva nadzorna inženjera iz istog polja sa sličnim, ali različitim razmišljanjima i tada je potrebno ta dva razmišljanja spojiti i definirati kao jedno.
U mom slučaju je HT idealni poslodavac jer čita otvorene molbe. Prvi je ikada koji je odgovorio na otvorenu molbu. Što se tiče ekipe s kojom radim, imam sreće da surađujem s najkompetentnijim ljudima u svojim strukama.
