Ovaj član jedne od naših najpopularnijih klapa po mnogo je čemu tipični Dalmatinac s jednom neobičnom iznimkom, a u razgovoru nam je ispričao sve o ljubavi koja se u njegovoj obitelji njeguje već generacijama
On je tipični rasni Dalmatinac koji više od svega baštini Hajduk, obitelj i maslinu. Ali je, kao i većina nas, mnogo više od zbira stereotipnih karakteristika koje se vežu uz neki kraj i njegove ljude. Ovaj je 37-godišnji inženjer elektrotehnike razasut na sve strane, a glazba već generacijama igra golemu ulogu u njegovoj obitelji. Uspješni je menadžer u jednoj od naših najvećih kompanija i predani suprug i otac. Usto je još i maslinar, ribič, ronilac, snowborder…
Ma, mogli bismo tako u nedogled. Najbolje da vam Martin Car sam ispriča što ga sve pogoni u životu i kako pronalazi vrijeme i energiju za silinu aktivnosti kojima se bavi.
Zovem se Martin Car, inženjer sam elektrotehnike, imam 37 godina i telekomunikacijskim sam rječnikom Dalmatinac na svih sedam razina OSI sustava. Živim u Podstrani blizu Splita, sretno sam oženjen i ponosni otac malog Bepa. Dalmatinski sam temperamentan, uporan i znatiželjan, a u životu mi je najvažnije da navečer bezbrižno zaspim jer znam da je sve u redu s mojom obitelji, prijateljima, Hajdukom i poslom. Tim redom.
Ljubav koja se njeguje generacijama
Pokojni mi je otac u nasljeđe ostavio dvije najveće ljubavi - prva se rodila kad me odveo na Poljud, a druga kad me poveo na probe od limene glazbe! I tako sam ja s nekih 12 godina sam krenuo učiti svirati trombon da bih za 6 mjeseci već imao solo koncert premda nisam ni note najbolje znao. Sluh je taj koji je vodio ruku. Onda je došao pubertet, vrijeme u kojem se nas par mlađih članova orkestra okupilo u bend koji je trajao par godina. Sve smo instrumente kupili od svojih gaža. Na kraju kad smo to prerasli i postali pravi Dalmatinci. Shvatili smo da smo se sve ove godine nepotrebno mučili s opremom i instrumentima pa smo se transformirali u klapu Praska.
Praska je, inače, naš naziv za breskvu koja je zaštitni znak i pečat mjesta iz kojeg dolazim jer je othranila mnoge naše obitelji, uključujući i moju. Klapu vodi maestro Jasminko Šetka. Od značajnijih nastupa i nagrada izdvojio bih sudjelovanje na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu gdje smo u tri godine osvojili četiri nagrade, a rado smo viđeni gosti i na festivalu Klape Gospi Sinjskoj gdje smo osvojili do sada tri nagrade.
Za kraj sam ostavio debitantski nastup na prošlogodišnjem Splitskom festivalu gdje smo dobili nagradu za najbolji tekst pjesme "Sve do kraja" za koju smo snimili i spot koji panorama mjesta iz kojeg dolazim. Tijekom lockdowna se nismo smjeli službeno sastajati, ali smo radili na toj pjesmi i nakon lockdowna smo je snimili i prijavili se na festival. Pjesma je veoma dobro primjena od strane publike što se moglo primijetiti po YouTubeu i CMC-u, te se često puštala na lokalnim radio stanicama, a na Radio Splitu je u jednom trenu bila hit tjedna.
Kako nas je napustio prvi tenor iz početne postave, postali smo mješovita klapa jer nam se priključila u pomoć kolegica iz ženske klape, ali to je kratkog vijeka jer se radi udaje seli pa već spremamo nove mlade snage da se vratimo u kategoriju muške klape. Krajnji cilj nam je osvajanje Omiškog festivala u muškoj kategoriji. Najbolji nastupi su, ako se mene pita, definitivno kad se svjetla pozornice gase i počinju noći kojih se ne sjećam s prijateljima koje ne zaboravljam.
No, ljubav prema glazbi se u mojoj obitelji njeguje već generacijama. Moj pradjed je, naime, bio jedan od najistaknutijih članova u povijesti naše limene glazbe, a njegova unuka se tu upoznala s mojim ocem, dok mi je brat danas predsjednik društva. Ako i postoji nešto starije od Hajduka, onda je to naša limena glazba koja je osnovana 1907.
Što se tiče crkvenog zbora i tu moja obitelj je dala svoj doprinos jer moj pradjed s očeve strane učio „pivaće“ pjevati stare napjeve koje i dan- danas njegujemo, a to je autohtono glagoljaško pjevanje koje je preteča današnjeg klapskog pjevanja i to je bila uvertira za današnju klapu.
Ostvarena korporativna karijera
U Hrvatskom sam Telekom, sad već mogu reći, od davne 2008., dakle skoro 13 godina. Radeći vdje stekao sam brojna prijateljstva, kumstva, a u HT-u sam, naravno pronašao i svoju ženu. No, šalu na stranu. Trenutačno sam zaposlen kao voditelj grupe u odsjeku za upravljanje korisničkim uslugama na lokaciji Split (SMC) i tako već 10 godina. Krenuo sam kao SMC tehničar pa sam nakon par godina postao voditelj tima, zatim i viši voditelj tima, a uskoro i voditelj grupe. Bilo je još mogućnosti za napredovanje, ali sam se zaustavio dok još mogu pohvatati sve svoje aktivnosti.
Kao i u životu, u poslu najbolje funkcioniram u stanju kaosa. Valjda grupne smetnje gdje iz gomile podataka nađeš poveznicu i način rješavanja istih predstavljaju moju najveću poslovnu strast. Također, svakodnevnim radom trudim se što više raditi na preventivnoj detekciji grešaka, što je budućnost svakog modernog telekoma.
Dugogodišnjom optimizacijom poslova voditelji grupe su postali centralna točka za sve i opis poslova koje sad radimo uvelike se razlikuju od onih koje su imali voditelji kad sam ja tek došao, što je, po meni, pozitivno kako za mene, tako i za moje djelatnike. Od svih tih izazova je, po mom skromnom sudu, najveći i najteži stjecanje povjerenja od strane djelatnika. Jer, kad zagusti tvoj djelatnik mora znati da si ti taj koji će neovisno o svemu preuzeti na kraju preuzeti odgovornost. To je, na kraju, dana odgovornost svakog šefa.
Moj blagoslov i prokletstvo je to što imam previše područja interesa, ali kad se potrefe razumna žena i fleksibilni šef, čuda se događaju.