Od različitih medija do menadžerice u jednoj od naših najvećih korporacija – što je potrebno za uspjeh u digitalnoj industriji

„Uvijek moram računati koliko imam godina pa sam za ovu prigodu, nadam se ispravno, izračunala da imam 53 godine, od kojih sam većinu provela radeći na različitim medijskim projektima (radio, televizija, tisak), u odnosima s javnošću i organizaciji događanja“, kroz smijeh će naša simpatična sugovornica Mirela Sertić Janković.

Energična, puna elana i gotovo dječački nestašnog duha, žena je prepoznatljiva humora te uvijek u žurbi i uvijek spremna na šalu. Tako bi ovu upečatljivu pojavu vjerojatno opisali kolege s kojima dijeli hodnike. „Započela sam na radiju, bila sam u nacionalnoj novinskoj agenciji Hini, a surađivala na radiju 101, OTV-u, HTV-u. Bila sam ratna izvjestiteljica, a potom sam godinama pratila rad Sabora i Vlade. Priznajem da sam bila uvjerena da će moja generacija biti posljednja generacija novinara ratnih izvjestitelja u Europi no da sada sa žaljenjem pratimo kako se mlade kolege suočavaju sa najtežom stranom novinarskog posla.

Nekoliko godina bila sam glavna urednica Obiteljskog radija, vodila sam promociju dnevnih izdanja tada najveće izdavačke kuće EPH, kratko vodila promociju CineStara, marketinšku agenciju Digitel, a onda sam se otisnula u privatne vode i kao freelancerica radila na nizu projekata, od kojih izdvajam komunikacijsku strategiju i podršku za TV show 'The Voice' na Hrvatskoj televiziji“, nabraja usput, kao da se sve to podrazumijeva, naša sugovornica. „Na poslovnom planu ne mogu istaknuti nešto za što bih rekla - to je to, to je moj najveći, uspjeh“, nastavlja Mirela. Ali zato, ističe, nema nikakve dileme o tome što je njezina najveća životna sreća, njen joie de vivre, kako kaže.

„To su moji 23-godišnji sin Petar i suprug Siniša. Obojica su na svoj način pridonijela svakom mojem poslovnom koraku slušajući strpljivo sve moje priče s posla i dajući mi podršku kada sam odlučivala mijenjati karijeru“, otkriva s neskrivenim ponosom.

Ljubav prema ljudima je ključ njezina uspjeha

Kao djevojčica je, kaže, htjela biti sve. „Kad sam kao mala bila u bolnici, točno sam znala da ću biti doktorica. Kad sam krenula u školu, bilo je sasvim jasno da ću biti učiteljica“, smije se. I tako su se njezini životni pozivi mijenjali od situacije do situacije. „Sve mi je bilo strašno napeto i sve me zanimalo“, ističe. Onda je u srednjoj školi dobila priliku raditi na radijskoj emisiji za mlade i rodila se njezina ljubav prema medijima i odnosima s javnošću, a oni su na kraju obilježili njezinu karijeru.

No bez obzira na partikularni interes koji ju je pratio u nekom životnom razdoblju, svi su oni imali zajednički nazivnik – ljubav prema ljudima. „Glazbena škola, zbor, recitatorska grupa, crkveni zbor, tamburaški orkestar, country band, literarna grupa i stalno neka muvanja - samo da imam izliku biti među ljudima. Kad danas gledam na sve to- onda mi se čini da možda neke od tih stvari i nisam silno željela i voljela, ali su me izvodile iz kuće i omogućile mi da upoznam super ljude. Za mene je najveća kazna kada moram biti sama, a dobro i veselo društvo mi je lijek“, priznaje nam. „Volim se okružiti ljudima koje volim i smijati se, kad treba i plakati, ali svakako dijeliti što više vremena s drugima“, nastavlja nam iznositi kad ju pitamo kako izgleda njezino slobodno vrijeme.

„Volim kada mogu otići mami u Požegu pa s njom odmarati dušu, u miru prebirati po prošlosti i smijati se nekim zajedničkim trenucima i ljepoti života koju smo kao obitelj uvijek imali. Obožavam dakako i beskrajne šetnje po rodnom gradu jer mi je svaki put jednako lijep i inspirativan.“ Mirela voli i putovati, kaže, i kad bi mogla, dodaje, stalno bi nekamo išla. „Često kažem da sam sretna kad vidim prekriženu tablu Zagreba jer to znači da sam nekamo krenula, nekamo se maknula“, ponovno će kroz smijeh. „Obožavam kuhati i pripremati druženja u našemu domu. Sretni ljudi okupljeni oko stola s finom hranom, dobra rakija na početku, fino vino za nastavak i to je to“, u svojoj će prepoznatljivoj maniri.

Kako bi svoj posao opisala nekome tko nikad nije čuo za tvoje radno mjesto?

Vodim Odsjek za digitalni marketing i produkciju u Hrvatskom Telekomu ili, prevedeno, radim s ljudima koji kreiraju digitalnu komunikaciju naše kompanije i moram priznati da stvarno uživam. Naš se rad svakodnevno vidi i mjeri. I to me veseli. Točno znamo kako funkcionira pojedina kampanja, znamo gdje korisnici zapnu na našim digitalnim platformama pa popravljamo i pratimo je li bolje. Svaki dan trudimo se razmišljati o tome kako se korisnici ponašaju, kakva su njihova očekivanja i trudimo se napraviti sve tako da im olakšamo suživot s nama, da im pomognemo da brzo i jednostavno obave nešto, da im uštedimo vrijeme rješenjima koja kreiramo. I u tome je čarolija našeg posla. Radimo puno, ali radimo dobro. I nikad nam nije dosadno. Jednu stvar završavamo, a druga već započinje i stalno radimo na nečem novom i uzbudljivom.

S kakvim se izazovima susrećeš u svom poslu?

Izazov je online vođenje tima. Nedostaju mi sastanci na kojima skiciramo procese i pišemo, brišemo, lamentiramo i u interakciji dolazimo do najboljih rješenja. Nedostaju mi pogledi (u koje se ubraja i okretanje očima), smijeh, nadglasavanje i kreativna svađa za najbolja rješenja. Sve mi napravimo – da se razumijemo, neke stvari funkcioniraju čak i bolje otkada možemo raditi i od kuće, ali meni nedostaje ta timska dinamika uživo. To možda treba pripisati godinama. Mlađi su se puno bolje snašli.

Što te u poslu čini sretnom?

Veseli me kada imamo priliku od početka do kraja kreirati put za neko dobro digitalno korisničko iskustvo. Kada se možemo razmahati svim našim ekspertizama koje imamo u timu i zaokružiti priču na najbolji način. I kada konačno serviramo korisnicima nešto novo, a oni ne da nemaju primjedbi, već im to postane dio svakodnevnice… E, to je neopisivo veselje.

Zašto je Hrvatski Telekom idealan poslodavac?

Možemo puno učiti i to je super. Naša je industrija brza. Stalno se mijenja. Nama znatiželjnima to je odlično jer nam stalno otvara vrata nekih promjena. Možda sam zato tu već više od pet godina jer nikada nije isto. Nema kolotečine u koju upadneš, stalno se događa nešto novo što te tjera da budeš bolji. Moraš surađivati s puno ljudi da bi se kockice posložile baš kako treba i meni je to odlično. Okruženje je takvo da od tebe traži da izvučeš ono najbolje iz sebe, više od onoga što si mislio da imaš u sebi, a istodobno svatko od nas ima priliku glasno reći što misli da je dobro i što misli da treba popraviti. I presretna sam što ovako velik sustav ima ljudskost utkanu u poslovanje. A kao što sam na početku rekla – ljudi su najvažniji.