Ona je trkačica, boksačica, predana mama i direktorica u Hrvatskom Telekomu. Pitali smo je koja je tajna njezina uspjeha

„Zovem se Morana, ali odazivam se i na Morki - nadimak koji su mi dali kolege u Hrvatskom Telekomu“, započinje simpatično naša sugovornica Morana Čulo Jovičić. Diplomirala je pravo, a potom i magistrirala na ekonomiji. „U HT sam došla u ljeto 2015. iz Optime, u kojoj sam bila deset godina, od uspostave prvog komercijalnog poziva, te sam danas na poziciji direktorice Odjela pravnih poslova“, kaže nam Morana.

Premda svoj posao, priznaje, iako ju katkad neke stvari izbace iz tračnica, priznaje, jako voli, svoje vrijeme ipak najviše voli provoditi uz svoje dečke, supruga Gorana i dva sina – Filipa i Petra. „Vrlo smo sportski orijentirana obitelj pa je naše vrijeme dobrim dijelom definirano time da se natječemo, treniramo, pratimo razne sportove ili da se i sportski odmaramo“, otkriva nam naša sugovornica. Ističe ipak da su, unatoč jakom natjecateljskom duhu, rezultati manje bitni.

Ispunjen raspored ponosne mame

„Ono što nam nedostaje po pitanju talenta nadoknađujemo upornošću“, simpatično priznaje. „Rekla bih da je to, uostalom, jedna od mojih dominantnih osobina - jer odustajanja na prvu kod mene nema. Moj (pre)naglašeni kompetitivni duh to ne dopušta“, sasvim će otvoreno, u svojoj nonšalantnoj maniri. „Kako su moje uloge tijekom dana svakakve (mama, supruga, sestra, kći, prijateljica, kolegica….), uklopiti treninge u to prilično je izazovno“, priznaje nam Morana, dodajući da se zahvaljujući kolegama iz Hrvatskog Telekoma u jednom trenutku „navukla“ na trčanje.

„Nekada sam mrzila trčanje, bilo mi je dosadno, ali sam sad postala baš zagrijana trkačica.

Najdraže mi je to što sam uspjela istrčati maraton, loveći prilike za trčanje dok su mi djeca na treninzima ili u ranu zoru, dok svi spavaju, samostalno i bez neke trenerske pomoći. Iskusni dugoprugaši reći će da to nije baš dobro i pametno, ali ja sam to napravila na svoj način i ponosna na sebe zbog tog prolaska kroz cilj“, otkriva nam, dodajući da je time sa svoje bucket liste skinula jednu stvar. „Osim trčanja, bavim se boksom“, govori nam, ističući da pritom uglavnom nastrada vreća.

„Inače se cijelo moje slobodno vrijeme vrti oko moja dva plivača i džudaša i njihovo razvoženje na svakodnevne treninge i natjecanja preko vikenda“, nastavlja Morana. Uspije, kaže, odvojiti i vrijeme za kuhanje, a naročito voli peći kolače i torte. „Volim pogledati i dobar lagani film. Naglasak na lagani. A nisu mi mrske ni utrke Formule 1“, otkrivana nam naša sugovornica. „Dugo mi je to bila samo vožnja ukrug, ali kad sam shvatila koliko je pripreme potrebno za to, kakva je logistika oko cijelog tog sporta i koliko leži u strategiji, jedna utrka mi je kao epizoda dobre serije“, priznaje Morana.

Nesuđena liječnica

Usprkos poslu koji je na glasu kao ozbiljan, Morki još uvijek zna reći: „Jednog dana, kad odrastem, bit ću…“, što je poprilično indikativno za, kako kaže, njezinu percepciju sebe kao odrasle osobe. „Raspon toga što sam htjela biti kao klinka dosta je velik. U mladim, ispravak, u mlađim danima, silno sam htjela biti tenisačica“, prisjeća se naša sugovornica, no ispostavilo se, smije se, da baš i nije bila osobito talentirana za taj sport, a poklopila se s time činjenica da joj teniski tereni nisu bili u blizini pa se na koncu zadovoljila karijerom praćenja mečeva na TV-u.

„Onda sam praktički do pred upis na fakultet htjela studirati medicinu i postati doktorica“, nastavlja Morana. Roditelji samo što nisu tiskali pločice s dr. ispred njezina imena i prezimena, no u zadnji čas predomislila se i iz samo njoj tada poznatih razloga otišla na prijemni na pravo. „Rijetko tko upisuje pravo, a da pri tome zna da ne želi biti ni odvjetnik ni sudac pa sam tako nekako, nakon diplome na Pravnom fakultetu, završila na znanstvenom poslijediplomskom studiju na Ekonomskom fakultetu“, kaže nam. U to vrijeme, kaže, započela je i njezina telekom karijera pa je na kraju magistrirala na temu liberalizacije fiksnog telekom tržišta.

„Generalno, studentskih dana rado se sjećam jer sam se na fakultetu osjećala bolje nego, recimo, u srednjoj školi. Bili smo dobra generacija i danas kad vidim kako su neki studentski kolege suci visokih sudova, drugi uspješni odvjetnici, a treći u znanstvenim krugovima, rado se sjetim tih studentskih dana“, pripovijeda nam. Morana je svoje slobodno vrijeme tih dana provodila baveći se studentskim pitanjima u sklopu djelovanja udruge Luridicum. „Život piše čudne priče pa sam za vrijeme fakulteta dobila Rektorovu nagradu za rad na temu prisluškivanja, što je materija kaznenog prava kojim se poslije nisam uopće bavila“, otkriva nam ova HT-ova direktorica.

Koja je tvoja trenutna pozicija na poslu?

Trenutno sam direktorica Odjela pravnih poslova. Širok je spektar pitanja kojima se bavimo kao odjel. Zapravo pokrivamo pravna pitanja od „igle do lokomotive“, a tim čine iskusni pravni stručnjaci, svatko s ekspertizom u svom području. Ako bih morala izabrati neko pravno područje u kojem se osobno najviše osjećam doma, to bi onda bila korporativna pitanja i M&A, koji baš volim jer su to projekti koji nekako najviše tjeraju na učenje i snalaženje u kratkom roku.

Moja je glavna uloga osigurati to da pravna podrška, koju kao tim pružamo na razini grupe, bude kvalitetna, efikasna, dostupna i razumljiva za sve naše kolege u organizaciji. Ako bih to morala nekako slikovito prikazati, mi smo poput nekog zida na koji se naslanja poslovanje jer želi dobiti čvrsto uporište za ono što radi. Nekako se sva pitanja koja dobijemo na kraju svedu na taj zajednički nazivnik – smijemo li, možemo li i imamo li nekakvu podlogu?

Kako bi svoj posao opisala nekome tko nikad nije čuo za tvoje radno mjesto?

Teško mi je to objasniti djeci kad me pitaju, a da im ima smisla. Ako se pita njih, ja puno razgovaram telefonom, i puno i brzo tipkam. Kad netko kaže da je pravnik i da se bavi pravnim poslovima, ljudi obično imaju svoju viziju toga što to znači pa to bude nešto poput: cijeli dan čitaš te neke propise, pišeš i proučavaš i onda šalješ nekome kompliciran odgovor koji samo pisac razumije. E pa to baš i nije tako! Jednako kao što naša praksa nije ni približno nalik onima u odvjetničkim TV serijama - koje su drugi ekstrem i romantizirana verzija posla kojim se bavim.

U suštini smo u poslu koji se bavi rizicima. Bilo da ga preveniramo kroz ugovore, razna mišljenja i upute internim korisnicima kako postupati, bilo da se bavimo otklanjanjem ili smanjivanjem rizika kroz sudske postupke, bilo da se bavimo procjenama rizika koje služe kao osnova za donošenje nekih odluka. Što god da radimo, svodi se na zaključak imamo li rizik, ako da, koji je i koliki, a onda i kako dalje.

S kakvim se izazovima susrećeš u svom poslu?

Recimo to ovako – raznovrsnim. Moja je pozicija takva da ono što radim baš i nije nešto o čemu se priča. Dolaze nam problemi, možemo ih popularno zvati izazovima, ali budimo realni, problemi su i treba ih nekako riješiti. Za njihovo rješavanje nema magičnog štapića kojim nestaju, nema jednostavnog odgovora koje bi svi htjeli čuti i često nema samo jedne opcije. Usprkos svim naporima koje ulažemo da to ne bude tako, promjena percepcije da „kompliciramo“ meni je osobno najveći izazov. Osobito kad ljudi, recimo, ne znaju da je u mnogim pravnim pitanjima HT taj koji stvara presedane i uspostavlja praksu.

Što te u poslu čini sretnom?

Sretna sam kad sam zadovoljna procesom i rezultatom, što god radila. Kad riješim neki problem, završim neki projekt, napravim neki pomak, pa makar bio i mikropomak u željenom smjeru, onda sam sretna. S obzirom na to da provodim puno vremena u uredu, odlični dobrosusjedski odnosi su mi jako bitni, tako da me suradnja sa susjedima na katu, način na koji radimo i komuniciramo i na koji se na kraju podržavamo i razumijemo čini stvarno sretnom. Kad nekome od nas treba sanity check, tu smo jedni za druge. Sretna sam i kad vidim da kao pravni tim radimo pomak, kad uspijemo u nečemu za što često samo mi razumijemo koliko je to velik uspjeh te kad dobijem pozitivan feedback za nekog od kolega iz tima.

Zašto je Hrvatski Telekom idealan poslodavac?

Zato što za one koji zaista žele raditi nešto novo i drugačije ima puno prostora za razvoj i napredak. Ako promatrate HT kao organizaciju punu potencijala, onda je to kao kad dijete uđe u prodavaonicu slatkiša, a ne zna što bi odabralo. Ali to znači da morate gledati dječjim očima. Meni je HT idealan poslodavac jer ga vidim kao more potencijala. Samo kad se vratim šest, sedam godina unatrag i razmislim o tome na kojim sam sve projektima radila, koje smo sve probleme i situacije imali te kako smo ih riješili, zadovoljna sam svojim profesionalnim napretkom, ali i činjenicom koliko sam sazrela kao osoba. Sve to dodatno mi je otvorilo oči za nove stvari. Iskreno, meni u HT-u niti jedan dan nije dosadan, svaki mi proleti i na kraju svakog dana nisam ni blizu svemu što sam mislila napraviti.