NATIVE

Ne samo da je jedina žena koja je na FER-u napravila nemoguće, nego je i primjer majke koja je spremna promijeniti svijet ne samo za svog sina, nego se svakodnevno predano bori i za svu ostalu djecu s teškoćama

Svi se mi svakodnevno u životu susrećemo s izazovima. Neki s većima, drugi s manjima. No svima nam je zajedničko to što nerijetko, da ne kažemo uvijek, mislimo kako je upravo nama najteže. Zamislite osvježenja kad pred vas sjedne žena čiji se izazovi pored vaših mogu činiti manjima od makovog zrna, dok se ona s njima nosi kao da to nije ništa osobito.

Nada Bjelčić je svakako jedna od njih. Završila je FER kad su žene ondje bile još prava rijetkost, ostvarila se profesionalno, znanstveno i obiteljski. Ponosna je majka troje djece od kojih je jedno slučajno drugačije od drugih. Ona zbog toga nikad nije tražila izlike. Umjesto toga, rukama i nogama se borila nekad sa sustavom, a nekad unutar njega ne bi li za njega, ali i svu drugu djecu, osigurala ipak malo bolju mogućnost. Usto u slobodno vrijeme piše članke za MIT i drži predavanja koja mijenjaju Hrvatsku. Pa neka netko kaže da se ne može!

Ovo je njena priča.

Što se tiče osobnog dijela, osim što sam završila magisterij na elektrotehnici, udana sam i imam troje djece. Zbog trećeg djeteta i njegovih teškoća, do kojih je došlo jer se prerano rodio, učlanila sam se u humanitarni rad i to mi je otvorilo jedan kompletno novi život. Pronašla sam novi pogled na život koji je u potpunosti promijenio moj sklop svijesti.

Jedan od najvažnijih segmenata mog života zasigurno predstavlja udruga roditelja OKO u kojoj djelujem već gotovo 20 punih godina. Udrugu su osnovali roditelji djece s višestrukim teškoćama. To nisu slijepa i slabovidna djeca, nego djeca koja imaju motoričke teškoće ili rijetke bolesti koje dodatno kompliciraju već ionako kompliciranu situaciju oštećenja vida. Uzmite u obzir da neka istraživanja pokazuju da više od 60 posto informacija iz okoline dolazi upravo putem vida. Ja uvijek ljude koji nose naočale pitam kako im je bez naočala? Kažu teško. Sve je orijentirano na vid. Sad vi koji imate dioptriju -3 ili -5 zamislite da imate -17, kao moj sin. Teško je to zamisliti. Meni samoj je to teško zamisliti. Dok nisi u tome, ne možeš si predočiti koliko je to oštećenje i koliko to znači.

Ono što je mene svih ovih 20 godina, koliko sam Denisova majka, najviše smetalo je kad bi ljudi sa sažaljenjem gledali njega ili mene ili čak našu cijelu moju obitelj i govorili – „Jadna ti, jadna ona. Siroti. Jadničak.“ NE! Mi smo samo drugačiji. Drugačije ne znači jadno. Svako od nas može biti jadan, ako nam uskratiš podršku. Ako netko tko slabo vidi i nosi naočale, ako mu ukradeš te naočale, bit će jadan jer neće moći pročitati na mobitel, zadaću ili neku drugu informaciju. Ali ako mu pružiš naočale, onda će on bit ravnopravni sudionik i moći će itekako sudjelovati i poboljšavati cijelu priču. To je ono što mi tražimo. Tretirajte nas kao i sve druge ljude. Da, nama je potrebna podrška u većoj ili manjoj mjeri, ali po tome se ljudsko društvo i razlikuje od životinjskih grupa – po tome što pomažemo slabijima. Ali ne sa sažaljenjem, nego prema principu reci mi što trebaš, da ti mogu pomoći. Pruži mi to da idemo zajedno dalje. Eto, to je naš moto. Kad smo kretali s radom udruge u ovoj državi nije postojala gotovo nikakva institucionalna infrastruktura koja se bavila djecom s višestrukim teškoćama. Uglavnom su bili specijalizirani za pojedinu teškoću. Danas srećom to više nije tako. I sama sam se tijekom svih ovih godina imala priliku nebrojeno puta uvjeriti se koliko pojedinac može utjecati na društvo i vidjeti kako, u nečijim očima male promjene, mogu bitno utjecati na kvalitetu života.

Zahvaljujući Denisu, svom sinu, kao i radu u udruzi, sam, recimo, nerijetko imala priliku utjecati na Edukacijsko rehabilitacijski fakultet da promjene način pristupa, da drugačije podučavaju. Držala sam predavanja na tom fakultetu kao i na Učiteljskom fakultetu jer smatram da je dobro da predškola i škola shvate s kojom populacijom će danas-sutra raditi s obzirom na to danas imamo sve više djece s manjim ili većim poteškoćama.

Problem je u tome što se prema vodećim trendovima specijalne škole zatvaraju pa onda ta djeca integriraju u redovno školstvo gdje često ne dobivaju adekvatnu skrb. Osim toga, godinama sam članica stručnog povjerenstva prava odgajateljica za osobe s invaliditetom uz čiju pomoć također utječemo na raznorazne promjene - od onih sitnih do onih krupnih. Evo primjera. Ispred doma zdravlja u Runjaninovoj nije bio adekvatan broj i pozicija parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom pa smo pisali gradu Zagrebu, pa onda pravobraniteljici, pa je grad Zagreb reagirao i sredio da ta mjesta budu u skladu sa zakonom. Ja, baš kao i preostalih 20-ak članova udruge, se svakodnevno susrećem s potrebama roditelja poput sebe, prepuštenih na milost i nemilost sustava. Svakodnevno razgovaramo s ljudima iz cijele Hrvatske. Odgovaramo na upite kako i što, tu smo za bilo kakve pravne i stručne savjete, kome se obratiti za preglede, pretrage, na koji način ostvariti neka prava. Uvijek smo tu. Imamo telefon na koji smo uvijek dostupni, a uglavnom sam ja ta koja odgovara na te pozive. Zahvaljujući svom sinu sam stekla vrlo široku bazu znanja. Pišem gomilu predstavki prema raznim ministarstvima, utječem na promjene zakona i pravilnika. Ono na što sam izrazito ponosna je pravilnik kojim HZZO roditeljima djece sa poteškoćama omogućuje 24-satni boravak uz dijete u bolnici. To prije nije bilo moguće. Naravno, kako bi se tako nešto postiglo trebate s druge strane imati partnera. U tom trenutku unutar HZZO je bila jedna divna pravnica koja je sad nažalost u penziji. Ona je apsolutno razumjela tu potrebu i podržala naš zahtjev.

Koronakriza nam je dakako nametnula mnoga pitanja, a onda je stigao još i potres. Moja obitelj, recimo, živi na četvrtom katu u centru grada. Malo je reći da je potres dobrano prodrmao temelje i sve na skupa s njima. Suprug je pod naletom adrenalina pješice nosio sina koji ima 20 godina, 60-ak kila plus kolica. Četiri kata ga je spuštao. Kad se situacija smirila, on jednostavno više fizički nije mogao njega vući gore i bilo je pitanje tko nama uopće može pomoći? Stvar je u tome što sustav niti ne zna da na njegovoj lokaciji postoji bilo kakva osoba sa invaliditetom. Zato sam pisala pravobraniteljici osoba sa invaliditetom koja je pokrenula tu priču prema ministarstvu, prema civilnoj zaštiti jer su oni priznali da oni imaju sve to jako lijepo napisano, ali da nemaju pojma gdje te osobe sve žive. I sad su shvatili da bi trebali mijenjati zakone i stvari kako bi to slovo na papiru postalo živo u praksi u nekom razumnom vremenu. Ja se barem tome nadam. Malim koracima do velikih promjena, uvjerena sam.

A što radim kad završim s poslom? Joj, ovo što ću sad reći nije osobito edukativno. Igram igrice na mobitelu. Svojedobno, dok sam bila roditelj u smislu djece kojoj treba potpuna posvećenost, sam se bavila njihovim odgojem. Da se razumijemo, ja sam i dalje mama, ali smo sad svi u drugačijim životnim fazama. Ali u ono doba, kad sam ja bila njihov osnovni svjetionik u životu koji je dozvoljavao prolaz ili ne, sam im striktno ograničavala korištenje informatike. Pa sad kad im kažem da mama voli igrati igrice se samo grohotom nasmiju. Navukla sam se na neku stimulativnu igricu za pamćenje i brzinu reakcije, nije pucačina. I naravno, jako volim društvo. Veoma sam društvena. I volim puno čitati. Volim nove tehnologije. Volim proučavati što se novo događa. Vrlo sam zainteresirana i već sam napisala dva članka koja će biti objavljena na MIT-u. To su „Internet stvari“, ali na jedan drugačiji način. Internet stvari su, vidite, naša budućnost, ali na jedan drugačiji način što me vraća opet na jedan važan segment u mom životu, a to je kako osobe sa invaliditetom mogu prosperirati u slučaju budućeg digitalnog društva. Zašto o tome govorim? Zato što mali broj ima tog znanja, a i živi taj život. Zato sam se oduševila kad je HT sudjelovao u izvrsnoj fizičkoj izvedbi jedne aplikacije parkinga, baš je bio 5G, Internet stvari, u Splitu. To je bila jedina aplikacija koja u realnom vremenu pokazuje zauzetost ne samo običnih mjesta za parking, već i mjesta za invalide. I smatram da je to nešto što treba isticati. O tome sam govorila i na simpoziju koji je organizirao HAKOM, koji su također prepoznao koliko je to važno poticati da se i druge institucije uključe u takav način rada.

I kad smo već kod posla. HT je moj drugi poslodavac. Godinu dana nakon Fakulteta elektrotehnike i računarstva, današnji FER, sam odgulila u Institutu Rade Končar, a nakon toga sam prešla u HT i otad sam mu vjerna sad već vjerni preko 30 godina. U tih tri desetljeća sam mijenjala i lokacije i tehnologije. Bila sam skoro po svim lokacijama u Zagrebu. Mnoštvo šefova, mnoštvo reorganizacija.

Koliko sam znam, mislim da sam jedina osoba koja je u povijesti ETF-,a odnosno FER-a uspjela završiti dva dijametralno suprotna smjera. Jedan smjer je bio jake struje – to je bilo elektrostrojarstvo i automatizacija. I smjer slabe struje. U ono doba su se tako zvale telekomunikacije i informatika. Jaku struju sam studirala jer sam dobila stipendiju. Tata mi je poginuo neposredno prije završetka srednje škole i zapravo smo ostali bez značajnog izvora sredstava pa sam kao odličan učenik u srednjoj školi dobila stipendiju, ali za smjer koji je tada bio u deficitu. Kad sam ja bila prva godina, tada je još uvijek radio IBM 1130 ili pola 12 kak smo ga zvali, na bušene kartice. Nevjerojatno s današnjeg stajališta.

Za mene kao ženu, koja se nikad u životu nije bavila elektrotehnikom, koja nije znala ništa o struji - završila sam MIOC, sama teorija elektrotehnike, bavljenje, uključivanje i proučavanje svih onih uređaja za mjerenje su u početku bili veliki bauk. Pogotovo zato što je u moje doba na FER-u bilo jako malo djevojaka, a dečki su uglavnom dolazili s jako dobrim predznanjem. To su bili dečki s Tesle i Ruđera, kojima je bio glavni gušt zafrkavati demosicu - jednu malenu plavu demosicu, mene - koja na uređaju nije znala ni kako se upali, a kamoli bilo što drugo. Međutim, zahvaljujući njihovim zafrkancijama uspjela sam jako brzo naučiti kako se sve to koristi i zapravo sam uživala. Našla sam se u području za koje nikad nisam niti slutila da bi moglo biti moje područje. Tako da, studiranje elektrotehnike je bio pun pogodak. Barem što se mene tiče. A na fakultetu sam upoznala budućeg dečka i sadašnjeg muža koji je faks došao oduševljen telekomunikacijama. Sve je promijenilo jedno naše zajedničko ljetovanje na kojem je on meni govorio o budućnosti telekomunikacija. Njegove priče su me oduševile. Rekla sam mu da znam da moram studirati elektrostrojarstvo, ali da ću upisati i telekomunikacije. Bila sam došla u dekanat i rekla da želim upisati dva smjera. Gledali su me čudno i rekli da je to nemoguće, da se uglavnom studiraju slični smjerovi – telekomunikacija i radio komunikacija gdje ima puno kolegija koji se preklapaju.

U mom slučaju je to bilo nemoguće. Jedno je bilo jaka struja, drugo slaba struja. Trebala sam dobiti specijalno odobrenje dekana da kako bih mogla paralelno studirati oba smjera. I evo, uspjela sam završiti oba u roku i to s odličnim uspjehom. Zato sam svoju karijeru započela u Radi Končaru, zbog ugovorne obaveze. Čim sam to odradila sam se prebacila na svoju drugu ljubav, telekomunikacije. I tako sam završila tamo u Draškovićevoj gdje je bila firma koja se bavila prijenosom signala. U poslu me iskreno veseli nekoliko različitih stvari. Stvari koje su u skladu s onom reklamom „Neprocjenjivo“.

Za sve ostalo postoji novac, je l'. Ono što je neprocjenjivo je fantastična radna okolina i atmosfera koju imam. S ljudima s kojima sam okružena u IT svijetu i s nadređenima koji su uvijek tu bili i imali razumijevanja i podrške. Kolegama s kojima sam radila je oduvijek normalno da si međusobno pomažemo. Nije se gledalo „Aha, ti si to zaribao“, nego „Oke, tko radi taj i griješi“, a dokle god nije u pitanju ljudski život, sve ostalo se da popraviti. Znali smo međusobno i ostajati i duže i odrađivati zajednički nikad ne vodeći evidenciju tko je kome više uskakao. Tako da zbilja, s tog stajališta, mi se jako sviđa tu gdje radim i nikad nisam požalila što sam se zaposlila u HT-u jer u to doba smo se mogli zaposliti jedino još u Ericssonu, a ja zapravo nikad nisam ni poželjela otići iz firme jer se tu zbilja dobro osjećam. Što se tiče ove nove stvarnosti, mogu priznati da baš zahvaljujući tome što živim i radim u IT svijetu meni ovaj način, ovo novo normalno, nije toliko neobično. Zapravo, ovaj mi se zaokret čini kao korak prema naprijed, da ljudi shvate koliko je zapravo dobra i neophodna digitalizacija i da zapravo itekako doprinosi napretku i kvaliteti života. Hrpa stvari za koje se tvrdilo da su teške ili čak nemoguće, je odjednom profunkcionirala. Naravno da svima nedostaje taj socijalni kontakt, jer, na kraju krajeva, još je Aristotel rekao da onaj kome ne treba nitko je ili Bog ili vuk, ali i to se popravlja. Osim toga, kako smo tijekom koronakrize svi bili doma, provodili smo zajedno puno vremena. Usudila bih se čak reći da smo si suprug i ja već počeli lagano ići na živce, ali smo svoje trzavice rješavali tako što bismo otišli u šetnju ili sam se razdvojili pa proveli malo vremena svatko sa svojim društvom. Čovjek je dosjetljivo biće. Svemu se mi možemo dosjetiti i prilagoditi se. Kako u životu, tako i u poslu. Dovoljno sam se puta u to uvjerila.

I upravo je to ono što bih savjetovala svim mladima koji tek ulaze u poslovni svijet. Ja sam, vidite, škorpion po horoskopu. Što će reći da sam onako malo borbeniji tip i smatram da nije dobro biti samo šutljiv i prihvatiti sve što ti se dešava u životu, nego treba u svemu vidjeti i prepoznati što je dobro, a što ne. Pogotovo danas u digitalno doba kad smo okruženi s obiljem lažnih vijesti treba znati kritički razmišljati. Ono što se kaže, uključiti zdrav razum što je danas veoma rijetko prisutno. No, smatram da je to vrlo važno i da je to ono što razlikuje budućeg kvalitetnog radnika i nekog tko će iskoristiti firmu za bolji životopis i otići dalje. Ono što mi je žao vidjeti je manjak vjernosti poslodavcu.

Danas je samo nekako važno gledati kroz novčana prava koja su vrlo važna i bitna, ali ne prepoznaje se i neki drugi benefiti za koje tek s vremenom shvaćaš koliko su važni. Naravno, probati sve! Ako treba, otići van. Vidjeti kako je vani i vratit se nazad jer kod kuće je najljepše!


Oduvijek je bila najgora na tjelesnom, a onda se zbog oklade u 6 mjeseci pripremila za svoju prvu triatlonsku utrku. Evo zašto to može svatko

Jedan je od rijetkih koji u hrpi starog željeza zna prepoznati vrijednost. Donosimo vam priču kolekcionara koji skuplja i popravlja stare bicikle

Ovo je žena koja je prva u Hrvatskoj osvojila muški svijet, a danas uspješno balansira između dvije ostvarene karijere i ispunjenog privatnog života

Tko kaže da si korporativni ljudi nekreativni? Predstavljamo vam mladu menadžericu čiji su dizajnerski radovi postali ozbiljan hit

PRIDRUŽI NAM SE!