Ona je inženjerka sa zavidnom korporativnom karijerom, mlada je mama i pole dance je njena strast

Objasnila nam je zašto je to hobi kojim bi se trebalo baviti više žena

Priča žene koja slijedi u nastavku prilično je netipična i to iz nekoliko razloga, ali je svakako potvrda da bismo se što prije trebali riješiti predrasuda kojima svijet dijelimo u ladice. Ona je inženjerka s uspješnom korporativnom karijerom koja voli životinje, hranu i putovanja te se odnedavna pronalazi i u ulozi majke. Sjajno, reći ćete, ali nema tu baš ničega osobito začudnog.

Pričekajte trenutak, Nina Kragović Čikeš već i jedno puno desetljeće slobodno vrijeme provodi plešući na šipci. Objasnila nam je kako treninzi izgledaju u stvarnosti, kome je ova aktivnost namijenjena i zašto je potpuno suludo živjeti u okovima stereotipa.

Rođena sam u Zagrebu pred 37 godina. U doba kad je FER postajao sve popularniji studij i među studenticama, točnije 2007. godine, završila sam Fakultet elektrotehnike i računarstva, smjer radiokomunikacije, a 2015. sam na tom istom fakultetu završila i interdisciplinarni postdiplomski studij „Reguliranje tržišta elektroničkih komunikacija“.

Karakterno bih sebe najlakše opisala kao Moniku iz „Prijatelja“ – perfekcionist s dozom opsesivno kompulzivnog poremećaja, emocionalno osjetljiva i društvena, te vrlo često naivna i jako nestrpljiva - sve mora biti sad i odmah. Jedina razlika je što Monika voli kuhat, a ja volim jesti (slatko pogotovo). Jako volim životinje. Donedavno sam imala tri psa, ostao je, nažalost, samo jedan. Volim se družiti, a što sam starija ta druženja se više svode na mirnija i opuštena druženja uz hranu. Volim putovati, najviše u urbane sredine, i istraživati nove gradove. Volim i spavati, iako toga sad imam malo manje, ali proći će i to, bar tako kažu.

Slučajni izlet u neobičan hobi

I obožavam ples i muziku. Od malih nogu išla sam na ritmiku pa su onda kasnije došli jazz dance i step aerobik. S obzirom na to da nema ritmike za 30 godišnjakinje, tražila sam nešto gdje bih ipak mogla zadovoljiti tu svoju želju za plesom pa mi je prijateljica predložila da odemo na probni trening plesa na šipci. Otišla sam, ali nisam očekivala ostati jer sam imala jako puno predrasuda, koje su još i potvrđene na prvom satu. Naime, trenerice su mi djelovale kao neka sekta. Ipak sam si dala priliku da „izdržim“ uplaćeni ciklus i evo izdržavam već desetu godinu.

Ako ste početnica i zanima vas koliko dugo će vam biti potrebno da osvojite ovu disciplinu, onda je dobro znati da osnovi program kod nas u studiju Angels Body and Emotions traje 10 ciklusa, tj. 10 mjeseci, nakon čega se postaje punopravna Angels članica. U tih prvih 10 mjeseci nauče se osnovni elementi na šipci, poput krijesnice, balerine, vadičepa ili penjanja. Poslije toga se kreću učiti raznorazne vratolomije.

Međutim, ples na šipci nije samo i isključivo šipka. Općenito, trening traje dva sata i sastoji od dva dijela. Prvi dio su vježbe bazirane na jogi i pilatesu, s fokusom na otvaranje područja zdjelice i prsnog koša, jer se u tim područjima kod žena sakuplja energija. Drugi dio treninga je vježbanje elemenata na šipci. Trening obavezno završavamo slobodnim plesom. Za taj dio se koristi šipka, ali i pod, zid ili fotelja.

I, ono što je najzanimljivije, jest to da često čage koje nas najviše „izbace“ iz misli i koje najdulje pamtimo nisu one u kojima se napravi bezbroj elemenata na šipci. Zato bih rekla da nema neke ocjene napretka u klasičnom smislu prema, primjerice, broju naučenih elemenata na šipci, već je taj napredak individualan za svaku polaznicu i vrlo često golim okom nevidljiv. Plesom na šipci ruše se unutarnje barijere.

Zašto je ples na šipci namijenjen svakoj ženi

Kako godine idu, predrasude vezane uz ples na šipci se ipak pomalo ruše. No, i dalje postoje žene koje svojoj okolini moraju lagati što treniraju. Jer su inače striptizete (big rolleyes). Da, moramo biti polugole, ali čisto iz praktičnih razloga. Naime, potrebno je što više gole kože kako bi mogle napraviti većinu elementa.

Uz to, žena se i ponovno privikava osjećati se ugodno u svom tijelu bez obzira na to koji „model“ tijela i koje starosti ima. To je postalo posebno važno u doba kad smo bombardirani savršenim ženskim tijelima na svakom koraku. Vježbamo u mrklom mraku dvorane u kojoj nema niti jedno jedino ogledalo. To je zato jer nije bitno kako naš pokret izgleda, bitno je kakav osjećaj izaziva. Naravno da se nekad obučemo provokativnije, kako bismo istražile neki osjećaj ili odradile neki izazov, ali to nije poanta plesa na šipci.

Poanta je, barem meni, kroz pokret procesirati sve što mi se dogodilo u „stvarnom svijetu“ od zadnjeg treninga, izbaciti nakupljene osjećaje, isključiti mozak i misli i ne razmišljati o tome što treba napraviti u stanu ili na poslu. Napuniti se pozitivnom energijom. Imati dva sata u danu ili tjednu samo za sebe. Jedan trening traje dva sata, ali kad se navučeš, teško je stati samo na jednom odlasku tjedno.

I, uza sve to, stvaraju se predivna ženska prijateljstva. Tako da, osim što vježbaš i oblikuješ tijelo bez nekih pustih serija ponavljanja u teretani, stvaraš i svoj mali krug potpore. Jer tu podršku žena koje vrište dok divljaš na šipci ili te bez riječi zagrle nakon što si otplesala u suzama, ne mogu opisati drugačije.

Ples na šipci bi preporučila svim ženama od 18 godina pa dok god su pokretne. Nema granica ni što se tiče godina ni nekog prijašnjeg (ne)iskustva ni kilaže niti pak kondicije. Samo treba volja i otvoren um, a ostalo će doći. Postoji više mjesta u Zagrebu s takvom vrstom treninga, ali da ja naravno preporučujem Angels Body and Emotions u zapadnom dijelu grada. Često su intro satovi i svakih nekoliko mjeseci se otvaraju nove grupe, potrebno ih je samo zapratiti na društvenim mrežama i prijaviti se kad se pojavi obavijest.

Budući da su treninzi u poslijepodnevnim ili večernjim satima preko tjedna i vikendom, nema problema oko usklađivanja jednog s drugim. Dapače, super je ispušni ventil nakon dugačkog radnog dana.

Poslovna karijera

U Hrvatskom sam Telekomu punih osam godina. 2013. sam došla iz Ericssona Nikola Tesle u Marketing za privatne korisnike i, iako su se nazivi sektora i odjela tijekom tih 8 godina mijenjali, više-manje sam u istom okruženju i bavim se sličnim poslovima. Trenutno sam voditelj projekta u Odjelu za upravljanje vrijednošću korisnika te product owner za Optiku u sklopu Agilne jedinice za upravljanje proizvodima. Iako, ako ćemo najpreciznije, trenutno sam na porodiljnom, u ulozi mame malom Miki.

U poslu me najviše vesele vidljivi rezultati našeg svakodnevnog truda. Od prvih dana u HTu bavim se komercijalizacijom optike, pa je stvarno lijep osjećaj kad korisnici počnu sami tražiti naše usluge putem optike. Na samom početku imali smo vrlo mali broj privatnih korisnika na optici, znamo se šaliti da smo ih znali sve poimence (uz sva poštivanja GDPRa naravno). Korisnici jednostavno nisu vidjeli prednost optike i nisu željeli promijene. Sad, pogotovo u vrijeme rada od kuće i sve većih potreba za brzim i stabilnim internetom, priča je ipak drugačija.

HT je velika kompanija, sa puno različitih odjela i uvijek je lijepo raditi u takvom krosfunkcionalnom timu. To je ujedno i jedan od svakodnevnih izazova u našem poslu, ali rekla bih da ga uspješno svladavamo.