Ova je žena svoj život posvetila glazbi. Provjerite kako je uz ozbiljan posao i ostvaren obiteljski život uspjela stvoriti vrijeme za svoju najveću strast!

Većina nas okružena je u životu ljudima koji u našu svakodnevicu, bez obzira na sivilo, poslovne izazove ili privatne brodolome, redovito unose dašak radosti. Ta se radost manifestira na različite načine. Neki nas ljudi uveseljavaju dobrim šalama, druge je dovoljno samo vidjeti, a treći pak imaju (ne toliko) skrivene talente kojima unose boju u crne dane.

Jedna od njih je i naša iduća sugovornica. Ona je ostvarena majka i supruga, uspješna poslovna žena koja već gotovo trideset godina s jednakim žarom obavlja svoj posao u kojem, kad joj se za to pruži prilika, prkosi stereotipima. Sama kaže da su joj male životne pobjede najdraže, a otkriva nam i kako joj je pošlo za rukom spojiti svoje tri velike životne ljubavi. Jedno je sigurno, iz njezine bogate riznice životnog iskustva svatko od nas može nešto naučiti kako bi svoj život učinio kvalitetnijim.

Njeno ime je Renata Fürst, a ovo je njezina priča.

Udana sam, imam dvoje djece - kćer Petru, 22 godine i sina Kristijana, 18 godina. Upravo se njima volim posvetiti nakon što zatvorim vrata ureda u kojem radim već gotovo tri puna desetljeća. Poslijepodne je, dakle, rezervirano za obitelji uz priču, kavu i društvene igre, a onda, malo kasnije, u vrijeme kad većina ljudi (uključujući moje ukućane) sjeda pred televizor na raspored dolazi me time, odnosno vrijeme za probu sa zborom u kojem pjevam dugi niz godina. To je moj ispušni ventil i nevjerojatno sam sretna što sam uz sve poslovne i obiteljske obaveze imala priliku nastaviti sa svojom najdražom razonodom - pjevanjem.

U zboru sam, naime, od svoje sedme godine. Kako to u karijerama nas zboraša obično biva, sve započinje nastupima u školskim zborovima. Pjevati sam nastavila i kasnije, tijekom srednje i to u KUD- u “Trešnjevka“ gdje sam pod vodstvom maestra Bože Potočnika i Diane Atanasov Piljek provela prekrasnih 13 godina. Životni me put u jednom trenutku odveo u drugom smjeru pa danas, evo brojim već 11 godina otkako sam članica zbora „Ezerke“ koje redovito prati orkestar 7/8 (Sedam osmina). I tu imam sreću i čast, da zbor vodi naša Darka Kragović, unuka maestra Miljenka Prohaske, dok cijelim ansamblom dirigira Bruno Urlić.
Svaka naša proba je svojevrsna ulaznica u neki drugi svijet, drugi život, drugu energija. Zahvalna sam suprugu što nikada nije prigovorio mojim odlascima na probe. Štoviše, uvijek me podržavao ili je možda samo oduvijek znao da u paketu sa mnom idu probe, nastupi, koncerti, a ponekad i putovanja.

Turneje po Makedoniji su nam najdraže. Bude to ponekad i malo naporno, ali sve je to slatki napor uz puno pjesme, druženja, smijeha i veselja. Osim toga, usput vidim i svoju rodbinu u Makedoniji.

No, da se vratim na svoje cure. „Ezerke“ (ilitiga žene s jezera) broje 15 članica, a izvodimo samo stare makedonske pjesme. Neke od njih su mnogima poznate poput „Jovano, Jovanke“, „Bitola moj roden kraj“ ili „Makedonsko devojče“. Posebno me oduševljavaju članovi zbora i orkestra koji, osim velike ljubavi prema toj zemlji i glazbi, nemaju nikakve veze s Makedonijom. U zboru su tako svega četiri Makedonke, dok je u orkestru samo jedan svirač rodom iz Makedonije i svi činimo izvrsnu jednu ekipu uvijek spremnu za naporne probe, odlične koncerte i, ništa manje bitno, najbolje zabave.
Atmosfera na koncertima uvijek bude izvrsna. Publika na baš svakom koncertu zaista redovito zapleše kolo i zapjeva s nama i to je predivan osjećaj i najljepši poklon za nas na pozornici! S obzirom na trenutačnu situaciju, „Ezerke“ nemaju probe od ožujka prošle godine, kao, nažalost, niti bilo koji drugi zbor. I premda sam s curama iz zbora svakodnevno u kontaktu na društvenim mrežama u našoj grupi „Ezerki parlaonica“, ipak s veseljem iščekujemo početak proba, nastupa, druženja i pjevanja. Na kraju dana, najsretniji smo kad svoju ljubav prema glazbi dijelimo s ljudima.

Moj brat i ja smo rođeni u Zagrebu. Roditelji su nam iz Makedonije pa je uz makedonsku pjesmu neizostavna i fina makedonska kuhinja, koju najbolje sprema moja mama. Budimo realni, tko može osporiti činjenicu da njegova mama ne kuha najbolje na svijetu? Njene recepte, naravno, kradem pa, kad stignem, napravim fino „Gravče na tavče“, „Turlitavu“, fine umake ili namaze poput malidžana što moji jako vole. A gdje su tek fine pogače ili paprika na barem 10 načina? Ma, sve što izađe iz makedonske kuhinje je fino.
Što se posla tiče, s velikim ponosom i neograničenim zadovoljstvom mogu reći da sam pred koji dan napunila 28 godina staža u kompaniji. Trenutačno sam zaposlena na radnom mjestu višeg agenta u pozivnom centru na odsjeku za tehničku podršku poslovnim korisnicima.

Moja priča u HT-u započinje sa 16 godina kada sam prvi put došla u prostor današnjeg Hrvatskog Telekoma u Draškovićevu 26. U ono sam vrijeme tamo odrađivala praksu. Bile su to lude godine! Dvije godine kasnije, kad sam bila maturantica, ponovno sam se vratila na praksu u Draškovićevu i oduševljeno zaključila da je to kompanija u kojoj jednostavno moram raditi!

Ne samo da svoju odluku, čak niti nakon ovih silnih godina nisam nikad požalila, već sam samoj sebi nebrojeno puta potvrdila da je HT savršeno radno mjesto za mene koje svima koji marljivo rade pruža konstantne prilike za rast, razvoj i napredovanje. Evo, ja sam živi primjer!
Dakle, brzo nakon završetka srednje škole zaposlila sam se na odjelu informacija 988 i 981 razne obavijesti. Za sve vas mlađe koji se možda ne sjećate onih vremena, te su vam naše informacije tada ljudima predstavljale svojevrsni Google. Iz današnje je perspektive to gotovo nezamislivo, znam. Nakon pet godina informacija uslijedilo je 10 godina na međunarodnoj centrali. 2008. prelazim u pozivni centar na odjel tehničke podrške za korisnike. Ondje je ženskih kolegica bilo je jako malo - svega četiri ili pet i moram istaknuti koliko su nam kolege strpljivo i s voljom pomagali kako bismo savladali tehničku podršku za upite korisnika.

Kada se formirao Odjel za poslovne korisnike 2010. godine, kolegica Ana i ja bile smo tamo, uz još nekolicinu kolega na tehničkoj podršci za poslovne korisnike, jedine žene. Usluge se jako brzo razvijaju i korisnici trebaju našu podršku. Bez ikakve fige u džepu mogu reći da volim rad s ljudima, komunikaciju s korisnicima. Uostalom, vjerojatno nikad ne bih toliko izdržala u ovom poslu da tome nije tako, a usto valjda imam izražen i taj neki soft skill koji je neophodan za ovu vrstu komunikacije.

Zapravo, od bilo kakve potvrde kolega s kojima radim (što je, da se razumijemo, uvijek lijepo čuti), najbolja mi je i najdraža potvrda ljudi, korisnika s kojima svakodnevno komuniciram. Mora da se ta moja ljubav prema poslu vraća kroz ljude kojima stojim na usluzi. Moram priznati da me vole i da često traže upravo mene da im pomognem u rješavanju poteškoća.
Premda, kad se sjetim kako je to bilo još pred svega nekoliko godina, kad sam tek krenula u ovaj poslovni izazov, shvaćam koliko su se društvo i vremena promijenili nabolje. U počecima je, naravno, bilo: „Molim Vas spojite me s muškim kolegom!“ Takve situacije sasvim sigurno nisu nimalo ugodne, ali ja sam uvijek za njih imala spremnu komunikaciju. Ti bi se korisnici nerijetko nakon „seanse“ sa mnom na kraju riješenog upita ispričali . Bit ću potpuno iskrena, te su mi male radne pobjede još i dan-danas najslađe.

Svatko tko radi s ljudima znat će da je svaki radni dan uvijek iznova jednako izazovan i dinamičan, ali uz dobru organizaciju i timsku komunikaciju ništa nije nemoguće. Dapače, posao se odradi i to dobro, a ciljevi se ostvaruju.

Jest da su se prilike zbog situacije u kojoj se nalazimo znatno promijenile, ali ovo novo normalno u kojem živimo posljednjih mjeseci natjeralo je čitav svijet na promjene. Tako je korona, nažalost, i sve nas potjerala kućama pa se tako timske sastanke danas održavamo online, kao što to uostalom čini i većina mojih kolega na razini kompanije. Sigurnost prije svega!

Pa ipak, lagala bih kad bih rekla da je ovo situacija u kojoj bih voljela dočekati penziju. Ja sam, vidite, jedna od onih koji vole raditi iz ureda – onog fizičkog, klasičnog u kakvima smo do proteklog ožujka provodili svoj radni vijek. Tako da moram priznati da sam nakon dugih šest mjeseci rada od kuće jedva dočekala u rujnu vratiti se u ured. Ponekad, kad nam se želje ostvare, bismo se trebali zamisliti nad time što želimo.

Tako sam ja, recimo, 29.12. za vrijeme potresa bila u sali na svom radnom mjestu u Draškovićevoj i vjerojatno bih u tom trenutku bila sretnija da sam radila od doma. No, šalu na stranu. Kad pogledamo nesreću koja je pogodila neke dijelove i ljude u našoj zemlji, mi smo, na svu sreću, prošli neokrznuti.

Toliko od mene i vidimo se na koncertu „Ezerki i 7/8“!