U HT-u radi 11 godina, a slobodno vrijeme podredila je volontiranju u bolnici, gdje kao ‘teta pričalica’ uljepšava dane onim najmlađima

I 30-godišnjoj Sari Šofranac bilo je najteže opisati samu sebe, no potrudila se. Kako je rekla, živi i radi u Rijeci, a u HT-u je počela graditi karijeru prije 11 godina, i to kao studentica, u Kontaktnom centru. Briga za korisnika i danas joj je iznimno važna i u njezinom fokusu, a ljudi je, kažu, vide kao komunikativnu, direktnu, ambicioznu i veselu osobu. ‘Kad me pitate tko sam, najkraći odgovor bio bi - velika ljubiteljica slatkog i najglasnija u svakom društvu’, bila je iskrena Sara. U slobodno vrijeme volontira u KBC-u Rijeka kao teta pričalica, planinari, putuje… A upravo joj je volonterstvo omiljeni način za provođenje slobodnog vremena.

‘Volonteri, tete i barbe pričalice, čitanjem i pričanjem priča uljepšavaju boravak djece u KBC- u Rijeka. Svaki dan u godini, neovisno o vikendu i blagdanu, volontiramo u bolnici.

Konkretno, volontiram jednom do dva puta tjedno. Raspored se zna unaprijed jer se dogovorimo tjedan dana ranije tko ide na koji odjel, koliko je djece uopće na odjelu, koju priču nosimo i čitamo. Ako neko dijete želi neku posebnu priču, potrudimo se da je donesemo. Prilikom samog dolaska na odjel, djeca znaju da je 19 sati i čekaju svoju priču za laku noć. Ne čitamo uvijek, nekad se igramo, nekad ona nama čitaju...’

Za vrijeme pandemije bilo je to nešto drugačije volontiranje. Kako je otkrila, tada su čitali iz svojih kuća, a djeca su se u bolnici spajala na tablete i slušala ih putem Skypea.

Volonterskim se radom počela baviti prije tri godine, iako je i ranije željela biti teta pričalica, no okolina ju je, kaže, uvijek uspjela odgovoriti od toga. ‘Argument je uvijek bio - možda da za početak kreneš s nekim ljepšim volontiranjem, to su ipak djeca u bolnici, jako teške priče, a ti si mlada. Prije tri godine vidjela sam oglas na stranici udruge da kreću edukacija i seminar za tete pričalice. Nikome nisam rekla, prijavila sam se i krenula. Danas znam da je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela i pozivam sve da nam se pridruže već ove jeseni.’

Kako kaže, teško je nositi se s teškim pričama. Boravak u bolnici sam je po sebi težak, a još je teže kada su u pitanju djeca i teške dijagnoze. ‘Važno je da znate da nitko na odjelu ne priča o dijagnozama, bolestima, prognozama… Došli smo biti društvo djeci, uljepšati im večer i pročitati priču, a roditeljima omogućiti da uzmu kratki predah od cijelog dana. Kad vas dijete prepozna ispod medicinske kape i maske samo po očima koje vidi i kaže ‘ti si moja najdraža teta pričalica, dođi i sutra’, to je zadovoljstvo koje je veće od bilo koje teške priče.’ Govoreći o motivima i razlozima zbog kojih bi se ljudi trebali više uključivati u ovakve tipove projekata, Sara kaže: ‘Onaj osjećaj kad nekome pokloniš dio sebe, a zauzvrat ne očekuješ ništa, spoznaja da si nekoga nasmijao i time što si došao tu večer na odjel i popravio mu dan - to je sreća i neopisiv osjećaj ispunjenja. Vjerujem da se svi ponekad pitamo ima li ovo što radimo smisla.

Probajte biti teta pričalica i pronaći ćete poseban smisao.’ Iako nema priču koja ju je obilježila za vrijeme volontiranja, postoji, kaže, maleni pacijent koji joj je ostao u posebnom sjećanju. ‘Družili smo se mjesecima na odjelu onkologije i redovito je tražio baš mene između kolegica, teta pričalica, da mu budem društvo. Imali smo ‘svoje vrijeme’, čitali smo, igrali se. Kad nisam dolazila, roditelji su uvijek govorili da je strpljivo čekao i svaki dan rekao: ‘Ovo nije ta teta, ali možda će doći sutra.’ Posljednji dan prije odlaska ponosno je rekao: ‘Ej, teta, ja sam sada zdrav, a kad narastem, radit ću točno ono što ti radiš. Znam kako je meni bilo lijepo i baš zato i ja ću, kad narastem, čitati nekome!’’

Humanitarni ju je rad, ističe, obilježio kao osobu i to na način da na stvari koje je prije uzimala zdravo za gotovo danas više ne gleda tako. ‘Često mislimo da je neki neostvareni poslovni cilj naš najveći problem, krivimo vremensku prognozu za loše raspoloženje, sve što imamo nam je nekako malo i često tražimo smisao u svemu. Onda vidite tu djecu koja se bore kao mali lavovi, roditelje heroje, dijagnoze koje ste prije čuli samo na televiziji i doživite reset. Svaki osmijeh koji sam izmamila na lice, svaki trk hodnikom prema meni kad sam ušla s torbom punom knjiga i ono - ‘hvala ti, teta, za večerašnju priču, bilo mi je baš lijepo’ - obilježili su me kao osobu.’

A kada je riječ o HT-u i njezinoj svakodnevici, trenutno radi kao stručnjakinja za efikasnost i kvalitetu u Kontaktnom centru u Rijeci. Svakodnevno je, kaže, u interakciji s voditeljima timova i agentima kojima je podrška za sva prodajna i procesna pitanja, pomoć prilikom unosa zahtjeva, edukatorica kada dolaze nove ponude i onaj kolega koji je uvijek za kavu.

‘Kontaktni centar živi 0-24, donosi nam svaki dan neku novu situaciju i zato bih za svoj posao rekla da je dinamičan i zanimljiv. Dosadna rutina je pojam kojem u ovom poslu nema mjesta. Od učenja poslovne komunikacije, preko prilagođavanja ljudima različitih karaktera, rješavanja konfliktnih situacija, prodaje usluga, edukacije, do zadovoljnog korisnika - sve je to dio našeg posla’, otkrila je Sara, dodajući da joj je njegov najdraži dio timski rad, suradnja s ostalim kanalima i kolegama koji njezinu svakodnevicu čine ljepšom.

‘Kad dođete ujutro na posao i znate da imate podršku kolega i da ćete zajedno riješiti sve zadatke i izazove koji nas čekaju taj dan, odmah je sve puno lakše i ljepše’, rekla je i zaključila: ‘HT je poslodavac koji vam omogućava da radite na sebi, da se razvijate i na kraju napredujete. Napredak naravno ovisi o tebi, o tome koliko si ambiciozan, koliko želiš i daješ se u posao, ali na kraju se trud i uloženo uvijek isplate. Od studentskog posla do nekih ozbiljnijih pozicija, svakako bih ga kao poslodavca preporučila svima.’