Ako ste ikad imali neko pitanje vezano uz svemir, zvijezde ili astrofotografiju, onda nećete pronaći boljeg sugovornika od ovog čovjeka!
Rijetko ćete kada naići na kolegu koji s ovolikom strasti brani amatere i diletante, kolegu koji će vam sasvim eruditski, a bez da docira, objasniti zašto su upravo oni ljudi koji najviše znaju cijeniti ono što vole. No, tome je tako s dobrim razlogom.
Naš Saša Nuić je, vidite, u slobodno vrijeme pasionirani astronom koji je svoje fotografsko oko specijalizirao za lov na zvijezde ne bi li uhvatio njihovu magiju i približio nam svemir onako kako ga on vidi. A kad uhvati vremena, onda, umjesto da otvara izložbe, diljem zemlje organizira radionice jer mu je još i više od toga da vidimo ljepote svemira stalo do toga da upoznamo njegove tajne.
Uostalom, najbolje da vam on sam objasni detalje.
Navratite li do Mliječne staze (da, da – do one druge najveće galaksije u onom što zovemo Lokalna skupina), otiđite do Orionovog kraka. Ondje, nekih 26.000 svjetlosnih godina od središta galaksije leži jedna naizgled potpuno beznačajna zvijezda. Takvih, samo u Mliječnom putu, ima na milijarde. No, ako bliže pogledate na treći planet od te zvijezde, uočit ćete vodu u tekućem obliku i kisik u atmosferi. Kisik se vrlo brzo kemijski veže za ostale elemente pa mora biti nešto što ga proizvodi u dovoljnoj količini da ostane slobodan. A to nešto može samo život.
E pa Saša Nuić je samo jedan od svjesnih djelića tog života. Prije svega… prije pripadnosti rodu, vrsti, naciji ili obitelji, Saša je Zemljanin i dio međuovisnog lanca života. Otac dviju Zemljanki, brod i luka jednoj predivnoj ženi, pratilac u šetnji psa Ziggy Stardusta i ovca koju on čuva noću tijekom promatranja, zaposlenik Hrvatskog Telekoma i nadasve zaljubljenik u noćno nebo.
Fotograf koji lovi potpuno drugačije zvijezde
Kao što možete naslutiti, astronom sam. Naglasit ću, amater. Iako riječ amater sada često ima pogrdno značenje, ono je izvorno izuzetno uzvišeno jer govori o tome da se nekom aktivnosti bavite jer je volite , a ne iz materijalne koristi. Astronom amater je zaljubljenik u svemir. A činjenicu koliko se riječi mijenjaju pokazuje i to da su se do prije stotinjak godina astronomi amateri zvali astronomi diletanti – od talijanske riječi dilettare - uživati. Pa eto, da budem bezvremenski, rekao bih za sebe da sam diletantski astronom amater.
Za upoznavanje svemira amaterski isprva vam je dovoljno oko bez pomagala i mjesto bez svjetlosnog onečišćenja. A prostim okom na kvalitetnom mjestu možete vidjeti i gotovo 5.000 zvijezda. Galileo je prvi u promatranje nebom uveo teleskop, pa je promatranje teleskopom jedan dobar dio mojih noćnih užitaka. Osjetiti da u vaše oko pada foton koji je nastao na nekoj zvijezdi udaljenoj i milijune svjetlosnih godina… neopisivo. Može to, doduše, biti i svemirski plin ili umiruća zvijezda, izbačaj iz ogromne crne rupe i još veliki broj drugih nebeskih fenomena. No, naše oko može vremenski primiti samo jednu određenu količinu svjetla.
S druge strane, kamere mogu imati mogućnost da fotografiraju tisućinku sekunde, sekundu, minutu, pa i na desetke minuta i kroz cijelo to vrijeme prikupljaju fotone dalekih objekata. Upravo to omogućuje nam da kroz dugo vrijeme eksponiranja uhvatimo puno više svjetla nego što bi ikad mogli prostim okom, te da kroz taj način otkrijemo i one do tada nevidljive dijelove svemira. Astrofotografija je utoliko možda manje uzbudljiva, ali daleko moćnija od vizualnog promatranja.
Upravo sam zato 2009. godine krenuo sa astrofotografijom. Isprva su to bili relativno skromne fotografije, ali fotografije koje sada radim su vrhunske i na svjetskom nivou. Moje fotografije su sudjelovale na više skupnih izložbi, no na upit da organiziram samostalnu izložbu radije sam pripremio i na 20-tak mjesta u Hrvatskoj održao predavanje „Fotografijom kroz svemir“ koje uz moje fotografije počinje od Sunčevog sustava, a završava na rubu poznatog svemira.
Razlog tome je što ljudi često budu uistinu oduševljeni svemirskom estetikom, ali ako se toj estetici doda neka dodatna informacija vrijednost tih fotografija postane daleko veća. To je ujedno i razlog zašto uz gotovo svaku svoju fotografiju napišem i kratki tekst o fotografiji, koji često uključuje i ljudski pogled na svemir i naše mjesto u njemu. Takve brojne priče objavljivao sam na portalu Zvjezdarnica.com, a od nedavno i na blogu Astropivo.
Noćna mora svakog astronoma
A kad govorimo o najvećem problemu s kojim će se susresti jedan astronom, onda prvo mjesto zauzima svjetlosno onečišćenje. No, to nije problem samo za nas. Cijeli ekosustavi mogu, naime, biti uništeni svjetlom. Rasvjeta može natjerati drveće na prerano pupanje i listanje pa ga pokosi mraz. Populacije noćnih kukaca ili primjerice krijesnica koje zahvaljujući svjetlu na svom zatku pronalaze ljubavnog partnera nestaju.
Svjetlosno onečišćenje je i problemu sigurnosti prometa jer loša rasvjeta može zabljesnuti vozača te mu smanjiti vidljivost. Česti ulasci iz tame u svjetlo, pa opet u tamu također pogoršavaju vidljivost. U Njemačkoj, primjerice, ulasci i izlasci sa autocesta uopće nisu osvijetljeni, a kod nas se rasvjeta postavlja svugdje, gdje je potrebna i gdje nije potrebna, često motivirana koruptivnim djelovanjem rasvjetarske industrije.
Plavičasto-hladna rasvjeta je u prometu naročito opasna jer se lako rasipa u česticama koje čine maglu i stvara neprozirni zid svjetla koji nam zatvara pogled na cestu. Utoliko je potrebno upotrebljavati topliju crvenkastu svjetlost. Plava svjetlost je naročito štetna i za ljude. Ima razbuđujuće djelovanje, te onemogućava san i stvaranje hormona melatonina. Stoga se u organizmu povećava učinak stresa, te su osobe koje ne spavaju u potpunom mraku, ili još gore, izložene hladnom svjetlu podložnije obolijevanju od karcinoma. Ugasite svjetla kad idete leći. No ne možete ugasiti uličnu rasvjetu koja vam tuče u prozore…
Da se vratim i nama astronomima. Rasvjeta, naročito plavi dio svjetla (zato nam je nebo plavo), se rasipa u atmosferi i stvara svjetlosne polukugle iznad gradova. U Los Angelesu su ljudi prilikom jednog nestanka struje u panici nazivali broj 911 i prijavljivali pojavu čudnih svjetala na nebu. Ta svjetla su bile – zvijezde.
A zvijezde su vrlo važne da se osjetimo povezani naspram svemira. Utopljeni u naše svakodnevne probleme ne vidimo širu sliku – svih nas na jednom planetu i potencijale u razvoju čovječanstva. Jesu li to opasnosti od klimatskih promjena, razvoj umjetne inteligencije ili prijetnja udara iz svemira... Za neke stvari potrebno je udružiti napore cijelog čovječanstva, a uroniti pogled u zvijezde donosi taj osjećaj zajedništva pod nebom.
Kako je sve krenulo
Ljubav prema astronomiji krenula je od ranih dana. Otac je shvaćao značaj obrazovanja pa mi je kućna biblioteka bila prepuna enciklopedijskih izdanja koja bih prožvakao od korice do korice, a naročito one dijelove sa svemirskom tematikom.
Naravno, tu je krenula i ljubav prema znanstvenoj fantastici, a nekakvo malo ozbiljnije bavljenje astronomijom krenulo je nakon završetka osnovne škole kada sam za odličan uspjeh dobio knjigu „Daleki svjetovi“ Nenada Raosa. U srednjoj školi (splitski MIOC) bio sam član astronomske sekcije, no nakon toga taj hobi je ostao malo sa strane sve dok, već kao obiteljski čovjek nisam kupio obični dalekozor i okrenuo ga prema nebu.
Za vrijeme studentskih dana na Ekonomskom fakultetu u Splitu bio sam član udruge studenata Ekonomije – AIESEC. Osim redovnog studiranja kroz tu organizaciju se razvio i niz mogućnosti druženja i osobnog učenja. Uvijek želeći napraviti korak naprijed i poboljšati postojeću organizaciju, kao prvi predstavnik izvan Zagreba postao sam potpredsjednik hrvatske podružnice AIESEC-a zadužen za ljudske potencijale. Posjet međunarodnim seminarima, te organiziranje seminara u Hrvatskoj i prenošenje stečenih znanja trajalo je kroz dobar dio 90-tih godina.
Jednom prilikom nas petero studenata išlo je na seminar u Danskoj… naravno, automobilom. Pri povratku automobil nije htio upaliti, osim na vuču. I nas petero se takvim automobilom uputilo iz Danske prema Zagrebu. Vrijedni kroničar puta zabilježio je da nam se 37 puta ugasio auto i da smo ga 37 puta palili pomoću vuče drugog auta. Pa mladim ekonomistima nije bio nikakav problem optimizirati operacije! Konop se na kraju nije ni odvajao, nego je samo stajao uvučen pod haubom.
Dvoje bi odmah istrčavalo da zaustave neko auto, jedan je izvlačio i razvlačio konopac, jedan ostajao za volanom, a kroničar je sve vrijedno bilježio. Rekord je bio da bi između gašenja auta i ponovnog pokretanja prošla samo jedna minuta. Nadam se da mi nikad više neće trebat stečeno iskustvo.
Korporativna karijera
A kad govorimo o karijeri koja nije amaterska, onda me put vodi u Hrvatski Telekom u kojem radim od 2003. godine. Prije HT-a sam imao bogato iskustvo u revizorskim poslovima, ali i u upravljačkim segmentima u financijama. Prijavio sam se za mjesto revizora u Hrvatskom Telekomu napisavši na prijavi za posao da sam - Zemljanin. Navodno zbog toga skoro nisam bio zaposlen, ali izgleda da su moje nezemaljske vještine pretegnule.
Kao revizor sam od početka sudjelovao u stvaranju sustava internih kontrola Hrvatskog Telekoma, da bih od 2011. godine postao i rukovoditelj tog segmenta poslovanja koji je sad organiziran kao grupa unutar Računovodstva. No, poslovi Sustava internih kontrola (ICS) su daleko rašireniji od samog Računovodstva. Rizici čije pokrivanje zahtijeva implementaciju kontrolnih mehanizama traže sudjelovanje više stotina ljudi iz različitih organizacijskih segmenata – Prodaje, Tehnike, ITja, Nabave, Sigurnosti, Pravne službe, HR-a, Računovodstva, Kontrolinga, Korisničkih financija, Usklađenosti poslovanja, Revizije i Upravljanja rizicima, Zaštite osobnih podataka i privatnosti.
Zadatak grupe za sustav internih kontrola (ICS) je prijenos metodologije i koordiniranje svih dionika u sustavu internih kontrola kako bi osigurali transparentno financijsko izvješćivanje, a time kod dioničara postigli povjerenje u iskazane rezultate poslovanja Hrvatskog Telekoma.
Postoje dva ključna trenutka u radu sustava internih kontrola – završna ovjera sustava internih kontrola od strane predsjednika Uprave i člana Uprave za financije, te uspješno završavanje cjelokupnog godišnjeg ciklusa sustava internih kontrola i prezentiranje tih rezultata članovima Odbora za reviziju (tijela našeg Nadzornog odbora). I kad se to odradi, osjećam zadovoljstvo. No najveće zadovoljstvo je kada netko od kolega iskreno zahvali na trudu koji uložim da zajedno dođemo do rezultata. Pa ovim putem zahvaljujem i svima koji sudjeluju u ICS ciklusu. Ima tu velik broj radišnih djelatnika i managera koji iz godine u godinu doprinose da je ICS Hrvatskog Telekoma prepoznat kao konstanta DT grupe u kvaliteti isporučivanja dobrih rezultata.
Radno okruženje za poželjeti
Kad razmišljam o dobrom mjestu za rad, na prvom je mjestu društvena uloga Hrvatskog Telekoma. Smatram da je ključno identificirati se s misijom kompanije. A u nju sam se najbolje uvjerio prošle godine. U četvrtom mjesecu u vrijeme potpunog lockdowna sa kolegom astronomom amaterom osmislio sam i realizirao online javno promatranje neba sa Medvednice. Na teleskop je bila spojena kamera koja je preko računala i interneta direktno prenosila ono što promatramo, uz moje stručno tumačenje.
Na tom događaju se virtualno okupilo nekoliko stotina ljudi iz cijele Hrvatske. Ljudi koji nisu mogli ići na posao ili u školu, ljudi koji nisu mogli do svojih prijatelja ili posjetiti muzeje, izložbe, kina…. Hvala Hrvatskom Telekomu što je omogućio da nas sve poveže… da i u najtežim trenucima nastavimo funkcionirati kao ljudi.
Tako su putem mreže stizala brojna pitanja na koje sam tijekom promatranja odgovarao, a i naknadno pohvale za način kako smo to zamislili i odrealizirali. Ništa to ne bi bilo moguće bez onoga što HT daje društvu… da povežemo ljude, da budu skupa i kada nisu skupa. I to se pokazalo bezbroj puta u zadnjih godinu i pol i svaki naš zaposlenik može biti ponosan na to.
