Ako ste se ikad zapitali kako je to kad radite posao koji volite, ovaj će vam fanatični techie ispričati što je sve potrebno kako biste stigli do tog sretnog stadija u karijeri
Pokušajte se prisjetiti onih formativnih godina kad ste morali birati što ćete biti jednom kad odrastete. Često zaboravljamo koliko je to zapravo teška odluka za nekoga u godinama kad tek kreće spoznavati svijet u kojem živi i tražiti u njemu svoje mjesto pod suncem.
Pa ipak, neki su ljudi u toj potrazi za smislom brži od drugih. Takva je valjda priroda svijeta. Jedan od njih je i Slađan Matejić – najmlađi sin svojih roditelja u nizu od troje djece međusobno generacijski udaljene točno po desetljeće, kako kaže. „Ali, vjerujte mi, nisam maza jer imati stariju braću znači da vi ste uvijek krivi ispred roditelja“, priča nam kroz smijeh.
Poklonio je kompjuter jer ga je pekla savjest
Slađan je, dakle, jedan od onih sretnika koji su gotovo oduvijek znali čime će se baviti kad stasaju u odrasle ljude. U njegovu je to slučaju bila informatika, odnosno računala. „Već u svojim mladim danima, u 7. godini života, kada mi je brat sa svoje duge plovidbe dofurao Commodore 64, prvi PC, sam znao da želim da moj život bude orijentiran prema računalnom svijetu, a ono moje prvo piratiziranje preko audio kaseta video igara pa zatim i besane noći dok sam lagao roditelje da spavam su samo prolongirali moju ljubav prema tom magičnom stroju“, prisjeća se Slađan.
Fun fact. Taj isti stroj koji mu je onih davnih dana donio brat iz bijela svijeta danas stoji kao izložbeni primjerak u srednjoj Tehničkoj Školi u Splitu u njegovoj bivšoj učionici informatike. „Razlog što sam nakon školovanja poklonio svoj Commodore 64 je bio taj što sam osjećao krivnju dok sam skidao svoju prvu piratiziranu video igru preko duplog kanala ISDN-a, naravno, ne rekavši učiteljici. Osim što je linija škole bila zauzeta tri dana, ujedno sam napravio i dupli trošak školi zbog korištenja duple linije na ISDN-u“, priznaje nam Slađan skrušeno svoje grijehe iz djetinjstva.
Neshvaćeni klinac koji je točno znao što želi
A njegova je ljubav prema računalima u godinama koje su dolazile samo dodatno rasla. „Moji osnovno školski dani su prolazili dosta neshvaćeni. Dodatna nastava iz tehničke kulture, dodatna nastava iz informatike, dodatna nastava iz engleskog. Sve su to bili moji pokušaji nabavljanja znanja i iskustva, ali i računalne opreme zbog moje ljubavi prema informatici. Kao dijete jednostavno nisam imao dovoljno argumenata svojim roditeljima približiti moju ljubav prema računalu, jer oni su samo u tome shvaćali da se njihov sin igra, i gubi vid“, priča nam kroz polušalu pa puca u smijeh. „Kada uz to dodate skate, biciklizam ili izviđače moja majka je samo gledala gdje je pogriješila u mom odgoju… jer sve što sam ja odabirao nije bilo konvencionalno“.
Kasnije je otkrio i čari robotike, što ga je u konačnici gotovo koštalo pada razreda. „U srednjoj školi sam imao učionicu robotike u kojoj sam skoro izgubio nastavnu godinu jer sam bježao s razredne nastave kako bih se mogao igrati i programirati robote na kojima sam radio i završni rad u srednjoj školi. Automatizacija i programiranje proizvodnog procesa na EMCO PC Mill strojevima gdje bi robotske ruke uzele komad obrađen na CNC stroju, stavile na pomičnu traku, odnijele do druge pozicije, zapakirale komad u paket i spreman za daljnju distribuciju“, prisjeća se ponovno Slađan.
Prilikom izbora studija Slađan je ostao vjeran svom pozivu, a tijekom studija otkrio je i svoju nepresušnu ljubav prema high speed internetu i neograničenim količinama megabajta koje je zahvaljujući njemu mogao skidati. „Uredno bih se javljao svaki ispitni rok i čuvao učionice informatike tijekom rokova kako bih mogao skidati na njima filmove, igre, distribucije operativnih sustava dok neki pušu ispite“, priča nam.
No, daleko od toga da ovaj zagriženi techie sve svoje vrijeme posvećuje isključivo računalima. Štoviše, pasionirani je biciklist, skater, planinar, trkač, ronilac, skiper i, prije svega, otac 10-godišnjeg Luke. Osim toga, nakon svoje regularne šihte Slađan stigne ubaciti još jednu dodatnu u poznatoj splitskoj pizzeriji Bokamorra gdje radi kao pizzajol.
Kako biste svoj posao opisali nekome tko nikad nije čuo za Vaše radno mjesto?
Udaljenim putem analiziramo i rješavamo poteškoće nastale na korisničkim uslugama u ovisnosti o njihovim tehnologijama.
Koja je Vaša trenutna pozicija/uloga na poslu?
Moja trenutna uloga na poslu jest Stručnjak za Projektnu i Operativnu podršku u Odsjeku za upravljanje korisničkim uslugama.
Kako je tekao Vaš poslovni put?
Moj poslovni put je počeo prije 11 godina radom u službi za korisnike na odjelu informacija 988. Ubrzo nakon toga sam prešao na Odjel za proizvode, usluge, račune i telefonsku prodaju malim i srednjim poslovnim korisnicima gdje sam radio dvije godine. Uz to sam pružao i aplikativnu on-site podršku kolegama iz istog odjela zbog sinergije T-Com-a i T-Mobile-a tada, gdje smo usavršavali prvo unificirano radno mjesto za bilo kojeg djelatnika Hrvatskog Telekom-a. U tom periodu sam upoznao i ostao u kontaktu s nekim kolegama dan danas jer sama važnost uspjeha tog projekta na lokaciji Split je prethodilo nekim sljedećim događajima.
A tad je rukovodeći sektor je prepoznao moj potencijal i ljubav prema računalima i internetu te s njima u dogovoru u Splitu osnivamo prvu Tehničku podršku za privatne korisnike,i kao šlag na kraju samog tog čina odabrali su me da budem prvi voditelj tima te radne jedinice.
U tom trenutku imam 23 godine, upravo sam saznao da sam odabran od strane nadređenih za tu ulogu, u istom tjednu kada sam dobio ponudu koju sam naravno objeručke prihvatio sa ogromnom knedlom u grlu (od straha hoću li ja to moći i znati…. Jer ne da nisam imao pojma biti voditelj) saznajem od tadašnje supruge da ću postati otac.
Kao voditelj na odjelu tehničke podrške provodim dvije godine i potom još dvije nakon toga kao voditelj na Odjelu za poslovne financijske upite poslovnih korisnika. U jednom trenutku osjećam da želim nešto novo, nešto što do sada nisam probao i prelazim u Odjel za upravljanje korisničkim uslugama, gdje iskreno od srca vam mogu reći sam pronašao svoju sreću sa kolegama okružen i poslom kojeg radim. Kombinacija tih dvaju elemenata u čovjeku tvore jedan neraskidiv spoj,s kojim zračiš vanka prema drugima i samo poboljšavaš suradnju i odradu svojih taskova, a imaš energije za još više, želiš to isto približiti svim kolegama i ljudima.
S kakvim se izazovima susrećete u svom poslu?
Izazovi? Osobno ih osobno jedva čekam. Kad ih nema, dođe mi da ih napravim sam od znatiželje. Ja sam takav tip! Kad nešto radi totalno mi nije zanimljivo, a ako nešto neradi – uf, zazubice mi kvocaju! Zašto, kako, koji su uvjeti, kako to sljedeći put izbjeći… improvise, adapt, overcome!
Što Vas u poslu čini sretnim?
Osim što mi je ekipa na poslu i više nego izvrsna, u biti neću reći ekipa… reći ću moja poslovna obitelj, s kojom nekada provodim i više od 8 sati dnevno je nešto što želim svakome. Onaj osjećaj kad se probudite ujutro, sredite i odete na posao razmišljajući samo o izazovima posla je nešto nezamjenjivo. Kad vas taj netko treba u 10 sati navečer jer nešto je pred rokom isporuke, a traži vašu pomoć, dižete se iz kreveta i pomažete jer znam da bi oni napravili isto za mene. To je ono što me čini sretnim u mom poslu. To i, naravno, hrpa novih tehnologija, informatike i računala samo produbljuju moju sreću dolaska na posao.
Zašto je Hrvatski Telekom idealni poslodavac?
HT za mene tokom mog karijernog puta osigurao preko 20 voditeljskih edukacija, edukacija kako raditi s ljudima, kako približiti moje znanje njima, a da nisu iz jednakog polja interesa te preko 50 različitih certifikata s kojima je usavršio moj rad te moju energiju usmjerio točno s u područja interesa potrebnim kompaniji. A moji osobni interesi i ljubav prema tehnologijama su ujedno i kompanijski interesi s kojima se razvijam. Imam osjećaj da sam dijete ljubavi svojih želja i mog rada u HT-u. Divan je osjećaj biti omeđen ispunjavanjem svojih želja, a da to ispunjavanje želja nekoga čini sretnim u poslovnom smislu.
Možete li nam reći nešto više o projektu „Volim T“?
Počelo je s jednim pozivom mog dobrog prijatelja i kolege Marijo Grizelja.
„Odabrao sam te da budeš ambasador“
„Dooobro… što trebam raditi?“
„Ma, samo budi svoj!“
Rekoh, ajde, to je barem lako! Nedugo nakon toga mi je opet uslijedio jedan poziv. „Mislimo da bi bio idealan kandidat sa svojom energijom da budeš i voditelj ambasadore.“
Uglavnom, otkako sam član ove predivne T obitelji se pitam čime osim rada mogu još doprinijeti. Shvatio sam da je to činiti dobro onima kojima možemo, davati bezuvjetnu ljubav tako da svi mogu biti članovi svijeta boljih mogućnosti, spoznaja da nismo sami i da postoji još mnogo ljudi koji u sebi imaju magenta ljubav koju svojim dobrim djelima žele širiti i dalje. Biti dio nečega više je stvarno predivno. Probajte, taj opijajući osjećaj kada imaš mogućnosti nekome pružiti nešto bezuvjetno i tom biću pomoći rasti - uf… to je magenta!
