NATIVE

Kad ste posljednji put čuli za motorista koji, dok ne putuje svijet ili ne osvaja planinske vrhove, radi u nekoj ozbiljnoj korporaciji? Ovo je prilika koja se ne propušta!

Kad smo ga pitali da s nama podijeli svoju priču, prvo je oklijevao – Ma, nemam ja ništa zanimljivo za podijeliti. No, kad čujete da je netko završio FER, pa se potom kao mladi inženjer zaposlio u golemoj korporaciji u kojoj je polako, ali sigurno gradio karijeru, zasigurno ne biste pomislili na čovjeka čiju vam priču donosimo u nastavku. On je pasionirani motorist koji je na leđima svojih mašina prevalio tisuće kilometara.

U sedlu ili izvan njega proputovao je dosad više od 40—ak zemalja, a toj će se svojoj ljubavi vratiti čim mu to prilike, koje su okovale svijet, ponovno dopuste. Usput se, kad mu obaveze to dopuste, vere i po planinskim vrhovima. Osim toga, on je i predan obiteljski čovjek koji se ponosi svojim slavonskim korijenima te s nestrpljenjem čeka penziju da se ponovno vrati glazbu. A u jednom je trenutku svog života ozbiljno pisao za neke časopise. Što da vam još govorimo, Stjepan će vam se sam i više nego uspješno predstaviti.

Zovem se Stjepan Brbot, imam 47 godina i rođen sam u ravnoj Slavoniji, imam 3 kćeri, a mješavina sam neke čudne ličko-mađarske (s očeve) i njemačko-slavonske (s majčine) strane. Dobro, znam da si sad mislite „ajme koje su to okolnosti bile da se tako nešto spoji?“, ali eto, oni koji me znaju lako kod mene pronađu crtu iz svakog od ovog korijena, ne uvijek na moju sreću.

Oduvijek sam bio ljubitelj prirode pa se planinarenje kao takvo samo po sebi nekako nametnulo. Uz Zagreb imamo Medvednicu koja je prelijepa gora, ili planina ako baš hoćete, na kojoj sam posvetio dosta vremena u šetnjama i uživanju. Jedan od onih spomenutih mojih korijena natjerao me je onda da tu Medvednicu detaljno proučim, pa sam je sustavno istražio, ali i opisao na svom portalu medvednica.info.

To je portal s višemilijunskim brojem pregleda kojega ljudi rado koriste prije izleta, a mnoge je i nagovorio da sami počnu proučavati Medvednicu i da prošire planinarska iskustva manje poznatim stazama. Osobno, neke omiljene staze nemam, no generalno mogu reći da volim staze na kojima je manji promet i rjeđe se koriste. Iznenadili biste se, ima na Medvednici staza koje vode crnogoričnim i kamenitim predjelima planine na kojima biste po okruženju i mirisima mogli itekako pomisliti da ste u Mediteranskoj šumi, a ne na kontinentu, ali istražujte sami.

Kad smo već na portalima, spomenut ću jedan moj drugi portal (ima ih i više) koji se zove „Zagrebačka priča“ To je portal o kulturi življenja u gradu Zagrebu. Ja sam u Zagrebu od svoje 18. godine, dakle većinu života, i zavolio sam taj grad pa sam napravio portal koji promovira javne spomenike, povijest, arhitekturu, krajobraze i dr. u gradu.

Ima ljudi koji su cijeli život u ovom gradu, a mnoge stvari sa ovog portala uočit će prvi put. Mnoge fotografije i tekstove s portala koriste školarci za svoje radove, a mnogi ljudi se čude detaljima sa portala i kako da ih sami već nisu otkrili u gradu, a žive u gradu cijeli život.

Sve što morate znati o motorima

Motor kao takav oličenje je duha slobode, vjetra u kosi, te slobode i ugode življenja i doista jest tako. Vožnja motora po prirodi i gradovima daje jači, bliskiji i životniji doživljaj sredine oko vas. Ja vozim motor koji spada u grupaciju choppera ili cruisera, znači motor kojim se umjereno krstari prostranstvima ili gradom, kod kojega nema jurnjave i opasne brzine. To je ne posebna tehnička grana, nego gotovo bi rekao, posebna životna filozofija, među motoristima.

Općenito, vožnja motora je ozbiljna stvar. Ja sam na motor sjeo tek već u zreloj dobi nakon puno godina vozačkog iskustva u vožnji auta. Nisam se lako odlučio jer sam bio svjestan opasnosti koje motor nosi, i još danas na to mislim svaki put kad ponovo sjednem. Motor zahtijeva punu koncentraciju u vožnji, znatno veći oprez i značajnije motoričke sposobnosti nego vožnja auta. Jedna stvar kod motora je da ljudi ponekad znaju pretjerati sa svim oko motora i ulažu bogatstvo u skupocjene mašine, troše na njih i njihovo održavanje silne novce, a nemaju ni vremena ni volje u njima uživati.

Ja sam sebi kupio motor koji posve sam održavam, kompletnu elektriku (ok, to ne čudi) ali i mehaniku, do razine kompletnog remonta pa mi je motor kao takav dvostruka zanimacija; i kao sredstvo za vožnju, a i kao igračka za popravljanje ili vječno neko dorađivanje.

Pasionirani svjetski putnik

Motorom sam posjetio nekih 10-tak država u okruženju. Prijatelj i ja otišli smo jedno ljeto „na more“ pa uz Jadransku obalu i dalje te završili sve do Egejskog mora, do Soluna u Grčkoj. Bilo je to lijepo iskustvo i u krajolicima i sa ljudima koji su nas srdačno dočekivali s čuđenjem od kud mi s tim starim čudima od motora. Osim takvih tura, meni je motor uživancija i za lagano vožnju do grada. Ono, ljetno toplo veče, motor uglancan do blještavila, lagana vožnja do mjesta gdje svira omiljeni bend i voljeno društvo pije hladno pivo.

Osim motorom, jako volim putovati i bez motora; što s kćerima, društvom ili čak sam, posjetio sam više od 40-tak zemalja i to je, čini se, tek početak. Naravno da su putovanja svojevrstan izdatak, ali uz dobru organizaciju i planiranje može se stvarno putovati po vrlo povoljnim cijenama. Pandemija je nešto što nas je zadesilo prošle i ove godine, pa su putovanja trpjela, ali, kako se čini, sve ide svojim tijekom i stvar će se brzo vratiti u normalu (zato ljudi, cijepite se!).

Dok su mi kćeri bile manje, više sam se bavio njima i obiteljskim obavezama, a kako su odrasle i pomalo krenule svojim putevima (posao, fakultet…) tako imam više vremena za neke svoje osobne interese. Još uvijek volim i glazbu i prirodu, odlazim u šume i planine, imam i malu seosku kućicu uz rijeku Kupu gdje provodim vrijeme i družim se s prijateljima. Volim čitati, a primjećujem kako i mi se s godinama afiniteti mijenjaju, kako sam nekada više volio tehničke stvari i sve oko toga (pisao sam jedno vrijeme i za informatički časopis PC-Chip) dok danas, uz tehniku, sve se više posvećujem društvenim i povijesnim temama. Naravno, obožavam putovati i proučavati život ljudi iz drugih podneblja.

Mladić širokih interesa

U Slavoniji sam pohađao osnovnu školu i gimnaziju te glazbenu školu (klavir). Znate, kad ste u Slavoniji nikakvim čudom tamburica vas ne može zaobići (a još kad ste u glazbenoj školi …) pa sam tako i ja u to doba bio članom tamburaškog orkestra. Kasnije sam u srednjoj školi i tijekom fakulteta bio u tamburaškom bendu s kojim su se dočekale mnoge rujne zore, ali recimo … „nemamo vremena“ sad za to.

Kako sam bio u glazbenoj školi, onda me snašlo i ono „pa ti znaš note, a nema baš treba ljudi u puhačkom orkestru…“ pa sam eto završio dodatno i u limenoj glazbi na saksofonu (srećom nije rog). Kasnije, kad je došao studij, nisam više imao vremena baviti se svim time pa je to ostala lijepa uspomena. Neki prijatelji iz tog doba danas sviraju u simfonijskom, a ja sam krenuo drugim vodama. Što se glazbe tiče više nisam toliko aktivan kao svirač. Zasviram tu i tamo klavir ili harmoniku u nekoj prigodi uz dobru kapljicu, no volim odlaziti na koncerte i naročito žive svirke po gradskim klubovima.

Zapravo od ranog djetinjstva sam nekako naginjao tehničkim stvarima, kao vrlo mlad bio sam radio- amater (stara ljubav kojoj ću se vjerojatno vratiti u starosti kad bude bilo više vremena) te su moje želje od rana bile da se usmjerim u tehničku profesiju u kojoj danas i radim. Nekako nisam imao previše problema s tim životnim odabirom još u ranoj mladosti. Završio sam redovan studij na FER-u, kasnije i poslijediplomski na istom. Tijekom tih studentskih dana, kao i kod svih mladih, bilo je i izlazaka, tamburaške svirke, bilo je i rada preko student-servisa i sve što nose studentski dani (i noći), ali u konačnici dosta sam vremena provodio i uz knjigu jer je studij bio zahtjevan.

Ostvarena korporativna karijera

Nakon završetka studija prijavio sam se u HT i dobio posao. U Hrvatskom Telekomu sam još od njegove narančaste korporativne boje, od davne 1999. godine, doba NMT mobilnog i ERMES paging sustava i prvih „crno-bijelih“ mobitela. Najprije sam radio kao mladi inženjer na razvoju radijske mreže, kasnije na raznim drugim područjima u mobilnoj i fiksnoj mreži, raznim razvojnim i područjima podrške za IT, poslovnim procesima, strategiji, a danas radim u odjelu za korporativno izvješćivanje.

Kako je posao kojim se bavim moja izravna struka, tako se u njemu posve nalazim, pratim nove tehnologije, proširujem stručna znanja i osjećam se ugodno u poslu kojim se bavim. Izazova, i tehničke prirode, i prirode nedostatka vremena da se nešto završi u roku, uvijek ima kao i kod svih, ali ne vidim u tome nikada nepremostive prepreke ili napore. Hrvatski Telekom je velika kompanija, ali ima osjećaj za obiteljske i privatne potrebe svojih zaposlenika i to je bitna stvar u životu. U mojoj karijeri u HT-u bilo je perioda kad sam vodio projekte, ili učestvovao u njima, i kad je trebalo prilično prionuti da se dostignu neki ciljevi, ali opet uvijek se nekako našlo vremena i za druge aktivnosti.

Korporativna kultura je u našoj kompaniji na toj razini da nadređeni imaju razumijevanja za potrebe radnika, uvijek se može dogovoriti i oko aktivnosti, i oko godišnjih odmora i drugih stvari. Zato smatram da sam sretan jer sam uspio uskladiti poslovni i privatni život.


Oduvijek je bila najgora na tjelesnom, a onda se zbog oklade u 6 mjeseci pripremila za svoju prvu triatlonsku utrku. Evo zašto to može svatko

Jedan je od rijetkih koji u hrpi starog željeza zna prepoznati vrijednost. Donosimo vam priču kolekcionara koji skuplja i popravlja stare bicikle

Ovo je žena koja je prva u Hrvatskoj osvojila muški svijet, a danas uspješno balansira između dvije ostvarene karijere i ispunjenog privatnog života

Tko kaže da si korporativni ljudi nekreativni? Predstavljamo vam mladu menadžericu čiji su dizajnerski radovi postali ozbiljan hit

PRIDRUŽI NAM SE!