U HT je stigao nakon fakulteta, otkrio ljubav prema sportskim aktivnostima i postao dio prve hrvatske reprezentacije u nordijskom hodanju

Vjekoslav Klarić stigao je u HT još 2011. godine, nakon završenog PMF-a, na kojem je diplomirao matematiku, da bi, kako kaže, pomogao timu za upravljanje kreditnim rizicima u kvantitativnim zadacima. U timu je i danas, iako su mu se dužnosti malo proširile te trenutno obnaša funkciju voditelja grupe za upravljanje kreditnim rizicima. Tijekom cijelog tog perioda nije zaboravio na dodatno obrazovanje pa je u međuvremenu završio i postdiplomski specijalistički studij iz područja statistike na Ekonomskom fakultetu.

A uz sve to ima vremena za trčanje. Godine 2017. preko škole trčanja ušao je u svijet sporta na otvorenom, a posebno mu se svidjelo trail trčanje, što znači trčanje šumskim i planinarskim stazama. Završio je i tečaj orijentacijskog trčanja te planinarsku školu pa je, osim što je registrirani natjecatelj u atletskom savezu i savezu orijentacijskog trčanja, član i planinarskog društva. Vjekoslav je preko natjecanja u Prvenstvu Hrvatske u nordijskom hodanju došao do poziva u reprezentaciju, prvi put okupljenu, te se nedavno vratio iz Poljske sa Svjetskog prvenstva u nordijskom hodanju.

‘Iako sam oduvijek bio puno više akademski nego sportski tip, sport sam uvijek volio i rado pratio. Kad me kao malog obitelj vodila na more, a u hotelskoj sobi je bio televizor sa sportskim kanalima koji mi kod kuće nisu bili dostupni, nerijetkom sam se odlučivao ostati u sobi i gledati sport nego ići na plažu. Pri tome moj interes nije bio ograničen na sportove popularne kod nas, nego i one ‘egzotične’. Stoga nije bilo toliko iznenađenje kada sam sa 17 godina odlučio aktivnije ući u svijet sporta, a izbor je pao na bejzbol’, prisjetio se i dodao kako je devet godina proveo trenirajući bejzbol i softball, nakon čega se njegova ekipa raspala.

Poslije toga, smatrajući da nema dovoljno vremena za bavljenje sportom, nastavio je vježbati kod kuće, no 2017. zaključio je da mu nedostaje strukturirana aktivnost pri kojoj bi, kaže, netko pogledao kako trenira, kao i aerobni treninzi, zbog čega je odlučio upisati školu trčanja.

Iako je, kaže, nordijsko hodanje u Hrvatskoj još uvijek uvelike percipirano kao rekreativna aktivnost, on je ne smatra takvom. ‘Odlaskom na Svjetsko prvenstvo imali smo prilike vidjeti kako izgleda kad se nordijskim hodanjem bave svi, od najmlađe kategorije 7-13 godina do kategorije 80+. Uključivalo je to sjajne sportaše, poput onih koji se uz hodanje bave i ultramaratonom. Bez obzira na konkurenciju, naša je reprezentacija osvojila dvije medalje u utrkama na 10 kilometara. U svojoj utrci na pet kilometara završio sam na najnepopularnijem četvrtom mjestu, a ukupno sam zauzeo 21. mjesto u konkurenciji od 271 natjecatelja’, rekao je Vjekoslav i dodao kako mu je posao pomogao izgraditi i njegov sportski karakter:

‘Ni u jednom ni u drugom uspjeh ne dolazi preko noći, oboje iziskuju određenu strpljivost, upornost, kao i razvoj u više smjerova, kojim se postiže stabilna baza. Sport uči određenoj poniznosti i osvještava da nije nužno biti bolji od svih ostalih, ali to nas ne treba spriječiti da budemo najbolji što može biti.’

Ono što mu je sport donio su i nova poznanstva s ljudima koje vjerojatno ne bi imao prilike upoznati da se ne bavi njime. A kada je u poslu riječ, Vjekoslav je otkrio i što ga motivira: ‘Moj je posao veoma raznolik i dozvoljava mi kontakt s različitim poslovnim procesima. Na njemu sam u prilici koristiti svoje znanje i iskustvo i raditi ono u čemu sam dobar, ali se i naći u pozicijama koje su mi strane i u kojima se ne osjećam posve komotno, što je prilika za osobni razvoj. Učenje zapravo nikad ne prestaje i kad god mislim da sam se sreo sa svakom situacijom, pojavi se neka nova, još neviđena. U konačnici, vjerujem u ono što radim i mišljenja sam da svojim djelovanjem možemo naći najbolja rješenja, kako za HT, tako i za korisnike.’

Govoreći o sebi u sportu i poslu, priznao je da nije bio osobito ekstrovertiran, kao i da nema nužno sve odlike karakteristične za jednog voditelja. ‘Od sebe bih pak očekivao potpunu samokontrolu i zbog toga bih pomislio da će mi sa sobom biti lakše, ali nije baš tako. Ako netko ima sreće, kao što je ja imam, pa ima dobar i savjestan tim, a interni korisnici su sugovornici otvoreni za argumentiranu raspravu, dogovor je uvijek moguće postići, a s većinom izazova izaći na kraj. Radimo li s istim ciljem i imamo li razumijevanja za ljude oko sebe, olakšavamo, ne otežavamo, jedni drugima savladavanje prepreka. S druge strane, natjerati se da u rano jutro ili nakon posla krenem trenirati, a da za vrijeme treninga ignoriram 'zle glasove' u glavi koji me tjeraju da stanem, kako bi rekao moj trener, nije uvijek lako i nije bitka koju uvijek dobivam.’

I za kraj je otkrio zašto je baš HT za njega dobar poslodavac: ‘Zato što s jedne strane pruža stabilnost, a s druge strane teži inovacijama i nudi priliku za osobni rast i razvoj. Također, što je podjednako važno za mene, nudi mi dobar balans privatnog i poslovnog života i daje mogućnost da se bavim onime što volim, kako na radnom mjestu, tako i izvan njega.’