On je živi dokaz da su IT-evci nepravedno na lošem glasu. S posla se biciklom vraća preko Sljemena, a u slobodno vrijeme osvaja najopasnije planine u bližoj i daljnjoj okolici

Oko ljudi koji su zaposleni u IT sektoru vrti se jako puno predrasuda i stereotipa. Najčešće se mogu svesti na to da je riječ o zatvorenim, sramežljivim ljudima koji preferiraju društvo kompjutera, čitaju SF stripove i strastveni su obožavatelji ili Star Treka i Star Warsa. Zakleti protivnici bilo kakvog oblika fizičke, da ne kažemo sportske, aktivnosti.

No, da tome ne mora biti tako potvrdit će vam naš sugovornik. On je inženjer koji se s posla vraća biciklom preko Sljemena, misli da to nije ništa osobito, a usput se „malo“ penje i po najopasnijim planinama u bližoj i daljnjoj okolici. Ovo je njegova priča.

Kad uzmogne, biciklom odguli 50 ekstra kilometara na putu do doma

„Moje ime je Željko Presečki. Zaposlen sam u Hrvatskom Telekomu. Naš će odnos ovaj mjesec, ako se ne varam, napuniti punoljetnost. Imam 42 godine i radim uredski, takoreći sjedeći posao pa je to ujedno i jedan od glavnih razloga zašto sam izvan ureda u svoje slobodno vrijeme možda malo aktivniji od većine populacije“, započinje svoju priču naš sugovornik.

Sitnica koju morate znati je da se Željko s onim dijelom izjave o tome kako je u svoje slobodno vrijeme „možda malo aktivniji od većine populacije“ prilično podcjenjuje. Željko je, vidite, pasionirani rekreativni sportaš – visokogorski planinar koji se, kad god mu to prilike dopuste, s posla vraća biciklom preko Sljemena. Željko inače živi u Novom Zagrebu, a na tu „usputnu“ rutu, kako kaže, odguli otprilike 50-ak ekstra kilometara. Čisto da budemo još jasniji, Google Maps kaže da autom čovjeku za tu dionicu u jednom smjeru treba otprilike sat i neki sitni kusur vremena. Vjerujemo kako sad shvaćate veličinu eufemizma „od većine populacije malo aktivnijeg čovjeka“.

Presečki je inače IT-evac, inženjer da budemo precizniji. Ne troši vrijeme na usputne i nacifrane razgovore. Jasan je, precizan i jezgrovit u izričaju – za razliku od autora ovih redaka. Iznimno je ugodan i odmjeren sugovornik s kojim u svakom trenutku znate na čemu ste. Na visokogorsko planinarenje navukao se, kaže, relativno nedavno. „Pa, da. Nisam dugo u tome, relativno friško. Možda dvije-tri godine, od početka 2018.“, kratko će.

Opasan sport koji nije za one slabog želuca

No, u planinarenju je zapravo mnogo dulje. Gotovo dva desetljeća. Čak je i jedan od suosnivača planinarskog društva u kojem djeluje. Pitamo ga kako je otpočela njegova ljubavna priča s visokim planinama. „2001. smo osnovali jedno planinarsko društvo, čiji sam član od prvoga dana, i išli smo na prvi izlet u jedno malo mjesto kraj Krapine. Ljudi od 7 do 77. Išli smo na Klek. Svi, doslovno svi osim dvojice najstarijih, a bio nas je pun autobus. To je bio prekrasan izlet, prekrasno druženje. Zahtjevno je popeti se gore s toliko ljudi, a da se na kraju ipak nitko ne ozljedi. Evo, to je baš jedna velika stvar. Toga ću se uvijek sjećati“, prisjeća se oduševljeno.

No, kako to u životu obično biva, velikim planovima za planinarsko društvo dogodilo se upravo to – život. Radi nekih drugih obaveza samo je planinarenje palo u drugi plan. „Više smo se bavili izgradnjom planinarske kuće i njenima održavanjem, a manje planinarskim aktivnostima. I tako je onda meni sinula ideja da se probam negdje drugdje aktivirati pa sam se upisao u planinarsku školu. I kroz tu planinarsku školu sam stalno išao na izlete“, priča nam Željko. „Išli smo i na viša područja, recimo slovenske Alpe. I tako sam se zaljubio u visoko gorje. Nastavno na to, upisao sa visokogorski tečaj i eto me!“, priča nam Željko. Visokogorsko planinarenje je prilično ozbiljan i opasan sport koji od sudionika zahtijeva iznimnu fizičku spremljenost kao i specijalnu obuku.

Potvrdio nam je to i naš sugovornik. „Visokogorsko planinarenje prije svega zahtijeva da se savladaju neke određene vještine, da se prođe temeljna obuka gdje se nauče razne tehnike koje najčešće ne trebaju, ali… ali, kad zatrebaju, vrlo je bitno da ih čovjek zna. Visoka gorja osim svojih ljepota, jer ipak - lijepo je biti tamo gore, skrivaju i mnoge opasnosti. Čovjek mora biti dobro pripremljen. Mora imati određenu fizičku spremu, odnosno kondiciju, a nju treba i održavati. Na te se visine ipak treba i popeti“, kroz poluozbiljan smijeh će.

„Za visoko gorje je, kažu, prva granica nekih 2.000 metara. Međutim, to je jedan drugi svijet. A nakon 3.000 metara i više vladaju nezamislivi uvjeti. Zrak je rjeđi pa se zbog toga mogu doživjeti neki simptomi visinske bolesti pa treba biti spreman i na takve situacije“, objašnjava nam Željko. „Što se tiče najpovoljnijeg vremena“, zastane na trenutak pa opali, „Teško pitanje. Ne postoji najpovoljnije vrijeme u smislu godišnjeg doba, je l'. Kad čovjek ide u visoka gorja, prati vremensku prognozu i je li vrijeme na nekom području na koje planira ići stabilno kroz neki period. To je najbitnije“, savjetuje.

Profesionalci o visokogorskom planinarenju

No – za one koji žele znati više, provjerili smo što o visokogorskom planinarenju misle u HGSS-u. Točnije, u njegovoj delničkoj podružnici. Visokim planinama, dakle, smatramo područja koja su iznad 3500 m nad morem. Zašto je to granica? Zato jer neki od prosječnih ljudi ne mogu na toj, ili iznad te visine, normalno funkcionirati. Mnogi su razlozi zbog kojih je taj dio Zemlje za neke (većinu) nedostižan.

Željko je prvi već spomenuo – snižen atmosferski pritisak. U genima pojedinca je koliko mogu podnijeto sniženje pritiska. Neki to mogu na 3.500 metara, neki na 5.500 metara, a neki na 7.000 metara. Sretni pojedinci se bez problema mogu naviknuti na 5.000, dok se 7.000 mogu aklimatizirati. No nakon 7.000 metara se nitko ne može aklimatizirati. To je ‘zona smrti’. U toj zoni se može boraviti neko vrijeme (dan, dva, tri) s tim da je čovjek sve slabiji i slabiji. Mount Everest je visok 8.848 metara – pa vi računajte.

Evo vam i primjera za razmišljanje. Koji, ističe HGSS, nije izmišljen. Dakle, iskusni europski planinar koji je bio na 4.000 metara, poželi vidjeti Tibet koji je na visini od oko 5.000 metara i gdje najnormalnije žive ljudi. Razboli se od visinske bolesti. Bilo zato jer se prebrzo popeo na visoravan, bilo zato jer se uopće ne može prilagoditi na tu visinu. Sve mu je gore i gore. Rješenje je da se spusti u Nepal, koji je, recimo, 1.000 kilometara iza njega, a nema aviona, automobila… Može si pomoći kisikom iz boca (kojih u Tibetu nema, jer tamo ljudi žive normalno, bez boca). Prijatelji mu daju sve lijekove koje imaju, ali je on na putu da umre. Pouka? Od nekih snova može se na vrijeme odustati. Niti je Tibet za sve, niti su visoke planine za sve.

Evo vam i nekoliko ključnih savjeta za preživljavanje

• naučite sve o nižim planinama – budite iskusni
• osim par planina koje nisu strme, sve ostale zahtijevaju alpinistička znanja
• u visoke planine se ne ide sam
• dobro upoznajte svoje partnere
• opremite se najbolje (ne najbolje što možete, nego najbolje što postoji)
• proučite svoj cilj – ako je to moguće
• uspjeh ovisi o fizičkoj pripremljenosti
• uspjeh ovisi o psihičkoj pripremljenosti
• uspjeh ovisi o sreći
• budite uporni
• dolazak na vrh je manje od pola puta
• odustanite dok još možete
• u visokim planinama se ne možete služiti internetom

Opasnosti treba biti svjestan na svakom koraku

Vratimo se mi našem sugovorniku čija će vas omiljena planinarska destinacija zasigurno iznenaditi. Nas u svakom slučaju jest. „Najdraža staza mi je tu na Sljemenu“, kroz gromoglasni smijeh će. „Tu se skuplja kondicija. Evo, nisam već dva dana bio tamo“, zamisli se na trenutak pa nastavi. „Možda bih mogao danas. A, najdraži izlet, pitate me? Najdraži mi je jedan izlet s visokogorskog tečaja prije dvije godine kad smo išli u Švicarsku. Imali smo zaista svakojakih situacija, ali nas je vodio vrlo iskusan tim alpinista - neki od njih su bili čak i kolege iz HT-a, koji su nas proveli kroz sve te opasnosti, a da nikome nije pala dlaka s glave“, priča nam.

Na tom su se putu penjali na visine od nekih 4.000 metara – što su već, kako smo naučili, prilično ozbiljne visine. „Susreli smo se s ledenjačkim pukotinama. Gadno je kad se led usred ljeta krene otapati. Ti ideš, a pukotina naraste toliko velika da ju ne možeš preskočiti! Pa neko penjanje sa stijena i spuštanje. Svašta je tamo bilo! A najgore od svega, zakasnili smo na finale hrvatske nogometne reprezentacije kad su igrali 2018. Propustili smo zadnju žičaru i radi toga smo morali dodatno prespavati, a jedan smo se dio puta morali spuštati i pješice. Bila je nedjelja, a još se trebalo vratiti i u Zagreb. Vratili smo se tek u ponedjeljak ujutro.

Srećom ja sam bio na godišnjem“, slatko se smije.

A vjerovali ili ne, Željko je uvjeren da mu je njegov ekstremni hobi pomogao čak i u uredskom poslu kojim se bavi tijekom radnog dana. „Visokogorsko planinarenje je često timski rad. Kada se prelaze ledenjaci svi smo vezani na štriku netko može propasti u pukotinu koja nije vidljiva pa ga ostatak tima zaustavi i pomogne mu. Isto tako raznorazne druge opasnosti od stijena, dodavanje opreme, koordinacija. Tako i na poslu. Svi ovisimo o svojim timovima. Čovjek kroz to planinarenje nauči koliko je važno sudjelovati u timu i koliko je važno da taj tim funkcionira“, odrješito će.

Netipični inženjer kojeg kolege obožavaju

Željko se u HT-u zaposlio još 2002. godine. Bilo mu je to drugo radno mjesto. Kratko je radio izvan Hrvatskog Telekoma. „Prije toga sam studirao i bio u vojsci, tako kako to već ide. U HT- u sam počeo u IT odjelu, bavili smo se mrežama. Od 2007. sam u odjelu za tehničko istraživanje i razvoj. Tu se bavimo raznim uslugama uključujući voice usluge. Tom se uslugom zapravo kontinuirano bavim već 10-ak godina. Nekad smo radili isključivo razvoj usluga, a kroz nekoliko reorganizacija smo dobili i održavanje pa nam je voice danas core business.“ Ako vas zanima što to točno znači, Željko ima spreman odgovor.

„Riječ je o glasovnim uslugama za ljude kada telefoniraju preko telefona ili mobitela. Poslovni korisnici imaju malo više vrsta usluga od onih privatnih kao što su raznorazna preusmjerenja i usluge koje korisnika mogu preusmjeriti prema različitim priključcima, opsluživati call centre i tako dalje.

Tehnologije su u kratkom roku toliko napredovale da mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo. Recimo, danas svi imamo mobitel i ne razmišljamo kako stvari funkcioniraju kad je voice u pitanju, a u pozadini se događaju velike tehnološke promjene. Koliko se ja bavim voiceom, 10-ak godina, mi migriramo naše korisnike s platforme na platformu, s tehnologije na tehnologiju, mijenjamo čvorove, svašta nešto“, pojašnjava nam naš sugovornik.

A Željko je inače i dobitnik HT-ove nagrade Hvala ti koju djelatnici dodjeljuju svojim kolegama koji su se kroz predan rad i kolegijalnost osobito istaknuli u svom poslu. Naš se sugovornik tog trenutka prisjeća u svojoj simpatično-jezgrovitoj maniri. „Huh! 2018. Kao da je jučer bilo!

A opet, davno, kao da se više ne sjećam. Razveseli čovjeka to“, samo je kratko komentirao. Za kraj nas zanima što Željko prvo napravi kad završi s poslom. „Otključam bicikl s obzirom na to da biciklom putujem na posao. Najčešće odmah direktno idem doma, ali kad mi to vrijeme i ostale obaveze dopuste, onda se s posla u Novi Zagreb vraćam krugom preko Sljemena. Nastojim što više na takav način ići doma“, zaključuje svoju priču Željko Presečki.