Priznajte, i vi ste se tijekom pandemije igrali idejom za zasadite svoj prvi vrt. Donosimo priču čovjeka koji je u tome uspio, a usput je svojoj obitelji stvorio zelenu oazu usred zagrebačkog betona!

Ovi silni mjeseci koje smo u posljednje dvije godine proveli zatočeni u svoja vlastita četiri zida mnoge su od nas natjerali da se okrenemo nekom održivijem životu - barem u mislima, ako već ne i u praksi. Mnogi su od nas u skladu s time sanjarili o ideji da zasade vlastiti vrt na kojem će svoje vrijeme provoditi kvalitetno – u obiteljskom ozračju družeći se sa svojim obiteljima.

Većina nas, nažalost, taj plan nije ostvarila. Srećom, Zoran Vešec ispio se othrvati pripadnosti ovoj crnoj statistici te je uz pomoć svoje obitelji ovih mjeseci postao uspješni urbani vrtlar koji iskonski uživa u onome čime se bavi, kao i plodovima koje mu taj rad donosi. Ispričao nam je sve o tome!

Moje ime je Zoran Veršec. Rođen sam u Zagrebu gdje živim već gotovo pola života, konkretnije 22 godine. Muž sam supruge koju jako volim i otac četvero djece, tri dječaka i jedne curice.

Kako da se opišem? Ako govorimo o fizičkom izgledu ćelav, nizak… haha… Prije svega sam društven tip, pun svakakvih ideja, puno pričam (za neke i previše) i neopterećen sam vremenom što je u određenim situacijama više mana nego prednost. Volim isprobavati nove stvari. Vječiti sam optimist unatoč preprekama koje život donosi. Sve što ne mogu mijenjati i na što ne mogu utjecati prihvaćam. Ne zamaram se pretjeranim detaljima, osim ako u pitanju nisu financijska izvješća.

Smiren sam i pozitivno gledam na svijet, a to je ujedno i stav koji zauzimam čak i u najtežim situacijama. Volim humor koji ponekad ljudi oko mene ne razumiju, ali prihvaćam i šalu na svoj račun. Prilično sam otvorena osoba i smatram se prilično iskrenim u odnosima. Upravo su mi odnosi u životu jedna od najvažnijih stvari. Imati dobar odnos s Bogom i ljudima je upravo ono što čovjeku treba da proživi svoj život na kvalitetan način.

Čovjek od korporacije

U Hrvatskom Telekomu radim već preko 23 godine, a trenutno radim na poziciji voditelja projekta unutar Odjela za planiranje i nadzor u području Tehničkih funkcija. Primarno pružam podršku u dijelu planiranja, upravljanja i realizacije investicijskih projekata vezanih uz izgradnju pristupne fiksne i mobilne mreže. U suradnji s kolegama iz kontrolinga koordiniram i ostale aktivnosti vezane uz investicije za cijelu kompaniju, te izrađujem razna tematska izvješća i analize.

Jako volim svoj posao i više sam opredijeljen i skloniji odrađivanju operativnih aktivnosti. Drugim riječima, klasični sam operativac i volim rješavati izazove takvog tipa. Na kraju krajeva netko mora i to. U operativnim stvarima u kompaniji poput naše izazova ne nedostaje jer smo veliki sustav koji se transformira, a raznorazni zahtjevi za promjenama u tom dijelu su gotovo svakodnevni. Upravo zato svaki zadatak koji je preda mnom novi je izazov, naročito sada kada se kao kompanija već duži niz godina transformiramo u digitalnu kompaniju.

Još jedna od stvari koja me jako veseli u mom poslu jest tim kolegica i kolega s kojima radim. Koliko god stresan i izazovan posao bio uvijek nekako taj timski duh iskače i ti odnosi su nešto neprocjenjivo na radnom mjestu. Međusobna pomoć i podrška koju pružamo jedni drugima, kako poslovno tako i privatno, je jako izražena, a to je vrlo važno u radnom okruženju.

Pasionirani vrtlar

Nakon radnog vremena lako se mogu isključiti i to mi je vjerojatno jedna dobra predispozicija za opuštanje. Vrijeme opuštanja uključuje prvenstveno vrijeme provedeno s obitelji, ali i druženja s prijateljima. S klincima u zadnje vrijeme vozim bicikl, romobil ili skateboard, ali kako je u tijeku vrtna sezona najviše vremena svi skupa provedemo u vrtu. To je ujedno i kruna opuštanja i odlično vrijeme za aktivni odmor, ali i prava edukacija za cijelu obitelj.

Iako sam se vrtlarenjem susreo još kao dijete, aktivnim vrtlarenjem sam se počeo baviti prije pet godina kada smo dobili priliku da obrađujemo jedan maleni vrt u kvartu. Sve je počelo tako da je susjeda iz zgrade s nama podijelila jedan komad zemlje na vrtovima uz potok u Dubravi gdje ljudi rade vrtove već preko trideset godina.

Odlučili smo isprobati, a ono što nas je nekako najviše pokrenulo u tom smjeru je bilo naše najmlađe dijete Filip koji je rođen s pola srca (HLHS). Tijekom prve godine života prošao je nekoliko kompleksnih operacija na otvorenom srcu. S obzirom na njegovo stanje, nismo mogli s njim kao niti s ostalom djecom normalno izaći recimo na dječje igralište gdje ima puno djece jer smo morali biti u karanteni i čuvati njegovo zdravlje, a posebice prije i nakon operacija.

Idealna razbibriga za čitavu obitelj

Vrt je zbog toga bio idealan, a opet smo svi skupa bili vani i nešto radili. Djeca su otkrivala prirodu i gacala po potoku, a mi smo sijali mrkvu i sadili paradajze. Kako je vrijeme prolazilo shvatili smo da je povrće s vrta daleko ukusnije i finije od onoga iz trgovine. Poseban doživljaj i zadovoljstvo je bilo gledati kako iz tog jedva vidljivog sjemena ili malene biljčice nakon nekoliko mjeseci izraste prava velika biljka sa svojim plodovima.

Supruga i ja smo se zaljubili u vrt i vrtlarenje, a djeca su sve skupa jako dobro prihvatila tako da smo nakon nekog vremena preuzeli veći vrt. S vremenom smo se počeli educirati o vrtlarenju i shvatili da nam je najbolje krenuti s urbanim pristupom vrtlarenju i sadnjom voća i povrća u visokim gredicama. Okolo smo posadili nekoliko voćaka, vinovu lozu i mnoštvo cvijeća kako bi privukli korisne kukce oprašivače.

Najzanimljivija stvar je to što mi živimo u stanu u zgradi, pa nam vrt služi kao dvorište i okućnica koju zapravo nemamo.

Zahtjevan, ali zahvalan hobi

Za vrt u vrijeme sezone treba gotovo svakodnevno osigurati najmanje dva do četiri sata. U rano proljeće se obavljaju pripremni radovi poput planiranja koncepta sjetve i sadnje, čišćenja, rezidbe i prihrane zemlje. Nakon proljetnih mrazova sijemo i sadimo sadnice, a tijekom ljeta potrebno je biljkama osigurati vodu za zalijevanje i prihranu. Tu nas spašava blizina potoka koji, kako stari ljudi kažu, dosada još nikada nije presušio.

Uzgajamo gotovo sve što se može uzgojiti u našim kontinentalnim uvjetima, naravno u malim količinama; mrkvu, peršin, celer, krumpir, grah, batat, luk, češnjak, jeruzalemsku artičoku, crvenu i crnu rotkvu, komorač, salatu, korabice, tikve, dinje, krastavce, rajčicu, čili, jagode, kupine, maline, ribiz, sibirske borovnice, brokulu, cvjetaču, kupus, blitvu i razno začinsko bilje.

Najviše volim saditi određene vrste čili papričica koje koristimo kao suhi začin i „zelenjavu“ od koje radimo cijeđene sokove. „Meljemo“ lišće – od cikle, mrkve i peršina do lišća rotkvice, korabice i brokule. To u kombinaciji s jabukama ili narančama daje odličan i zdravi sok. Iako nemamo EKO certifikat… haha… sve biljke u vrtu tretiramo isključivo prirodnim preparatima bez kemikalija. Koristimo koprivu, gavez, buhač i preslicu, a radimo i gnojivo.

Prirodni (ne)prijatelji svakog vrtlara

Puževi kojih ovog ljeta i nije bilo puno zbog suše su nam najveći izazov u vrtu i stalna opasnost za biljke jer su u stanju pojesti apsolutno sve. Biljne uši u kombinaciji s mravima također mogu napraviti velike probleme, te smo i s njima jako oprezni.

S druge strane, mačke i krtice su nam najbolji vrtni prijatelji. Mačke nas čuvaju od voluharica i rovki koje vole grickati korijenje biljaka, a krtice nam usitnjavaju zemlju koju kasnije koristimo za tegle i gredice. Ostale životinje poput fazana koji nam „čupkaju“ kupus, pa čak i gusjenice koje ga jedu nam ne predstavljaju toliki problem. Naš moto je da „malo jedu one – malo mi“.

Nadamo se da će tako i ostati u budućnosti. Kad već spominjem životinje, dodao bih da je boravak u vrtu pomogao djeci da bolje upoznaju razne životinje koje bi inače rjeđe vidjeli. Tako sad klinci jasno znaju razliku između bumbara i stršljena, kako izgleda siva čaplja koja nam je čest gost na potoku ili kako izgleda fazanovo jaje. Prošle godine smo imali čak i pripitomljenog guštera s kojim su se djeca igrala kad god je naišao. Najmlađi sin je najhrabriji i gotovo sve kukce hvata rukama, a ne boji se uhvatiti ni paukove ili držati sljepića.

Tko kaže da u vrtu nedostaje uzbuđenja

Jedna izreka kaže da u vrtu nema neuspjeha, već samo eksperimentiranja, pa zato i ja volim eksperimentirati s novim stvarima i novim biljkama. Tako smo ove godine posijali narančastu ciklu koja je okusom puno slađa od crvene, peruanske jagode koje čekamo da dozru i šparoge koje nam se i nisu baš pokazale jer su izrasle pretanke. Rajčice u tegli po sušnom razdoblju brzo presahnu, ali su se zato kupusnjače u teglama pokazale kao pun pogodak.

Također sakupljamo vlastito sjeme koje onda svake godine iznova sijemo. Ako je netko od kolegica ili kolega voljan za razmjenu neka se slobodno javi.

Sav biljni kućni i vrtni otpad kompostiramo i kasnije ponovno njime prihranjujemo zemlju za rast novih biljaka. Prošle godine smo izgradili i jedan mini plastenik u kojem planiramo osigurati prostor u kojem bi nam prezimilo određeno povrće poput blitve, mrkve, cvjetače i crne rotkve.

Danas, kada gledam na vrt, znam da u njega treba uložiti puno truda i vremena. Stvari nisu uvijek idealne jer na kraju ovisimo i o vremenskim prilikama i neprilikama, ali znam da je korist koju nam vrtlarenje naposljetku donosi višestruka – od fizičkog zdravlja do psihičkog odmora. I upravo to mi daje daljnji poticaj i gura me da nastavim dalje tim smjerom.

I jedna izreka za kraj kao ohrabrenje svima koji možda razmišljaju da postanu vrtlari: „Vrtlarenje je jeftinije od terapije, a još dobiješ i rajčice...“