Bit ću iskren. Nikad nisam mislio da ću se baviti ovim poslom. Još sam od one predstave Shakespeareove Oluje koju sam pred gotovo 20 godina pogledao u Čakovcu bio duboko uvjeren da je moj poziv kazalište. Ne ispred publike, nego iza rampe. Vjerovali ili ne, zazirem od javnih nastupa, bojim se ljudi, telefonski razgovori mi tjeraju strah u kosti. Ne izlazim iz kuće, ako ne moram. Sve su to krucijalne stvari kad je novinarstvo u pitanju.

I onda sam zalutao u svoju prvu redakciju. Glamuru ni traga. Sve ono što mislite da o novinarstvu znate jer ste pogledali milijun i jednu serijom s nekim žurnalistom u fokusu ne može biti dalje od istine. Priče se rađaju sporo i bolno. Otkrića se događaju rijetko i neplanirano. Stres je najbolji prijatelj svakog novinara kojemu je stalo do onoga što radi. Progone te rokovi, nabrijani urednici i neprekidni grčevi od autorizacija. Susrećeš se sa svakojakim izazovima za koje si mislio da se ne događaju niti u najluđim filmovima. Usto se još i stalno dokazuješ – što sebi, što drugima. O zajedljivim komentarima s kojima se svaki dan nosiš iako znaš da si odradio svoj posao najbolje što si u datim uvjetima mogao niti ne moramo. Radiš kao honorarac, živiš od danas do sutra. Na čir prije tridesete u ovoj se branši gleda kao na životno dostignuće.

priče ljudi uvijek su ono što te goni

Zašto onda nakon tolikih godina ostajem i dalje tu? Iz jedne jednostavne stvari. Ljudi. Oni su najveće bogatstvo ovog posla. Napišeš tu i tamo koju reklamu za odrasle ili zbrzaš neki tekst na temu koja ti je na stol uletjela 5 do 12. Pregrizeš g**** i nadaš se boljem sutra. No, priče velikih i malih ljudi uvijek su ono što te goni. Bez obzira na to koliko se svijet brzo mijenjao i novinarstvo skupa s njim, osnovna je misija svih nas koji se ovim poslom bavimo plemenita. Iskoristiti svoj glas kako bi se čuli drugi. Mali i veliki ljudi vrijedni divljenja. Jer, mi na kraju dana doista imamo moć da mijenjamo svijet, ljude i mišljenja. Ma koliko zacementirana ona bila. Svaki dan taj Sizifov kamen gurneš malo više i ne živciraš se što sutra ponovno počinješ ondje gdje si jučer stao.

Da. To je ono zbog čega ostajem točno tu gdje jesam. Svim nedaćama i katastrofama s kojima se svakodnevno susrećem unatoč. Budimo realni, tko ih može izbjeći bez obzira na profesiju kojom se bavi. Sve je dobro dok čovjek diše i dok radi ono što voli.