Konačno smo uhvatili sunce. Ubacili smo u petu i projahali kroz rijetko viđenu Hrvatsku

U zadnjoj smo dionici puta po Biokovu tražili divlje konje, po Velebitu mitska bića, a izveli smo čak i striptiz na izvoru rijeke Cetine prije nego što nas je u Kninu dočekao hladan tuš

JUTRO DONOSI KRAJ

Pod okriljem sumraka osvajamo zadnje kilometre Jadranske magistrale. Ne njene, već naše. Jer, Magistrala od Makarske – što je naša finalna morska destinacija – krivuda još daleko južnije. Možda je do zalaska sunca koje se pred našim očima gasi u modrom moru ili je do spektakularnih pogleda na otoke koji se s visine pružaju iza svakog od mnogih zavoja no ova mi se dionica ceste zasigurno najdublje usjekla u pamćenje.

Brzi posjet lokalnom supermarketu i trk u apartman. Upravo je nevjerojatno koliko se čovjek umori sjedeći u jurećem automobilu. Osobito kad vožnja traje 13 dugih sati. Bolonjez koji sam kuhao našem nindži, doduše, ne sjeda baš najbolje. Kaže, preintenzivni su mu okusi. Njegova mama to drugačije. Nindže i njihove mame! Klasična priča.

Jutro nas dočekuje s osmijehom na licu. I kad kažem s osmijehom mislim s najvećim suncem s kojim smo se tijekom ovih 10 dana susreli. Brza kava, đir po gradu i put Biokova. Autom, jasno. Tko ima vremena pješačiti svih onih 23 kilometra Biokovske ceste koliko je potrebno da bi se od obale stiglo do trećeg najvišeg vrha u zemlji.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

A kad smo već ovdje, jeste li znali da prosječna godišnja temperatura na Biokovu iznosi svega 4 stupnja ili da je veći dio godine Sveti Jure – najviši vrh planine koja Dalmaciju odvaja od Zagore – pod snijegom? A vjerojatno vam je nepoznat i podatak da se upravo na Biokovu nalazi najviša točka u državi. Riječ je o televizijskom tornju zbog kojeg je zapravo i provučena najviša asfaltirana prometnica u zemlji. Mogli bismo tako u nedogled, ali valja znati stati kad je najbolje. Stoga ćemo ovdje ugurati samo još jedan podatak. Biokovo se smatra hrvatskom svetom planinom, a razlog tomu krije se u činjenici što je diljem te divlje i naoko ćelave planine na kojoj se rađa bura, razasuto čak 87 crkvi i kapelica.

Nakon otprilike sat vremena vožnje po jednoj od najdojmljivijih cesta koje je autor ovog teksta imao prilike osvojiti, konačno stižemo do svog odredišta – obiteljskog gospodarstva poznatog kao Vrata Biokova. Osim spektakularnog pogleda koji se rastače po hrptovima naših najjužnijih otoka koji ponosno izviru iz jadranskog plavetnila, na imanju nas dočekuju golemi pas, dva magarca i obećanje da ćemo negdje u planini pronaći divlje konje. Divlje konje, ljudi moji! Bilo je riječi i o nekim kravama, kozama i ovcama, ali njih ondje, na moju opću žalost, nismo zatekli.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Spomenuo bih ovdje samo još kratko da u životu nisam imao doticaj s tovarom, ili barem ne njegovim originalnim životinjskim oblikom. Nakon tog iskustva, moram reći da ću ubuduće dvaput razmisliti prije no što im se ponovno naivno približim. Jednom od njih sam se, naime, svidio više nego što sam trebao. Možda je u meni prepoznao krkanske gene, a možda je samo do ljubavi koja je bila u zraku, ali taj me magarac nekoliko sati tvrdoglavo pratio u stopu. Lako za to. Više su me brinuli trenuci kad bi mu ispadao visuljak. Seksualno zlostavljanje očito nije rezervirano samo za ljude. Sapienti sat.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Nakon kratke ekspedicije oko jedne od brojnih crkvica koje su razbacane posvuda po planini – koja je, ako ste pogledali video, u nekoliko navrata skoro završila kobno i to isključivo zbog moje vlastite nespretnosti– probijamo se na velebnu visoravan. Njome dominira stara kamena kuća i početak davno zaboravljene Rodićeve ceste – negdašnje makadamske žile kucavice koja je još donedavna Zabiokovlje povezivala s obalom. Ispod radara registriram da sam negdje putem izgubio svoje supatnike. Ali zato me u stopu slijede moji prijatelji magarci. Predvodi ih onaj dobroćudni pseći div koji nam ljubazno pokazuje put kroz biokovski krš. Možda bih ga, doduše, gledao drugačijim očima da su mi radnici koje smo kratko sreli na OPG-u ranije rekli da se svake noći bori s vukovima.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Planinom vlada bogovska tišina. Iz daljine tek gdjekad dopire koje zvono brižno okačeno za krave koje kao da su izašle iz reklame. Ni Milka nema takve, kažem vam! Nalijećem na ostatke sela koje su i ljudi i vrijeme davno zaboravili. Od nekad živih i raspjevanih žarišta danas su ostali tek goli urušeni kameni zidovi. Moji me drugari polako sustižu. Zadržali su se u onoj kamenoj kući na početku visoravni. Životinje su im valjda manje zanimljive nego meni. Zubato sunce nam se i dalje smije iako se sve brže sunovrati prema moru. A mi moramo, baš moramo, pronaći one divlje konje zbog kojih smo se i popeli na tu svetu planinu.

Ne gine nam, dakle, još par kilometara uspona po zavojitoj, uskoj i strmoj Biokovskoj cesti. Sudeći prema količini organskih tragova koje su te divlje životinje ostavile za sobom, znamo da smo na dobrom tragu. I gle vraga! Iz žbunja uskoro gizdavo izvire jedna konjska glava. Pa druga. Kroz nekoliko trenutaka okuplja se oko nas čitavo jedno znatiželjno konjsko jato. Savršen svršetak savršenog dana! Mogli bismo se sad ovdje lagati, ali vjerujem da je iz dosadašnjeg tijeka teksta jasno razvidno da mi je taj dan koji sam proveo u tišini Biokova najviše prirastao srcu. Još koja snimka zapanjujuće ljepote zalaska sunca i vrijeme je za povratak u surovu stvarnost istraživača.

LESSIE SE VRAĆA KUĆI

Novo jutro, nova kiša. Put nas nanosi kroz Imotski. Dobro, nije da nas baš nanosi koliko sam ja sebično iskoristio jedinstvenu priliku prvi put u životu posjetiti prapostojbinu svojih predaka. Jest da su davno emigrirali iz Imotske krajine u zeleno Međimurje – boga pitaj kojim putevima – ali čovjeka ta želja da se makar kratko vrati svojim korijenima nikad ne napušta. Sjetite se samo lososa i njihovih dugih putovanja u smrt. Uglavnom, mora da je to ona poslovična veza kamena i Imoćana o kojoj su ispjevane tolike legende.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Vremena za istraživanje baš i nemamo. Što je moguće brže grabimo kroz bjelinu imotskih kamenih ulica. Pitam se jesu li tim istim cestama pred par stotina godina koračali moji stari. Modro jezero! Kroz misli mi prolijeće priča kolege koji mi priča kako Imoćani za onih dana kad jezero presuši dole igraju nogomet. Fascinantno! To, i vrlo nepovjerljivi pogledi žitelja tog najhrvatskijeg među svim hrvatskim gradovima. Oh, da. Ona priča o tome da je Imotski drugi najveći dom Mercedesovih automobila iza tvornice u kojoj se proizvode? Daleko od istine. Svaki drugi auto koji smo ondje zatekli bio je Golf dvojka. Reći ćete, legenda u svojoj vlastitoj ligi. U pravu ste.

GRAD LEGENDI

Već me tjeraju dalje. Pred nama je još dugačak put do Zagreba. Sinj će biti prva međupostaja u toj avanturi. Predstoji nam turistički obilazak grada u azijskoj maniri – u što kraćem vremenu skupiti što više Pokemona. Moj mi suputnik, nindža, priča o tome kako je u baš u Sinju služio vojsku. Bilo je to netom nakon rata. Lud i nezaustavljiv duh koji ga krasi stvarao mu je tad nemale probleme. Prisjeća se tjedana koje je provodio po kaznama. Ipak, kaže da u životu nije naučio više o nužnosti discipline te je skoro sa suzom u oku turobno zaključio da mladima danas nedostaje vojničkog drila. Da smo i to doživjeli!

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Kiša nošena divljim vjetrom kao da na Sinjanima ne ostavlja nekog traga. Gomile ljudi veselo šeću ulicama. Terase kafića na glavnom trgu dupkom su pune. Sumnjičavi pogledi kojima su nas rešetali bili su, ako to možete zamisliti, još prodorniji od onih s kojima smo se borili u Imotskom. Vjerojatno nije do njih, nego do nas – trupe putujućih cirkusantskih majmuna.

Voljeli bismo snimiti panoramu cetinske krajine što znači da se moramo dokopati nekog brda s kojeg puca širok pogled. Kao pravi emancipirani muškarci pitamo za smjer. Naravno da smo se, prije no što nas je jedan prilično gadan uspon dobrano izmrcvario, izgubili. Dvaput. Toliko o urođenoj poslovičnoj besprijekornoj muškoj orijentaciji u prostoru. Srećom, daleko od toga da se nije isplatilo ostaviti dušu na tom križnom putu. Ne šalim se. Doslovno križnom putu koji vodi do crkvice ponad grada. Ljepotu Cetinske krajine koja se razlila pod nama nisu mogli narušiti niti oštar vjetar koji nas je šibao hladnom kišom po rumenim obrazima. Vidjeli ste, uostalom, i sami.

A sad par službenih. Ipak je ovo ozbiljna reportaža. Elem, većini nas na spomen Sinja na pamet pada Sinjska alka. Odražava se 300 godina, odvija se u prvoj trećini kolovoza i vodi se za čvrstim pravilima. U toj viteškoj igri tako uvijek može sudjelovati između 11 i 17 alkara koji unutar 12 sekundi moraju projahati trkalištem dugim 160 metara ne bi li kopljem pogodili središte malog željeznog koluta prema kojem je alka dobila i ime. Tijekom svoje višestoljetne povijesti u četiri se navrata trčala čak dvaput godišnje, a isto se toliko puta odvijala i izvan Sinja. Samo je jednom otkazana i to zbog kuge – ili neke slične boleščuge koja je nesmiljeno divljala gradom.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Važnost Sinjske alke prepoznao je i UNESCO koji ju je pred 10 godina svrstao na popis nematerijalne svjetske baštine. Slične su se viteške igre odvijale i u okolici Sinja, bila je to mletačka tradicija, a ova u Sinju održala se, za razliku od svojih protukandidatkinja, na životu do danas. Prema nekim izvorima, zbog toga što je Beč pobjednika od 1818. godine nagrađivao izdašnom novčanom nagradom. Samo kažem. Nitko ovdje nikoga ne osuđuje zbog želje da zaradi. Na kraju dana je važno samo to što Sinjska alka, zbog kojih god razloga, još i danas čvrsto čuva hrvatsku tradiciju, povijest i nacionalni nam identitet.

VIŠE O CRKVI KOJA NIJE UŠLA U VIDEO

Dok ovo pišem polako se dajemo dalje na put. Pičimo prema izvoru rijeke Cetine. Odnosno jednom od njih budući da ih ta najdulja dalmatinska rijeka ima čak tri. Iz njih se nadomak Perućkog jezera rađa moćna Cetina. Zasigurno najljepši među njima zove se Glavaš. Nalazi se u selu, nikad ne biste pogodili, Cetina i dubok je nevjerojatnih 115 metara. Voda je ledena. Vjerujte mi. Uvjerio sam se u to na vlastitoj koži. Još uvijek u gležnjevima osjećam probadanje kad se sjetim te epizode. Ne preporučam, ako vam nije baš do infarkta.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Zato bih posjet toj drevnoj kolijevci naše kulture svakako preporučio. Jer, ne zastaje dah samo od zdenih cetinskih izvora. Prekrasno je to sjecište prirodnih ljepota, kulture i povijesti. Simbol da se nekad moglo živjeti u harmoniji. Da je tome doista bilo tako danas nijemo svjedoče dva bratska hrama. Jedan starohrvatski u kojem su se nekad krunili hrvatski kraljevi, drugi – koji nosi isto ime – pravoslavni. Hvatamo novi val. Jurimo prema Kninu. Ali, vraški se teško oprostiti od hipnotizirajuće ljepote Cetinske krajine. Vraški.

GRAD NA 7 RIJEKA I 9 PLANINA

Knin, dakle. Jedan od naših najstarijih gradova. Dom legendarnih hrvatskih kraljeva. Impresivna srednjovjekovna gradina koja se ubraja među najveće u Europi. Priče od kojih se ledi krv u žilama. Rane koje tek trebaju zacijeliti.

To sve znamo. No, jeste li znali da je Knin grad na čak sedam rijeka ili da je okružen sa devet planina? Jedna od njih je i Dinara čiji je istoimeni najviši vrh ujedno i najviši u čitavoj zemlji. A odmah pod njim izvire i jedna od naših najljepših rijeka. Jeste li znali da Krka izvire nadomak Knina? Ja sam se začudio. Nije da sam se to ikad u životu pitao, ali sam se svejedno začudio.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

A još sam se više začudio nakon što sam saznao da se izvor rijeke Krke nalazi direktno ispod slapa Krčića. Krčić i ja, pak, imamo povijest. Ne baš dugu, ali mokru. Zapljusnuo me kad sam mu hrlio u susret. Rekao bih da mi je poslao priličnu jasnu poruku. Zato smo takvi, mokri do kosti, sjeli u auto i protestno krenuli na zadnju etapu naše 10-dnevne avanture. Majstorskom cestom preko Velebita.

POSLJEDNJE ZBOGOM

I kakva je to tek bila avantura! Probijali smo se kroz minska polja – bez zafrkancije, dobar dio područja oko Majstorske ceste je još uvijek miniran pa biste one zloguke mrtvačke glave na crvenim tablama doista trebali shvatiti ozbiljno. Opasnost je još uvijek stvarna.

Kad smo stigli do Tulovih greda ipak nismo mogli, a da ne stanemo. Ondje prema legendama ipak stanuju mitske vile Velebita. Baš kao i Crna kraljica. Ali i niz drugih pojava iz nacionalnih legendi. Baš kao i Winnetou. Ako se sjećate filma, upravo je ondje zakopan najpoznatiji njemački Indijanac.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Prije no što nas proguta mrak penjemo se na neku pitomu hrid. Ne dajte se zavarati. Nisam ja nikakav alpinist. Gospon nindža samo dobro hvata kutove.

Jednom kad smo se dokopali vrha – i pritom mislim na sebe i svoje jedvite jade koji su uloženi u tu odiseju budući da je nindža spretniji u penjanju od brdskih koza, od svoje se avanture opraštamo u spektakularnom stilu. Ispod nas pogled u kojem bih volio živjeti jednom kad me više ne bude, iza nas povratak u stvarnost. Gorko slatki trenutak. Ali rastanci su valjda uvijek takvi. Osobito kad se čovjek rastaje od prijatelja.