Hvatali smo sunce po zadarskom zaleđu

Otkrivali smo mračne tajne srednjovjekovnih utvrda, potočali se u ledenom moru i posjetili najljepši grob u čitavoj zemlji koji je samo nekim neviđenim čudom preživio rat!

Buđenje u hotelu s pet zvjezdica uvelike se razlikuje od buđenja u, od vjetra i kiše uzburkanoj čaši mlijeka, na 1.622 metra nadmorske visine. I ne kažem da čovjeku treba kraljevski tretman kako bi u životu naučio cijeniti male stvari, ali zasigurno mala doza luksuza ne može odmoći. Poput tople vode ili ručnika. Doslovno. Ručnik je, vidite, jedna je od rijetkih stvari koje sam prilikom svog hektičnog pakiranja zaboravio u Zagrebu. Probajte se vi obrisati u majicu i ostati živi pri temperaturama od kojih se čak i noge uvlače dublje u kukove. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Sad kad sam se požalio, vraćamo se u Zadar. Poput pravih čeških turista u svoje ruksake pakiramo sendviče koje smo napravili trpajući doručak s bogato prostrtog švedskog stola u Falkensteineru. Vraćamo se ondje gdje smo jučer stali. Jadranska magistrala, malo niže od Karlobaga

Cesta koja je promijenila sve

Iako ćete dobiti priliku da više o samoj cesti pročitate negdje drugdje, nije zgorega posvetiti joj koju i na ovom mjestu. Građena je tijekom poslijeratnih godina, dovršena je u 60-ima, a u svom punom profilu broji 1.008 kilometara. Povezuje tri države i provlači se kroz čak šest hrvatskih županija.



Jedna od mnogih zanimljivih stvari koja se dogodila vezana uz Jadransku magistralu bio je procvat ženstva. I to mnogo prije nego što je svijet preplavio drugi val feminizma. Nekad se, naime, zemljište koje je bilo tik uz more smatralo bezvrijednim. Em je izloženo nevremenu, em je nepogodno za poljoprivredu. O turizmu se tad još nije ni sanjalo. Zato su ga u nasljedstvo obično dobivale kćeri.

E, zamislite onda koliko su se samo omjeri snaga u kućama promijenili kad su odjednom žene postale te pod čijim je imenima u gruntovnicama upisana vrjednija roba! Jer, Magistrala je– bez obzira na sve negativne posljedice koje je donijela sa sobom – omogućila porod masovnog turizma kojim danas punimo svoj proračun. Duž čitave dionice ceste počela su nicati nova mjesta. Ljudi su se s uzbrdice spuštali uz more. Otvarali su prčvarnice i stali dekorirati svoje kuće sa Zimmer frei znakovima. Počela se gomilati ozbiljna lova.

Igralište na kojem duhovi igraju nogomet

Svugdje osim na potezu od Senja do Starigrada. Možda ga baš zato motoristi toliko vole. S jedne te strane pritišće Velebit, s druge te guta more. Vizure od kojih pogled staje iza svakog od nebrojenih zavoja. Sresti na cesti čovjeka ravno je dobitku na lutriji. Najbolje to znaju brojna mjestašca koja zjape prazna. Mi smo se u jednom od njih zaustavili u lovu na time laps Paga.

Golemo groblje, nedavno obnovljena crkva i prostrani napušteni industrijski kompleks. Kilometri bodljikave žice koji jedan kamen ograđuju od drugoga. Jedna vikendica u izgradnji, 10-ak derutnih kamenih kuća. Ljuljačke bez ljuljački – dakle samo vratnice gola za duhove koji su ponekad ovamo zalutaju.

Nastavljamo svojim putem. Upijamo azur iz mora i divimo se kamenoj ćelavosti Paga. Oblaci koji se nad njim pretaču transformiraju izgled mjesečeve površine iz trenutka u trenutak. Vijugamo oprezno. Ne damo se zavesti dramatičnim pejzažima niti zovom sirena, ma koliko zavodljivi bili. Iako je Magistrala proglašena jednom od najljepših cesta na svijetu, proglašena je i jednom od najopasnijih. A oprez je najbolji prijatelj svakog avanturista. Misao je to koju uvijek treba zadržati na umu. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Savršeno mjesto za kratki predah

Put nas vodi kroz Maslenicu. Prepoznatljiva crvena čelična ljepotica koja se u najvišoj točki uzvisuje nad more 55 metara, želi nam dobrodošlicu. Iako bi nam mogla ispričati priče od kojih se čovjeku ledi krv u žilama, ponosno šuti. Iskačem iz auta. Trkom do lučice koja se nalazi ispod. Tisuću i jedna stepenica, kombinacija egzibicionizma i ljudske gluposti te prstohvat zdrave ljudske znatiželje kasnije. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Protegnuti noge uvijek je dobra ideja. Potočati ih u ledeno more ne nužno. Osim za ljude s artritisom. Moram ipak priznati da čovjek nakon određenog vremena prestane osjećati hladnoću. Zajedno s nogama i ostatkom tijela. Zaneseš se čak pa zakoračiš malo dublje, ispod koljena. Ponese te pogled koji se toliko nesebično nudi. Zeleno-modri novigradski zaljev s jedne strane, naborani gordi Velebit s druge. Vjetar u kosi, nosu, ušima. Bura.

I onda ti za oko zapne konstrukcija postavljena točno u sredinu mosta. Adrenalinskim ovisnicima Maslenički je most, naime, već godinama nezaobilazno odredište. Što ne čudi. Riječ je o najvišem bungee jumpingu u Hrvatskoj. Zaljubljenici u ekstremno tako s Mosta slobodno padaju otprilike 35 metra, a u krajnjoj se točki nalaze svega 4 metra od, više ili manje, namreškane površine mora.

Prvi bungee jump u povijesti

No, jeste li znali gdje je i kako priča s bungeejem počela? Daleko, daleko, iza sedam mora i milijun gora. Suvremeni skakači vratolomci ugledali su se, naime, u intrigantni ritual N'gol koji se vjekovima tradicionalno održava na obalama pacifičke otočne države Vanautu. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Legenda kaže da je sve otpočelo s jednom hrabrom ženom pred više od tisuću godina. Gospođi je dozlogrdilo maltretiranje njenog muža te ga je odlučila nadmudriti. Jednog se dana, gonjena njegovim bijesom, popela na visoko drvo. Njemu vrag nije dao mira pa je krenuo za njom. Ona si je brže bolje oko gležnjeva svezala lijanu i čekala pravi trenutak. Kad joj se nasilnik približio, ona se glavom prema dolje strmoglavila u provaliju.

Je li mu u prolazu pokazala srednji prst ili ne, još je uvijek predmetom žive debate, ali ishod možete zamisliti. Pametnija od njih je preživjela i inspirirala svoje sumještane da još generacijama nakon nje slave njenu hrabrost i dovitljivost. Sapienti sat.

Usamljena ljepotica

Nekoliko stotina metara zračne udaljenosti dalje, izolirana na idiličnom otočiću nadomak Posedarja stoji jedna tajnovita crkvica. Već me godinama magično doziva, ali nikako stati. Čovjeku se uvijek nekamo žuri. Ne i danas! Probijam se kroz debeli sloj morske trave nadajući se da me neće putem progutati živo blato. Naumio sam skončati drugačije, još davno. Pod traktorom u Međimurju. U stopu me, umirući od smijeha, prati moj snimatelj Nindža. Čudi se kako sam sve ove godine ostao živ s obzir na nespretnu antigracioznost kojom grabim kroz svijet. Reći ću vam samo jedno, ponekad se ni sam ne mogu oteti tom pitanju. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Dočekuje nas prvo kameni, zatim drveni puteljak. Presijeca uski morski prolaz koji otočić na kojem se nalazi srednjovjekovna crkvica Svetog Duha dijeli od kopna. Prođe se začas. Uz nešto sreće i bez bliskih neželjenih susreta s morem. Datira iz 15. stoljeća, a njenu izgradnju prati zanimljiva legenda. Priča, naime, kaže da je jednoć pred punih šest vjekova more opasno prijetilo progutati unesrećene mornare.

Kako to obično u pogibelji biva, nije im preostalo druge do molitve. I molili su oni tako, molili i molili dok ih nemirne vode nisu ispljunule na pješčani žal otočića Žabokreka. Da, dobro ste pročitali. Žabokreka. Iz vječne su zahvalnosti svetom Duhu na tom istom mjestu u svega par dana podigli bajkovitu crkvicu. Pa nek' netko kaže da su Dalmatinci lijeni. Njihovi joj se potomci otad vraćaju jednom godišnje, na Duhove. Svojim brodicama opkole Žabokrek, iz crkve izvuku zvono čija je sudbina zvoniti samo taj jedan dan.

Ostatak godine strpljivo čeka da se s kamenog poda na kojem počiva preseli u zvonik koji poput rastavljenog ljubavnika nestrpljivo iščekuje njihov anualni ljubavni ples. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

Grad u kojem stasaju legende

Legenda koja nas je odvela do naše iduće destinacije prilično je različite prirode. Ne tiče se ni mornara niti onozemaljskih čuda. Tiče se jedne ludo tvrdoglave žene nadljudske snage koja je samo snagom svog uma i bicepsa nadvladala nemoguće. Mjesto radnje: Novigrad – jedan od četiri istoimena hrvatska grada i prema nekima najljepši od njih. Vrijeme radnje: II. svjetski rat. Priča ide otprilike ovako. Jednom davno, davno neki je lički medvjed iz Svetog Roka posijao svoje sjeme u trenutku slabosti jedne kreposne djeve.

Divljao je rat. Tko je znao što će biti sutra. Ideš za one koji ti prvi u ruku stisnu pušku. Grižnja savjesti zbog povreda moralnih kodova blagodat je za kojom se u takvim divljim vremenima ne mari. Dok ne stisne. I stis'lo je tako našu protagonisticu. Neće nju nitko! Trudna do zuba, kraljica, tog prohladnog prosinačkog jutra sjeda u čamac, vesla pod ruke i uzvodno Zrmanjom. U nekom trenutku odbacuje vesla i hvata se brda. Probija se, svim opasnostima unatoč, do ličke strane Velebita. Povlači međeda za uvo, do prvog oltara. Ostalo je obiteljska povijest. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Kad sam tu priču prvi put čuo znao sam da moram posjetiti mjesto u kojem stasaju takvi svojeglavi ljudi. Novigrad, dakle. Prvi od dalmatinskih gradova. Uglavio se u duboki kanjon koji je odavna progutalo more. Njegovu su desnu obalu nastanili još stari Liburni, daleko prije no što su ih istisnuli prvo Rimljani, a zatim i Hrvati. Neprijateljima je odolijevao tisućama godina. Uvijek hrabro i nepokolebljivo. Vjerojatno je svima za oko zapela njegova moćna Fortica. Ona pak u svojim debelim zidinama krije mnoge intrige. Neke krvavije od drugih. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Među legendarnije ubrojit ćemo svakako onu koja se tiče burnog razdoblja kad je Hrvatskom kraljevala Marija Anžuvinska, kćer bosanske kraljice Elizabete Kotromanić. Marija se našla uslijed gadne političke situacije. Čovjek za kojeg se trebala udati, Žigmund Luksemburški, nikako nije sjedao hrvatskoj aristokraciji. Budući da je ona u miraz nosila i krunu, čisto banalno rečeno, nisu htjeli njega za zeta. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Situacija je eskalirala kad se Marija udala za Žigmunda. Revoltirani Hrvati potom su oteli Mariju i njenu majku Elizabetu i zatočili ih u novigradskoj Fortici. Da stvar bude još malo intrigantnija, u tu je priču navodno bio upleten i sam Žigmund. Mučki je provokator naručio otmicu dviju hrvatskih kraljica.

Štoviše, upravo je on, priča se još uvijek sa žarom po novigradskim kamenim ulicama usječenima u brdo, bio taj koji je kasnije naručio Elizabetino ubojstvo. Njegovi su je plaćenici navodno udavili pred Marijinim očima. Ne treba stoga čuditi da brak između Marije i Žigmunda nakon toga više nije bio isti. Živjeli su u odvojenim kućanstvima sve dok i Marija, trudna do zuba, nije stradala pod sumnjivim okolnostima. Pa vi recite da povijest nije uzbudljiva! Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Danas je Novigrad tek uspavani ribarski gradić. Preko zlatnih dana njegove slave, ispričao nam je jedan simpatični vremešni ribar neuništiva duha, odavno se navukao debeli sloj patine. Dramatični pogledi koji se pružaju s njegove visoke utvrde ipak su vrijedni usputnog skretanja. Rijetka su mjesta s kojih se u vidokrug uvlači prekrasni kanjon, azurno more i sirova planina. Nas trojica smo se, najiskrenije, oduševili.

Onamo bih uvijek ponovno zalutao

Ravni kotari, neopjevani vrtovi Hrvatske. Iznenađujuće zelenilo kojim vijuga cesta od Benkovca prema Drnišu ispresijecano je intervencijama marljivih ruku Zagoraca . Pitoreskna ljepota tek tu i tamo daje naslutiti rane koje se još vidaju. Kraj koji se obično u glavama ljudi gradi od golog kamena izrazito je pitom. Čovjek bi na momente pomislio da je u onom drugom Zagorju, sjevernom. Hvatamo cestu za Otavice – posljednje počivalište možda i najvećeg među velikanima hrvatske umjetnosti. Imamo insajderske informacije da se baš s brdašca na koje je Ivan Meštrović uglavio svoj impozantni mauzolej, pruža najljepši zalazak sunca. Na putu smo već danima. Zaslužili smo jedan epski zalazak sunca. Okej, i vi ste. Osobito ako ste stigli ovoliko daleko. Sve do Čikole i njene bajkovite doline.. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Odjednom iz horizonta izranja biserno bijela kupola. Do nje vodi aleja pomno isplaniranog drveća. Bio bih sada ja ovdje određeniji, ali jedva da razlikujem smreku od bukve. Uglavnom, štih je prilično bulevardski, kadar pravi holivudski. Još samo da pređemo mostić preko Čikole, 100 i kusur stepenica koliko ih vodi do velebnog arhitektonskog zdanja i spremni smo dočekati nebesku eksploziju boja nad drniškim poljem. I vrag nije lagao. Mislim, jasno na Nindžu. Prizor je to koji ćemo još dugo nositi sa sobom. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Kupimo prnje i pravac za Zadar. Zašto, pitate se, kad je Šibenik bliže. Čovjek planira, put se događa. Olujne su nas kiše s obale gurnule u Zagoru. I neka su. Umjesto ljepotica koje već svi dobro znamo, upoznali smo skrivene bisere Lijepe naše. Realno, kad bih, slučajno ili ne, zalutao u Otavice? A što je sa Zadrom? Tamo smo svi bili. O njegovoj povijesti sve znamo. Samo, dovraga je filmičan. Bilo bi ga šteta preskočiti. Makar brzi đir po gradu.