GUTALO NAS JE MORE, ŠIBAO NAS JE VJETAR, PRALA NAS JE LEDENA KIŠA, ALI MI SE NISMO DALI. OSVOJILI SMO MAGLU NA 1622 METRA!

Dok smo u Bakru hvatali oluju nad unezvijerenim morem gotovo nas je progutao plimni val, na Velebitu su nas išibali divlji vjetrovi i ledene kiše, a susreli smo se i s pokojim duhom prošlosti, ali preživjeli smo najgori armagedon koji je pogodio Hrvatsku

Rano jutro pola šest, doslovno

Tog se utorka na zagrebačkim ulicama još uvijek ne nazire kraj noći, a ja sam još daleko od toga da budem spakiran. Sve u zadnji čas, po običaju, a preda mnom je avantura duž najljepših hrvatskih cesta. Problem? Ma ne, reći ćemo radije izazov. Ono nevrijeme svih nevremena kojem smo svjedočili proteklih dana, nevrijeme koje je čitavu zemlju zavilo u kričavo crveni meteoalarm. Izazov kažem, bez pretjerivanja.

Trpam stvari na brzinu u kofer. Brojim gaće, brojim čarape. Imam li dovoljno majica? Valja ponijeti kabanicu, nekoliko jakni, čizme i tenisice. Četkica za zube. Šal i kapa! Ipak ćemo se penjati po Velebitu i tko zna kakvim još brdima, a bablje nas je ljeto odavna napustilo.

Znate onaj prokleti trenutak kad ste zaključili da ste konačno sve zapakirali i onda shvatite da vam je kofer premali da bi progutao svu tu količinu robe? Ništa. Sjedaj na kofer i nadaj se najboljem. Prva mala pobjeda, ciferšlus je izdržao! Natovaren poput češkog turista spuštam se niz stepenice. Otvaram vrata. Vani je još uvijek mrkli mrak. Na inače vrlo prometnoj tramvajskoj stanici nasuprot mog ulaza tek pokoji kišobran. Onda znaš koliko je sati! Šest i dvadeset.

O zlogukom olovnom nebu koje se nadvilo nad nas prijeteći da će lakomo proždrijeti svijet mogao bih napisati prustovski roman. Mogao bih, kondicional. Da nisam pogledao na sat i shvatio da moja ekipa kasni. Poziv jedan, poziv drugi. Poziv osmi. Panika. Onaj tip panike koji se čovjeku polako prikrada od baze kralježnice preko onih sitnih dlačica na vratu da bi u vidu krupnih kapljica ledenog znoja mučki probio kroz čelo. Opsovao bi taj isti čovjek, ali ga je majka naučila boljem. Ne. Bolje opaliti prvi selfie, a i stresovi su uvijek dobri za priču – tješim se. I dok se ja namještam, a jako loše pronalazim kadrove, neki mi Mercedes veselo trubi. Stigli su! Polijećemo.

PRVA POSTAJA - ZAGREB

Hvatamo izlazak sunca nad Zagrebom. Seksi prizor. Da nismo u šalici mlijeka, a suncu ni traga. Nema veze, kad smo već na Šestinama ubacujemo prvu neplaniranu postaju. Moji dečki, naime, nikad nisu pohodili grob oca naše domovine. Ruka gore tko je znao da ondje spava Ante Starčević. Izbrojao sam vas troje, dobro je. Šalu na stranu. Starčević je, vidite, prema vlastitoj želji pokopan na groblju uz šestinsku crkvicu živopisnog krova. Jest da nije ni blizu onom na Markovom trgu, ali svejedno zaslužuje biti na razglednici uz bok šestinskim kišobranima.

Malo više tog groblja čiji nadgrobni spomenici skrivaju tajnu dugovječnosti budući da su njihovi vječni stanari ili barem većina njih presahnuli na pragu 100., nalaze se Kulmerovi dvori. Možda ste za njih čuli, lijep dvorac malo ispod Medvedgrada u kojem je nekad živio jedan od najvećih dobročinitelja grada Zagreba dok danas u njemu obitavaju… pa, reći ćemo propala vlastela nešto drugačijeg kova. I kad ste već gore, bez obzira penjete li se na Sljeme ili ste samo došli udahnuti svježeg brdskog zraka dok se slikate za društvene mreže, nemojte preskočiti Šestinski lagvić. To je kultni restoran za koji zna svaki ljubitelj prave domaće hrane.

Osim toga, ondje vrijeme kao da je stalo i to na najbolji mogući način. Nostalgija izvire iz svakog licitarskim srčekima oslikanog tanjura, a u Lagviću ćete pronaći i zadnje primjerke starozagrebačkih kelnera fine bečke škole. Zadnje jer su simpatična i uvijek na najboljoj usluzi stojeća gospoda stvarno pred zasluženom penzijom. Štrukle su im za prste polizati. A tek kadrova? Kao u priči! Influenceri će biti na aparatima od ljubomore. Ovdje ste to pročitali prvi.

NEOTKRIVENI BISER KONTINENTALNE HRVATSKE

Probijamo se iz jutarnje gradske gužve. Vrevu polako, ali sigurno ostavljamo za sobom čim kod Samobora izbijamo na staru cestu za Karlovac. Jaskanski je kraj, ako se autora ovog teksta pita, jedan od zanemarenijih bisera kontinentalne Hrvatske. Prekrasne starinske drvene kuće šćućurene na kamenim temeljima svih veličina, oblika i boja načičkane su duž idiličnih zelenih brdašca. Na vrhovima bandera gomila trenutačno praznih gnijezda roda. Savršenu pitoresknu ljepotu kraja svojom gordom habsburškom elegancijom narušava tek pokoje velebno zdanje. Podijelio bih s vama koju i o imenima sela, samo se bojim da su ipak suviše živopisna za ovaj prilog. To znači samo jedno, morat ćete sjesti u auto i sami provjeriti zašto tu informaciju ovdje nismo podijelili s vama. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Karlovac prelijećemo u trenu. Hvatamo Lujzijanu – staru cestu koja grad na četiri rijeke povezuje s Rijekom. Držimo se Dobre. Pitomi kraj koji presijeca ne može narušiti niti kiša. Odjednom zaustavljam auto. Zašto ne bismo posjetili onaj dvorac kojem se uvijek divim s autoceste, a nikako da ga obiđem! Biti producent, vidite, nekad ima svojih čari. Okej, većinu vremena je to krvav posao, da se kolege ne bi uvrijedili, ali nekad ima svojih čari.

NEPOKORENA UTVRDA NA DOBRI

Novigrad, jedan od mnogih istoimenih gradova razasutih po Hrvatskoj. Drevna je to utvrda koja se uzdiže visoko nad desnom obalom Dobre. Podigli su je u 14. stoljeću Frankopani te otad stoljećima odolijeva napadima. Ova se utvrda u povijest upisala i tako što su u njoj ovi maločas spomenuti krčki plemići sa Zrinskima planirali urotu protiv Beča. Mogla je to biti prekretnica za ovu zemlju da nije završila krvavo - pogubljenjem Frane Krste Frankopana i Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu. Njihovi su posjedi posljedično rascjepkani, Novigrad je promijenio mnoge ruke.

Rastao je i širio se sa svakom od njih. U jednom je trenutku u tom čuvenom starom gradu noćio i sam bečki car Josip II. kad je krstio otvaranje nove ceste. One iste koju smo malo prije spomenuli. Luksuza Novigradu na Dobri, dakle, nije falilo. Gdje su onda stvari pošle po zlu? ’44. su ga spalili partizani. Netaknuta je ostala samo kapelica unutar debelih zidina. Slučajnost ili ne? Reći ćemo još samo da se selo ispod Novigrada već tisuću godina među lokalnim ljudima naziva Crikveno Selo.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

NESTVARNA LJEPOTA PRIRODE

Nastavljamo Lujzijanom. Krivudamo dobro prohodnom cestom čas kroz šume, čas kroz zelene poljane. Gdjekoje selo. Na cesti ni žive duše. Nijemo nas pozdravlja tek pokoji spomenik ostavljen uz staru cestu kako bi putnicima avanturu činio ugodnijom. Put nas nanosi u Vrbovsko. Cesta do grada, odnosno kotline iz koje se grad širi prema okolnim brdima, prilično je zavojita – što ne čudi s obzirom na činjenicu da se sad već nalazimo duboko u srcu Gorskog Kotara. Pičimo direktno za kanjon Kamačnik. Za njegovo sam postojanje saznao tako što smo bili gladni pa je kolega spomenuo restoran u kojem je ovo ljeto pojeo najbolji gulaš u životu. Kao, usput ćemo obići i malo prirode. Priznajem ovdje pred bogom i ljudima da već dugo nisam ostao toliko ugodno iznenađen. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Već nekoliko koraka iznad mjesta gdje se Kamačnik slapom glasno strmoglavi u Dobru počinje lijepo uređena pješačka staza. Bez obzira na to što je nas zalijevala kiša, ljepote koje ovaj kanjon nudi ostale su netaknute. Bezbroj drvenih mostića i pomno isplaniranih galerija pružaju nezaboravne vizure na brzac koji veselo žubori urezujući se duboko u stijenu. Pogodan je i za djecu. Šetnica je prilično ravna i prohodna, postoji čak i igralište, a diljem staze nalaze se zanimljive umjetničke intervencije koje šetnju netaknutim goranskim šumama čine zanimljivijom i odraslima.

Vraćam se zasigurno za toplijih dana. Rezervirao sam si već i jednu riječnu plažicu. Premda, onaj isti kolega čiji nas je želudac namamio u Kamačnik prognozirao mi je infarkt. Kaže, voda je toliko ledena da čovjek pri zdravoj pameti ni prst u nju umočio ne bi. Ako se ne čitamo dogodine u ovo vrijeme, znat ćete da je bio u pravu. E, da! Još jedna usputna preporuka, ako dopuštate. Iznad samog glasnog ušća uglavio se restoran s velikim ostakljenim frontama uz koje ni u jednom trenutku nećete izgubiti iz vida ono bitno. Prirodu. I kad ste već ondje, štrudle od borovnica su im najbolje u kraju.

Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera

ZABORAVLJENI VELIKAN KOJ SE POLAKO BUDI

Vozimo se dalje. Vrijeme nam se nakratko osmjehnulo da bi nam sunce ubrzo ponovno okrenulo leđa. A leđa nam je okrenula i vozačeva intuicija. Jedno krivo skretanje i put do Bakra umjesto pola sata traje sat i pol. Da je bilo ljepše vrijeme sad biste ovdje možda čitali reportažu iz Trsta. Bog zna da smo mu bili blizu, toliko smo zastranili. Uglavnom, ako ste ikad imali prilike vidjeti bakarski zaljev, znate zašto smo kao svoju prvu jadransku destinaciju izabrali upravo taj povijesni gradić.

Jedan je to od najstarijih obalnih gradova u zemlji čijim simpatičnim kamenim ulicama teče bogata povijest. Jeste li znali da je Bakar do sredine 19. stoljeća bio najveći grad u Hrvatskoj ili da je ondje otvorena jedna od prvih i najznačajnijih pomorskih škola na svijetu? Osim što je iznjedrila vrsne moreplovce koji su osvajali mora diljem svijeta, u njoj je predavao čak i Andrija Mohorovičić, čuveni hrvatski znanstvenik svjetskog glasa. Upravo je on u Bakru dao izgraditi jednu od prvih meteoroloških postaja u zemlji, pa i šire. Bakar se izdvaja prema još jednoj osobitosti. Taj se grad s tisućljetnom tradicijom rasteže od mora pa sve do vrha Risnjak što ga zasigurno čini jedinstvenim u Hrvatskoj. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Široj pak je javnosti možda najpoznatiji po Bakarskoj vodici, odnosno hrvatskoj verziji šampanjca. Bakrani, poduzetni kakvi jesu, sami su si stvorili uvjete za uzgoj vinove loze. Kako im kameni zaljev koji opkoljuje grad nije dopuštao da se u vinogradarstvo bace na glavu, morali su se nekako snaći. Uz dozvolu carice Marije Terezije počeli su tako polako graditi suhozide koje bi onda punili zemljom. Bio je to dugotrajan i naporan posao, ali glas o njihovoj Bakarskoj vodici uskoro se pronio po čitavoj monarhiji. A uz ovu je priču blisko vezan i početak turizma u gradu.

Neki se pametan čovjek, naime, dovinuo ideji da uz reklamu za vino u letke ubaci i poziv za posjet gradu tisućljetne tradicije. Problem je nastao kad su turisti počeli navirati, ali za njih nije bilo mjesta budući da grad nije imao nijedan hotel. Ovisili su o dobroj volji i slobodnim sobama građana. Booking prije bookinga, vidite. Ili vam je air b'n'b draži? Nebitno. Na hotel su se Bakrani i njihovi gosti ipak načekali. Impozantna građevina koja, što zbog svoje veličine i što zbog isturene pozicije, suvereno vlada zaljevom danas poznata kao hotel Jadran, izgrađena je tek u 20. stoljeću.

O Bakru bih, kao što vidite, mogao dovijeka. Ne, nisu me platili da im odrađujem propagandu niti odande vučem korijene pa svoje svesrdno oduševljenje ne mogu pripisati čak ni lokal patriotizmu. U Bakar sam se zaljubio sasvim slučajno i usput, kako to s velikim ljubavima obično biva. Tijekom nekog proputovanja. Jednom kad sam prošetao njegovim uskim ulicama i vidio život koji se odvija na kamenim trgićima što neočekivano izviruju usred labirinta stepenica. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Čak i da niste scenarist, poželjeli biste ondje snimiti seriju. Pokazati život kakav se danas još rijetko može zateći u mediteranskim gradovima iako je još pred koje desetljeće bilo koji drugi život žiteljima tih istih gradića bio nezamisliv. Naše malo misto za 21. stoljeće! Govorimo o gradu koji je imao vlastiti novac i koji još uvijek reinscenira povijesne morske bitke! Što se tu nema za voljeti.

Skidamo mokre jakne i mijenjamo čarape. Vrijeme nas dabome nije štedjelo. U nekom nas je trenutku, u lovu na nadrealne kadrove unezvijerenog mora nad kojim bukti oluja, gotovo progutao plimni val. Mučki nam se prikrao i ušuljao u cipele. Život avanturista-istraživača, ljudi moji, nije jednostavan. Pokazat će se to ponovno već za koji sat. Spušta se, naime, mrak, a mi bismo se zavojitom cestom iz Senja trebali uzverati na Zavižan. Valja usput opskrbiti se osnovnim potrepštinama.

BUĐENJE U ČAŠI MLIJEKA NA 1600m - NEPROCJENJIVO

Gore vam, naime, na raspolaganju stoje kuhinja, kupaonica i krevet. Planinarski dom, ekipo: Luksuz ostavite na obali. I dobro se opremite. Velebit je lijepa planina prevrtljive ćudi. Nije drugo niti za očekivati od područja gdje se mediteranska klima neprestano sukobljava s kontinentalnom. Nas je, recimo, Velebit dočekao lud. Vjetrovi su bijesno šibali pri brzinama od 130 kilometara na sat. Temperature su se gizdavo šuljale oko nule. Oblaci su obgrlili svako deblo, kamen, krošnju i granu. Od planine se nije vidio vrh. Jedino što nam je nedostajalo bila je ledena kiša. Ali i ona je stigla. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Zvuči naporno? Nimalo. Nacionalni park Sjeverni Velebit prekrasan je u bilo koje doba godine. Čak i u ovim nesnosnim uvjetima čovjek ondje pronađe hranu za dušu. Naložiš vatru, sjedneš s prijateljima, povedeš razgovor koji te ostavi bez teksta. Skuhaš grah sa zeljem. Sreća se krije u malim stvarima, samo je treba pronaći. Onima slabijeg želuca, tanjih živaca i manje kvalitetne zimske opreme (hvala Carhartt) preporučio bih ipak toplije dane za izlet u ovu divlju planinu surove ljepote. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Provodio sam gore u nekoliko navrata svoje godišnje odmore, vjerujete mi. Bez obzira odlučite li prošetati Premužićevom stazom – jednom od naših najstarijih i najljepših uređenih planinarskih staza koja je, usput, dugačka 57 kilometara, posjetiti osebujni botanički vrt ili jednostavno osvojiti neki od silnih velebitskih vrhova – nećete požaliti. Vizure koje se rastvaraju nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Za idealnih uvjeta pogled seže do talijanskih Apenina. Za uobičajenih pod nogama vam je potez od Rijeke do Zadra.

Nanese li vas put do Alana, pronjuškajte malo okolicom. Planinski pašnjaci koje uslijed zapuštanja stočarstva danas gutaju šume još uvijek skrivaju tragove vrijednih Primoraca koji su milenijima na Velebitu provodili ljeta. Dio skromnih pastirskih stanova danas je obnovljen i unajmljiv, a dio ih još uvijek koriste čobani koje tijekom ljetnih mjeseci možete susresti na planini. Prošli put kad sam bio jedan mi je simpatični gospodin glagoljio o životu u planini dok su njegovi golemi, ali krajnje simpatični psi koji noću ovce brane od vukova neumoljivo tražili maženje. Fotografija napravljena sa Samsung Galaxy Note10 | 10+ pametnim telefonima bez upotrebe filtera Osim toga, tu je još jedan zanimljiv nijemi svjedok nekog minulog vremena. Malo je poznato, naime, da nadomak pastirskog sela Alan prolazi žičara. Izgradili su je negdašnji robijaši s Golog otoka kako bi se s planine transportiralo drvo, ali je brzo ugašena. Za razliku od žilavih iglica prema obali okrenutih borova, nije mogla odolijevati jakim vjetrovima koji se s Velebita sručuju u Jadran. Do prve morske plaže trebat će vam, inače, svega pola sata vožnje po jednoj od zanimljivijih cesta koje sam imao prilike projahati. Završit ćete u Jablancu, a ondje će vas, uz staru trajektnu luku za Rab, dočekati najniži planinarski dom na svijetu!